Reportaža iz Srebrenice: Najtragičniji poklon koji je srpski narod u svojoj istoriji dobio

Autor/ica 👤Predrag Blagovčanin 13.7.2014. u 20:25

Povezani članci

„Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikog srpskog praznika poklanjamo srpskom narodu ovaj grad. Napokon je došao trenutak da se nakon bune protiv dahija, osvetimo Turcima na ovim prostorima.“ (Ratko Mladić, general Vojske Republike Srpske, haški optuženik, 11. juli 1995. god. Srebrenica)

Piše: Predrag Blagovčanin

Devetnaest godina nakon ulaska Vojske Republike Srpske u zaštićenu zonu Srebrenica, Ikanović Šemsa u zemljanu raku dugu dva metra i široku metar položit će brata Aziza, jednog od trojice braće čija su vječna počivališta smještena među dosadašnjih šest hiljada na mezarju Memorijalnog centara Potočari.

Ikanović Šemsa

„Danas ću ukopati brata Aziza. Do sad sam ukopala dva brata i još jednog tražim. Duša i srce mi se raspadaju od bola za izgubljenom majkom, ocem, braćom, famlijom. Ja ovo nikada ne mogu zaboraviti i nikad oprostiti“.

Ademović Ohran, Ademović Avdo, Ahmetović Osman, Ahmetović Ramiz, Alić Šaban, Alić Kadrija, Alić Sejad, Alić Hamed ….. samo su imena osmorice od 175 ljudi, žrtava koji su na devetnaestu godišnjcu genocida u Srebrenici zakopani na mezarju preko puta nakadašnje predratne Fabrike akumulatora koju je u ratnom periodu koristio holandski bataljon (DUTCHBAT) kao svoju bazu.

„Da imena svih ovih ljudi ubijenih ovdje naglas pokušaš pročitati duže će ti trebati nego što je njihovim dželatima trebalo da ih sa ovog svijeta isprate sa metkom u glavi ili kamom ispod vrata“.

Nakon ulaska Vojske Republike Srpske u zaštićenu zonu Srebrenica oko 20.000 do 30.000 hiljada izbjeglica iz Srebrenice uputilo se u krug Fabrike akumulatora očekujući zaštitu vojnika UNPROFOR-a.

Fabrika akumulatora i baza holandskog bataljona

Prema procjenama u ovoj grupi izbjeglica bilo je oko 2000 muškaraca – civila, uglavnom dječaka i staraca koji su u prostorijama fabrike akumulatora nakon povlačenja holandskog batoljona na najsvirepnije načne pogubljeni. Danas devetnaest godina nakon 1995. Fabrika akumulatora predstavlja dio memorijalnog kompleksa Potočari.

Ceremonija ukopa i obilježavanja 19. godišnjice genocida

Iako ceromonija obilježavanja 19. godišnjice genocida počinje u 11 časova, Potočari i kompletan memorjalni centar od ranih jutarnjih sati bili su ispunjeni velikim brojem ljudi.

Prema pretpostavkama nešto više od deset hiljada ljudi iz raznih krajeva svijeta danas je došlo u Potočare. Među mnogobrojnom rodbinom nastradalih Srebreničana danas uglavnom nastanjenih u zemljama zapadne Evrope u Potočare došli su i mnogobrojni građani Bosne i Hercegovine, učesnici raznih marševa u znak sjećanja na Srebrenicu, motociklisti, veliki broj stranaca kao i predstavnici međunarodne zajednice, političkih partija iz Federacije BIH te predstavnici nevladinih organizacija.

Iz Srbije, nažalost, ceremoniji obilježavanja 19. godišnjice genocida prisustvovale su samo Žene u crnom. Zorica Trifunović, predstavnica organizacije Žene u crnom smatra da nažalost 11. juli za Srbiju u ovom trenutku ne predstavlja ništa osim običnog datuma.

Zorica Trifunović sa aktivistima iz Srbije

„Žene u crnom još od kasnih devedesetih godina pokušavaju da upoznaju javnost u Srbiji o onome šta se desilo ovde. Međutim ovaj datum za nas, možda nas nema puno ali nas ima dovoljno, predstavlja jedan vrh stradanja koje je u suštini učinila Vojska Republike Srpske koja je podržana od strane Srbije. Sve te zločine mi nazivamo zločinima počinjenim u naše ime. Ne možete živeti, a da ne znate šta se ovde desilo. Da li je moguće živeti, a da se svaki dan ne govori o ovome? Najverovatnije jeste ali nije moguće živeti, a da se ne zna. Skrivanje istine i zaborav su ustvari, praktično ponovno ubijanje žrtava i dovođenje u zabludu jedne cele nove generacije,“ smatra Zorica Trifunović.

Da je Zorica Trifunović predstavnica Žena u crnom apsolutno u pravu kada govori o zabludi jedne cijele nove generacije uvjerili smo se gledajući grafite ispisane na oronulim fasadama kuća u Vlasenici, Kravici, Milićima na skretanju za Srebrenicu.

Poruke na ulazu u Vlasenicu

U indoktriniranim kockastim glavama novih generacija đenaral Ratko Mladić može biti heroj srpskog naroda, a po njihovom mišljenju Srbija može biti, vjerovali ili ne, čak do Tokija.

Predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović u svom obraćanju također je kao i bezbroj puta do sad ponovio da oni koji su počinili zločine treba da na kraju prihvate istinu, da se osvrnu na to vrijeme i da se pokaju.

“Još uvijek srećemo zločince, znamo za mnoge od njih, ko su i šta su. Pravog rješenja nema dok svi oni koji su u tome učestvovali ne prihvate da su napravili zlo, da su bili na strani koja je napravila zlo”, kazao je Izetbegović.

Pored Bakira Izetbegovića, ceremoniji ukopa 175 žrtava prisustvovali su i član Predsjedništva BiH Željko Komšić, zatim visoki predstavnik Valentin Inzko, delegacije ambasada Saudijske Arabije, SAD-a, Velike Britanije, kao i delegacija Parlamenta BiH predvođena Denisom Bećirevićem, zatim tu je bio i predsjednik FBiH Živko Budimir, kao i potpredsjednici FBiH Mirsad Kebo i Svetozar Pudarić koji su zajedno sa svojim tjelohraniteljma i bezbrojnom pratnjom obišli kompleks u Potočarima, položili cvijeće na spomen obilježlje uslikali se za sve moguće medje te nedugo zatim ekspresno u najnovijim audijima, pasatima, mercedesima pod mnogobrojnom policijskom pratnjom napustili Potočare i Srebrenicu barem do sljedećeg 11.jula ili novog izbornog ciklusa.

„Svake godine sve manje i manje ljudi dolazi“

Nažalost veliki broj današnjih stanovnika Srebrenice osjeća se ogorčeno svakog 11.jula. Jedan od tih ljudi je i dvadesteosmogodišnji Ibrahim Pašalić. U Srebrenicu u kojoj je proveo čitav rat i u kojoj je ranjen, vratio se 2010. godine iz Sarajeva.

Ibrahim Pašalić

„Ja ne idem na mezarje u Potočarima. Bio sam na prvoj dženazi 2003. godine. Sada se sve ovo pretvara u narodni vašar. Sjećam se da mom rahmetli ocu kada je tu brata ukopavao nisu dali da uđe na glavni ulaz u memorijalni centar jer kao tu samo političari i ministri ulaze. Na šta im je on rekao da ne ukopavaju oni brata nego on. Političari u Srebrenicu i Potočare dođu 11.jula da održe govor, najčešće kao sad pred izbore i to je to, a ljudi dolaze da bi se slikali i postavili sliku na Facebook“.

Da je Ibrahim Pašalić u pravu uvjerili smo se i sami.

Na udaljenosti od kilometar od memorijalnog centra u mjestu Potočari u periodu ceremonije ukopa posmrtnih ostataka srebreničkih žrtava u improviziranim lokalima postavljenim uz samu cestu prodavali su se ćevapi, jagnjetina, hladni sokovi, kao i nikabi, marame, tespsi.

Pored ovih „ugostiteljskih objekata“ i radnji na otvorenom pažnju nam je privukao ogroman broj prosjaka koji su ravnomjerno raspoređeni svakih pet metara na cesti. Uz sve nabrojano i zvukove „turiranje“ velikog broja motociklista na trenutak smo pomislili da se nalazimo na autopijaci, a ne na mjestu najvećeg zločina u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Srebrenica i Potočari nakon 11. jula

Već 11. jula u poslijepodnevnim časovima nakon što se masa ljudi okupljenih u Potočarima i Srebrenici postepeno počela vraćati svojim kućama, Srebrenica se vraća u svoju bolnu realnost. Grad duhova koji je poput svojih građana ubijen 1995. godine, najvjerovatnije se nikad neće moći oporaviti od strašnih dešavanja iz vlastite istorije. U konturama nekadašnjeg grada u kojemu se na svakom koraku osjeti beznađe i odvratni osjećaj apatije, perspektiva i one parole „biće ako bog da bolje sutra“ jednostavno ne postoje.

Centar Srebrenice 12.jula

Od 36.000 prijeratnih stanovnika u Srebrenici danas u ovom gradu živi 8.000 ljudi, a kao glavni razlog masovnog iseljavanje stanovništva je nedostatak posla te neodgovorna nacionalna politika prema Srebrenici čije posljedice osjete svi stanovnici ovoga grada, kako bošnjačke tako i srpske nacionalnosti.

Sa prijeratnih ostvarenih 90.000 noćenja i godišnjim prihodima oko 3 miliona maraka, Banja Gruber predstavljala je najznačajniju privrednu granu u ovom gradu.

U ratnom periodu Banja Gruber je devastirana, a 2010. godine Akcionarsko društvo “Guber” iz Srebrenice kupilo je staru banju i započelo izgradnju novih, modernih hotelskih kapaciteta. Gradnja ovog višemilionskog kompleksa u kojem je trebalo biti zaposleno oko 400 Srebreničana, godinama je već blokirana zbog činjenice da Vlada R. Srpske na čelu sa SNSD-om ne dozvoljva izdavanje dozvole za koncesiju za eksploataciju vode.

Banja Guber

Identična situacija je i sa drugim prijeratnim firmama koje su radile i prehranjivale generacije stanovnike ovoga grada.

Prema procjenama međunarodnih organizacija te lokalnih entitetskih i državnih komisija, u Srebrenicu je nakon rata pristiglo oko milijardu konvertibilnih maraka. Gdje su ta sredstva? Najvjerovatnije nećemo nikada saznati ali je sasvim sigurno da nisu pristigla na adrese onih kojima su bila namijenjena.

U Srebrenici za koju je pristiglo milijardu konvertibilnih maraka, danas 2014. godine ne postoji pekara, 5 kafića i 4 restorana su jasno podjeljeni na srpske i bošnjačke, a kao idealnu lokaciju za snimanje novog apokaliptičnog filma Stiven Spielberg bi definitivno trebao izabrati Srebrenicu budući da svakako u ovom nekadašnjem gradu poslije 20 časova ne možete vidjeti ama baš nikoga na ulici, čak ni psa lutalice.

Amra Nalić nakon završetka školovanja u Sarajevu vratila se u Srebrenicu sa nadom da će svojim angažmanom u nevladinom sektoru pomoći gradu u kojem je rođena.

Amra Nalić

„Mladi ljudi masovno napuštaju Srebrenicu. Odlaze studirati u Srbiju, Sarajevo, Banja Luku i nikad se više ne vrate u Srebrenicu. Ja sam se vratila jer sam željela da na neki način učestvujem u radu lokalne zajednice i da nešto promijenim. Pomak nije veliki ali ja se još uvijek nadam da će nešto krenuti na bolje. Uostalom, kada mi sve ovo dosadi i kad se umorim od ovoga ovdje, odem u Sarajevo da malo napunim baterije“.

Živim sa zločincima

Za najveći zločin počinjen na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata – genocid i druge zločine koji su prije 19 godina počinjeni u Srebrenici, dosad je u Haškom tribunalu pravomoćno osuđeno 30 optuženika, na ukupno 568 godina zatvora. Istovremeno, Sud Bosne i Hercegovine je za zločine u ovom gradu, dosad pravomoćno osudio 23 osobe, na ukupno 450 godina zatvora muđutim, još je veliki broj ljudi koji su sudjelovali u ovom zločinu, a koji danas slobodno hodaju Srebrenicom.

Memorijalni centar Potočari

„Svaki put kada gledam snimak iz Potočara ja vidim mog prvog komšiju koji je do rata živio sa mojom porodicom u istoj zgradi. Obučen u maskirnu uniformu sa puškom obješenom o rame. Znam da je on svog prijatelja odnosno komšiju iz naše zgrade odveo u Potočare i da taj momak više nije nikad nađen. Taj čovjek danas slobodno hoda Srebrenicom“ istakla je Amra Nalić.

Amra Nalić i Ibrahim Pašalić, mladi ljudi koji su se odlučili vratiti u Srebrenicu, ističu da ih nije strah kada na ulicama svoga grada vide zločince koji još uvijek slobodno žive.

„Ja sam prvi put u Srebrenicu došla 2000. godine i tada nikoga od Bošnjaka nije bilo u Srebrenici. Mom ocu koji je prvi povratnik u Srebrenicu su auto minirali u januaru 2001. godine na pravoslavnu Novu godinu. Kad se tek vrato šest mjeseci su mu neprestalno prijetili da će ga zaklati, da će ga ubiti al’ on nije odustao. Danas sam nekako očvrsnula i kada vidim te ljude nije me strah, ne uhvati me ni jeza već mi se jednostavno gadi da takvi ljudi kao što je moj nekadašnji komšija hodaju zemljom“.

Međutim, Amra Nalić također, ističe i činjenicu da su određeni ljudi srpske nacinalnosti pokušavali na određene načine spasiti i upozoriti svoje sugrađana Bošnjake na ono šta će se dogoditi.

„Jedan čovjek srpske nacionalnosti je moju majku u aprilu 1992. godine napao da mora što brže sa porodicom otići iz Srebrenice. Valjda je znao šta se ovdje sprema. Također, bilo je još ljudi koji su na određene načine pomagali Bošnjacima u Srebrenici“.

Imamo „miješani“ brak

Da su suživot i tolerancija mogući čak i u duboko podjeljenim i traumatiziranim etnonacionalnim društvima poput srebreničkog govari i podatak da je u Potočarima nakon rata zabilježen i prvi miješani brak između Bošnjaka i Srpkinje. Ibrahim Pašalić jedan je od rijetkih Srebreničana koji se zabavlja sa djevojkom srpske nacionalnosti.

„Ja ne gledam ko je ko i mislim da je to stvar kućnog odgoja. Ali nažalost, živimo u takvoj sredini gdje je to veoma bitno. Na primjer, kad mi zajedno prošetamo kroz grad, mojoj curi koja je eto, sticajem okolnosti Srpkinja, dolaze takve poruke na telefon da je to toliko gadljivo da vam to ne mogu ispričati. Ja znam ko joj šalje poruke i ko su ti ljudi. To nisu Srbi koji su prije rata živjeli u Srebrenici nego oni koji su poslje rata došli iz Ilijaša, Semizovca, Vogošće. Sa Srbima iz Srebrenice sa kojima se moj otac družio, ja i dan danas bez ikakavih problema komuniciram i mi nikakvih problema nemamo. Problem prave ovi koji su nakon rata došli u Srebrenicu“.

Međutim, za razliku od Ibrahima, istorijske činjenice iz ratnog perioda za Amru Nalić pretstavljaju prevelik teret.

„Ja ne bih mogla sebe zamisliti u vezi sa nekim Srbinom, barem ne u Srebrenici, tačnije bilo gdje u Bosni. Možda bih se negdje u svijetu mogla zabavljati sa nekim Pravoslavcem ali da taj momak nije iz Bosne,“ ističe Amra.

Postojanje dvije različite verzije istorijskih dešavanja u Srebrenici kao i svjesno neprihvatanje istine o onome šta se dogodilo u Potočarima 11. jula 1995. godine predstavljaju najveću barijeru između preostalih mladih ljudi srpske i bošnjačke nacionalnosti u Srebrenici.

„Možda su mladi ljudi svjesni stvari koje su se dešavale ovdje ali o toj temi niko ne želi da priča i možda ne smiju o tome govoriti. Ja sam išla u Italiju sa jednom nevladinom organizacijom na seminar gdje su bili mladi Bošnjaci i Srbi. Tada mi je jedna Srpkinja iz Bratunca, koja je srednju školu pohađala u Srebrenici, rekla da svaki put kada su prolazili kraj memorijalnog centra u Potočarima, da su pričali o disko klubovima i nekim drugim strvarima, a nikad o onim ljudima koji su tu zakopani i o stvarima koje su se njima dogodile.“

Nacionalizam, eko turizam i poljoprivreda u Bratuncu

U selu Redžići na osam stotina metara od graničnog prelaza sa Srbijom, u opštini Bratunac, Muhamed Suljić – Učo, prije četiri godine pokrenuo je izgradnju Etno kampa u sklopu kojeg je do sad izgradio restoran, a u planu ima i izgradnju pet bungalova. U opštinu Bratunac vratio se među prvima, a po njegovom mišljenju povratak na ovom području je završen. Kao glavni razlog završetka povratka ističe katastrofalnu ekonomsku situaciju u čitavoj Bosni i Hercegovini te nacionalnu politiku koju vode bh. političari.

Ibrima Hasanović i Muhamed Smajić

„Sasvim je jasno da njima nije u cilju da se ovdje vrate ljudi jer budimo realni, stranke iz Federacije nemaju ništa od moga glasa u opštini Bratunac. Jasno je da bi povratkom ljudi na mjesta prijeratnog boravišta sve stranke, i srpske i bošnjačke i hrvatske, izgubile svoje glasačko tijelo. To je glavni razlog izostanka podrške federalnih vlasti povratku u Bratunac“.

Muhamed Suljić smatra da povratnici u direktnom kontaktu sa sugrađanima srpske nacionalnosti nemaju nikakvih problema, međutim, mišljenja je da se odnosi između Srba i Bošnjaka u Podrinju veoma teško mogu vratiti na prijeratni nivo.

„Nacionalizam još uvijek živi u političarima i to najčešće dva mjeseca pred izbore. Tada počnu i potpaljivati narod. Mislim da ta nacionalistička priča polako popušta jer svima je više jasno da se od toga ne živi. Naprimjer, prije petnaest dana dogodio se, po mom mišljenju naručeni incident nedaleko odavde, gdje je valjda cilj bio potpaliti te nacionalne strasti. U toku noći ukradena je spomen ploča sa jedne masovne grobnice. Ta ploča je cijelo vrijeme tu stajala i nikome nije smetala da bi eto pred ove izbore odjednom nestala. Treba valjda pred izbore malo poljuljati muslimane da kažu evo Srbi ni našim mrtvim ne daju mira ali plan im je propao budući da niko nije reagovao“ .

Nedostatak posla, stalnih izvora finansiranja kao i sumnjive privatizacije prijeratnih preduzeća, koja su bili nosioci ekonomskog razvoja, rezurtirale su katastrofalnom ekonomskom situacijom u kojoj žive građani Bratunca, bez obzira na nacionalnu pripadnost.

„Oni koji su zaposleni i primaju plate, rade u opštinskim institucijama, ostali jedva preživljavaju. Žive od hedije, novčane pomoći iz dijaspore i zemlje koju obrađuju. Kada sam se ja vratio 2005. godine u jeku povratka bilo je i nekog posla, nekih međunarodnih donacija. Međutim, danas je situacija katastrofalna. Mi smo vodili neke evidencije, u periodu najvećeg povratka bilo je 136 zaposlenih povratnika u Bratuncu, a tada se baratalo ciframa od 4 do 5 hiljada povratnika. Pa eto izračunajte koji je to procenat zaposlenih tada bio. Srbi malo bolje žive ali sve ovo je čisto preživljavanje“.

U kakvoj ekonomskoj situaciji žive povratnici u Bratuncu najbolje govori i podatak da je cijena jednog glasa u Bratuncu 50 KM za razliku od, na primjer, Zapadne Hercegovine gdje glas na izborima košta 100 KM u novcu ili kuponima za kupovinu mesnih prerađevina.

„SDA dobija izbore ovdje jer ljudi hodaju od kuće do kuće sa aktovkama i daju 50 maraka za glas. Tako da ovdje među ovim ljudima ne postoji neka politička ideja ili neki ideali i ubjeđenja“.

Za Muhameda Suljića, jedina šansa revitaliziranja privrede ovog kraja jeste razvoj poljoprivrede i eko turizma.

„Kao što vidite mi imamo predivnu prirodu koju trebamo očuvati, također, imamo dosta plodnog zemljišta koje je sada napušteno i zarasta u korov. Ja sam ovaj svoj projekat pokrenuo prije četiri godine ali još uvijek nismo to završili zbog nedostatka sredstava. Što se tiče potpore lokalne vlasti i načelnika Nedeljka Mlađenovića ja imam samo riječi hvale za tog čovjeka. Nažalost, taj čovjek ne može učiniti sve što želi zbog okruženja u kojem se nalazi i ljudi sa kojima radi,“ smatra Suljić.

Muhamed Suljić zauvijek se vratio u svoje rodno mjesto i kako sam ističe nije se vratio da bi doživio trenutke pokajanja onih koji su ga i protjerali 1992. godine iz vlastite kuće.

„Vratio sam se zato što je ovo moje i zato što ovdje najviše volim da živim. Apsolutno me ne zanima kako se ovo zove da li je to Republika Srpska ili Zanzibar. Hoću da živim tamo gdje sam se rodio i odrastao.“

Preživjeli smo

Muhamed Suljić iz Bratunca, Ibrahim Pašalić i Amra Nalić iz Srebrenice rijetki su povratnici koji su odlučili da se nakon rata zauvijek vrate u gradove i sela i nastave živjeti tamo odakle su protjerani suludim genocidnim pohodom zločinca Ratka Mladića. U ovoj kratkoj reportaži možda ćete barem na trenutak shvatiti kako žive stanovnici dva grada na samom istoku Bosne i Hercegovine, još uvijek nažalost, duboko podjeljeni, obilježeni i traumatizirani najtragičnijim poklonom Ratka Mladića koji je srpski narod u svojoj istoriji dobio.

Potočari 11. juli 2014.

Srebrenicu i memorijalni centar u Potočarima svi stanovnici ove države bi barem jednom u svom životu trebali posjetiti kako bi barem na trenutak mogli shvatiti šta znači ta riječ genocid i šta su nažalost, ljudi sposobni učiniti jedni drugima u trenutcima kada nacionalističko ludilo pobjedi zadnju nadu zdravog razuma.