Zilka Spahić-Šiljak: ZAŠTO JOŠ UVIJEK GOVORIMO O SEKSIZMU?

tačno.net
Autor 17.12.2015. u 12:11

Izdvajamo

  • Agresivni seksizam opravdava mušku dominaciju i tradicionalnu podjelu rodnih uloga, a kada se žene usude dići glas protiv te dominacije i tražiti svoje mjesto u donošenju odluka i kreiranju politika važnih za život porodice i zajednice, onda se one proglašavaju feministkinjama. Upravo je to jedan od načina da se osujeti svaki pokušaj promjene poretka dominacije i da se održi status quo.

Povezani članci

Zilka Spahić-Šiljak: ZAŠTO JOŠ UVIJEK GOVORIMO O SEKSIZMU?

Foto: Rose Lincoln/Harvard Staff Photographer

Agresivni seksizam opravdava mušku dominaciju i tradicionalnu podjelu rodnih uloga, a kada se žene usude dići glas protiv te dominacije i tražiti svoje mjesto u donošenju odluka i kreiranju politika važnih za život porodice i zajednice, onda se one proglašavaju feministkinjama. Upravo je to jedan od načina da se osujeti svaki pokušaj promjene poretka dominacije i da se održi status quo.

Piše: Zilka Spahić-Šiljak

Vrlo često se može čuti da su žene dobile sva prava i da je zakonima sve uređeno, te da žene koje i dalje insistiraju na pitanjima rodne ravnopravnosti ne podnose muškarce ili se čak smatraju superiornijima od njih, ili pak izmišljaju probleme ondje i gdje ih nema. Za takve žene obično se kaže da su feministkinje – feminizam razumijevan u pežorativnim značenjima – zatim da su nezadovoljne jer nemaju sređen svoj privatni život, pa se stoga angažiraju na problemima koje izmišljaju zarad vlastite dobiti. Većina žena i muškaraca probleme potiskuju ili su rodno nesenzibilizirani ili rodno „slijepi“ za diskriminaciju na temelju spola ili su općenito otupjeli na sve socijalne probleme koji ih okružuju. Oni koji uviđaju da problemi još uvijek postoje i da su možda samo drugačije upakirani u oblandu suvremenog patrijarhata i neoliberalne ideologije, individualizma, sticanja, trošenja i samodovoljnosti, nailaze napoteškoće jer upiru prstom gdje najviše boli.

Korporativne i neoliberalne ekonomije, posebice kroz medije, ženama šalju jasne poruke da se fokusiraju na svoj privatni život, izgled, ljepotu, trošenje i komoditet, a briga za drugoga i kritika tog istog sistema koji je izvor ekonomske i svake druge nejednakosti potpuno se gube. Snažnom ženom se smatra ona koja „bira“ da zarađuje i troši, i da u toj mašineriji otupi i postane neosjetljiva na probleme onih koje je korporativni svijet isključio i koji uopće nemaju nikakve šanse da uspiju.

Ženama koje se kritički osvrnu na pogubnost neoliberalne idelogije i sistema vrijednosti obično se kaže da su same odgovorne za svoj „neuspjeh“, jer se nisu dovoljno potrudile i borile. Odgovornost se prebacuje na pojedinku koja samo prividno ima osjećaj da suštinski nešto može mijenjati isključivo svojim zalaganjem. Takve poruke o individualnoj odgovornosti zamagljuju stvarnost, pa se često može čuti kako uspješne žene dijele lekcije drugim ženama o meritokraciji kao mjerilu uspjeha: „Sve to sam svojim trudom i zalaganjem stekla i niko mi nije pomogao u tome.“ Neke žene možda imaju sreću da i uspiju isključivo svojim trudom ali često ne vide ogroman broj drugih žena koje su izložene diskriminaciji i strukturalnom nasilju, i ma koliko bile sposobne neće dobiti šansu da se iskažu. Također, ne vide da su i same izložene suptilnim oblicima seksizma koje ponekad doživljavaju kao kompliment, a ponekad ih uopće ne razumiju.

Važno je ipak zapamtiti da diskriminacija i seksizam na osnovu spola nisu imamentni samo muškarcima ili ženama, u tome sudjeluju svi, bilo aktivno bilo pasivno. Ipak, činjenice pokazuju da muškarci imaju najviše koristi od seksizma jer se ne žele odreći pozicija moći koju imaju u odnosu na žene. Ustaljeni kulturološki obrasci ponašanja pogoduju održanju statusa quo i makar prividno superiorne pozicije muškarca, neovisno od toga koliko je sposoban i kakve kvalitete ima.

Riječ seksizam posuđena je iz engleskog jezika i odnosi se na stereotipe, predrasude i diskriminaciju na osnovu spola (sex – eng.spol), u najvećoj mjeri o ženama i protiv žena. U b/h/s jezicima, seksizam asocira neke ljude na seks kao spolni akt, pa se na sami spomen riječi smiju i osjećaju nelagodu. Oni malo upućeniji će odmahivati glavom jer ih seksizam asocira na još jedan „izam“ koji im se nameće odnekud sa Zapada, a to njima ne treba jer oni niti imaju predrasuda niti prave diskriminaciju.

Ipak, svakodnevni nam život pokazuje da su žene izložene seksizmu, kako onom agresivnom koji obiluje neukusnim pa i vulgarnim terminima, tako i onom benevolentnom, dobronamjernom koji je tako dobro skriven i sofisticiran da ga mnogi nisu ni svjesni. Koliko god nastojali zakonima regulirati pitanja diskriminacije i seksizma, teško je mijenjati unaprijed usađene i naučene kulturološke obrasce ponašanja i mentalitet ljudi koji najčešće posežu za kognitivnim prečicama kada donose svoj sud o nekome ili kada žele nekome staviti do znanja gdje mu je mjesto.

Suvremeni načini izražavanja mizoginije i seksizma su prilično ambivalentni i počivaju na tome da se prema ženama, koje se uklapaju u tradicionalne uloge, muškarci odnose s divljenjem i pijetetom, dok se prema ženama koje dovode u pitanje patrijarhalni poredak i nasilje izražava rezerva i osporavanje. Mnoga istraživanja pokazuju da se različito evaluira nečija kompetentnost, dobrota i osjećajnost. Domaćice se recimo obično evaluiraju kao osjećajne i dobre žene, dok se feministkinje koje također mogu biti i domaćice doživljavaju kao bezosjećajne osobe željne moći. Priznaju im se kompetencije, ali im se osporava osjećajnost koja se tradicionalno pripisuje ženama.

Agresivni seksizam opravdava mušku dominaciju i tradicionalnu podjelu rodnih uloga, a kada se žene usude dići glas protiv te dominacije i tražiti svoje mjesto u donošenju odluka i kreiranju politika važnih za život porodice i zajednice, onda se one proglašavaju feministkinjama. Upravo je to jedan od načina da se osujeti svaki pokušaj promjene poretka dominacije i da se održi status quo.

Benevolentni seksizam samo na prvi pogled izgleda bezopasan i dobronamjeran, a u suštini je diskriminirajući i patronizirajući. Ženama se kaže da zaslužuju pažnju i zaštitu, te da muškarac treba brinuti o njima, voljeti ih, finansijski ih izdržavati i poštediti ih teških poslova zbog njihove uloge majčinstva. Uz to se još glorificira ženina biološka uloga majke, pa joj se tepa da je majka-kraljica i da zaslužuje najveće poštovanje. Na prvi pogled zvuči lijepo i primamljivo biti na takvom pijedestalu, ali ako se malo ozbiljnije razmotri ova glorifikacija, onda se brzo uviđa da žena s tog pijedestala ne može sići kad i ako poželi, jer se svaki iskorak razumijeva kao nezahvalnost na ukazanoj časti, pažnji i zaštiti. Benevolentni seksizam zapravo je mač s dvije oštrice koji laska mnogim ženama. Njime se potvrđuje i veliča tradicionalna uloga majke, odgajateljice, učiteljice i općenito čestite žene koja ima osjećaj za porodicu i druge ljude, što je većini žena bitno, i u tome nema ništa sporno. Problem nastaje onda kada se ženi zbog te važne uloge majčinstva osporava da se angažira i iskaže i u drugim poljima djelovanja, a posebno na mjestima odlučivanja i kreiranja politika koje se tiču kako porodice tako i zajednice i društva u cjelini.

Žene koje ostaju u granicama tradicionalnih rodnih uloga su cijenjene i prihvaćene jer od njih ne dolazi nikakva prijetnja muškoj dominaciji i moći. Zbog toga se recimo često može čuti kako je neka žena cijenjena u društvu kao supruga nekog uglednika. Takve žene uživaju benefite društvenog statusa svoga supruga, ali ujedno i zbog toga što su spremne povinovati se tradiciji i društvenim očekivanjima. Mnoge ekspertice u određenim naučnim oblastima bile su recimo pozivane na debate ili aktivnosti u kojima su trebale učestvovati zajedno sa suprugama pojedinih uglednika, koje pak nemaju nikakvu ekspertizu iz date oblasti. Na upit šta bi njihove supruge mogle reći o određenoj temi, odgovor bi uvijek išao u istom pravcu – one su supruge važnih „pojedinaca“ – kao da je to dovoljno samo po sebi. Ovakve situacije zapravo ponajbolje zrcale rodnu politiku jednog kulturološkog miljea u kojem aktivni patrijarhalni tradicionalizam osigurava legitimitet i očuvanja društvenog statusa. Zanimljivo bi bilo vidjeti kakvu bi ulogu imao bivši američki predsjednik Bill Clinton ako bi njegova supruga, senatorica Hillary R. Clinton postala predsjednica SAD-a.

Da li bi on nastavio tradiciju predsjedničkih supruga i organizirao dobrotvorne večere, balove i klubove knjiga, ili bi se nastavio baviti onim u čemu je ekspert – pravom i politikom?

Žena koja ima kompetencije iz neke oblasti, a nedostaje joj društveni legitimitet majčinstva i braka, neće biti cijenjena kao žena koja djeluje sukladno tradicionalno zadatim rodnim ulogama. Čak i onda kada zadovoljava tradicionalno očekivane uloge, i dalje nije prihvaćena jer se usuđuje propitivati postojeći poredak moći, diskriminaciju i nepravdu. Stoga je se vrlo teško boriti protiv benevolentnog seksizma jer on godi najvećem broju žena, što zbog neznanja, što zbog letargičnosti i nezainteresiranosti, a dijelom i zbog očuvanja vlastite pozicije moći koju žena ima nad drugim ženama i muškom djecom u patrijarhalnom porodičnom okruženju. Taj „samožrtvujući mikromatrijarhat“, kako ga naziva Marina Blagojević, odgovara najvećem broju žena jer upravo ta žrtva biva nagrađena društvenim statusom koji žena uživa preko svoga supruga i drugih muških članova svoje porodice.

Jedini način da se izađe iz začaranog kruga seksizma i stereotipa je rad na povećanju svijesti i žena i muškaraca o važnosti partnerstva i zajedničkog djelovanja umjesto nadmetanja i isključivanja. Također je važno da se kroz primarnu i sekundarnu socijalizaciju djeca i mladi pripremaju i odgajaju da prihvate partnerski odnos i solidarnost umjesto hijerarhije i dominacije, a to će moći samoako budu bili svjesni pogubnosti stereotipa i seksizma, posebno benevolentnog iza čijih zlatnih zavjesa stanuje diskriminacija, nepravda i isključenje. To je dakako veliki izazov svima, bilo da su zaštićeni debelim zidovima centara moći ili prelijepim kafezima pijedestala kraljica-majki ili da su naprosto uljuljkani u letargiji margine i periferije.

Tekst Zilke Spahić Šiljak preuzimamo iz knjige “Rodni stereotipi: Zvuči poznato?” koja je objavljena u sklopu edicije Bauk FemiNauk urednice Monje Šuta-Hibert


Literatura:

1. Anderson J. Kristin. Modern Mysoginy: Anti-feminism in Post-feminist Era. New York: Oxford University Press, 2015.

2. Anić, Jadranka Rebeka. Kako razumjeti rod? Povijest rasprave i različita razumijevanja u crkvi. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 2011.

3. Blagojević Hjuson, Marina. Rodni barometar u Srbiji: razvoj i svakodnevni život. Beograd: Publikum, Program Ujedinjenih nacija za razvoj, 2013. http://www.eiz.hr/wp-content/uploads/2014/03/Rodni-barometar-u-Srbiji-web-istovi1.pdf

4. Dolan, Kathleen. When Does Gender Matter? Women Candidates and Gender Stereotypes in American Elections. New York: Oxford University Press, 2014.

5. Fiske, S. T. “Managing Ambivalent Prejudices: Smart-but-Cold and Warm-but- Dumb Stereotypes.“ The ANNALS of the American Academy of Political and Social Science, 2012.

6. Hooks, Bell. Feminism is for Everybody: Passionate Politics. New York and London: Routledge; Taylor & Francis Group, 2015.

7. McRobbie, A. The Aftermath of Feminism: Gender, Culture and Social Change. London, UK: Sage, 2009.

8. Oshana A. L. Marina (ed.), Personal Autonomy and Social Oppression: Philosophical Perspectives. New York and London: Routledge; Taylor & Francis Group, 2015.

9. Spahić-Šiljak, Zilka. Propitivanje ženskih, feminističkih i muslimanskih identiteta. Post-socijalistički konteksti u Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Sarajevo: CIPS Univerziteta u Sarajevu, 2012.

tačno.net
Autor 17.12.2015. u 12:11