Ilijaz Izo Delić: Sjaj i bijeda sevdaha

Povezani članci

• Maslinova grana u Fejićevoj protiv podjela
• Tarik Tanović: Spas za mostarski aerodrom nisu samo niskotarifne kompanije, već novo rukovodstvo
• Nikola Vučić: Studenti u nacionalističkom loncu
• KAMO SVE TO VODI?
• Zakuska s Jasenovcem
• Ko nas bre zavadi, kad nas Milijan Brkić i Milorad Dodik mire

Za Izu Delića koncertno pjevanje nikada nije predstavljalo tehnički posao, zanatsku rutinu, već prije svega obavezu da publici da ono najbolje što ima u sebi. Valjda mu zato nije bilo važno gdje se nalazi bina na kojoj stoji: da li u Elizabet Queen Hallu ili u požarevačkom Domu kulture. Pjevajući, mogao je da osjeti kako se ne nalazi nigdje, osim u svom glasu. A to je ono što krasi samo najveće iz njegove branše.

Piše: Elvedin Nezirović

U svakoj tuzi ima neke skrivene ljepote, koja se samo pjesmom može dokučiti. Onaj ko nije čuo Ilijaza Izu Delića kako pjeva Okreni se niz đul bašču tu ljepotu nije kako valja doživio.

Ilijaz Delić rođen je 13. juna 1936. godine u Mostaru, na Donjem Putu, u Carinskoj mahali. Njegov otac, Ibrahim, bio je skretničar i pripadao je onom skromnom, radničkom svijetu koji je danju radio, a navečer se vraćao kući da, ako ima parče hljeba, zadovoljno večera. Majka Zumreta se razlikovala tek po tome što je dane provodila „na domu“, brinući o djeci i domaćinstvu, kako već nalažu red i običaj u starim, muslimanskim porodicama. U njihovoj kući siromaštvo se mjerilo brojem usta za sinijom: zato nije nevažno spomenuti da je Izo imao sedmero braće i sestara.

Izo je završio osnovnu školu i, poslije, bravarski zanat, ali je od prvoga dana bilo jasno da ga zanima samo muzika. Od majke je naslijedio lijep i melodičan glas, a od oca naviku da pjeva i onda kad bi rađe plakao. Onaj ko to ne razumije, taj ne može razumjeti ni dušu sevdalije, ni sam sevdah. Bog mu je, usto, podario talenat kakav daje samo odabranima, ali i ono važnije: hrabrost da taj talenat slijedi makar ga vodio u propast.

Njegov vokalni potencijal prvi je primijetio Miro Karalija, harmonikaš u KUD-u „Abrašević“, koji ga je odmah počeo podučavati ritmici i harmoniji. Tih ranih pedesetih godina prošloga vijeka, kao tinejdžer, Izo već počinje profesionalno pjevati, što na igrankama u Abraševiću, što u kafanama i baštama mostarskih hotela. A pjevao je sve: od sevdaha, starogradskih šlagera, ruskih i mađarskih romansi, pa do Italie, O Sole Mio, Santa Monice, Malaguene i Granade, za koju kažu da ju je izvodio u istom broju oktava kao i Frankie Lane.

U Beograd je otišao 1956. godine kako bi položio u to vrijeme obavezan ispit za pjevača, što bi se, gledano iz današnje perspektive, najbolje moglo objasniti kao neka vrsta socijalističkog X factora. Nije ni slutio da će se u tom dalekom, neznanom gradu zadržati punih trideset pet godina. Proživio je u njemu sve što se u jednom ljudskom životu može proživjeti, ne sluteći da ga ono najgore, ipak, tek očekuje.

Iz tog perioda njegovog života ostalo je zabilježeno da je prvi nastup imao u Stambol kapiji, čuvenom okupljalištu beogradskih boema, te da je s pokojnom Ljiljanom Petrović Buttler nastupao četiri godine u tamošnjem Domu sindikata. Snimio je i jednu ploču, 1975. godine, i to s braćom Dimić, poznatim harmonikašima. Sve pjesme na tom albumu bile su na romskom jeziku, a oni koji se u muziku razumiju bolje od mene, kažu da se radi o pravom malom remek-djelu. Meni je ipak u sjećanju ostao natpis na omotu ploče, koju mi je jedne prilike pokazao i kojim se neobično ponosio: Ilijaz Delić – Mostarac.

Međutim, Izina popularnost nikada nije profitirala na izumu gramofonske igle ili kazetofonske vrpce, već se mukotrpno kalila u sparnim noćima, među zidinama tijesnih i zagušljivih kafana, fiskulturnih sala i domova kulture, sa skromno osvjetljenim binama, slabim ozvučenjem i, često, neuvježbanim orkestrom iza sebe. Upravo tu, u tom, za njega, tako prirodnom ambijentu, svojim toplim, lelujavim glasom zazivao je slomljena srca, koja bi poput strune zadrhtala kad bi se na repertoaru našla sevdalinka.

Za Izu Delića koncertno pjevanje nikada nije predstavljalo tehnički posao, zanatsku rutinu, već prije svega obavezu da publici da ono najbolje što ima u sebi. Valjda mu zato nije bilo važno gdje se nalazi bina na kojoj stoji: da li u Elizabet Queen Hallu ili u požarevačkom Domu kulture. Pjevajući, mogao je da osjeti kako se ne nalazi nigdje, osim u svom glasu. A to je ono što krasi samo najveće iz njegove branše.

U ratno praskozorje, Izo se vratio u Mostar, gdje je, od 1992. do 1995., proveo četiri najteže godine života. Bio je, u to vrijeme, član Ratnog studija Mostar, te Ratnog ansambla „Bulbuli“, pjevao je po bolnicama, na linijama, u kasarnama, pjevao je i plakao, dok se nad njim prolamalo nebo od topovske paljbe, dok su oko njega nicali nišani i gorjele kuće, među kojima i ona u kojoj je rođen – na Donjem Putu, u Carinskoj mahali. Jednom mi je rekao da bi prežalio i tu kuću i četiri godine ratnog života, vrlo lahko, dok pucneš prstima, da nije bilo tragedije koja ga je trajno obilježila: njegov brat, Fuad, brutalno je pogubljen na Uborku, s još 113 civila. Dogodilo se to tačno na Izin 56. rođendan. Otad nije obilježavao rođendane, već godišnjice bratove smrti.

O njegovoj poslijeratnoj karijeri, rečeno je i napisano već toliko toga. U ovom tekstu napomenut ćemo samo ono osnovno, čisto da utvrdimo činjenice: skupa s Dragim Šestićem, Mustafom Šantićem, Farukom Kajtazom i još nekolicinom probranih mostarskih muzičara, Izo je oformio sada već kultni Mostar Sevdah Reunion. Ideja je bila dati sevdalinki novo ruho, obući je u kostim(e) muzičkog prezenta i izvesti je izvan isklišeziranih granica ovdašnje muzičke tradicije. I zaista, ubrzo će se u svakom bjelosvjetskom kutku slušati Lijepi li su Mostarski dućani, Ašik osta ne te oči, Emina, i mnoge, mnoge druge. U kremastom odijelu i crnoj košulji, sjedeći na barskoj stolici, za mikorfonom, Izo je izgledao poput čovjeka koji je umoran od života. Njegovo lice je bilo lice tuge, a iz njega je pjevala žuč životnih nedaća.

Tokom više od pedeset godina estradnog rada, Ilijaz Izo Delić je sarađivao s nekima od najvećih imena u muzičkoj industriji kao što su Brian Eno ili BB King. Dobio je i niz nagrada, od Davorina, do bh. Oskara, te plakete Grada Mostara, koju ovdašnji gradski oci uručuju zaslužnim građanima. Taj obični komad papira ujedno je sve što mu je ovaj grad ikada dao. Posljednje godine života proveo je kao podstanar, u stanu koji je prokišnjavao, zaboravljen od svih. „Ja sam oduvijek bio čovjek od mikrofona i bine, neko ko muziku osjeća i pjeva iz ljubavi, a ne zbog novca“, tako je govorio, odbijajući priznati da, u svijetu u kojem živimo, novac vrijedi više od isplakanih suza.

U svakoj tuzi ima neke skrivene ljepote, koja se samo pjesmom može dokučiti. Onaj ko nije čuo Ilijaza Izu Delića kako pjeva Okreni se niz đul bašču tu ljepotu nije kako valja doživio. Pjevao je Izo tu pjesmu zatvorenih očiju, kao da je ovaj svijet san, a ne java. Predao bi se njenim tonovima, njenom melanholičnom tekstu, svodeći svoje postojanje samo na glas koji izlazi iz promuklog grla, dok bi mu pod kapcima, kao na kaleidoskopu, treperila sjećanja na majku. I svaki put kad bi otpjevao riječi Zumro moja, od nje bi se rastao. Do neke nove prilike, do nekog novog koncerta.

Prije nekoliko dana, započinjući ovaj tekst, posjetio sam njegov mezar na gradskom groblju Sutina. Nisam tamo bio još od 11. septembra ove godine, kada je sahranjen. Ostavio sam cvijeće i postajao nekoliko minuta, gledajući kako se kroz orošenu travu vuku sunčani prsti miholjeg ljeta. Razmišljao sam o onom o čemu se na takvim mjestim i razmišlja: o životu, o smrti, o onom što dolazi i o onom što ostaje iza. Jedna stvar mi se učinila neobično važnom: ima ljudi po kojima ćemo pamtiti vrijeme u kojem smo živjeli. Takvi se ne rađaju svaki dan i čovjek mora biti sretan ako za života upozna barem jednoga od njih. Ja sam, hvala Bogu, poznavao dvojicu, koji, eto, leže na istom groblju, udaljeni jedan od drugog svega nekoliko stotina metara: o jednom sam pisao prije četrnaest dana; Ilijaz Delić – Mostarac bio je drugi.