ENG
Slučaj islamske zajednice u Srbiji. Odnos crkava prema eurointegracijama u Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji
Autor/ica 👤Amila Kahrović - Posavljak
Povezani članci
Foto: Google
Feljton (VI)
Religion in Post-Yugoslav Context (ur. Branislav Radeljić i Martina Topić), Lexington Books 2015.
Portal Tačno.net u narednim sedmicama feljtonizira prestižni zbornik ”Religion in the Post-Yugoslav Context” (Religija u post-jugoslavenskom kontekstu) čiji je izdavač Lexington Books (Lanham – Boulder – New York – London). Zbornik je objavljen ove godine, a urednici su Branislav Radeljić i Martina Topić. Zbornik sadrži radove eminentnih istraživača iz oblasti društvenih znanosti, te na zanimljiv i znanstveno utemeljen način propituje i otkriva mjesto religije i religijskih zajednica u državama nastalim raspadom Jugoslavije.
Priređuje: Amila Kahrović-Posavljak
U desetom poglavlju zbornika Aleksander Zdravkovski[1] u tekstu ”Islamska doktrina i europske vrijednosti” propituje slučaj Islamske zajednice u Srbiji i njenu, kako kaže, nekompatibilnost s europskim vrijednostima. Pun zanimljivih podataka, doima se da tekst ima i neke ideološke otklone.
Autor na samom početku tvrdi da je cilj rada ispitati ideale koje promovira Islamska zajednica u Srbiji, posebno u sandžačkoj regiji, i njihovu kompatibilnost s europskim vrijednostima. Rad je utemeljen na analizi usuglašenosti IZ u Srbiji s pet temeljnih europskih imperativa. Pri tome se autor koristi izvorima kakvi su zvanični glasnik Glas Islama, novine Revija Sandžak i lokalna TV Sandžak. Već na početku teksta se navodi stav da ”neke stvari koje su dio islamske teologije koju propovijeda ova zajednica u potpunoj su suprotnosti i mogle bi stvoriti prepreke integraciji Srbije sa Zapadom.”
No, autor ne navodi kako je moguće da jedna sasvim manjinska zajednica u Srbiji svojim teološkim stavovima stvori probleme u integriranju sa Zapadom. Posebno ako se uzme u obzir činjenica da Srbija od kraja rata ima problema u integriranju sa Zapadom koje su generirali politički mainstream Srbije i SPC.
U svakom slučaju, autor pravi ogradu tvrdeći da Islamska zajednica na čijem je čelu bio Muamer Zukorlić nema monopol, ali i da ne znači da su njeni stavovi opći stavovi islama u regionu i Europi.
Analizom javnih nastupa se propituje odnos Islamske zajednice u Srbiji prema pet europskih imperativa
Šerijatska Srbija
Prvi od europskih imperativa na koje se autor osvrće je pitanje sekularizma, u kojem je svaka osoba prije svega građanin, dok su ostala određenja u drugom planu: seksualna, religijska, politička itd.
Kao problematične glede sekularizma autor navodi stavove ”bosanskog klerika” Džemaludina Latića koji je rekao da su Bošnjaci pratili komunizam, a nakon pada komunizma okrenuli su se demokratiji te su, uvijek slijedeći Zapad, napuštali svoju tradiciju i upadali u ideologije. Mnogo opasnijom od nje autor vidi izjavu Muamera Zukorlića:
”Prema njemu, inkvizicija je stvorila situaciju u kojoj religija nije bila u mogućnosti da svojim sljedbenicima pruži nove ideje (Zukorlić je koristio termin svejže). Zbog toga su kršćani ‘lutali i tražili svježinu, aktuelnost i stalnu istinu pa su došli do sekularizma.’ Na kraju je izjavio da ‘islamska tradicija i modernitet nisu u sukobu’ i da je stalnu istinu moguće naći samo u islamskim knjigama i teologiji.” U ovom smislu autor spominje i stav Muamera Zukorlića koji je izjavio da je diskriminatorno što se muslimanima u Britaniji i Francuskoj sudi prema tamošnjim sekularnim zakonima i da bi sljedbenicima islama trebalo suditi prema njihovim tradicijama. Osim toga, navodi se i Zukorlićev stav da ”nema islama bez šerijata”. Autor navodi i stav Zukorlićevog saradnika Abdurahmana Kujevića da je ”šerijat sveobuhvatan zakon”. Kao dokaz da ljudi oko Islamske zajednice u Srbiji misle ozbiljno kada govore o šerijatu, Zdravkovski navodi i tekst Envera Omerovića iz Glasa Islama iz 2011. godine u kojem Omerović tvrdi da je ”sekularna ideologija smrtonosna za muslimanski umet”.
Vrlo zanimljivo je da autor u tekstu navodi i Zukorlićev stav (koji baš i nema veze s temom odnosa Islamske zajednice u Srbiji prema europskim vrijednostima) da su osmanski vladari pomagali građenje crkava. U polemičkom maniru autor se pita zašto su, ako je to isina, osmanski vladari neke od najpoznatijih crkava pretvorili u džamije. Autor u zapadanju u polemički diskurs ide čak i dalje pa (u znanstvenom radu) poručuje da studije poput one na kojoj insistira Zukorlić ”ne grade mostove između Srba i Bošnjaka u Sandžaku.”
U tekstu su spomenuti i stavovi o nepristojnom oblačenju koje je pominjao Muslimanski omladinski klub (MOK).
Novi zakon nova nafaka
Nakon sekularizma autor razmatra i pitanje legalizma (zakonitosti) pod čime podrazumijeva superiornost zakona nad moralnim, etničkim i kulturalnim preferencama. Odmah u startu navodi se stav uleme da je slijeđenje nemuslimana na čelu države strogi haram (zabranjeno) što je izjavio Abddurahman Kujović. Veoma problematičnim autor ocijenjuje i nastup Muamera Zukorlića kada je, u lokalnoj džamiji u Novom Pazaru, rekao da ”demokratije ‘ne mogu pronaći svoj put’ i da je funkcioniranje pravnih legislativa problematično jer su oni zastranili s pravog puta koji je inspiriran Božijim zakonima i putem. Kako je napomenuo: ‘Zašto oni donose zakone svaki dan? Svaki dan u sto godina oni donose zakon… Ako ne razmišljate imate osjećaj da je to normalno. Kada će se oni poštovati? Kakav je to tip zakona ako postoji fabrika zakona koja se zove Parlament?’ Dok je kritika parlamenata normalna karakteristika raznih diskursa u Europi, veoma je neobično tvrditi da je donošenje novih zakona dokaz nazatka zemlje ili civlizacije. Novi zakoni su potrebni jednostavno zbog svakodnevnog mijenjanja stvarnosti u modernim demokratijama.”
Autor u ovom dijelu navodi i činjenicu da je nakon pada Miloševića počela obuhvatnija gradnja džamija, ali i:
”U ovom je smislu zanimljivo i važno istaći da je Muftija podvukao činjenicu da niti jedna od novih džamija izgrađenih nakon 1993. godine nije dobila pravne dozvole opštine Novi Pazar.” Nakon što navede da Islamska zajedica u Srbiji ima i povelik dug za struju autor prelazi na sljedeću odrednicu europskih vrijednosti. To je, dakako, sloboda govora. Prva referenca jesu reakcije članova Islamske zajednice u Srbiji nakon što su karikature poslanika Muhammeda objavljenje u danskom listu Yillands Posten. Autor spominje Zukorlićevu izajvu da je cilj takvih javnih djelovanja da islam izjednače s terorizmom ”što nema utemeljenje niti u Kur’anu niti u Sunnetu kao drugom izvoru islama”. Drugi primjer koji se navodi jeste promocija romana Dragulj Medine Sherry Jones kada su, prema autoru, muslimanski klerici rekli da je to uvredljivo za muslimane. Dvije godine kasnije novine Blic su napravile fotomontažu muftije Zukorlića nakon čega su Mešihat i muftija tražili izvinjenje i materijalnu nadoknadu. Iako je uredništvo Blica uputilo ispriku, Zukorlić je tražio da se tadašnji predsjednik Srbije pozabavi slučajem. Slični protesti su upućivani, prema autoru, i povodom nekih izjava Čedomira Jovanovića i povodom pisanja sarajevskog Dnevnog avaza. S druge strane, protesti su izostali kada je Mevlud Dudić Adema Zilkića nazvao ”brkica Hitler”.
Žensko pitanje
Sljedeća stavka na koju je autor obratio pažnju je osnaživanje žena kao jedna od temeljnih europskih vrijednosti. I ovdje autor navodi izjave vrha Islamske zajednice koje smatra neprihvatljivim, ali i izjave žena poput Sanele Pelinković i Aide Rašljanin o ženskoj poslušnosti i emancipaciji žena. U ovom je kontekstu veoma bitno pitanje višeženstva koje se, kako se da zaključiti iz autorovih primjera, ohrabruje i čiji je vinovnk i sam muftija Zukorlić a što je u suprotnosti sa zakonima i Ustavom Srbije. Uz ovo mnogo su kontroverzi proučile diskusije o ženskom pravu na abortus, kontracepciji i rađanju mnogo djece što je često prezentirano kao uvijet opstanka, ali i zdravlja.
Kao posljednju instancu koju analizira, autor uzima ”Posvećenost europskoj tradiciji, kulturnom i intelektualnom nasljeđu.” I ovdje autor navodi kontroverzne izjave lidera IZ poput one da je davanje prava LGBT poulaciji ”genocidna ideja”. Kao ”najneeuropskiju” autor navodi izjavu Muhameda Filipovića da su ljudi iz Norveške, Švedske i Danske ”fosili, sjenke, ljudi bez ljudskosti, bez osjećaja, bez iskrenih prijateljstava. Ne znam kako naši ljudi mogu živjeti tamo.” Osim toga, navedena je i Filipovićeva izjava da Europljani primaju naše izbjeglice jer su pred nestajanjem budući da je ”34 posto novorođenih tamo retardirano pa im treba nova krv, bosanski tip krvi, dobar tip.”
U zaključku se navodi, neobjašnjeno, da Islamsku zajednicu u Srbiji ne treba shvatati kao fundamentalističku već kao onu koja prihvata koncept političkog islama. Navodi se i da postoji entuzijazam za ulazak Srbije u EU unutar Islamske zajednice, no taj entuzijazam nalazi neshvatljivim zbog toga što Islamska zajednica odbija mnoge europske vrijednosti.
”Jedno od mogućih objašnjenja bi bilo”, prema Zdravkovskom, ”da islamski kler vidi EU kao garant zaštite od srpskog nacionalizma.” Osim toga, navodi autor, s obzirom na visoku stopu nezaposlenosti, moguće je da se EU prihvata kao mehanizam ekonomske obnove. U zaključku autor navodi i teoriju ”identitarne zamjene” zbog kojeg ljudi više ne osjete bliskost sa zemljom u kojoj su rođeni i odrasli i imaju više osjećaja za pripadnja trećim zemljama zbog ideološkog obzora koji dijele. Budući da ovo nije detaljnije razvijeno, djeluje više kao vrijednosni sud.
Pripadanje i nepripadanje
Angela Ilić[2] je doprinijela zborniku tekstom ”Samorazumljivo pripadanje i nekompatibilnost identiteta” s podnaslovom ”Javni diskurs crkava u Hrvatskoj, Srbiji i Sloveniji o europskim integracijama (2000-2012).”
Tri zemlje koje autorica analizira, ističe se na samom početku rada, su u različitim stadijima eurointegracija. I to je polazna tačka, uz napomenu da je analiza izvedena na osnovu više izvora kakvi su zvanične izjave, prinatni mediji i online publikacije, kao i govori crkvenih vođa iz obuhvaćenog perioda.
Od 2000. do 2012. javni diskursi u sve tri zemlje su se mnogo bavili pitanjima vezanim za eurointegracije i crkve su se u tom smislu oglašavale govoreći o izazovima ovog procesa, direktno ili indirektno. Od 2008. godine i finansijske krize, nazire se i otklon u smislu ideoloških problema s kojima se EU suočila. Nakon što nabroji crkve čiji će stavovi biti analizirani, autorica prelazi na pojedinačne zemlje.
Jednom Europa, uvijek Europa
U Sloveniji je, navodi autorica, pristup EU shvaćen kao samorazumljiv pa nije mnogo propitivan u javnom prostoru. No, ipak bilo je onih koji su se oglasili. Prije stupanja u EU, oglasila se Komisija Pravičnost in Mir Slovenačke biskupske konferencije koja je izrazila zabrinutost zbog pitanja kakva su otvorene prodavnice nedjeljom, pojašnjenje stava crkve prema eutanaziji, pa čak i mišljenje o sukobu oko granice između Slovenije i Hrvatske. Godine 2000. godine je KPM tražio od vlasti, budući da se desila kriza, da se ozbiljno se prihvate posla približavanja Slovenije EU. U skladu s tim je bio i naslov njihovog zvaničnog saopštenja: ”Slovenija pripada EU i NATO-u”. Nakon perioda Jugoslavije, priključenje Slovenije EU se smatralo povratkom kući i svako ko je bio protiv toga je posmatran kao izdajica svoje zemlje i kulture. U cijeloj je priči, prema autorici, Slovenija prikazana kao žrtva nekadašnje Jugoslavije. Štaviše smatra se da je Jugoslavija bila neprirodna tvorevina u kojoj su Slovenci istrgnuti iz svojih hiljadugodišnjih korijena koji su europski. KPM je 2009. godine protestirao zbog činjenice da neke ulice nose Titovo ime i to baš na dan Žrtava autoritarnih i totalitarnih režima. Pri tome su tražili od Europe da se angažira budući da postoje rezolucije o tome.
Evangelistička crkva u Sloveniji je također javno izrazila svoje viđenje situacije s ulaskom u EU. Tako su i petstotu godišnjcu rođenja Primoža Trubara koji se smatra slovenačkim Luterom iskoristili za promoviranje europskih vrijednosti. Dani europskog nasljeđa u Sloveniji 2008. su bili posvećeni Trubaru. U svakom slučaju, u Sloveniji je ulazak u EU prihvaćen kao vraćanje svojim korijenima.
Viktor Orban, reformista na predziđu Europe
U Hrvatskoj je situacija slična uz nijansirane reakcije RKC na europska građanska prava. Prema popisu iz 2011. godine 86,3 posto Hrvata su katolici. U Hrvatskoj su bitne i Pravoslavna te Protestantska crkva (i Luteranska i Reformistička). Autorica analizira stav Rimokatoličke crkve prema onome što je objavljeno kod Informativne katoličke agencije (IKA) i brojnih reprezentativnih članaka iz Glasa koncila. Kao jedan od prvih stavova autorica navodi izjavu nadbiskupa zadarskog Ivana Prenđe koji je govorio o povezanosti Crkve s Europom i vezama koje ima kardinal Josip Bozanić, te o tome kako je Crkva igrala važnu ulogu u rođenju nove Europe nakon Drugog svjetskog rata. Autorica je ispravno primijetila da u Prenđinom iskazu nije bilo niti jedne aluzije na negativno djelovanje Crkve u Drugom svjetskom ratu. Drugi dokument je pismo koje su hrvatski biskupi uputili povodom otvaranja pregovora za pristup Hrvatske EU u kojem se navodi dugački popis kršćanskih korijena Europe. No, odmah se navodi i činjenica da Bog nije spomenut u europskom Ustavu kao i da je najveći problem Europe činjenica da je ona izgubila svoje kršćanske korijene ”skupa s činjenicom da postoji praktični agnosticizam i religijska indiferentnost koja je razlog da mnogi Europljani imaju utisak da žive bez duhovnih korijena. ”Iz analiziranog se vidi da se Hrvatska predstavlja kao europska zemlja u kojoj se na Jugoslaviju i ratove devedesetih gleda kao na mračnu eru, dok je uloga Crkve u Drugom svjetskom ratu predstavljena samo pozitivno kroz poziv Pape Pia XII na Božić 1939. na mir.
Zanimljivo, Reformirana crkva u Hrvatskoj ima, kao prvi link na svojim web stranicama, zvaničnu stranicu EU. Jedan od članaka razmatra posjetu hrvatske premijerke Jadranke Kosor kolegi Viktoru Orbanu u julu 2010, a autorica zanimljivim nalazi naslov: ”Mađarski kalvinisti podržavaju Hrvatsku.” To se oslanja na činjenicu da je Viktor Orban član Reformističke crkve u Mađarskoj. U februaru 2012. Orban je posjetio Zagreb i izjavio da su ”Mađarska i Hrvatska tradicionalno bile bastioni kršćanske Zapadne Europe”. Drugi crkveni članak koji autorica nalazi zanimljivim je onaj iz 2012. koji je pružio podršku braniocima Hrvatske – bez obzira na njihov etnički identitet – što je bio protest povodom hapšenja Tihomira Purde po Interpolovoj potjernici na zahtjev Srbije zbog navodnog ubistva pripadnika Jugoslovenske armije u Vukovaru. Na kraju, navodi autorica stav ove crkve, ulazak Hrvatske u EU nema alternative.
SPC i antizapadna retorika
Za razliku od Slovenije i Hrvatske proces srbijanske eurointegracije je obilježen diskursom antizapadne retorike. Ovo je posebno pojačano nakon NATO udara na Srbiju 1999. godine. Zbog svog sekularnog uređenja, Europa se smatra nekompatibilnom s vrijednostima koje promovira SPC.
Nakon ubistva Zorana Đinđića, navodi autorica, na vlast je došao Vojislav Koštunica koji je imao manje entuzijazma glede pristupanja Srbije EU. Autorica ovdje razmatra časopis koji izdaje beogradska patrijaršija Pravoslavlje, ali i niz javnih događaja na kojima su se mogli čuti stavovi SPC o pristupanju EU. Članci objavljeni u Pravoslavlju se, prema autorici, mogu podijeliti na tri grupe: oni koji imaju pozitivan stav prema ulasku Srbije u EU, oni koji imaju negativan stav i oni neutralni. Većina ispitanih članaka spada u grupu negativnih. Nekolicina pozitivnih se tiču ekumenskog aspekta i svakako tu je i pozitivan članak o posjeti delegacije SPC Vatikanu. Jedan od članaka koji autorica nalazi zanimljvim se tiče odnosa pravoslavne kulture i Zapada i razlika među njima, pa se navodi:
”Prva (razlika, op.prir.) među njima je odsustvo osjećaja zajedništva na zapadu: ekstremni individualizam i lične slobode su prikazane kao negativni fenomeni i signal krize zapadnog društva.”
Kao članak u Pravoslavlju koji pruža ”nijansirano shvatanje za razliku od crno-bijelih članaka” je i Europeizacija i Pravoslavlje Gordane Živković. S druge strane u Pravoslavlju je 2008. prenesen govor Lavrentija Trifunovića, šabačkog episkopa koji je rekao da ”nema ništa što mi možemo naučiti od njih na polju duhovnih i moralnih vrednosti! Naprotiv, ako postanemo deo Europe izgubit ćemo svoje etničke karakteristike” dodajući da u će u Europi brojniji savladati one manje brojne ”a mi ćemo umreti”. Većina ovih članaka je, prema autorici, bila podgrijana još jačim antizapadnim osjećajima nakon što je Kosovo 2008. godine proglasilo nezavisnost. No ”eurofobična viđenja često se rađaju iz ekskluzivističkog shvaćanja identiteta koji ne tolerira devijacije od onoga što je zamišljeno kao norma.”
Manjinske crkve ovom problemu pristupaju na drugačiji način. Tako naprimjer Reformistička crkva u Vojvodini kojoj pripadaju mnogi etnički Mađari ovo pitanje gleda u svjetlu mogućnosti dvojnog srbijansko-mađarskog državljanstva.
U zaključku autorica sumira sve tri zemlje na jednostavan način, no i ističe sljedeće:
”Sve tri crkve dijele jedno: distanciraju se od komunističke prošlosti i svaka sebe predstavlja kao žrtvu i nevoljkog učesnika Jugoslavije. Rimokatolička crkva u Sloveniji i Reformistička crkva u Hrvatskoj koriste posebno snažan anti-lijevi jezik da istaknu to… O kakvoj Europi i EU ove crkve govore? Koncepti Europe su različiti, ali se većina crkava slaže u tome da, iako EU ima kršćanske korijene, sekularizacija Zapadne Europe je otišla predaleko i prijeti da eliminira bilo kakav religijski utjecaj u EU… Među najprominentinijm problemima koje crkve ističu su pitanja porodičnih vrijednosti.”
U zaključku autorica, skupa s krizom koja potresa EU od 2008, govori o rastućem euroskepticizmu a crkve su i dalje itekako zainteresirane za učestvovanje u javnim debatama koje se tiču EU.
(Kraj)
Feljton (V): Utjecaj religije na politiku u Srbiji i transformacije islama na Kosovu
Feljton (III): Religija, politika i tranzicija u BiH
Feljton (II): Slučaj Slovenije i poricanje Holokausta u Hrvatskoj
Feljton (I): Religija, države nasljednice Jugoslavije i ratovi
[1] Doktorant iz oblasti političkih znanosti na Univerzitetu za znanosti i tehnologiju u Trodinhemu, Norveška. U istraživanjima se fokusira na ulogu religija i politike u Jugoističnoj i Centralnoj Europi. Autor je brojnih članaka i poglavlja u knjigama.
[2] Postdoktoralna istraživačica na Johannes Gutenberg Univeristy i Leibniz Institute for European History u Mainzu. Objavila je mnogo članaka u znanstvenim časopisima i poglavlja u nekim knjigama, pored svojih autorskih knjiga.
Autor/ica 👤Amila Kahrović - Posavljak
