Dodir nacionalizma

tačno.net
Autor/ica 4.9.2014. u 19:27

Dodir nacionalizma

Piše: Vladimir Milutinović

Dodir ideologije (nacionalizam je jedna od ideologija) je nešto manje od traga, dakle lagani, meki pokret. Dodir je istovremeno nešto suptilno, što se ne vidi na prvi pogled. Pa ipak o njemu može da se govori, jer se ovaj pečat ideologije može analizirati.

Prvi takav trag naći ćemo u tekstu koji je nedavno objavljen na Peščaniku: Julija Latinjina: Kognitivna disonanca. Ovaj tekst govori o krizi u Ukrajini, međutim, zanimljiv je po tome što otkriva kognitivni okvir kroz koji autorka vidi ovu krizu. Ova kognitivni okvir sadržan je u ovim rečenicama:
“Logika Zapada je sasvim jasna. On je naseljen humanim, demokratskim i mirnim državama…”

Dakle, Zapad autorka vidi kao human, miran i demokratski. Rusiju i njenog predsednika Putina vidi drugačije:

“No budući da je cela ta priča sa Novorusijom nastala iz prilično izvitoperenog poimanja sveta, teško se može poverovati u to da će oni umeti da nađu bilo šta što bi njega /Putina/ moglo da zadovolji.”

Rusija i Putin imaju trajno izvitoperen pogled na svet, koji se ne može promeniti. U ovim rečenicama, u kojima se pominje “logika” i “poimanje” sadržan je pravi dodir ideologije – kognitivnih naočara kroz koje neko posmatra svet. To ne znači da on nije ili ne može biti racionalan ili da ne priznaje činjenice. On samo počinje uvek sa ovim stavovima i završava sa njima, da li ćete u međuvremenu pomenuti bombradovanje Iraka ili Libije kao kontraargument za pretpostavljenu humanost ili posvećenost miru, nije previše važno. Ove skoro neopisivo negativne posledice intervencije u Iraku, ni malo ne dotiču ovaj način mišljenja. To što je umesto demokratije zapadnog tipa, u velikom delu Iraka sada kalifat ISIS-a, nimalo ne menja samo mišljenje.

Ovo ima veze sa nacionalizmom, ideologijom kojom ćemo se ovde posebno baviti. To nije etno-nacionalizam koji traži nekažnjivost – apsolutnu slobodu – samo za pripadnike određenog etnosa, nego je ova nepogrešivost (mir, humanost, demokratičnost) rezervisana za čitave države, tačnije, grupu država – Zapad.

Ambivalencija između etno-nacionalizma i ovog državnog nacionalizma postoji u aktuelnom zaokretu ka nacionalizmu predsednika DS Bojana Pajtića. U “srpskoj Srbiji”, koju pominje Pajtić, ostalo je ambivalentno značenje reči “srpski”. U zapaženom odgovoru predsednika DS Bojana Pajtića novinarki RSE Branki Trivić, stoji:

“Demokratska stranka se, posle izvesnog perioda udvaranja “svakom biraču”, vraća svojoj suštini i nudi jasnu politiku srednjeg puta. Pitanje demokratije je suštinsko nacionalno pitanje. Bez demokratije nema nacionalnog dostojanstva. I nijedna druga stranka, ni u jednoj drugoj državi Evrope, ne bi trebalo to da posebno objašnjava.”

Pre nego što se pozabavimo nacionalizmom u Pajtićevom tekstu, da razmotrimo jedan drugačiji dodir ideologije u njemu. Pajtić kaže da će DS od sada nuditi politiku “srednjeg puta”. Nije to onaj put “I Evropa i Kosovo” – to je sada srednji put koji je potpuno “jasan”. Od čega se taj put sastoji saznajemo iz toga što “nijedna druga stranka, ni u jednoj drugoj državi Evrope”ne mora taj srednji put da objašnjava. To je, dakle, nešto što se u Evropi podrazumeva, što zastupaju sve stranke. Kada bi se Pajtić pojavio pred biračima u Nemačkoj, ako bi ga oni upitali kakav je njegov program mogao bi da kaže: “Pa ovo što zastupaju sve ostale stranke” – “Dobro, a za šta se zalažete vi? – “Pa za ovo isto za šta i sve ostale stranke” – “Ali, imate li i nešto specifično, svoje, kao i oni što imaju?” – Pa nemam, ja hoću samo ono za šta se svi oni zalažu” – “Pa, to nama nije dovoljno, možda bi trebalo da nađete druge birače” – “Imam ja druge birače” – “Pa gde su?” – “Eno ih na peronu u Srbiji, mi smo malo uznapredvali i već smo u Evropi” – “E, nama se čini da ni vi niste u Evropi: ne samo što nemate bilo kakav program, nego i svoje birače tretirate kao da bi trebalo da im je dovoljno ono što nije dovoljno nikome u Evropi”.

Ukratko, “srednji put” je put na kome se nudi NIŠTA umesto NEČEGA. Više je razloga zašto je to tako. Ništa ne obavezuje, a nešto obavezuje. Ništa se lakše uklapa u minimalnu neoliberalnu državu, a nešto može i da smeta. Ništa nema veze sa demokratijom, a nešto bi neko mogao i da podrži. Iz formulacija koje koristi Pajtić dalo bi se zaključiti da se kod njega ne radi o etno-nacionalizmu, pošto on kaže:

Pitanje demokratije je suštinsko nacionalno pitanje. Bez demokratije nema nacionalnog dostojanstva.

Na stranu, za sad, što se Pajtić nigde ne ograđuje od uvek aktuelnog pojma nacionalizma kao sna o etno-samovolji, on jednu za drugom ređa formulacije koje su toliko opšte da se samo može naslućivati šta bi mogle da znače. Pitanje demokratije je suštinsko nacionalno pitanje – dobro, ovo bi moglo da znači da je demokratija važna za građane neke države. Bez demokratije nema nacionalnog dostojanstva – bi moglo da znači da su pojam demokratije, do koga je stalo univerzalistima, i nacionalno dostojanstvo, koje vole nacionalisti, nekako mistično povezani. Pajtić nastavlja:

Ako treba, svakog dana ću da objašnjavam, sve dok naši kritičari ne shvate apsurd: neka probaju da razdvoje američko i demokratsko, nemačko i demokratsko ili francusko i demokratsko. Ne bi se ‘leba najeli ni od novinarstva ni od političke analize.

Ako mogu da pričam u ime “svedoka” i kritičara, evo ja ni ne pokušavam da razdvojim američko i demokratsko, nemačko i demokratsko itd, ali ne znam šta bi ove formulacije trebalo da znače, osim da se ove države diče manjim ili većim stepenom demokratije. U Americi vole i da kažu “naša velika nacija”, ali nekako ne uspevam da vidim kako su postali demokratija tako što su ovo isticali – nekako je to pojmovno i uzročno potpuno nepovezano. Opet kažem, ne znam za druge kritičare, i kritičare uopšte, ali mi se čini da se ni DS neće ‘leba najesti ako bude i dalje nudila ovako bogat politički program.

Ove rečenice su deo Pajtićevog šireg nastojanja da pokaže kako kod njega nema zaokreta ka nacionalizmu, shvaćenom kao nešto negativno. On, naprotiv, nacionalizam razume kao “privrženost sopstvenom narodu” (eto opet ove etno-ambivalencije). Dakle, nešto potpuno benigno, što se podrazumeva. Kao što već rekosmo, Pajtić se pravi nevešt oko okolnosti da nacionalizam kod nas nije shvaćen samo kao ova “privrženost”, odnosno, da je nacionalizam shvaćen i kao prisvajanje svih prava (tačnije prava da se radi šta se hoće) za vlastitu naciju (etnos). Sa ovim nacionalizmom Pajtić nema ništa, ali istovremeno ne želi ni da mu prizna postojanje. Svako ko za sebe misli da je “nacionalista”, sada, iako možda sanja san o samovolji, može za sebe da kaže da on samo voli svoju naciju. A niko ne razmišlja: Zašto on voli samo svoju naciju? Kako je ograničio svoju privrženost baš samo na svoju naciju? Kako je, dok je “poštovao svoju naciju”, propustio da vidi da se mogu poštovati i druge nacije i poznavati njihova istorija? Da nije slučaj da se, možda, ispod ovog ekskluzivnog poštovanja, ne krije ista ona prava nacionalistička želja da samo naša nacija ima sva prava, odnosno, da ima pravo da radi šta hoće drugim nacijama?

Kao što rekoh u okviru teksta koji je bio povod ovom odgovoru, kod Pajtića je ovo samo koketiranje. Sam Pajtić ne sanja o pravoj samovolji. Ali, s obzirom da je, kako smo gore videli, odlučio da biračima po stoti put ponudi “srednji put” na kome nema ničega, morao je tome dodati i nešto što birači prepoznaju i otud koketiranje sa nacionalizmom. “Do sad smo sve slušali šta nam kažu iz EU, ali sada ćemo pokazati malo samostalnosti” – pa ko to ne bi podržao? Ukoliko se biračima na tom putu ponudi i nada o povratku “dostojanstva” (“Priča o dostojanstvu”), opet će dobiti ništa – ali ovog puta primamljivo, poznato ništa. Ne samo da se tu radi o jednoj od osnovnih političkih manipulacija, nego u prtljažniku DS i nema nekog pravog nacionalizma.

Ova operacija DS je kao da, iako ni u osnovnom političkom gepeku nemate ništa, na kola svoje politike montirate dodatni prtljažnik na krovu na kome piše dostojanstvo ili nacionalizam (naravno ovaj koji znači “privrženost svojoj naciji”). Ni u tom krovnom prtljažniku nema ništa, ali lepo izgleda i tako se čini da imate dosta prtljaga (programa), da vam sve nije ni moglo stati u kola.

Iako stvarno nemam ništa protiv DS, ja, bar, ne planiram da razmišljam o glasanju za njih, dok god ne vidim da u njihovim kolima nema pravog političkog prtljaga. To naravno važi i za sve druge partije opozicije. I to NEZAVISNO od toga šta radi trenutna vlast.

Ali, pošto vi možda tako ne mislite, dosta o tome.

dvogled.rs

tačno.net
Autor/ica 4.9.2014. u 19:27