Život žena na selu: mnogo više nedostataka nego prednosti

Povezani članci

• Počast najvjernijem prijatelju
• ‘Danas više nema ni Jureka, ni bureka’
• Stari most među 20 “najmističnijih mostova na svijetu”
• ZAPOSLENI I AKTIVISTI ZEMALJSKOG MUZEJA BOSNE I HERCEGOVINE OSVOJILI SU EU NAGRADU ZA KULTURNO NASLIJEĐE / NAGRADU EUROPA NOSTRA 2016
• Tirana forever (1): Bliži se kraj razmirica među susjedima
• 10 održivih ideja kako transformirati gradove

Na selu je život težak, pogotovo za ženu. Egzistencija se može osigurati samo preko najtežih poslova, kakvi su cijepanje drva, obrađivanje zemlje, održavanje domaćinstva, svakodnevna proizvodnja hrane, a za mnoge od njih problemi prevoza su nerješivi. Stepen zdavstvene zaštite pri tome je sramotno nizak

U razvijenim zemljama svijeta većinom imućniji ljudi žive u područijima izvan grada i gradske vreve, dok oni koji imaju skromnija primanja odlučuju se na život u urbanim područijima. Predgrađa i sela imaju prednosti poput čistog vazduha, prirodnih bogatstava, bolji životni prostor, prostranstvo, veću privatnost, zdraviju organsku ishranu, dok život u gradu nudi brzinu, nerijetko se živi u malim prostorima gdje višečlane porodice žive u nekoliko kvadratnih metara, nauštrb zelenih površina grade se višespratnice kako bi se osiguralo više stambenih jedinica.

Ruralni egzodus

Ovaj fenomen ima i stručno objašnjenje u kojem se navodi da u industrijskom stadiju urbanizacije poticaj razvoju daju sekundarne djelatnosti, naročito industrija. Razvoj industrije uvjetuje i mnoge druge značajne socioekonomske i populacijske procese. Ona uvjetuje jaku koncentraciju stanovništva u centrima rada i stvaranje velikih aglomeracija, a s druge strane pospješuje ruralni egzodus. Poslijeindustrijski ili tercijarni stadij treći je stadij urbanizacije i karakterističan je za najrazvijenije zemlje. Glavni poticaji urbanom razvoju su tercijarne djelatnosti. U uvjetima visokog standarda, te zahvaljujući jakoj automobilizaciji i velikim mogućnostima prostorne pokretljivosti, nastaje proces metropolitanizacije. Veliki gradovi postupno gube stanovništvo, a naseljavaju se i urbaniziraju rubne i prigradske zone. Tako nastaju nove urbane jedinice – metropolitanska područja ili urbane regije. Preseljavanja stanovništva iz sela u grad i ruralni egzodus prestaju, a jačaju preseljavanja iz grada u okolicu.

No, u Bosni i Hercegovini ruralna područja naseljavaju uglavnom oni koji su slabijeg imovinskog stanja, nerjetko u stanju socijalne potrebe, prinuđeni da žive u nedovršenim kućama do kojih se teško dolazi. Najnovije procjene za BiH su da 0,8 posto stanovništva živi u višedimenzionalnom siromaštvu (što se može porediti s brojkom od 14 posto stanovništva koje živi ispod apsolutne linije siromaštva), te da je intenzitet lišenosti među siromašnima 37,2 posto (tj. prosječna domaćinstva se rangiraju kao „lišena“).

Zbog neadekvatne putne infrastrukture, najčešće loše elektromreže, vodosnabdijevanja, telefonskih linija, život na selu nikome nije primamljiv i zbog toga ne postoji interes vlasti da ulažu u takva područija. Upravo iz ovih razloga život u sredinama udaljenim od grada je prilično težak za stanovništvo, a pogotovo za žene koje rijetko pronalaze zaposlenje, jer zbog tradicionalne podjele rada na muške i ženske poslove moraju da brinu o domaćinstvu, nemaju priliku za adekvatno obrazovanje, usavršavanje, zdravstvenu zaštitu i vlastitu brigu. U nekim dijelovima Bosne i Hercegovine  živi se kao prije 100 godina; veš se pere na ruke, hrana se priprema u kući jer nema pekara, prodavnica, restorana i slično. Za ogrev se stanovnici/e sami/e snalaze, jer institucije vlasti, kako na opštinskom, tako i na kantonalnom/entitetskom/državnom nivou ne vodi brigu osim u vrijeme predizborne kampanje, kada im se nude različita obećanja; poput izgradnje puteva, škola ili sportskih terena. Međutim, praksa je pokazala da su sve to nedovoljna ulaganja koja još ne nude pristojan i normalan život ljudima na selu.

Ruralna područja i dalje odražavaju tradicionalne rodne uloge, pri čemu više od jedne trećine žena sebe definira kao domaćice, a više od dva puta je veća vjerovatnoća da su muškarci zaposleni, samozaposleni ili rade po ugovoru. U istraživanju koje je sproveo UNDP navodi se – da bi se odgovorilo na pitanje da li su ove karakteristike rodnih uloga specifično ruralne ili su karakteristika za cijelu zemlju, urađeno je poređenje rezultata Ankete ruralnih domaćinstava s rezultatima Ankete radne snage za cijelu zemlju. Poređenje je otkrilo da žene u ruralnim područjima čine manji dio zaposlene i samozaposlene radne snage nego što je to slučaj na nivou cijele države, što ukazuje na čak i veće razlike između ruralnih i urbanih područja. To je u skladu s komentarima koji su dati u mnogim izvještajima o ulozi žena u ruralnim područjima.

Seoska svakodnevnica

O teškoćama s kojima se žene u ruralnim područijima susreću govorila je Danka Zelić, predsjednica nevladine organizacije udruženje građanki „Grahovo“, jedne od četiri siromašne povratničke općine Kantona 10, među kojima su još Drvar, Glamoč i Kupres.

Kako je ispričala, od sela do sela slika je različita, ali uglavnom vrlo loše stanje je u selima udaljenim od gradova, ili u selima gdje su se nakon rata vratile samo dvije ili tri obitelji. Žene na selu na drugačiji način vode domaćinstvo nego žene u gradu, budući da im treba mnogo više vremena da urade neke osnovne poslove oko kuće, u kući a briga o djeci je drugačija nego da su u gradu. Naprimjer, same u domaćinstvu prave i peku kruh svaki dan, većina ih zbog nestašice vode i loše infrastrukture pere veš na ruke ili idu po vodu na izvore. Stalno pripremaju hranu, nisu u mogućnosti kupiti neki brzi obrok u restoranu ili piceriji jer to ne postoji u selima. Zauzete su brigom i čuvanjem djece jer ne postoje igraonice i vrtići. Žene mnogo rade u polju i baštama. Mnoge od njih bave se poljoprivredom, uzgojem krava i ovaca, te je na njima veliki teret brige i čuvanja životinja.

„Brojne poslove žene rade i sezonski, a jedan od težih je  pripremanje ogrijeva za zimu, gdje se brinu za nabavku drva, cijepanje i skladištenje. Na ovim područjima žene rade mnogo, ne birajući šta su ženski a šta muški poslovi. Sela nisu međusobno povezana nekom autobusnom linijom, rijetki su kombi prijevozi iz sela u grad, možda neki školski kombi koji prevozi đake, sa određenim brojem sjedišta. Žene manje voze i u znatno manjoj mjeri posjeduju vozila i zato su ovisne o drugima za prijevoz“, slikovito je opisala je Zelić.

S druge strane, pojasnila je, da su poslovi i život žena u gradovima mnogo lakši, imajući u vidu ove osnovne domaćinske poslove. Žene koje su zaposlene i dolaze raditi u grad iz sela također su u bitno lošijoj situaciji. Na posao se voze organizirano, odnosno s nekim ko još radi iz toga sela, pa su uslovljene druženjem s osobama s kojima putuju. Duže putuju na posao i s posla i ostaje im manje vremena za druženje s prijateljicama, za usavršavanje ili aktivizam. Mnoge žene se ne zapošljavaju i zato što nemaju gdje ostaviti djecu koja ne idu u školu.

Osvrnula se i na pitanje zdravstvene zaštite žena na selu, navodeći  kao primjer nepostojanje ginekoloških ambulanti, ali i nemogućnost žena da stignu do ordinacija koje su udaljene nekoliko desetina kilometara od njihovih kuća. Također, zbog siromaštva one često nemaju zdravstveno osiguranje. Zbog nedovoljnih informacija, i kada je nešto dostupno, besplatno, kao što su besplatni pregledi, Papa Nikolaus testovi ili mamografski pregledi, mnogo manje se odazivaju nego žene iz grada.

Istraživanje u kojem je učestvovalo Udruženje „Grahovo“ u okviru kojeg su rađeni  beplatni pregledi (ginekološki i papa testovi) sa 100 žena iz ruralnih područja, bez zdravstvenog osiguranja, starosti od 30 do 60 godina, pokazalo je da je 10 posto pregledanih žena već oboljelo od težih bolesti. U tim slučajevima bile su potrebne hitne intervencije; operacije i drugi pregledi, a najviše se radilo o karcinomu grlića maternice ili karcinomu jajnika i maternice. Još jedan zabrinjavajući podatak iz ovog istraživanja govori o tome da 50 posto žena nije bilo kod ginekologa na pregledu više od 20 godina,  a osam žena je tom prilikom prvi put obavilo ginekološki pregled. Oboljele žene (njih 10) kojima je poslije određena precizna dijagnoza, operirane su u gradovima Livno, Banja Luka, Mostar i većinu troškova snosile su same, bez pomoći osiguranja.

„Žene na selu nemaju mogućnost da se više i bolje brinu o svom zdravlju, nisu im dostupne ambulante, za posjetu liječnicima moraju izdvojiti znatno više novca nego žene iz grada. Nemaju priliku doći na savjetovanja, a mali je broj nevladinih organizacija koje odlaze na selo da drže edukacije i savjetovanja. Ministarstvo zdravstva također ništa ne poduzima, iako je obaviješteno o svim problemima koji su razotkriveni ovim istraživanjem“, istaknula je Zelić.

Kada je u pitanju obrazovanje, ni tu situacija nije na zavidnom nivou. Iako nema razlike u obrazovanju dječaka i djevojčica do razine srednje škole, razlika je vidljiva u tome da mnogo više muškaraca nego djevojaka odlazi na fakultete.

Zelić smatra da se problem uglavnom ogleda u patrijarhalnom odgoju. Djevojke se mlade udaju i zasnivaju obitelj. Obitelji često, zbog slabog materijalnog statusa, odlučuju ulagati u obrazovanje muške djece, a ženska djeca ostaju da pomažu na farmi ili se eventualno zaposle u ugostiteljskim objektima, ili dobiju poslove u trgovinama. Na taj način prije sreću partnere i odlučuju se na brak.

Patrijarhalno društvo

Zbog svih navedenih razloga Zelić naglašava da se ne smije dopustiti podjela žena na one iz sela ili grada. Žene su žene, bez obzira gdje živjele i treba se učiniti sve da im se omoguće ista prava i iste mogućnosti u svim sferama društva. Svaka žena je rođena da bude majka, supruga, sestra, domaćica, ali je isto tako rođena da bude aktivistica, policajka, inženjerka, političarka…

Budući da živimo u 21. stoljeću, krajnje je vrijeme da izađemo iz okvira patrijarhalnog društva i stereotipnih shvatanja o ulogama žena i muškaraca, o spolnim podjelama i diskriminaciji po mjestu stanovanja. O svakodnevnim problemima života žena na selu, navedenih u CEDAW izvještaju, ističe se da žene na selu pokušavaju doprinijeti kućnom budžetu radom u oblasti poljoprivrede, ratarstva i stočarstva. Međutim, zbog neuređene zakonske regulative – jako je teško plasirati domaće lokalne proizvode na bosanskohercegovačko tržište. Tako je npr. lakše naći u velikim tržnim centrima bijeli luk iz Kine i krompir iz Perua, dok lokalni proizvođači/ce, uglavnom žene – svoje proizvode ne mogu promovisati, zaštiti, niti prodati na lokalnim tržnicama. Zatim, stepen zdrastvene zaštite, prije svega prevencije, sramotno je nizak. Postojeće ambulante porodične medicine rijetko odgovaraju istinskim potrebama zajednice, tako da su preventivni pregledi poput, redovnih posjeta ginekologu ili stomatologu, za žene svih starosnih doba skoro nepostojeći. One žene sa sela koje imaju pristup internetu, uglavnom koriste samo društvene mreže za razmjenu fotografija s različitih društvenih dešavanja i kako bi ostale u kontaktu sa širom porodicom. Vrlo mali broj žena koristi internet u druge svrhe. Nažalost, svaki put pred izbore, kada mnoge stranke upravo preko žena sa sela žele da izlobiraju popriličan glasački aparat, često manipulišući ženama i dajući lažna obećanja, situacija se drastično mijenja. Žene sa sela su jedinstvene u ocjeni da je nedostatak ženskog lideršipa, te javnih prostora za žene, javnih kulturnih, edukativnih i rekreativnih sadržaja, jedan od osnovnih uzroka nedostatka društveno – političke participacije žena sa sela. Žene sa sela su obično vidljive samo u trenucima promocije nacionalne tradicije, kućne radinosti i lokalnih specijaliteta, dok za njihovo političko mišljenje postoji malo sluha i interesa.

Ženama na selu trebaju se pružiti jednake mogućnosti, prava i izbor, tako da život na selu ne bude otežavajuću okolnost, nego olakšavajuću u smislu njegovih prednosti koje nudi u odnosu na grad. Ulaganje u ruralna područija nije neosnovano, jer ti ljudi zaslužuju dostojanstven život, koji uključuje adekvatno obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, ali i putnu, električnu i vodovodnu infrastrtukturu. Kada privatni i javni sektor takva ulaganja budu vidjeli kao investiciju, život na selu postat će primamljiviji i za one koji  trenutno žive tamo,  ali i za one koji o tome do sada nisu razmišljali.