Poplave: Zašto smo uvijek nespremni

tačno.net
Autor 22.5.2014. u 09:42

Poplave: Zašto smo uvijek nespremni

Djelovanja vremenskih nepogoda često su ravna, ako ne i razornija od mnogih ratnih djelovanja, te se prema njima treba sa velikom odgovornošću i ozbiljnošću odnositi.

Piše: Hamdo Čamo

Kada vodena korita i njihove obale ne mogu da podnesu višak vode, govorimo o poplavama. Riječ je o neuobičajenom višku vode koju vodena korita ne mogu podnijeti. Odakle toliko vode? Voda je dio neprekidnog prirodnog ciklusa toka, isparavanja, kondenzacije, padavina. Voda je imala svoj ciklus još dok ljudi nije bilo. Njihovim postankom, naseljavanjem i izgradnjom naselja u blizini rijeka, nastajale su sojenice, kasnije naselja, gradovi, od kojih mnogima rijeke prolaze sredinom; Riječ je dakle o prirodnom procesu u kojem voda utiče na društvenu zajednicu i njeno ponašanje, a čovjek pokušava da vodu i tok potčini svojim potrebama. Ovdje možemo govoriti o djelovanju prirode na čovjeka, kao i o djelovanju čovjeka na prirodu. Njihovo međusobno djelovanje često nije u skladu.

Je li teško zadržati višak vode u vodenom koritu?

Odgovor glasi, nije. Još u stara vremena čovjek je shvatio da postoji uska veza između bujica, poplava i šume. Što je šuma oštećenija, ako nema dovoljno zdravog drveća koje sprečava brzo slijevanje vode, poplave su neizbježne, time lavine mulja i zemlje. Očuvanje zdravlja šume je nadasve važno i ako se tome ne pridaje veći značaj i štete će biti nesagledive, a one nisu samo materijalne. Šume treba održavati i činiti sve na uspostavi ekološke ravnoteže; ogoljele površine treba pošumljavati jer one zadržavaju vodu te zemlji ne dozvoljavaju da se pretvori u opasne površine pokretnog zemljišta. Iz toga prizilazi potreba održavanja nasipa, podzida, redovne kontrole oštećenja, djelovanja permafrosta itd.

Čovjek je spoznao vezu linije toka vodenih masa kojima, ako se vještački urade prepreke i rukavci, rijeke i potoci prilikom velikih padavina nisu ni približno opasne kao bez njih. U sistemu zaštite postoji planska izgradnja, nadogradnja i održavanje rječnih korita, zidova, nasipa, podzida, mostova, sajli za spašavanje i pomoć, izgradnja kanala, visećih mostova, zaštitnih zidova i ograda, kao i prostorno planiranje površina za poplavu koja umanjiju razorno djelovanje poplava.

Čovjek je spoznao vezu ljudskih aktivnosti koje uveliko utiču na prilike u vrijeme poplava, a tu spada plansko korištenje zemljišta tj. zemljoradnja i sa njom usko povezan sistem navodnjavanja.

Čovjek je također shvatio usku vezu gradnje i izgradnje, posebno neplanske, divlje gradnje, problema izdavanja građevinskih dozvola na mjestima koja su ugrožena, nisu planski namjenjena za gradnju ili nisu pogodna za istu. Ugroženost dolazi i od izgradnje naselja na plavnim područjima, prekrivanje zemljišta, asfaltiranje, popločavanje, koje kao prekrivene površine ne mogu dovoljno brzi da upjaju vodu kao otkrivene površine. Iz tog razloga velike popločane površine moraju imati u svom sastavu planski otkrivene površine, parkove, vrtove, umjetna jezera, pješčane površine za igru, te travnjake. Planiranje izgradnje ima svoju svrhu i ako ona zakaže, dolazi do domino efekta koji se odnosi kako na prirodu i okolinu, tako i na čovjeka; nedostatak kanalizacione mreže, posebno neodržavanje iste gdje ona postoji, sa sobom nosi velike rizike i probleme kod povećanog dotoka vodenih masa. Na kraju, riječ je i o kako o vremenskim, klimatskim promjenama, tako i o ciklusu godišnjih doba koja ne funckionišu u vrijeme koje čovječanstvo novog doba pamti. Vremenski uticaji nisu nikada prestali da djeluju na prirodu i na čovjeka. Ali, ako je čovjek to odavno poznavao, šta se dogodilo sa modernim čovjekom koji je izgleda sva upozorenja i znanja svojih predaka zaboravio? Treba li moderni čovjek – u vrijeme pored posjedovanja najnovije tehnike i tehnologije, nauke i boljih saznanja – ponovo da uči o vremenskim nepogodama? Ako postoje silni propisi i zakoni koji umanjuju opasnost djelovanja vremenskih nepogoda, ako postoji moderna tehnika i tehnologija, nauka, zašto su rezultati više nego mizerni?

Ovdje svakako vrijedi napomenuti sljedeće: Uzalud je svaka komponenta ako se pomene i primijeni pojedinačno i ako sistem zaštite ne djeluje jedinstveno i koordinirano tj. međusobno povezano. Dakako, riječ je o planiranju, mjerama, zakonima, snagama i sredstvima. Dovoljno je da jedno nedostaje i od sistema zaštite nema nikakve koristi. Osim toga, sistem zaštite se sastoji i od etosa svijesti i volje da se uz pomoć naučnih i zakonskih programa sve komponente dovedu pod jedan krov u sistemu koordinacije i rukovođenja. Bez svijesti svakog pojedinca koji je dio složenog sistema zaštite, bilo da je riječ o planiranju ili odnosu prema fondovima namjenjenim za zaštitu – iza svake pojedinačne djelatnosti stoji ogromna odgovornost. Nedostak, greška i zakazivanje jedne karike u tom lancu, dovoljan je da zakaže sistem zaštite koji se ispoljava u obliku neugodno visokih šteta, ljudskih i materijalnih. Sistem zaštite je neprekidan ljudski proces. On zahtijeva neprekidnu nadogradnju postojećih sistema zaštite. On zahtijeva neprekidno usavršavanje sistema zaštite koji se povjerava institutima i institucijama koji su, kao i u svim modernim državama svijeta sastavni dio sistema obrazovanja. Na žalost, mnoge zemlje su iz procesa obrazavanja isključile nastavne programe kojima se stanovništvo od malih nogu senziblizira i upoznaje sa mnogim opasnostima, time i prirodnim opasnostima. Treba znati da 100%-tne zaštite, posebno od prirodnih nepogoda, nema niti će je ikada biti. Ipak, obaveza za zaštitom života i okoline ostaće uvijek stalna i neprekidna potreba.

Koji je onda odgovor na pitanje: „Zašto smo uvijek nespremni na prirodne nesreće“?

Najčešći razlozi nespremnosti navode se: a) iznenađenje i b) nespremnost zbog nepostojanja novčanih sredstava. Ovdje odmah naglasimo, obadva faktora su ljudski i kao takvi ovise o ljudima. Vrijeme i prirodne nepogode su bile, ima ih i biće ih. Ako se na vrijeme gleda kao na faktor djelovanja prirodnih sila, spremnog čovjeka ne mogu da iznenade. Drugi razlog govori o nepostojanju novčanih sredstava, što uz postojanje moderne državne strukture jednostavno nije moguće. Državne strukture su tako koncipirane da u sebi zakonski imaju ugrađen sistem zaštite koji na državnom nivou ima vlastiti budžet koji se dodjeljuje iz godišnjeg proračuna. Gdje je onda stvarni problem? Pravi odgovor može da leži jedino u domenu ljudske odgovornosti. Sistem zaštite ima jasnu strukturu u hijerarhiji odgovornosti i nije teško doći do odgovornih osoba koje u institucijama zaštite uvijek stoje na vrhu lanca odgovornosti. Odgovor na pitanje „Zašto smo uvijek nespremni na prirodne nesreće“ leži u etosu ljudske svijesti koja stanuje na vrhu lanca političke i rukovodne odgovornosti, jasno definisane i sadržane u sistemu zaštite na svim nivoima.

Svijest je odgovorna za „vječnu nespremnost“ društva na prirodne nepogode, a ona kod pojedinca dolazi kao poticaj i uticaj iz samog društva. Sistem obrazovanja je odgovoran za stvaranje svijesti, slike o ugroženosti i stvarne opasnosti iz koje proističe i sama nužnost djelovanja. Da pojedinac i društvo uopšte postane svjesno opasnosti, siline vodenih masa, siline vodene stihije, a pojedinci i odgovorna lica da postanu svjesni potrebe i odgovornosti zaštite društva. Osjeća li se društvo sigurno, percepcija i stepen opasnosti je manji i obratno. Međutim ista slika se dobije zbog nedostatka osjećaja prema opasnosti. Sveukupno stanje društva uslovljene svijesti, koja djeluje na percepciju i odgovornost pojedinca, neposredan je i stalan proces.

Iskustva drugih

Pojedine države imaju problema sa cunamijem, pješčanim olujama, lavinama, vulkanima, zemljotresima, druge sa vodom, gdje pojedinim narodima usljed vremenskih promjena, usljed poplava i djelovanja vode nestaju ostrva-države. Treba li spominjati problem Venecije koja tone i koja je uložila na milijarde za izgradnju pokretnih zaštitinih zidova i pregrada. Slične primjere slijede Holandija, Austrija. Najnoviji pokretni i ugradni sistemi za zaštitu od poplava samo su neki u nizu mogućnosti koje čovjek već uveliko uspješno ugrađuje i koristi.

Obrazovanje i sistem zaštite

Uvođenjem drugih, manje važnih predmeta u nastavni proces, nije se ostavilo interesa ni prilike za društvu daleko važnije predmete, u najmanju ruku naglasimo, uvođenja u novije vrijeme sve potrebnije etike. Nastavni predmet odbrane i zaštite izbačen iz procesa obrazovanja, izbačen iz nastavnog plana i programa, najdirektnije je ugrožavanje osnova sistema zaštite stanovništva u stjecanju osnovnih znanja, podizanju spoznaja, svijesti, opasnosti i zaštite od djelovanja vremenskih nepogoda. Pridoda li se ukidanje obaveznog vojnog roka, kao drugog važnog izvora stjecanja znanja, spoznaja i svijesti iz tematike sigurnosti, društvo je sve učinilo da sebe što bolje ugrozi i dovede u još težu i nepovoljniju situaciju. Teško da postoje odgovarajuća i pogodnija mjesta za učenje o sistemu zaštite kao što su bila mjesta u školi i armiji. Ukinuti jedan izvor spoznaje može se donekle razumjeti i tolerisati, ali ukidanje svih izvora – nedostatak je znanja i mudrosti – ako ne i predmet pokretanja pitanja krivične odgovornosti radi ugrožavanja vitalnog sistema od opšteg javnog interesa.

Nefunkcionisanje sistema zaštite

Sve vanredne situacije zovu se vanredne jer su iznenadne i ako zajednicu iznenade, to znači da nije bilo spremnosti. Djelovanje vremenskih nepogoda pogađaju područja u svega nekoliko minuta. Iz tog razloga i postoji obaveza planiranja, koje se preventivno provodi da bude u pripremi i da se planovi u sistemu obavještavanja stave u funkciju onog trenutka, kada vanredna situacija nastupi. Fondovi predviđeni za zaštitu smiju se koristiti samo za zakonski predviđene mjere. Korištenje fondova za zaštitu i pokrivanje drugih zakonom nepredviđenih aktivnosti, predmet su pokretanja krivične odgovornosti na najvišem nivou. Armija jedinica civilne bez osnovnih sredstava za pomoć, zaštitu, goloruka je sila ljudi neodgovorno ostavljena i prepuštena djelovanju vremenskih neprilika.

Problem države

Poplava biblijskih razmjera pokazala je i ukazuje na negativne posebnosti potaknute specijalnim statusom države, napose statusom tročlanog predsjedništva. Diskurs političke odgovornosti na papiru lijepo uobličenih zakonskih odredbi, stvarnosti i prakse, više je nego očit, očigledno u vanrednim i kriznim situacijama krajnje opasan i neodrživ.

Prirodne nesreće ne poznaju entitetske granice. Iako narod na BiH gleda kao na cjelovitu državu, zadnji događaji neproglašavanja vanrednog stanja na cijeloj teritoriji države pokazuje da njeno Predsjedništvo ne gleda tako. Opstrukcija pojedinih članova Predsjedništva svojim postupcima su doveli u pitanje sigurnost građana i države čime su i sami postali nosioci visokog stepena rizika za državnu zajednicu. Predsjedništvo države mora da bude nosilac odgovornosti i sigurnosti, a nikako izvor opasnosti.

 

tačno.net
Autor 22.5.2014. u 09:42