Miroslav Trbović: Put juga i nazad

tačno.net
Autor/ica 27.1.2014. u 12:10

Miroslav Trbović: Put juga i nazad

Neka vrsta putopisa

Piše: Miroslav Trbović

Kada sam se po povratku, u petak uveče, javio Tei* da joj čestitam Božić, izvinim se što nisam svratio do njih na osmi sprat i saopštim da sam za taj jedan dan obavio sve poslove do kraja, ona meni opisa događaj iz komšiluka koji se zbio toga dana, upravo dok sam boravio tamo.

Neki komšija je naprasno i neobjašnjivo nestao. Tražili su ga kojekuda, ali ništa, ni tračka. Ispario čovek, kao da je neka lakohlapljiva tvar. Ipak, upornom policijskom istragom otkriju ga, odnosno njegov leš, oko devet uveče na dnu rupe od lifta. Nepuna dva sata nakon što sam ja odatle otišao. Pored tog dna, na tri metra udaljenosti, toga dana prošao sam osam puta i nisam imao ni zericu želje da idem u naš bivši stan, već samo do Pere i Tome peške, do prvog sprata.

Čova je na devetom ili osmom katu našeg bivšeg ulaza mislio da ulazi u kabinu dizala, ali ona je bila negde iznad njega… Mislim da je tip upadica. Nešto ne pamtim da je jedan od nas, starosedelaca, jer nije ni Bakić, ni Vlatko, a Nićević je umro u izbeglištvu, u Beogradu.

Nešto slično dogodilo se pre mesec dana u novobeogradskim blokovima, nekom momku koji je verovao u ispravnost liftova. Teško je poverovati, ali eto, padaju ljudi kao, ne ponovilo se, ‘nato bombice’.

* * *

Nevesinje, kao što nije opštepoznato, ima novu benzinsku pumpu koja se nalazi na raskrsnici tri puta. Prvi dolazi s istoka, od Kifinog Sela, Gacka, Čemerna, i dalje, Beograda. Drugi pristiže iz pravca jugoistoka: Novo Nevesinje, Berkovići, Bileća, Trebinje, more. Treći vijuga sa severozapada, kroz Staro Nevesinje, od prevoja Grebak i drži vezu sa gradom Mostarom. Pumpa je smeštena u klinu susreta tih puteva, ispred autobuske stanice. Nedavno je otvorena, a jedino što je za ovu priču zanimljivo, to je činjenica da je arhitektonski pumpa umanjena replika one ispred beogradskog Hajat-Ridžensija, što je krstiše Dejtonka. Ne daju se Nevesinjci, ono što ima prestoni grad, biće bo’me i kod njih, ako ne veće, može i umanjeno.

Po oko dvadeset centimetara snega koji pada već sat i po, nakon noćne vožnje, stižemo u neostvareni ski centar srpske Hercegovine. U staničnom bifeu pijem slatku kafu i škutorsku malu lozu, čekajući da prođe pola sata pa da zaurlamo uz strmine obronaka Veleža.

Nakon zamene umornih vozača autobus se bez problema uspinje uz lakat krivine, ali, u neko doba stane. Ispred nas kolona, a samo što smo prošli jedan, ne previše oštar zavoj i zagrabili u uzbrdicu. Prvo što je vučina za volanom uradio bilo je ono o čemu laici za volanom pojma nemaju, pustio je autobus da polako krene unazad. Tako je, po svom tragu i ne skliznuvši u jarak, došao na prvu zaravan i tu stao kako bi bez muke krenuo kada se put očisti od onih koji su ga zagradili. Od tog časa do nastavka puta potrebno je samo strpeti se, a topli zaklon već imam, to je ovaj autobus koji je uspešno stigao od Novoga Sada do Grepka.

Prođe dvadesetak minuta. Iznenada, krajem pogleda, primetim da se nešto mrda u belini kroz otežale grane jela i borova. Odonud, iz pravca Mostara, nailazi sforov kamion, za njim žuta nevesinjska grtalica okačena na kamion Fap, a iza nje šepuri se njihov, sforov terenac. Da, tako je to, svako svojim poslom.

Čim su oni prošli, možemo i mi uzastranu. Sneg onako čist i razređen, leprša sa neba ka zemlji, a mi, nakon jedne minutice obilazimo uzrok zastoja, šleper sa cisternom koji se iz neznanih razloga zaputio baš po snegu, baš preko Grepka. Mi prolazimo.

Uskoro jezdimo po visoravni, snega je sve manje iako smo visoko, približavamo se onoj granici koju nisu postavili ljudi, nekakvom čudnom klimatskom grebenu koji deli sneg od kiše, planinu od kotline, Evropu od Sredozemlja. U trenu, pričini mi se da taj greben deli i vrste svekolikih biljaka i životinja. Pitam sam sebe zašto bi čovek bio izuzetak? Podelio se i on odavno po ruži vetrova na istočne i zapadne, na gornje i donje, brđane i ravničare, morske i zemljane, seoske i gradske. Ljudi se podelili pa se pobili.

Posle panorame Blagaja, Bune, Kosora i aerodroma, nižu se redom Dračevice, Gnojnice, rub Ortješa, Kovačine. Južni logor, od kada su tu sforovci, postao je primer bastiona. Okružen je vrećama peska i loknama bodljikave žice. Sledi Fabrika duhana i Glavna ulica. U parkiću postament bez bronzanog Alekse, onog kojem su romantične duše, pre krvi, zatakle kišobran da ga ne zalivaju mostarske kiše, a zatim rupa između Tare i Helebije.

Naviru sećanja:

“Taj dan, bolje rečeno tih pola sata šetnje od hotela ‘Ruža’, preko Mosta do Tepe, za tebe je bio fascinantan, čak strašan doživljaj pomeranja u vremenu, s kraja na početak tog jebenog veka. Kao da si se premestio i u prostoru. Čini ti se da si utrčao u nekakav vremenski vakuum. Ljudi u seljačkoj nošnji i građanskoj odeći iz austrougarskog doba šetaju oko tebe. Ulećeš u neku vrstu bunila, uobraziš da si se vratio devedeset godina unazad. Usporavaš hod ne bi li doživljaj potrajao. Upijaš u pamćenje svakog čoveka, grupice, grenadire, dame i njihove kitnjaste suncobrane, seljanke u jednostavnim i lepim suknenim haljinama i izvezenim jelecima, sirotinjske fesove i gazdinske turbane.

U glavi ti bruje Štrausi, ali čar uskoro mine. Prošao si košćelu i vratio se u sadašnjost. Prošlost osta iza tebe. Sve bi samo blaga halucinacija, nešto u tebi što je iskoristilo ne baš svakodnevnu, a opet običnu pojavu – snimanje nekih scena filma, eksterijera bez kulisa jer na tom mestu nisu ni potrebne. Film je o Aleksi. Ovekovečile filmadžije Stari grad dok je bio čitav, koji mesec pre ranjavanja.

Ko te je slušao, čuo je: Most je bio most, ali i mnogo više, teško je opisati. Srušili su ga i tada ti se ukazao kao dve ruke ukrštenih prstiju, ruke ljubavnika pri susretu posle dugog vremena, a dušmanin vitla sekirom i kida ove prelepe ruke.

Kamenom je premoštena voda, kamenom su povezana dva kamena, dve obale, dve suprotne strane ruže vetrova, probijen je zid.

Kakvo li je nebo bilo tada, dok je zidan, kakve su vode bile, kako su se zvale Neretva, Radobolja, Drežanka, Buna i Bunica? Kakve su kiše bile mostarske kada se Mostar nije zvao Mostar, kakav kamen, šipak, košćela? Je li bura bila bura, šta se pilo ispred kuća noću, posle vrelog dana, kafa?

Ispričao si to Naimi i Evi, a kad god se setiš tog vremenskog pomaka, čudno se osećaš.

Svi koji mogu da čuju, čak i ako nisu bili tamo, čuli su jer je televizijska kamera beležila smrt Mosta. Jaukala je Neretva, jaukao je kamen hercegovački, svaka biljka mostarska i nebo. Most je plakao kratko i tužno, oteto. Čovek i ljudi duže.

A nečovek? Jesu li neljudi osetili bilo šta? Šta li su osetili?

Kada su ubili Most, obnovio si ga u svojim mislima, sa ljudima koji su po njemu hodili u svim vremenima njegovog dugog života. Svako je u svojoj tadašnjoj odori. Deca, devojke, žene, momci i čiče šetaju kroz vazduh nad Neretvom između dve kule i njihovi tabani ocrtavaju oblik kamenog luka. Mladi Mostarci s najviše tačke mosta glavačke se bacaju u ambis, a dečaci sa krova obližnje kuće padaju zgrčenih nogu i u poslednji čas pre uronjavanja u Neretvu, ispruže ih, a šakama pokriju mošnje da ih zaštite od udara. Treperi ti pred očima nadrealna slika u prozračnom hercegovačkom nebu. Duhovi predaka ne priznaju naše ovovremene porive za rušenjem i ubijanjem. Za njih Most nije razvaljen i bačen u zelene dubine prelepe reke.”

Sada zjapi rupa iako su je ovi, međunarodni, premostili jednom prostom visećom gredom. To se, eto, zida most tačno 444 godine nakon prvog zidanja.

Prođe harem pod džamijom, Pozorište, gole zidine stare Opštine, bivši SDK, Razvitak. Zgrada Higijenskog zavoda je i dalje lepa, a hotel Energoinvest je zgarište. Primičemo se stanicama, autobuskoj i u nastavku, železničkoj.

Rezervišem kartu za povratak uveče ovog dana i uputim se preko Carinskog mosta, pored Liftare nadesno, Šantića ulicom do odredišta. Mostarska zimska kiša dobro me promočila, sprala sremsko, šumadijsko i banatsko blato sa obuće i tabana. Pero sve то sa mene odmah raspoređuje na sušenje.

Slede administrativno-finansijski poslovi koje obavljam praćen čak i nekom mlakom susnežicom. Sve u svemu uspešno i veoma brzo. U tri sata odlučujem da ne otkazujem rezervaciju i koristim priliku da me Tomo odvede do Dunje i Romana da se malo ispričamo. Ja Dunji dadoh monografiju o Direru, a tada mi Romano pokaza trebnik u kovanom srebru, što će za posledicu možda imati nešto što još niko od nas ne može predvideti. U povratku, Tomo očeša prag svog Audija o neki niski zid, ali on ne mari za materijalne stvari, samo piči. Pakujem se i uspevam čak da malo predahnem. Tomo mi spremi hranu za put i vozi me do stanice.

‘VUČIĆ PREVOZ’, kola dva, pravac Nevesinje, u snegove bele.

Vozi nas lično gazda ali samo do Nevesinja, meko i bez greške. Mislim da je išao u svoju mostarsku poslovnicu da pokupi novac i da se vozači pripreme za dodatni autobus i napor snežne zimske noći. Letošnji moj put odradio je takođe lično, ali sve od Nevesinja do Novoga Sada. Tada je imao neočekivanog putnika, nekog brbljivog Francuza, oduševljenog činjenicom da naši brđani tako fluentno parlaju franse, pa su njih dvojica čavrljali celu noć, a meni je bilo ugodno slušati ih i poprilično razumevati ne otkrivajući se. Da li je taj Francuz bio jedan od lovaca na kosmatog psihijatra?

Iz sedišta firme krećemo u devet, ispraćeni od gazde Vučića koji je nekada radio u Francuskoj, a sada ima nekoliko svojih autobusa i na dupetu svakog od njih grafit ‘JOŠ JEDAN VUČIĆ’. Tako malo ko može da zna koliko ih stvarno ima. Već dve godine, svaki drugi dan, vozi turu Mostar–Nevesinje–Višegrad–Čačak–Beograd-Novi Sad i nazad. Vučićevi vozači su pravi planinski drumski vuci. Zna ti to po snegu i raznim drugim nepogodama.

A to veče, 27. decembra, oko puta je već skoro pola metra snega koji od ranog jutra neprestano pada po hercegovačkim planinama, visoravnima, dolinama i kraškim poljima, Nevesinjskom i razrovanom Gatačkom. Sa radioaparata se čuje da je u isto vreme u Beogradu napadalo celih devet centimetara i napravilo opšti haos i kolaps gradskog prometa, što potvrđuje moju tvrdnju da su Beograđani obične seronje za volanom svojih krševa. Gazda Vučić prođe kroz poluprazan autobus, požele nam sretan put, posebno meni jer sam se već osamio u dobro zagrejanom zadnjem delu kako bih ispružio noge i čim on izađe, krenusmo.

U toku su praznici, od Božića 25. decembra do naše Nove godine, pa ima putnika više no obično, mahom već odrasle hercegovačke dece koja pristiže sa zapada, severa i severo-istoka, kuda su ih pre deset godina povukle majke i očevi iz krvavog grotla našeg balkanskog bircuza. Vučići su ih smestili u kola jedan.

I pored vetra, leda i snega, stižemo za malo preko sata do Gacka i po prijemu nekoliko Gačana uspinjemo se ka visoravni i prevoju Čemerno. Posle manje od sata, taman se krenulo u spust do Tjentišta, stadosmo! Visinski vetar zavrće sneg pršić pa ga slaže gde god nađe zgodno mesto**. Tako, sa glavom u nebeskom snežnom oblaku i Ivanovim crnim elesicama na zabeljenom kamenu i asfaltu Čemerna, istrčavam na vanredno pušenje i osmatranje

situacije. Pred nama je prvi ‘Vučić’, ispred njega neki povisok

kamion, od onih kutijastih, a dalje niz put i iza krivine, dva autobusa i oko prvog promiču ljudske senke. Okolo, na svih osam strana i polustrana sveta, naslućuje se ona izvorna vukojebina, što bi alpski austrijanci rekli Wolfsberg, ako sam pravilno napisao. Zvrkovi snega, osvetljeni farovima, prolelujaju od vozila do vozila, kao da igraju valcer, pa se izgube u mračnom bespuću.

Da nismo u oblaku, videla bi se sva čudesna divljina surove planine, jer je gore, iznad nas i oblaka, zamalo pun Mesec koji nas je osvetljavao između Nevesinja i Gacka. Odonud se vraća jedan od naših vozača i kaže da je čačanskom autobusu smrzla nafta u pumpi. Jedan putnik iz bunkera i svoje torbe iskopava smešnu kinesku akumulatorski lampu, a još jedan iz kola iza nas nosi običnu da osvetle mesto kvara. Prođe malo više od pola sata i vidimo, kreće Čačanin. Namah svima nešto milo i toplo u duši.

Moji đozluci još nisu stigli ni da se odmagle, jedva jedan kilometar dalje, onaj žuti čačanski krš opet zagradi prolaz, opet cigareta. Iza nas i još pet-šest vozila, pristigla i velika grtalica. Ne može da prođe, samo joj blješte rotirajuća svetla. Skupilo se nekoliko nas, otpornijih, na dogovor za akciju, ne treba čekati da Bog u decembru, na Čemernu otopi sneg. Jednoj vrtirepki koja tvrdi da do sada u životu nije videla pravi sneg kažem da bih da imam kvalitetnu baterijsku lampu i skije, odmah krenuo nizbrdo do Sutjeske. Ha, kada sam to pričao Nadi, ona koluta očima i kaže: ‘Budala!’, a ja: ‘Aman, šalim se, ženo!’, na što ona odgovara: ‘Kod tebe takvog kakav si, ne može se garantuvati da je to samo šala.’. Ono jeste, vazduh na visini kao da me podmladio bar za pola.

Rešismo da izguramo Čačanina pa da se provučemo, a dalje šta nam Bog da. Razglasimo po autobusima i eto ti muškarčina*** pa polako, na klackalicu i horuk, centimetar po centimetar, jer su se smrzli i ležajevi točkova, ćušnemo mi čačanski autobus toliko da onaj kamion može pažljivo da prođe. Levim točkovima gazimo po ivici puta, gde je sneg mekši pa postoji opasnost da se sklizne. Ne bi bilo mnogo strašno, ali se odatle ne bi iščupali bez pomoći teškog guseničara. Moj autobus primi one jadne putnike iz čačanskog, a kad je naš drugi vozač krenuo da im naplati karte, neki od njih pokušaše da ga ubede da im je njihov vozač rekao da će Čačanin da plati Vučiću za to preuzimanje. Tu se i ja malo razgalamim u stilu: ‘Platite pa se klatite, ko će da čeka firmu da plati…’.

Sve to bilo mi je prilično zabavno, čak nisam oblačio ni jaknu, ni kapu i rukavice. Bio sam solidno utopljen. Na nogama tri para tankih ‘china made’ čarapa. Košulja zimska, karakterišu je patent zatvarači na dva grudna džepa. Sećam se da je Dankova iz 1990., našao sam je letos u dnu plakara u Mostaru. Preko nje mnogo godina star debeli, zlatiborski vuneni džemper, takođe nađen letos u bivšem stanu, termo pantalone i ispod njih trenerka – nema zime…

Naše šoferčine prvo pažljivo voze preko bosanskih gudura, a kad izbismo na Drinu sve brže i brže, naročito kroz opštinu Goražde. Planirali su da večeraju u Višegradu, u restoranu koji radi celu noć. Prethodnog puta tu se dernjao neki duet, opičeni momak i jedna prava kafanska pevaljka koja više šeta pupak nego glasne žice. Ovaj put ćorak, gazda birtije traži da mu naš vozač obeća da će svaki putnik koji uđe u kafanu potrošiti po deset

marona, makar onih Konvertibilnih**** Maraka. Koji moron…

Nevesinjac ga otera u pičku materinu, a kafedžija zaključa vrata iznutra, tako da su tu okolo samo na brzinu žene u nuždi piškile, a muškarci pišali, pa smo nastavili ka granici. Kod naših s ove strane, rutinski brzo se obavlja pregledanje ličnih i izbegličkih karata, zadesi se i poneki pasoš od najbližih do novozelandskih, pa se nastavlja napred ka Srbiji.

A tamo dežura carinik ženskog roda koji mene neodoljivo podseća na Borku iako ne liči na nju. Biće da to dolazi od sličnog pogleda. Tog carinika česti putnici već znaju kao zajebanu. I zaista, ona po onoj zimi u gluvo doba noći, zamoli putnike iz prvog ‘Vučića’ da izađu i da otvore svako svoj prtljag. Kvaka je u zabrani prenosa hranice preko granice, pošto kod ove sirotinje nema neke druge robe. Ne može čuvena krtola iz Nevesinja da stigne do Hercegovaca, novopečenih Beograđana. Ništa carinskim organima ne znače sir i kajmak iz mješine i ostali brđanski specijaliteti iz pasivnih krajeva susedne države. Ja samo gledam hoće li carinica nekoga početi da svlači, pa da joj ne padne na pamet da vidi i moje bicepse.

Elem, prve je malo gnjavila, a nas ni malo. Samo se deset sekundi zagledala u praznu i splasnulu torbu koja leži pored mojih nogu. Otvorena je i vide se kese sa sendvičima i boca sa vodom. Obučena u uniformu, smeška se nadmeno, malo upitno, pa prolazi. ‘Idi s milim Bogom’ – mislim ja, bradata kenjčina na domaćem zadatku.

Od tog trenutka trebalo je samo dočekati kraj puta. Beograd me dočekuje okupan suncem i crnom bljuzgavicom. Odozgo lepo, a odozdo prljavo i mokro. Privedoh te dve noći po trinaest sati vožnje kraju, dadoh prtljag kćerki, ona ga proveri, napravi mi jaku kafu i kad je onako vruću na brzinu popih, odgegah do kreveta, pod jorgan planinu, jedini pravi odmor starih, iskusnih putnika.

* Tea je ljubitelj frtutme, a meni se to sviđa

** pogledaјте u noćno nebo i zamislitе hladno mesto na kilometar od glave

*** više mi se sviđa reč brđanin nego macho, ostalo je kompromis

**** ovde se potkrala greška koju mi je bilo žao ispraviti: Konvertibolnih

                                        

Miroslav Trbović, trbovic@eunet.yu

tačno.net
Autor/ica 27.1.2014. u 12:10