Nixon: Tito je lider koji se nas Amerikanaca ne boji

Izdvajamo

• „Tito je legendrni junak“, kaže Charles de Gaulle, francuski predsjednik. Willy Brandt, kancelar Njemačke 1973. godine kaže: „Ja predsjednika Tita vidim kao jednu od najmarkantnijih ličnosti našeg vremena.“ Kipar Ivan Meštrović
• „Tito je bez svake sumnje najveći čovjek kojega su u čitavoj svojoj povijesti imali jugoslavenski narodi“. Ili poslušajte, molim vas, što kaže američki predsjednik Richard Nixon: „Tito je lider koji ima svoje principe, smisao za humor, sjajno pamćenje i on se nas Amerikanaca ne boji“. I sada to usporedite sa našom predsjednicom koja dođe, kao što ste i vi mogli doći do ograde Bijele kuće i pravi selfie. Koje su to svemirske razlike, bezobrazno je i uspoređivati.

Povezani članci

• Predsjednik prolupao
• Mesić: Nije bitno je li netko pripadnik većinskog naroda ili manjine – obojica su samo i jedino ljudi
• A mogao je biti olimpijac u Sarajevu
• Karadžićeva sjena nad Europom
• Pobjeda populizma nad razumom
• Viđenje i vađenje (I): Imati svoj Stav

Foto: Forum ETF

Ako bi Josipa Broza bilo pretenciozno zvati „dobrim“  vladarom, zbog svega pozitivnog što je učinio za Hrvate, ali i za ostale južnoslavenske narode, sigurno ga možemo zvati Velikim vladarom i najvećim u hrvatskoj povijesti. Josip Broz je Hrvate učinio političkim narodom, njemu zahvaljujući od objekta su postali subjekt politike, on ostvaruje hrvatske težnje za Republikom. On Hrvatima omeđuje teritorij hrvatskom državnom granicom po prvi put u njihovoj suvremenoj povijesti. Broz Hrvatima daje škole, obrazuje ih. Industrijalizira zemlju i daje poduzeća radnicima na upravljanje. To diktatori ne rade. Dijeli im stanove, a seljaka bezemljaša pretvara u naprednog poljoprivrednika i industrijskog radnika. Nitko u povijesti za narod hrvatski, za onog ribara, seljaka i radnika nije ni približno napravio kao Josip Broz. Kao i sve ostale velike povijesne ličnosti i Broz ima svoje mane i prednosti. No kod njega nesumljivo preteže strana dobra na ljestvici vrijednosti.

Naš svijet neobično voli legende o svojoj sjajnoj, velikoj i dalekoj prošlosti, više voli često izmišljene pričice o krunjenjima naših vladara i kraljeva, nego povijesne događaje o kojima postoje utvrđene i opipljive istine. Izgleda, kao da više volimo i ljubimo narodne predaje nego li povijesne činjenice.

Jedna od legendi koja živi u našoj narodnoj predaji je i legenda o kletvi kralja Zvonimira. U toj priči kralj Zvonimir je širio dobro, a kažnjavao zlo. Po tome ga je narod prepoznavao, te stoga i nazvao imenom dobrog kralja Zvonimira. No kada je trebalo poći i zaštititi mjesta gdje je Isus Krist na križ razapet, dobri kralj Zvonimir sazvao je svoje vitezove i plemiće na dogovor. Kako plemići i vitezovi nisu željeli ići u ratove, pobuniše se i ubiše svog dobrog kralja Zvonimira. I tada, na samrti, kralj baca na Hrvate kletvu – Dabogda više nikad ne imali kralja svoje krvi. I tako i bi.

Koliko je ta narodna predaja o kletvi kralja Zvonimira duboko bila urezana u pamćenje našega naroda i sam sam svjedok. Naime, na otoku Šipanu gdje sam proveo dio svog djetinjstva, živjela je ta predaja koju sam čuo od svoje babe Ivke, a koju je pak ona čula od svojih predaka:

• Vi Hrvati izdajice, za jaram su vaše šije,
• Vi Hrvati izdajice, što ubiste svog posljednjeg kralja Zvonimira.

U povijesti našeg naroda smrt kralja Zvonimira označila je kraj naše samostalnosti i dolazak mađarske loze Arpadovića na prijestolje.

U današnjoj Hrvatskoj događa se nešto sasvim slično. No prije toga bi trebalo reći da nakon kralja Zvonimira, ako zanemarimo kratke vladavine Petra Svačića i Stjepana II., prvi vladar hrvatske krvi koji je vladao Hrvatima je Josip Broz. Josip Broz svojom povijesnom pojavom dokida kletvu kralja Zvonimira nakon 850 godina. Hrvatima ponovo vlada vladar njihove krvi. On nije kralj, ali je po Ustavu doživotni vladar. On nije ni svetac, suodgovoran je s Andrijom Hebrangom i drugima za Bleiburg, Titove marševe smrti i diktatorske karakteristike njegova režima do uvođenja radničkog samoupravljanja 1952. godine, kada svoj sistem demokratizira kroz samoupravu. Kada su čuvenog povjesničara Slavka Goldsteina pitali o Titovoj odgovornosti, odgovorio je na realan način kojim se ovom pitanju i treba prići, uvažavajući kriterije i kontekst toga vremena: „Minus Tita je što je dopustio osvetu. Isto tako kao što je to dopustio i De Daulle.“ Mogli bi nadodati isto kao i Churchill koji bombardira Dresden i još četrdesetak njemačkih gradova kada je kraj rata već izvjestan i kada samo u Dresdenu pogiba oko sto tisuća civila. A što reći o američkom predsjedniku Trumanu  koji sa dvije atomske bombe bačene na Hiroshimu i Nagasaki u nekoliko dana ubija oko tristo tisuća ljudi i sa posljedicama koje se osjećaju i danas. Da li ste ikada čuli da Francuzi, Englezi ili Amerikanci govore o svojim predsjednicima kao o zločincima? Naravno da niste, to je njihova povijest, to su njihovi predsjednici koje oni izuzetno cijene. Samo jedan dio našeg naroda ima otklon prema Josipu Brozu. No, narod koji se odriče svoje prošlosti, odriče se i svoje budućnosti. Od Broza zaziru oni pripadnici našeg naroda koji imaju specifičan „privatni odnos“ prema II. svjetskom ratu, a posebno oni kojima na živce ide činjenica ishoda rata u kojem je Josip Broz pobjedio Antu Pavelića. To njih žulja.

Ako bi Josipa Broza bilo pretenciozno zvati „dobrim“  vladarom, zbog svega pozitivnog što je učinio za Hrvate, ali i za ostale južnoslavenske narode, sigurno ga možemo zvati Velikim vladarom i najvećim u hrvatskoj povijesti.

Josip Broz je Hrvate učinio političkim narodom, njemu zahvaljujući od objekta su postali subjekt politike, on ostvaruje hrvatske težnje za Republikom. On Hrvatima omeđuje teritorij hrvatskom državnom granicom po prvi put u njihovoj suvremenoj povijesti. Broz Hrvatima daje škole, obrazuje ih. Industrijalizira zemlju i daje poduzeća radnicima na upravljanje. To diktatori ne rade. Dijeli im stanove, a seljaka bezemljaša pretvara u naprednog poljoprivrednika i industrijskog radnika. Nitko u povijesti za narod hrvatski, za onog ribara, seljaka i radnika nije ni približno napravio kao Josip Broz. Kao i sve ostale velike povijesne ličnosti i Broz ima svoje mane i prednosti. No kod njega nesumljivo preteže strana dobra na ljestvici vrijednosti.

Da nije tako nebi njegovi suvremenici o njemu govorili kao primjerice Dwight Eisenhower, američki predsjednik i general: „Maršal Tito je najveći heroj II. svjetskog rata.“

Drugi američki predsjednik Franklin D Roosevelt: „Titova odluka da se bori protiv nacista prekretnica je u povijesti  II. svjetskog rata.“

Interesantan je podatak da je Broz jedini vrhovni komandant ranjen u II. svjetskom ratu. To dovoljno govori koliko je bio blizak svom narodu, svom borcu i svom vojniku.

„Tito je legendrni junak“, kaže Charles de Gaulle, francuski predsjednik.

Willy Brandt, kancelar Njemačke 1973. godine kaže: „Ja predsjednika Tita vidim kao jednu od najmarkantnijih ličnosti našeg vremena.“

Kipar Ivan Meštrović; „Tito je bez svake sumnje najveći čovjek kojega su u čitavoj svojoj povijesti imali jugoslavenski narodi“.

Ili poslušajte, molim vas, što kaže američki predsjednik Richard Nixon: „Tito je lider koji ima svoje principe, smisao za humor, sjajno pamćenje i on se nas Amerikanaca ne boji“. I sada to usporedite sa našom predsjednicom koja dođe, kao što ste i vi mogli doći do ograde Bijele kuće i pravi selfie. Koje su to svemirske razlike, bezobrazno je i uspoređivati.

I sada, poslije svih tih znamenitih ličnosti kada čujete Milijana Brkića kako pjeni da je Tito zločinac, a Jugoslavija zločinačka tvorevina, bolje ništa ne reći; ili kada naša predsjednica uživajući Titovu vilu koju je zadržala izbacivši iz nje bistu  tvorca onoga  čime vlada, šaljući najnemoralniju poruku narodu – Sjećanje na Broza ćemo izbrisati ali ćemo ono što je stvorio uživati. Pokazalo se ne samo uživati već i upropastiti.

Skupina krivotvoritelja i plagijatora, na čelu sa predsjednicom Mamićeve Republike, Plenkovićem i Bandićem, Hasanbegovićem i Brunom Esih, Brkićem i Bujancem, Slavenom Leticom i Zdravkom Tomcem, došla je suditi i presuditi Josipu Brozu i Trgu Maršala Tita u Zagrebu, istovremeno gurnuvši Republiku Hrvatsku na predzadnje mjesto Europske unije, ispod čak i Rumunjske, gdje Hrvatska nikada prije nije bila.

U vremenu zaobilaženja istine, svatko tko razmišlja zna da je rušenje Broza rušenje i Tuđmana. Sam je Tuđman Tita nazvao „najvećim hrvatskim političarem do naših dana“, koji je omogućio i stvaranje samostalne Hrvatske Ustavom iz 1974. godine ugrađujući u njega samopredjeljenje do otcjepljenja. Sasvim je logično  – padne li Maršal mora pasti i njegov omiljeni najmlađi mirnodopski general, jedini za kojeg se Broz zauzeo na suđenjima iz vremena hrvatskog proljeća poručivši – „ Tuđmanu ne pakovati“.

Zapanjujuće je da sve to radi njegova stranka pozivajući se upravo na samog Tuđmana i time pokazujući kakvo mišljenje ima o potencijalima svoga članstva, prethodno uklonivši iz izvornog Tuđmanovog programa iz 1989. godine treći nosivi stup svog programa – pozitivne stečevine hrvatske ljevice.

U zemlji Hrvatskoj u kojoj je u Ustavu zapisano da se temelji na ZAVNOH-u nasuprot NDH; u zemlji Hrvatskoj u njenoj stvarnosti se antifašizam zaobilazi, a slavi se i širi ustašluk ulicama Mile Budaka i pločama sa natpisom ZDS.

Nužno je i potrebno reći da takvo stanje nije normalno i da nije tu samo riječ o pukom mijenjanju imena jednog Trga. Ovdje je riječ o izdaji Ustava Republike Hrvatske.

I zato kada skupina oko Hasanbegovića i Brune Esih danas po Hrvatskoj skida table sa imenom Josipa Broza, a uzdiže ploče sa natpisom „Za dom spremni“, oni u stvari rade isto što su prije 850 godina radili vitezovi i plemići dobrom kralju Zvonimiru.

Oni ubijaju Ustav Republike Hrvatske!

Vi Hrvati izdajice,

Za jaram su vaše šije.

Vi Hrvati izdajice,

Što ubiste svog posljednjeg kralja Zvonimira!