Kad akademsko ništa nije ništa, a Dveri su ustaše

Senja Perunović
Autor 29.12.2016. u 11:30

Izdvajamo

  • J.J. i slični kažu: “Širenje predrasuda je dobro - ne treba smirivati etničke tenzije, treba ih raspirivati.” Šalim se, ne kažu, rade.

Povezani članci

Kad akademsko ništa nije ništa, a Dveri su ustaše

foto: politika

Nacionalizam se ne prodaje uvijek u velikim konvertibilnim gestama i ostrašćenim govorima; često je u sitnišu poput ovog što je izcurio iz Asocijativnog rečnika.

Nije to nekakvo nikakvo ništa prodavati maglu, pa makar i u četri akademska/akademijska zida.  Ne bi čovjek zdrvorazumski vjerovao da ništa ima moć. Ali ima – ostavlja tragove u našoj, na nacionalizam uvrnutoj sadašnjosti.

Što sve patriotska ljubav i briga neće učiniti za našu velečasnu naciju i naš – u stijenu, ma šta stijenu, u mramor, uklesani – jezik?

Razdvajat će nas neprirodno – tvrdeći da smo neprijatelji po prirodi, podijelit će djecu, raskoliti škole, poremetiti srce mržnjom, mozak začepiti predrasudama, razčerečiti jezik uzduž i poprijeko po cijenu – po bilo koju cijenu.

Razčerečit će jedan jezik i novonastale četvrtine uvrtati, zavrtati i vući, stezati i rastezati i rezati, pokušavati odrezati i tako ih odvojiti, i između njih umetnuti neprobojne armirane-nacio-ploče. I sve to tako, iako je jezično tkivo žilavo i kapilarima isprepleteno tako i toliko da to ne može biti učinjeno a da se ne razori jezična masa. I pored njene siline, u ovoj fazi, moć takve brige ipak završava tek u pokušaju armiranog odvajanja.

Međutim, usporedo s tim procesima, pažnja se usmjerava i njegovanju jezika kao buketa otrovnih predrasuda, u kojem čak i manji napori daju dobre i brze rezultate.

Taj lijepi hortikulturni manir propupava i kod naučnica/naučnika širom četri izdanka bivše nam Yu-zemlje. Ovog puta ilustracija je iz djela doktorandkinje J.J. iz Instituta za srpski jezik SANU – njen članak objavljen u Politici početkom novembra 2016. O konkretnom članku je riječ jer ilustracija treba biti konkretna, mada bi i mnogi drugi tekstovi zavrijedili da budu prokomentirani – također kao upozorenje – protiv uguravanja nacionalističke matrice u naše mišljenje i disanje.

Novembarski članak J.J naslovljen je prijateljski, nepristrasno, pomirljivo i fer ‘Kada je Crnogorac lenj a Bosanc glup‘.  Naslov je izabran kako čitaoci ne bi promašili ni jednu nijansu akademskog rezoniranja, a doktorankinja šansu da jednog dana uđe u svoju sponzorsku instituciju kao punopravan član ili, što isto ne bi bilo loše, u vladu, kao dokazana radikalska ministrica (ili kojih sličnih, ne igra ulogu).

Druge nijanse u djelu J.J. kazuju da mlada naučnica zapravo ne zna što je predrasuda – jedan od ovlaš dotaknutih pojmova s kojima operira u operaciji “Sačuvajmo srpski jezik” – ili joj je sasvim svjedeno, ili joj je, što se čini vjerojatnijim, sasvim po volji, da ih širi. Taj će je manir odvesti do druge ljupke zabune – izjednačavanja Hrvata (naroda) s ustašama (fašističke Nezavisne države Hrvatske iz perioda Drugog svjetskog rata).

U članku se navodi da je ‘[z]a­ni­mlji­vo je da se i u Aso­ci­ja­tiv­nom  reč­ni­ku srp­skog je­zi­ka kao uobi­ča­je­na re­ak­ci­ja go­vor­ni­ka na sti­mu­lus Hr­va­ti po­ja­vlju­je reč usta­ša (od­mah iza re­či na­rod, ko­ja je ne­u­tral­na)’.  Ali ne navodi se da je to beznačajan podatak, gledano s nauče strane, pa i besmisleno isticati, osim, dakako, ukoliko autorica ima posebne – npr. patriotske – razloge za to.

Radi se, naime, o rječniku koji ‘je nastao na osnovu podataka prikupljenih tokom 2002. i 2003. godine putem asocijativnih anketa koje je popunjavalo 800 učenika srednjih škola iz Beograda i Zrenjanina i studenata iz Beograda, Novog Sada i Niša.’ (Savić I, Kostić A, 2008).  Što to znači?  To znači da je obuhvaćen užasno mali broj ispitanika, nije korišten reprezentativni uzorak, te rezulati ankete (frekvencije u Rečniku) ne pružaju valjanu osnovu za zaključke takvog tipa.

Što to dalje znači? Znači da je interpretacija o Hrvatima napravljena u nacionalističkoj matrici –  ostavlja dojam da je naučno utvrđena karakteristika Srba to da smatraju da je riječ Hrvati maltene isto što i ustaše.

Kada autorica uzima sljedeći primjer da bi potkrijepila svoj stav: ‘S kim igra­mo u po­lu­fi­na­lu? – Naj­ve­ro­vat­ni­je sa ustašama, su­tra će se zna­ti,’  ona isključuje mogučnost ironije na račun nacionalista i prisustvo anti-nacionalističkog bunta u upotrebi  nacionalističkog “rječničkog metoda”; bunta izraženog na taj način, upravo stoga što je postupak izjednačavanja Hrvata i ustaša toliko besmislen.

Moguće je, osim toga, zamisliti i sasvim drugačiju namjeru – da je naveda rečenica jedan oblik podilaženje nacionalistima tako što se ostaje u nacionalističkom “diskursu” iako se u njega ne vjeruje, itd.

Drugim riječima, griješi dušu i jača opasne nacionalističke predrasude onaj koji širi stav, samo zato što je to slučaj negdje – naravno, to negdje je među okorjelim nacionalistima i ignorantima – da je za jedan narod (Srbe), tipično izjednačavanje Hrvata s ustašama.

Nedavno se  u Beogradu na zidovima zgrada i autobusnim stajalištima pojavio grafit  ‘Dveri su ustaše‘.  Kako li bi Dveri (nacionalistička partija u Srbiji), srpskije i od najsrpskijih Srba, prošle u jednosložnoj interpretaciji Rečničkih asocijacija?

Efikasno ubrizgavanje predrasuda događa se i kroz govor koji, služeći se prvim licem množine, sugerira da smo svi složni u “tome”.  U članku J.J, na primjer: “Na sli­čan na­čin mo­ti­vi­sa­na su i po­dru­glji­va me­ta­fo­rič­ka zna­če­nja et­no­ni­ma Cr­no­go­rac, ko­ji ko­ri­sti­mo u zna­če­nju „lenj čo­ve­k”, od­no­sno Bo­sa­nac, ko­jim eks­pre­siv­no ozna­ča­va­mo „glu­pog čo­ve­ka”. Mi?  Tko su to mi? Neka izvini naučnica, ali to tako ne ide. Ako ona & comp. imaju tu praksu, ne znači da to smije pripisati svim građanima/ govornicima jezika kojeg ona kakti čuva.

Njihovo “mi” tu ima ulogu normaliziranja upotrebe degradirajućeg stava prema Crnogorcima i Bosancima, aktivnost koju slične grupe sumnjivih patriota širom regije rado obavljaju – u odnosu na različite nacije – a neoprezni, na ovom nacionalistički trusnom podrucju, lako “kupuju”.

Nacionalizam se ne prodaje uvijek u velikim konvertibilnim gestama i ostrašćenim govorima; često je u sitnišu poput ovog što je izcurio iz Asocijativnog rečnika.

J.J. i slični kažu: “Širenje predrasuda je dobro – ne treba smirivati etničke tenzije, treba ih raspirivati.”

Šalim se, ne kažu, rade.

Senja Perunović
Autor 29.12.2016. u 11:30