Duh Karađorđeva ponovo nad Bosnom i Hercegovinom

Izdvajamo

• A što je bilo predmet razgovora? Ako je po izjavama dvojice „državnika“ suditi, odnosi Srba i Hrvata – za koje srbijanski premijer izjavi kako želi da budu dobri jer, pojasni, takvi odnosi su „uvek lekoviti“ – i da je suradnja Srba i Hrvata u BiH nešto što je „dobro i važno u vrijeme ne baš zavidne stabilnosti“. Što to znači? E, to samo Svevišnji zna. No, od pameti daleko nije ni sud da je za vrijeme razgovora, i to ne samo s Vučićem, nego s njim i Dodikom zajedno, daleko i od novinarske radoznalosti i od očiju javnosti, baš kao nekada Tuđman s Miloševićem, „dragi nam vođa“ dogovarao plan budućih poteza rasturanja vlastite mu zemlje.

Povezani članci

• Nermin Nikšić zvanično preuzeo dužnost premijera Federacije BiH
• PORUKA
• “Plima punog sunca“ na Mostarskom ljetu
• Hvalospjevi o slavnom modnom dizajneru Ottaviju Missoniju, ali muk o njemu kao talijanskom neoiredentistu
• Sultani i evet-efendije
• Ovo je pobjeda koja obvezuje: što znaju i mogu moraju pokazati odmah

Duh Karađorđeva, dojam je, ponovo je nad glavom BiH. I, za razliku od prije četvrt stoljeća, pitanje je što će se iz njega izroditi. Objektivno, realnost najrazličitijih scenarija je, zbog onoga čemu su se predano posvetili hrvatsko-srpski bošnjački pandani, danas i veća nego onda. I najiskrenije, brana smo im sve manje mi sami. Onemogućiti ih, hoću reći, može samo svijet – ako želi dakako. U protivnom – hajte da ne dovršavam rečenicu.

prof.dr. Slavo Kukić

U mogućnosti smo svjedočiti novoj predizbornoj kampanji u Bosni i Hercegovini – i prvim lažima, kojima njezini političari, oni što „štite“ nacionalne interese prije svega, zasipaju narod. Razlika je samo u jednom detalju – da su poruke jednih prekrivene „velom tajne“ a onih drugih bez ijednog upitnika. Za razliku, da budem precizniji, od predizbornog slogana SDA – slogana „Vi znate zašto, mi znamo kako“ – kojega tumačiti mogu kako im kada odgovara, SNSD i HDZ takvu mogućnost ne ostavljaju. Naprotiv, po sloganima „Za pobjedu Srpske“ i “Vjerodostojno do ravnopravnosti Hrvata u BiH“ čovjek bi pomislio da se radi o parlamentarnim, a ne lokalnim izborima – i da prioritet nije život građana u lokalnoj zajednici nego pitanje nacionalnoga biti ili ne biti.

Istodobno, međutim, s predizbornom halabukom događa se još nešto – što je, dojam je, od nje i puno važnije i za BiH puno sudbonosnije. Prije više od četvrt stoljeća, naime, u ožujku 1991. godine u Karađorđevu su, prema objavljenom svjedočenju uglednog hrvatskog znanstvenika Dušana Bilandžića, tadašnji lideri Srbije i Hrvatske, Milošević i Tuđman, postigli dogovor o podjeli BiH – koji je, uz dijelove koje bi anektirale Srbija i Hrvatska, predviđao i svojevrsnu tampon zonu koju bi popunjavala mala muslimanska državica. Godinu dana poslije postignuti dogovor su u Beču finalizirali njihovi bosanskohercegovački operativci – Boban i Karadžić.

Sve to, međutim, u prvoj polovici devedesetih nije pilo vode. Pobijedila je, hoću reći, ideja BiH kao suverene države. No, duh Karađorđeva joj, dvadeset godina nakon okončanja krvavoga rata, dojam je, ponovo visi o vratu – i, ako se o razlikama uopće može govoriti, one su tek u nijansama. Ili još konkretnije, danas se dominantnijim doima kao da do Bosne i Hercegovine nije stalo njezinim građanima – i da su, prije svega, oni za njezinu disoluciju. Što se, pak, susjeda tiče, istina je da verbalno priznaju i suverenitet i teritorijalni integritet BiH – i da svakodnevno ponavljaju kako je njezina budućnost stvar dogovora njezinih naroda. Nažalost, u podtekstu njihova političkog djelovanja svaki dan je sve više upitnika.

Da Milorad Dodik od BiH kao ideje sve učestalije dobiva žgaravicu, to odavna nije tajna. Istina, njemu je jasno da se secesija dijela zemlje, kojeg već deset godina osobno kontrolira – a i svakodnevno pljačka dakako – ne može izvesti preko noći. Ali, zato ima plan kojeg do u detalje slijedi – a koji uključuje logiku sitnih koraka preko kojih testira svjetske centre moći i njihovu istinsku opredijeljenost za očuvanje BiH kao jedinstvene države.

No, prostor za taktičko nadmudrivanje je sve skučeniji. Jer, u ovom momentu Dodikov plan je došao do točke ključanja – najotvorenijeg nepriznavanja ustavnog poretka zemlje. Referendum o danu RS-a, kojim se ne priznaje Ustavni sud BiH – koji je sastavni dio Daytonskog ustava a ne nadogradnja istog – zapravo je finalni test tzv. međunarodne zajednice. I, da ne bude dvojbi, prođe li on, zažmire li svjedoci i garanti Daytonskog sporazuma i pred njim, ostaje još samo jedno, ono što Mile već godinama i najavljuje – definitivna secesija od BiH dijela zemlje kojim caruje.

Dodikovi beogradski mentori, predsjednik srbijanske vlade prije svega, verbalno podržavaju i suverenitet i teritorijalni integritet BiH – i od svega što se u njoj događa, baš kao svojevremeno Milošević, pilatovski peru ruke. No, u podtekstu svakodnevnog im političkog djelovanja se prepoznaje istinska potpora onomu što Dodik čini – i istinsko ohrabrenje njegovoj ambiciji da vlastiti politički plan dovede do kraja.

Priča o referendumu, naime, sve to demaskira na najuvjerljiviji način. Vučić svaki dan uvjerava svijet kako se ne želi miješati u unutarnje stvari BiH, ali nakon poziva Vijeća za implementaciju mira da se od referenduma odustane političke lidere RS-a po hitnom postupku privodi u Beograd na konzultacije što i kako dalje – a to s priznavanjem suvereniteta BiH ima veze koliko i Marko Kraljević, onaj iz narodnih pjesama dakako, s internet tehnologijama.

Ili, nakon beogradskog svesrpskoga sijela on svijetu podvaljuje „kukavičje jaje“ kako njegova zemlja ne podržava referendum prekodrinskih Srba, ali i dodaje, čisto da se zna, da će uvijek biti uz svoj narod – što, prevedeno na jezik razumljiv običnu smrtniku, znači, biti će i uz njegovu referendumsku odluku o nepriznavanju ustavnog poretka vlastite zemlje.

S druge strane, lider HDZ BiH se pretrže uvjeravajući svijet u osobnu ljubav prema zemlji kojom, kao dio njezina kolektivnog šefa dakako, kormilari. No, vlastiti ga politički čini demistificiraju kao i banjalučkoga mu druga. I dvadeset godina nakon rata, primjerice, on svijetu prodaje „rog pod svijeću“ kako je Herceg-Bosna bila samo u funkciji biološkog spašavanja Hrvata – ne i njega, doduše, jer on je u to vrijeme zdimio na sigurno, i u krilo „najdražoj“ domovini pohrlio kad je na najgore već stavljena točka. I kako su, zamislite, tamo gdje Herceg-Bosne nije bilo, nestali i zadnji tragovi Hrvata. Podvala, da ne duljim, koja ne zavrjeđuje ni da ju se komentira. Podvala, koju na najuvjerljiviji način demantiraju podaci o popisu stanovništva u Tuzli, Travniku, dijelom i Sarajevu.

Ili, neovisno što Ustavni sud BiH 9. siječnja kao dan RS-a proglasi neustavnim, on ne vidi ničeg čudnog u organiziranju referenduma kojim će se – uz dodatak da se, k’o biva, odluke suda ne komentiraju – tom istom sudu poručiti da u tom dijelu zemlje vrijedi koliko i crknuto magare. A time se, jasno je kao dan, i sam svrstava uz juriš na ustavni poredak zemlje kojoj je nominalni šef.

Uz to, „sirotan“, kao slučajno, u vrijeme kad je i Dodik na svesrpskim konzultacijama, i sam „zaglavi“ na „ranije dogovorenoj“ državnoj posjeti Beogradu. Je li mu, međutim, zbog razgovorima ispunjena dana njegova beogradskog domaćina – a domaćin mu, zanimljivo, nije bio predsjednik nego, što nije uobičajeno u diplomatskoj praksi, premijer tamošnje države – nedostajalo vremena za dobrosusjedske razgovore? Mnogi su skloni sudu da nije – i da su se, sasvim suprotno, razgovori, onako prijateljski, otegli do kasno u noć.

A što je bilo predmet razgovora? Ako je po izjavama dvojice „državnika“ suditi, odnosi Srba i Hrvata – za koje srbijanski premijer izjavi kako želi da budu dobri jer, pojasni, takvi odnosi su „uvek lekoviti“ – i da je suradnja Srba i Hrvata u BiH nešto što je „dobro i važno u vrijeme ne baš zavidne stabilnosti“. Što to znači? E, to samo Svevišnji zna. No, od pameti daleko nije ni sud da je za vrijeme razgovora, i to ne samo s Vučićem, nego s njim i Dodikom zajedno, daleko i od novinarske radoznalosti i od očiju javnosti, baš kao nekada Tuđman s Miloševićem, „dragi nam vođa“ dogovarao plan budućih poteza rasturanja vlastite mu zemlje.

Hrvatska iza toga, nakon Tuđmanovih devedesetih, nikada nije stala. Dapače, uvijek je, posebice u vrijeme predsjednikovanja Mesića, naglašavala potporu i suverenitetu i teritorijalnom integritetu svojih susjeda – a i njihovu evropskomu putu. U vezi s tim nedavno je bio krajnje eksplicitan i novi šef hrvatskoga HDZ-a. Zakazani referendum, reče on, „prijetnja je cjelovitosti i suverenosti BiH“ – i zato pozva i međunarodnu zajednicu da ga onemogući.

No, nakon svega problem je koliko se i njemu može vjerovati bez ostatka. Jer, ako je želio otkloniti svaku sumnju, morao se distancirati i od šefa sestrinske partije u BiH – koji održavanje referenduma svakodnevno, iako to zamotava u celofan, ohrabruje. A što Plenković čini? S Čovićem sve intenzivnije druguje. Družiše se nedavno u Mostaru, ovih dana, nakon Draganove beogradske turneje, ponovo u Posavini – čemu ljudi s dijametralno različitim stavovima o krucijalnim političkim pitanjima, kakvo je pitanje Dodikova referendumskog juriša na ustavni poredak BiH, u pravilu baš i nisu skloni.

Znači li, hoću reći, to druženje također logiku dvostrukih igara – poput one Vučića i Dodika recimo? U ovom momentu, zbog činjenice da Hrvatskoj predstoje izbori – i da je Plenkoviću važan svaki mandat, pa i oni koje može osigurati Čović – za tu vrstu ocjena je prerano. No, sačekajmo – puno jasnije može biti već za koji tjedan.

Na koncu, na ideju o muslimanske državice, koju su prije četvrt stoljeća dogovarali Milošević i Tuđman, a potom joj granice precizirali Boban i Karadžić – pri čemu, kao rješenje „smrdjela“ nije ni Aliji Izetbegoviću – „babinim“ nasljednicima se ni danas ne previrću crijeva. Dapače.

Evo, najrođeniji mu se tobože pretrže braneći suverenitet i teritorijalni integritet zemlje – a dokaz za to su mu, kao eto, i ustavne tužbe u odnosu na ono što čini Dodik i njegovo društvo. Ali, zato „babin“ sin ne čini ništa da glavni grad zemlje zaštiti od najezde „braće“ po Allahu. Dapače, sve upućuje da je prvi u ešalonu onih koji najezdu im i ohrabruju. Ne znam, istina, je li u tome uvjerljiviji od svoga ilidžanskog načelnika – koji je Ilidžu, kažu, gotovo pretvorio u prostor arapskoga ekskluziviteta. I koji je time, ako dobro razumjeh podtekst verbalnog mu laprdanja na jednoj od televizija, čak i ponosan – jer, da nije njega, u vlastitom mu gradu ne bi bilo ni arapskog jezika ni žena u odorama koje izazivaju i zgražanje i strah prolaznika. A ovako, i zahvaljujući isključivo njemu, Ilidža ima sve to – i prava je islamistička oaza u srcu Evrope.

Sve u svemu, i time bih završio, vrag je odnio šalu. Duh Karađorđeva, dojam je, ponovo je nad glavom BiH. I, za razliku od prije četvrt stoljeća, pitanje je što će se iz njega izroditi. Objektivno, realnost najrazličitijih scenarija je, zbog onoga čemu su se predano posvetili hrvatsko-srpski bošnjački pandani, danas i veća nego onda. I najiskrenije, brana smo im sve manje mi sami. Onemogućiti ih, hoću reći, može samo svijet – ako želi dakako. U protivnom – hajte da ne dovršavam rečenicu.