Vučić i ovčica

Heni Erceg
Autor 17.2.2018. u 15:25

Izdvajamo

  • Susretom u Zagrebu, osim iritacije građana Hrvatske kojima je upravo Vučić prijelomna točka vlastite nacionalističke zadrtosti, nije se postiglo ništa osim privremene sanacije nepodnošljive međusobne mržnje. Jer što je uopće od Vučića mogla tražiti hrvatska predsjednica? Da Srbija vrati Hrvatskoj kulturna dobra odnešena u Srbiju tokom rata? Iako se u međuvremenu ispostavilo da se radi o umjetninama u vlasništvu Srpske pravoslavne crkve, i koje su srećom sklonjene u Srbiju jer su hramovi uglavnom sravnjeni sa zemljom. Danas nema ni hramova, a ni sela u kojima su se nalazili, pa se ni izbjegli Srbi, a ni vrijedne ikone, nemaju gdje vratiti. Što bi značio srbijanski zahtjev da se Srbima protjeranim iz Hrvatske vrate stanarska prava? I stanovi nasilno oteti 90-ih u koje su se uselili hrvatski „oslobodioci“, da bi u njima i ostali. Ništa od toga ne može riješiti Vučićeva domaćica, kao odana sljedbenica naci-politike iz devedesetih, žena koja je radikalno unazadila i samu Hrvatsku i odnose sa svim susjedima.

Povezani članci

Vučić i ovčica

Utoliko je ćaskanje dvaju predsjednika više sličilo na basnu u kojoj i vučić i ovčica imaju podjednako oštre zube, a njihov dogovor o tromjesečnom moratoriju na odvratne međusobne uvrede odraz je bijedne političke razine vođa tih malih naroda koji su, zarobljeni u svojim sitničavim etnicitetima, već potrošili svoje jučer. A već opasno proždiru i svoje sutra.

Jeli to noćna mora ili…? Pitali su se građani glavnog grada Hrvatske, gledajući kako se na svim banderama vijore zastave jedne neprijateljske države. Pa zar smo dotle došli? Da nam se čitav grad uresi zastavama, promet zaustavi, sve kako bi se iskazala počast predsjedniku države koji je još 1995. usred Hrvatske, kao uspaljeni radikal, govorio kako ustaše nikada neće zauzeti taj dio okupirane Hrvatske? Pa još i čitav ceremonijal na dvoru predsjednice države? Eh, da, vrag je politika, ona ne pita za osjećaje puka, ne objašnjava smisao dolaska srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića u Zagreb, ni činjenicu da se tim susretom na vrhu neće zapravo rješiti ništa u očajnim odnosima dviju malih i tako sličnih balkanskih država. Jer nekakav napredak koji se slutio još prije tri godine, u međuvremenu se sunovratio u stalne, grube i opasne međusobne optužbe u kojima su predvodili upravo sadašnji šefovi dviju država. Koji su se, eto, konačno našli u Zagrebu kako bi pregovarali o banalnim pitanjima koja normalne zemlje rješavaju u običnoj diplomatskoj proceduri, pogotovo jer Hrvatska i Srbija zapravo nemaju bitnih nerješenih pitanja. Granica na Dunavu? Spor koji se svodi tek na nekoliko litara vode. Podaci o ljudima nestalima u ratu? O milijunima njih? Ne, nego o tisuću i pol. I Hrvata i Srba. Ratna odšteta? Ali tko bi tu morao platiti veći iznos?

Zato je ovaj susret bio tek plitki, mrzovoljni dramolet, pokazivanje nacionalističkih mišića vlastitoj izbornoj bazi, pa otuda i redikulozna, glagoljicom izvezena, riječ „hrabrost“ na rukavima kaputa Kolinde G. Kitarović. Hrabrost! Zbog susreta s omrznutim srpskim dikatorom? Slična hrabrom laprdanju prvih, bolesnih mozgova vlade kako bi se Vučić trebao ispričati za svoje četničke ispade u vrijeme rata, dok su njegovi ljudi u Beogradu, isti ostrašćeni nacionalisti, poručivali kako će ga u Zagrebu dočekati sve sami ustaše.

O čemu je dakle važnom uopće mogao razgovarati taj antagonizirani dvojac, definitivno najzaslužniji za radikalno pogoršanje srpsko-hrvatskih odnosa? I mogu li se uopće normalizirati odnosi država kojima su ovdje na čelu retardirani šovinisti koji negiraju žrtve hrvatskog ustaškog logora Jasenovac, a tamo slični rehabilitiraju četničkog satrapa Dražu Mihailovića? Ovdje Hrvatska, potonula u mrak vlastite prošlosti, koja iracionalno i štetno revidira povijest, negira jasenovački logor, ne želi se suočiti s vlastitim ratnim zločinima iz posljednjeg rata, tamo pak srpska politička elita koja se hrani blaćenjem Hrvatske i, kao nevina u ludnici, negira ulogu Srbije u krvavom raspadu Jugoslavije. Posljednji sukob izbio je tako zbog srbijanske izložbe o logoru Jasenovac u Ujedinjenim Narodima, gdje je po milijuniti put kazana laž o više stotina tisuća ubijenih Srba u tom ustaškom logoru, pa je baražna vatra nezaustavljivo krenula, a političke elite nadmetale su se tko će ispljunuti više uvreda i povijesnih laži. I verbalni rat skroz je izmakao kontroli.

Trebalo je stoga nagaziti na loptu, jer pogažen je prešutni dogovor između proustaške i pročetničke vladajuće garniture, ovdje i tamo, o održavanju stalnih verbalnih tenzija kao nadasve propulzivnoj populističkoj mjeri. Pa je po naredbi Vašingtona, i uz suglasnost Brisla, hrvatska predsjednica pozvala svoga srbijanskog kolegu na čašicu razgovora. Iako je baš ona nedavno dolila novu kap na međusobnu mržnju, kazavši kako će još mnogo vode proteći Dunavom dok Hrvatska i Srbija postanu prijateljske države. Histeričnost hrvatske predsjednice nije međutim ništa manja, a ni veća od one Aleksandra Vučića, koji u svakoj prilici Hrvate od milja naziva ustašama, koji su krivi za logor Jasenovac, ali i za „otimanje“ srpske zemlje u srcu Hrvatske.

Susretom u Zagrebu, osim iritacije građana Hrvatske kojima je upravo Vučić prijelomna točka vlastite nacionalističke zadrtosti, nije se postiglo ništa osim privremene sanacije nepodnošljive međusobne mržnje. Jer što je uopće od Vučića mogla tražiti hrvatska predsjednica? Da Srbija vrati Hrvatskoj kulturna dobra odnešena u Srbiju tokom rata? Iako se u međuvremenu ispostavilo da se radi o umjetninama u vlasništvu Srpske pravoslavne crkve, i koje su srećom sklonjene u Srbiju jer su hramovi uglavnom sravnjeni sa zemljom. Danas nema ni hramova, a ni sela u kojima su se nalazili, pa se ni izbjegli Srbi, a ni vrijedne ikone, nemaju gdje vratiti. Što bi značio srbijanski zahtjev da se Srbima protjeranim iz Hrvatske vrate stanarska prava? I stanovi nasilno oteti 90-ih u koje su se uselili hrvatski „oslobodioci“, da bi u njima i ostali. Ništa od toga ne može riješiti Vučićeva domaćica, kao odana sljedbenica naci-politike iz devedesetih, žena koja je radikalno unazadila i samu Hrvatsku i odnose sa svim susjedima.

Utoliko je ćaskanje dvaju predsjednika više sličilo na basnu u kojoj i vučić i ovčica imaju podjednako oštre zube, a njihov dogovor o tromjesečnom moratoriju na odvratne međusobne uvrede odraz je bijedne političke razine vođa tih malih naroda koji su, zarobljeni u svojim sitničavim etnicitetima, već potrošili svoje jučer. A već opasno proždiru i svoje sutra.

Mladina

Heni Erceg
Autor 17.2.2018. u 15:25