Božica Jelušić: Zastor je pao, utonimo u crnilo u sto nijansi!

Izdvajamo

• Za mene je pisanje najviši oblik samorealizacije. U svemu drugom sam lošija i nekonkurentna. Budući da po vlastitoj želji živim u bibliocentričnom svemiru, mnoge su mi knjige važne i neophodne. Još važniji su njihovi autori: Milosz, Hamvas, Tournier, Krleža, Virginija Woolf i nekih desetak pjesnika, odasvud.

Povezani članci

• Cijepljenje ili otcijepljenje?
• U jeku pandemije: Ante Kvesić poslove opreme izolatorija dodijelio prijatelju
• MUZEJ – SUBJEKT DRUŠTVA
• Komemoracija za obitelj Zec
• Solidarnost iz vremena Josipa Broza
• Demagoška revitalizacija nacionalne impotencije

Fotografije: fb BJ

Kako smo dospjeli dovdje? Jednostavno: satiranje i nedostatak građanske klase, velik broj slabo pismenih, neprozirnost (za većinu stanovništva) ideoloških zamki i podvala u „raspaljivom“ nacionalizmu, lakoća zaboravljanja povijesnih primjera, monopol nad informacijama, nedostatak solidarnosti u svim cehovima, kič i okrutnost kao „normalni“ programi u elektroničkim medijima. Loš obrazovni sustav, loša umjetnost, lažni proroci, nepostojanje moralnih uzora i vertikla. Užasni malograđanski oportunizam i „zort“ prema vlastima. Rastezljivost pojma „normalnosti“, veličanje podlosti u prošlosti i sadašnjosti – svete mise za krvnike, spomenici ubojicama i teroristima, amnestiranje „naših“ na svim stranama, bez propitivanja krivice. Premalo jakih pojedinaca, previše plemenskih skupina, spremnih na sve, u obrani vlastitih pozicija.

Božica Jelušić jedna je od najznačajnijih i najzanimljivijih književnica savremene hrvatske književnosti. Autorica koja je od svoje prve stihozbirke “Riječ kao lijepo stablo” (1973.) objavila 48 naslova u svim literarnim žanrovima. Dobitnica je mnogobrojnih književnih nagrada poput Nagrade Fran Galović, Nagrade Zvonimir Golob, Maslinova vijenca, Pasionske baštine i dr. Zastupljena je u mnogim antologijama, školskoj lektiri i čitankama. Živi i radi u Đurđevcu i na plemićkom imanju Barnagor u Čepelovcu.

U intervjuu za naš portal govori o svom književnom stvaralaštvu, kulturnoj politici, svjetskoj književnosti, umjetnosti, britko o kritici klerikalno-kriminalnih i političkih elita hrvatskog društva danas, o fenomenu podvijenih repova i cementiranih labrnja i dr.

Ova godina je u znaku Vaše životne i književne obljetnice, 65 godina života, 45 godina književnog stvaralaštva, 48 objavljenih knjiga u svim literarnim žanrovima i uz upravo objavljeno obljetničko Petoknjižje izabranih djela. Jesu li ovo Vaše najozbiljnije stvaralačke godine?

BJ: Da, rekla bih da jesu, po svemu…Osim petoknjižja, do konca godine bilježim još tri naslova: jednu likovnu monografiju (Ivana Andrašića) i dvije zbirke poezije, koje su ostale neoknjižene. Dakle, u Petoknjižju je oko 1000 stranica: kajkavska poezija, štokavska poezija, poezija za djecu, eseji i putopisi. Točno onakav spisateljski profil, kakav sam željela pokazati. Spomenimo da su sve to novi tekstovi, vrlo malo ponovljenih, desetak posto… Eseji su likovni i književni, obuhvaćaju autore iz cijele Hrvatske, i dvojicu iz BiH: Gojera među pjesnicima i Likara među likovnjacima. Putopisi su posebna radost. Zovu se SJEVERNA STRANA I DRUGI PUTI, pri čemu središnje mjesto, polovicu knjige, ima Nizozemska, a ostalo je još pet europskih destinacija. Vjerujem da će se mnogo čitati, kao i moj davni američki putopis, OKRHAK KONTINENTA, jedna od najposuđivanijih knjiga na našem govornom području. 

Božica Jelušić

Po završetku studija hrvatskoga i engleskoga jezika i rada u prosvjeti,  bavili ste se novinarstvom, kulturnom animacijom i galerijskom djelatnošću. Zadivljuje energija koju širite svojim angažmanom i stvaralaštvom i danas, od Barnagora, ekologije, pisanja, recitiranja, crtanja, prevođenja…, svestrani ste i neumorni. Sigurna sam da već pripremate i novu knjigu. Postoji li vrijeme za Vas? 

BJ: Svakako, ja držim da je dobra organizacija kruna svakog uspješnog posla. Osim toga, kad spoznaš da nisi genijalan, preostaje ti da budeš marljiv i izradiš pravu metodu za ono što želiš postići (hahaha). Kažu da je genij lagan, kao što je i prava sreća lagana. Ali sve ostalo je napor, zanat, dosegnuta izvrsnost koju treba sačuvati i održati. U prispodobi: to je kao da držite konstantno ruke u zraku i na njima pedeset kilograma tereta….Ali uz dobru koncentraciju, ide nekako. Za one koji me poznaju, odgovor će biti jednostavan: često ističem da za mene postoji samo jedno vrijeme: SADA, u tekućem trenutku. Present Continuous. Sve ostalo je u magli ili u pohrani, kao dosegnuto ili promašeno. Ne odgađam ništa, djelujem gdje god je moguće, odmah.

Pisanje je nemilosrdan posao, kazao je M. Selimović.  Vi imate strast i emociju, notese pune zabilješki i crteža koje uvijek nosite sa sobom, pišete gdje god se nađete, stvarate nove kovanice riječi, živite poeziju. Čini se lako je pisati promatrajući Vas. Da li je zaista tako?

BJ: Već sam rekla da nije, nije nimalo lagano. Rekao bi Jovan Zivlak: „Duh težine ima svoju cenu“. Kao i svaki zanat, pisanje ima stupnjeve. Nekada je samo majstor sedme kategorije mogao raditi štukature, ukrase, završne radove. Ostalo su radili šegrti i izučeni zanatlije. Za pisca, sedma je kategorija daleko: to su ljestve Jakovljeve, svaka prečka je novi ispit i novo iskušenje. Recimo ovako: Talent, erudicija, marljivost, intuicija, otvorenost, vještina, ustrajnost.

Božičine zabilješke i crteži 

Od rane mladosti ste počeli pisati. Šta Vas potiče na pisanje? Postoji li knjiga koja je ostavila trajan pečat na Vas?

BJ: Sve me potiče na pisanje, doslovce sve. Po Wallace Stevensu: „Cijeli svijet je pjesnička građa. Nema isključivo pjesničke građe“. Priroda, ljudsko društvo, ljubav, neutažene čežnje, želja za promjenom, sanjarenje…Potom, na razini osobnih motiva: potreba da samu sebe bolje upoznam, želja da ostavim trag u svijetu, stalna potreba za estetikom kao oblikom ravnoteže i reda nasuprot vladajućem kaosu, sublimacija nekog energetskog viška koji bi me mogao sažgati da se pretvori u negativne aspekte. Za mene je pisanje najviši oblik samorealizacije. U svemu drugom sam lošija i nekonkurentna. Budući da po vlastitoj želji živim u bibliocentričnom svemiru, mnoge su mi knjige važne i neophodne. Još važniji su njihovi autori: Milosz, Hamvas, Tournier, Krleža, Virginija Woolf i nekih desetak pjesnika, odasvud.

Ima li umjetnosti bez graničnih stanja života?

BJ: Rimbaud bi rekao da nema, a Mallarme da ima. Jedan prodaje robove i konzumira opijate, drugi je kompulzivno pedantan i predaje u školi, pa piše doma u točno određen sat i doba dana. Obojica vrhunski pjesnici, korintski stupovi u hramu poezije. Sve je stvar izbora, iz čega možemo iznjedriti i iscijediti svoje ushite. Ali da, rekla bih da tuga daje dubinu, a nesreća  i tragedija neku bolnu vidovitost…Beskrvni, razmaženi i narcisoidni tipovi pišu i takve stihove, dosadne. Ili slikaju jezivo prazne slike i komponiraju zamorne napjeve. Premda, već samo opredjeljenje za umjetnički život i poziv, bez alternative, nije drugo nego put u granična stanja…

Obljetničko Petoknjižje

Znaju li današnji mladi pisci pisati?

BJ: U malenom broju i rijetko koji. Prevladavaju komoditet, sirovost, ambicija ispred talenta, neoriginalnost. Većina nagrađenih djela mladih autora su veoma tanko tijesto, s mnogo rupa na mjestu gdje se „razvlačilo“ za literarnu pitu. Znam to pouzdano, često sam u žirijima. Premalo se čita druge, a energija odlazi na samopromotivne aktivnosti: da ti se ime rastelali što dalje i što više, a dalje ćemo lako…Efekti su ispred estetike, jezik je zadnja briga, bez ikakve elegancije, bez snage i bez strasti. Nema rečenice koja bi ti se usjekla u pamćenje, plitko je to i muljavo, kao bara u kojoj se kupaju seoske guske. Inače, baš čitam Ćamila Sijarića, ponovo i opet. Koji naboj, kakva rečenica, koje izrudarene riječi iz dubine jezika! Osjećaj savršenstva, nešto nadnaravno.

Pratite li svjetsku književnost?

BJ: Naravno, mi smo premalen prostor i takav nam je jezik, da bismo se sami sa sobom uspoređivali. Ali ponovit ću da još uvijek volim europsku književnost neusporedivo više od američke, a ruski bih morala solidno naučiti, da s uživanjem mogu čitati originale! Dobro preveden autor postaje i domaći autor, knjiga na “malom” jeziku, genijalno napisana, ujedno je i svjetska knjiga!

Jedna ste od rijetkih intelektualki koja reagira na dešavanja u javnom prostoru kritizirajući primitivizam, ograničavanje slobode, agresivne ideološke rasprave o lažiranoj povijesti i dr. Zašto šute ostali intelektualci?

BJ: Po mom iskustvu, ljudi pretjerano imaginiraju o svojoj važnosti i poziciji u društvu. Vjeruju da bi nešto bogzna što izgubili, ako se oglase u pravi tren i na pravu mjestu. Uvijek je tu u pitanju neka beamterska službica, državno odličje, honorar, djeca i njihova karijera, fotka u novinama i društvo nekakvog petljavog i smiješnog „dužnosnika“ važniji su im od načelnosti! Kad se stvari zakuhaju, za te kunktatore važi pravilo:“Tko se nije skrio, magarac je bio!“. Iza svake takve šutnje stoji ziheraštvo i neko arivističko očekivanje. Moram reći da mi je to do odvratnosti dosadno, čak nemam volje raspredati o fenomenu podvijenih repova i cementiranih labrnja. 

Kako komentirate ludilo kleronacionalističke desnice u Hrvatskoj (šatoraši i plinske boce svojevremeno, registar izdajnika, poruke manjinskim skupinama da napuste Hrvatsku, prijetnje novinarima, poziv hercegovačkih generala na pendrečenje studenata Filozofskog fakulteta, marševi i molitve za zabranu pobačaja, veličanje ustaštva s oltara i trona, omalovažavanje antifašističkih vrijednosti, nametanje referenduma sa srednjovjekovnim inkvizitorskim idejama…? Kako uopće graditi bolji život uz ovakvo širenje mržnje i straha?

BJ: Nema tu „boljega života“, to je preživljavanje u nenormalnim, tjeskobnim i opasnim uvjetima, koji u čovjeku razvijaju cioranovsku „volju k nemoći“ i destiliranu melankoliju. Upućujem ljude da čitaju Huizingu: Jesen srednjega vijeka i Rougemonta „U zagrljaju đavola“. Naći će mnoge tražene odgovore. Fanatizam, neukost, kaos i poticanje ekstremnih oblika javnoga govora i djelovanja, pogoduju elitama koje vole totalitarnu vlast. Sve navedeno u Vašem pitanju idealno im pogoduje!

Božica Jelušić

Čini se jedino zajedničko na svim stranama svijeta danas je jačanje desnice, animozitet prema drugačijima i antikomunizam. Strepnja od ponavljanja povijesti  i novih ratova. Kako smo dospjeli dovdje?

BJ: Jednostavno: satiranje i nedostatak građanske klase, velik broj slabo pismenih, neprozirnost (za većinu stanovništva) ideoloških zamki i podvala u „raspaljivom“ nacionalizmu, lakoća zaboravljanja povijesnih primjera, monopol nad informacijama, nedostatak solidarnosti u svim cehovima, kič i okrutnost kao „normalni“ programi u elektroničkim medijima. Loš obrazovni sustav, loša umjetnost, lažni proroci, nepostojanje moralnih uzora i vertikla. Užasni malograđanski oportunizam i „zort“ prema vlastima. Rastezljivost pojma „normalnosti“, veličanje podlosti u prošlosti i sadašnjosti – svete mise za krvnike, spomenici ubojicama i teroristima, amnestiranje „naših“ na svim stranama, bez propitivanja krivice. Premalo jakih pojedinaca, previše plemenskih skupina, spremnih na sve, u obrani vlastitih pozicija. 

Nedavno je propao pokušaj zabrane predstave Olivera Frljića od strane kardinala Puljića i Napretka na MESS-u u Sarajevu ili nekih u Hrvatskoj prije toga? Hoće li nam kler ubuduće i kulturu i umjetnost nametati?

BJ: Da, hoće. Otišlo se predaleko, nije moguće postaviti granice ni kriterije. Teorijom „većine“ i „velikih brojeva“ bez provjere, te čvrstom spregom sa svjetovnim vlastima, katolička rekonkvista u potpunosti je uspjela. Kao deklarirani antiklerikalni subjekt, mogu samo reći. Zastor je pao, utonimo u crnilo u sto nijansi!

Pozicija pisca danas i nekad. Je li vrijedilo?

BJ: Zabavna pozicija, uglavnom: libela koja ekvilibrira nad Limbom, izvodeći bravure, dok svijet gori i nestaje. Meni je vrijedilo, naravno, svaka druga čvrsta pozicija značila bi da su me proboli pribadačom i spremili u neki muzej kukaca, da djeca uče na mome primjeru. Nezamislivo.