ONLINE KOMENTARI: U utrci za profitom, i govor mržnje je poželjan

Povezani članci

• BHT1 I FTV: KO JE REKAO – REGIJA?
• DOSADNO PRAZNIČNO NOVINARSTVO
• O ČEMU ŠUTIMO KADA NE GOVORIMO O SUĐENJIMA U HAAGU?
• BREXIT ZA POČETNIKE: JEFTINI POPULIZAM I OZBILJNA HISTERIJA
• AL JAZEERA I N1: KAD JE NASER VAŽNIJI OD JELENE
• „Alternativni mediji“ i stranački sukobi: lažima protiv neistina

Neka istraživanja pokazuju da su komentari na portalima neuporedivo čitaniji od samog teksta. Što ne bi bio problem kada u njima ne bi prevladavali govor mržnje, prikriveni politički PR i obavezno skretanje s teme

Piše: Amer Tikveša, analiziraj.ba

Portal H-alter.org ukinuo je komentarisanje. Od razloga koje su naveli za ovakvu odluku, navest ćemo dva:

komentari često ne korespondiraju s tekstom;

anonimnost je nerijetko krinka za govor mržnje.

Evo skorog primjera za potvrdu navedenih argumenata s portala Klix. Objavljena je izjavaSenada Pećanina o tretmanu Faruka Balijagića u pritvoru. Pećanin tvrdi da je Balijagić svezan lisicama za krevet.

Komentari koje tim povodom imamo su anonimni i vrlo  malo ih se tiče teme. Ako se dotiču Balijagićevog tretmana, onda svi osim jednog odobravaju takav tretman. Neki mu žele još i gore. Odmah u prvom komentaru stoji kako Balijagića treba na Goli otok jer je njegov sin, navodno, “palio cigare s novčanicama od sto eura”. Potom se Pećanina optužuje da se obogatio na kriminalu u saradnji sa Strankom za BiH. Odmah nakon toga optužuje ga se da je radio protiv te stranke i protiv BiH, zajedno s Balijagićem. Stoji da Balijagića treba još i svezanog tući… I da ne navodimo sve neprimjerene komentare, uvijek propraćene psovkama pa i rasizmom, jer Pećaninu se, naprimjer, zamjera što je iz Sandžaka. Zamjera mu se što nije naveo imena odgovornih za svoje tvrdnje. Sve se tiče Balijagićeve i Pećaninove ličnosti ili stvari nevezanih za konkretan slučaj.

Rasplamsavanje strasti

Da se radi o jednom komentaru koji sadrži huškanje, govor mržnje ili nepovezanost s temom mogli bismo to pripisati uredničkom propustu. Ali pošto ih je više od deset takvih na jednom tekstu, onda imamo nešto drugo. Svjesno dopuštanje istog zarad rasplamsavanja strasti, većeg, žučnijeg komentarisanja i većeg broja klikova.

I to je ono mjesto na kojem stvar u najvećoj mjeri zapinje. Ko se vodi isključivo za “klikovima” ne samo da neće ukinuti komentare, već će se truditi da oni budu što gori. Kao takvi, oni izazivaju veće kontroverze i samim tim popularnost te bolji marketing.

Tu problem treba rješavati sistemski, prije svega pravno. I to ne jednostrano, kao što je slučaj s portalom Buka koji je tužen zbog komentara. Njihov urednik Aleksandar Trifunović u razgovoru za Analiziraj.ba kaže: “Mi nismo nikad imali dilema oko govora mržnje koji stoji u komentarima, on se eliminiše automatski. S druge strane, sistem to ne poštuje, taj teški rad na moderiranju komentara, i mi upravo imamo sudski proces gdje nas se tuži zbog anonimnog komentara. Sistem uopšte nije uložio napor da nađe autora komentara, koji pritom nije kleveta, već mišljenje, kako je i sud zaključio. Ono što nam je sistem poručio je da smo mi odgovorni zato što moderiramo komentare, da ih ne moderiramo, ne bismo bili odgovorni.”

Nema tog komentatora kojeg je nemoguće otkriti, no slučajevi njihove zakonske odgovornosti su minorni. Naravno, odgovornost portala je također neupitna. Međutim, ako samo imamo uredničku odgovornost, onda imamo i svijest komentatora o njoj, on se na nju oslanja kao dijete na previše popustljive roditelje.

Lažni profili

Posebno se to čini važnim kad su u pitanju komentari na društvenim mrežama. Šta tu učiniti? Tu je prosto nemoguće urednički intervenisati a da bude efikasno. Emir Aletić, urednik portala Radio Sarajevo, kaže da na njihovoj Facebook stranici imaju 15.000 banovanih profila. No, za razliku od portala, gdje mogu blokirati IP adresu zlonamjernog komentatora, to na Facebooku ne mogu. Oni blokiraju profil, ali ista osoba kreira drugi i nastavi isto. Tu, jednostavno, ne može niko ništa osim policije ili ostaje tek puka nada da će nekad Facebook učiniti nešto po tom pitanju.

On također skreće pažnju i na medijsku pismenost. Kao posebno poražavajuće iskustvo naveo je predavanje koje je držao o temi etike za studente završnih godina novinarstva. Bilo je to u sklopu Škole medijske etike za studente novinarstva koju je ove godine po deveti put organizovalo Vijeće za štampu. Od deset studenata, osmero njih mu je priznalo da uopšte ne čita tekstove, već samo komentare ispod njih.

Dakle, mi moramo od najranijih nogu učiti ljude šta je to informacija uopšte, a potom i šta je pouzdana i provjerljiva informacija i pogotovo kako prepoznati onu koja je za njih bitna.

Na medijskoj pismenosti s manje ili više uspjeha rade mnogi. Između ostalih, i pomenuto Vijeće za štampu. Ljiljana Zurovac, predsjednica Vijeća, kao nešto čime je posebno zadovoljna u radu svoje organizacije, izdvaja sljedeće: “Prošle godine smo, pred i u toku parlamentarnih izbora, radili kampanju ‘STOP! Govor mržnje’, i bila je jako uspješna, izvan očekivanja. Radili smo sa 42 web portala, u dobroj suradnji s urednicima, također je bilo i dosta pozitivnih reakcija i odgovora od posjetitelja portala, postavljača komentara. Mi smo na svaki diskriminacijski, huškački ili sadržaj govora mržnje odgovarali našim znakom – ‘STOP! Govor mržnje’ i pojašnjenjem da govor mržnje nije sloboda govora i da podliježe krivičnoj odgovornosti, prema krivičnim zakonima u BiH. Puno ljudi to ne zna i misli da je nevidljiv iza nadimka i da može pisati koješta. Ali nije tako. I oni to moraju znati.”

Osim urednika, komentatora te generalno građana kojima u većini medijska pismenost nije jača strana, važni su i vlasnici portala. Oni, na kraju krajeva, beru najveći profit od marketinga. Također, ako postoji sprega između portala i neke političke partije u čijoj su službi komentatori kao divlji PR, to ne može bez vlasnika proći. Međutim, mi nemamo uvid u vlasništvo većine portala. Posebno su problematični oni koji niču na kratko vrijeme, pred izbore, naprimjer. Udruženje BH Novinari smatra to jednim od ključnih problema. Predsjednica tog uduženja Borka Rudić kaže: “Sada intenzivnije radimo s jednim brojem medijskih organizacija na donošenju zakona o transparentnosti vlasništva u medijima, što bi trebalo javno učiniti dostupnim informacije o osobama koje stoje iza pojedinih medija, posebno portala. Ako dobijemo taj zakon, tada će policiji i tužilaštvima biti jednostvanije otkriti ko čini krivična djela kroz pozivanje na nasilje, ko širi govor mržnje, netrpeljivost itd., pa će ih, nadam se, početi konačno krivično kažnjavati.”

Sve zbog reklama

Sretni su oni, i zbog toga su među najboljima kad je odnos prema komentarima u pitanju, koji ne moraju misliti na broj klikova. Takav je portal Al Jazeere Balkans. Njihov urednik Edin Krehić kaže: “Komentari i forumi sasvim sigurno izuzetno doprinose broju klikova, čitanosti, pa i rejtingu medija za prodaju oglasnog prostora. Kako je u cijeloj regiji ogroman broj portala, svi se bore doći do reklame da bi opstali i ojačali. No, nekako treba imati razumnu mjeru. Granica je svima sasvim jasna: gdje počinju mržnja i pozivi na bilo koju vrstu linča, tu je kraj slobode. Nažalost, upravo su takvi komentari mamac za nove i nema im kraja. Al Jazeera podržava komentare, ali cijela mreža, ne samo Al Jazeera Balkans, ima pravilo da se strogo drži te granice, bez obzira na broj klikova. Srećom, ne zavisimo od reklama, pa nam je u tom smislu sasvim sigurno puno lakše. Naše finansiranje je u okviru mreže, a ko se reklamira kod nas, to čini radi našeg brenda i upravo takvog pristupa i vijestima i komentarima.”

Sasvim sigurno, jedan od vidova finansijske isplativosti može se ostvariti kroz kreiranje brenda koji zagovara etično novinarstvo. I to je ono što u Krehićevom odgovoru može poslužiti kao konstruktivno svima onima koji imaju nedoumice kako izbjeći komentare a zadržati čitaoce.

I tu dolazimo do kraja, a za kraj jedno poređenje. Naime, ako smo u tržišnoj ekonomiji i ako već novinarski tekst posmatramo kao proizvod, zašto mu i u smislu komentiranja ne pristupiti tako?

I automobil je proizvod. Mišljenja ima dovoljno i o jednom i o drugom i niko nikom ne poriče pravo na to. Međutim, interesantima se ipak ne dozvoljava samovoljna intervencija u automobil pa čak i ako su eksperti za automobile. S novinarskim tekstom je po tom pitanju bitno drugačije. Veliki je broj portala koji dopuštaju sebi da u njihove proizvode interveniše kako ko hoće i kada hoće.