Čovjek se kune u Boga, a čini najvražija djela!

Goran Sarić
Autor/ica 25.7.2018. u 17:01

Čovjek se kune u Boga, a čini najvražija djela!

foto: šg

(razgovor sa prof. dr. Enverom Kazazom u povodu njegovog gostovanja u Herzegovina lodges i predstavljanja nove knjige poezije, poeme „Glasovi“)

Najdublji glas postojanja jest bol. S njim se rađamo, u njemu umiremo. Ništa nas tako ne određuje. Na njegovom početku i na kraju, bol je granica života.

Razgovarao: Goran Sarić

Prije svega, čestitke na novoj knjizi poezije. Mislim da će ona široj čitalačkoj javnosti pokazati jednog sasvim drugog Kazaza od onog koga godinama poznajemo, naime: univerzitetskog profesora, vrsnog znalca regionalne savremene književnosti, ali i žestokog polemičara i borca protiv svih oblika nacionalizma i šovinizma. Ovdje se javljaš jednim sasvim drugim Glasom. Pošto smatram da se zaista radi o izvrsnoj knjizi, pitanja ću izvlačiti iz nje same, to jest iz njenih stihova. Pa, da počnemo. Citiram: Jedni drugima/Vičemo/U prazne uši/I niko nikog/Ni gluh/Nas svemir/Ne čuje. Zašto smo postali takvi, neosjetljivi jedni na druge? 

Ne znam da li smo postali, ili smo to oduvijek bili. Zar nisu naše mitske priče temeljene na krajnjoj neosjetljivosti i vrlo često radikalnom nasilju. Od Kaina, ako prihvatiš abrahamske religije, makar kao mitske istine, do danas traje ljudska surovost. Pa zar ratove ne učimo kao ključne povijesne događaje; a šta su oni? Naše znanje o nama (osmotri ovaj sklop riječi, ovu frazu: zar ona nije tipična za diskurs u kojem se ovdašnji nacionalisti uvijek žale na nedovoljno znanje o svom kolektivu) obilježeno je upravo ubijanjem kao ključnom kategorijom povijesnog trajanja. Ubijanje prate heroji, a njih žrtve. Masovne grobnice temeljni su znak povijesti. Ali, citirani stihovi nisu išli za tim da odslikaju samo našu neosjetljivost, objašnjivu, recimo, i kategorijom društvenih poredaka. Od robovlasništva do današnjeg kapitalizma traje eksploatacija viših nad nižim klasama. Nismo, dakle, postali, već smo oduvijek po prirodi bili neosjetljivi, samo što smo dobro naučili da lažemo sebe o sebi. No, ovi stihovi insistiraju i na tome da mi vičemo, ali niko nikog ne čuje. To je vika iz straha da će sve skončati u nekoj mogućoj apokalipsi. Vičemo kako je užasno nama, a proizvodimo užas. Čovječanstvo je tvornica užasa. Ovo su istodobno i stihovi o nemoći jezika i zaludnosti glasa, mada nije dobro da ih autor tumači, ali ako to već čini, a mora jer ga pitanje tjera, onda bi red bio da prizna samom sebi iz koje to pozicije govori. I tu nastaje muka. Jer je lirski subjekt uključen u to ljudsko mi, gluho i razvikano, dijeli, dakle, opću gluhost, iako nastoji govoriti trseći se da taj govor ima smisla. Poezija mu dođe kao bajalica, uz saznanje da svojim bajanjem ne može ništa, ama baš ništa postići. Gluh nam je svemir što ga nastanjujemo i ne haje baš puno za naš strah od nas samih.

Na jednom mjestu veliš: O, bol je – od postanja/Najdublji glas postojanja. Je li bol doista naše prvo, osnovno iskustvo i je li rima – konsekventno provedena u ovoj knjizi – unaprijed smišljen koncept, ili ti se ona, kao zvuk i ritam, nametnula u toku pisanja?

Opet bih trebao tumačiti svoje stihove, a to je, priznat ćeš, nezahvalna rabota. Bol jest ključni povijesni sadržaj, baš kao i srdžba. Zalihe ili banke srdžbe, na jednom mjestu kaže Sloterdijk, pokreću povijesne procese. On čak govori o akumulaciji srdžbe u društvenom prostoru i njenim eksplozijama. Na drugoj strani, posljedica srdžbe je, nužno, bol. On je uzrokuje, ali ona ga i stvara. Jedno je, dakle, energija, pojedinačna i kolektivna, drugo je stanje, a spojeni bol i srdžba su dva transpovijesna principa postojanja našeg svijeta. Očišćeni od ideologije, ti principi traju međusobno se uslovljavajući, baš onako kako traje sunčeva svjetlost, ili kruženje vode u prirodi. Ali, semantički akcenat je na onom najdublji, što podrazumijeva da je bol položen u naše znanje. Preko bola mi zapravo spoznajemo, pa se on uzdiže na razinu gnoseološkog principa. Najdublji glas postojanja jest bol. S njim se rađamo, u njemu umiremo. Ništa nas tako ne određuje. Na njegovom početku i na kraju, bol je granica života.

A rima, ona nije konsekventno izvedena u knjizi, već je dolazila kao rezultat igre i osjećanja ritma. Rima te, to i sam znaš, u pisanju disciplinira, tjera da rezbariš jezik, da u njemu iskivaš metar, da njegov formalni ritam, tj. metrički sistem, podređuješ psihološkom, kako bi rekli francuski simbolisti, tragajući za ritmom uma i srca u stihu. Poezija slobodnog stiha privlači jednostavnošću pisanja, ali daleko više stvaralačkog truda traži ona rimovana. Igrao sam se formom stiha tako što sam skrivao rime. Zbirka je ispunjena skrivenom rimom, opkoračenjima u rimi, unutarnjom muzikom stiha. Iznutra je rimovana. Preko dvije hiljade stihova u poemi moralo je zvučati ne kao sonata, već simfonija, pa je koncentracija na značenje bila praćena koncentracijom na muziku stiha. Glasovi su, zapravo, pokušaj da se poezija odsvira u jeziku.

Smrt je jedan od lajtmotiva tvoje knjige: Zovu me često/Iza horizonta:/Dođi, ovo je/To mjesto/Iznova cijeli/gdje možeš biti/U smrti se sniti. Cijela je knjiga, rekao bih, izgrađena na dihotomijama. Jesu li kontrasti temelj i prapočetak ljudskog iskustva, ili je nešto drugo u pitanju?

Odbija me koncept smrti u abrahamskim religijama, baš kao i religijski koncept smrti u cjelini. Prejednostavan je, a u islamu smrt je čak i čulna. Slika dženeta u islamu, rekao bi Skender u Ponornici, romanu, ne pjesmi, sva je od čulne omame. U kršćanstvu sva od patnje i nagrade uskrsnućem. Budizam je izdiže do ideje kruženja, seljenja duše u različita tijela. Propitati takve mitocentrične koncepte smrti težnja je poezije koja sumnja i pita se o krajnjem u egzistenciji. Lirski subjekt ove zbirke se, skupa s glasom kao osnovnom instancom postojanja, seli iz jednog u drugi kulturološki obrazac da bi se usidrio u egzistenciju. Odbija ga koncept antropocentrizma, čak do te mjere da ga odbacuje kao svojevrsni čovjekov narcizam, a transcendenciju traži u duhovnosti materije, najsavršenijim jezikom smatra onaj u atomima. Komunikacija među atomima najsavršeniji je oblik komunikacije u kosmosu, baš kao što je jezik pčela savršenije, ne i kompleksnije, organiziran od ljudskog. Uostalom, bez pčela priroda ne može postojati, planet bi se sasušio. Bez čovjeka koji uništava planet, on bi bio možda najsretniji. Višak smo na planetu i njegove ubice, upravo u onoj mjeri u kojoj smo prirodu proglasili skladištem resursa. Čovjek je mjenjalačka snaga prirode, stav je naše materijalističke filozofije. Jest, rekao bih pomalo cinično, do te mjere da ju je doveo do klimatskih promjena i sad se grozi nad sobom u strahu od moguće apokalipse. U skladu s tim, kontrast je sve. Ono najuzvišenije i ono najprizemnije obilježava ljudsko trajanje. Opreke nas grade i unutra učvršćuju, stalno smo u njima, a njihov najbolji izraz jest kontrast. Kontrast je jezička sublimacija opreka kao načela bitisanja.

U školi su nas učili da Historia est magistra vitae. Ti na to poetski odgovaraš: A historija/Kako se glasa/Kako je/Um prepozna/Kako se sliva/U znanje/Ima li u njoj/Ikakve svrhe/I cilja/Daje li smisao/Njenom hodu/Naš vladar dični... Učimo li, kao „razumna“ bića, išta od istorije?

Od historije se uči smrt, ne život. Znači, pogrešno su nas učili. Trebalo bi iz osnova promijeniti filozofiju historije, kao Nietzsche. A onda dođu škole kao fukoovske disciplinske organizacije, dođu pedagogije i andragogije i ostale logije i ukalupe nam um. Čovjek nije po sebi, kako je mislila moderna, nego je proizvod, čak kulturološko-religijski koncept. Prava historija bi možda bila ona koja izučava koncepte čovjeka i njihove promjene, baš kako to čini npr. historija ideja, ili kako fenomene izučava Braudelova povijest dugog trajanja.

A čovjek koliko god je razumno, ti ovaj pojam stavljaš pod navodnike, isto toliko je iracionalno biće – to su, valjda, htjeli reći i tvoji navodnici. Učimo, dakle, pod djelovanjem škole kao disciplinske institucije da trajemo u zlu historije, proglašavajući ga najvećim nacionalnim dobrom.

Gdje se sakrio smisao krti/Za kojim vrsta oduvijek traga/Što zove boga, a sluša vraga (…). I, u drugoj pjesmi: Televizija donosi/Vijesti crne/U njima samo/Ljudska vika/I svijet koji čeka/Smaknuće. Zašto, kao vrsta koja „zove[mo] boga, a sluša[mo] vraga? Šta je to, da se poslužim stihovima jedne davne rock-pjesme, „u ljudskom biću/što ga vodi prema piću“ (Smaknuću)? 

Vjerovanje kao bespogovorno potčinjavanje – to traže abrahamske religije. Tu je čovjek rob onog s devedeset i devet imena. Već sam takav model hijerarhije u religiji traži preispitivanje, priziva pjesničku sumnju. Poezija je prije svega sumnja, pa tek onda još nešto iznad i izvan toga. Semantički akcent u citiranim stihovima je na onom vrsta. Zašto se čovjek izdvaja od drugih vrsta koje žive na zemlji, zašto sebi pripisuje povlašteni status? I to vrsta koja se kune u Boga, a čini najvražja moguća djela. Licemjerstvo vjernika dovedeno je do stadija gađenja. Jest, pogotovo u našem vremenu, usta su puna boga, a ruke u đavoljoj raboti. Nikad više vjernika koji ubijaju boga u sebi. I nikad veće mizantropije, a da nismo u stanju rata kao svjetske klaonice, nego rata koji je, figurativno rečeno, podzemni, rat iznutra, u čovječanstvu koje bijele dijeli zidovima i žičanim ogradama na granicama od crnih. Sabirni centri za izbjeglice, zar to ne podsjeća na one sabirne centre, one u koje moć smješta druge, nepoćudne, nepodobne po boji kože, vjere, nacionalne pripadnosti. Da, svijet čeka smaknuće, majka materija to nam jasno poručuje klimatskim promjenama, a mi još vjerujemo u antropocentrično zasnovane koncepte boga.

A izlaz, je li u vraćanju prirodi, ili kako ti sam veliš u završnim stihovima ove pjesme: Neka me trave ne zaborave/Neka u milom trešnjinom listu/Budem nalik uskrslom Kristu. U drugoj pjesmi veliš: Pjev šumskih ptica/Nova ti riše lica/Kad pogledom/Želiš pomilovati kosa/Svijet manje/Barem za trenutak/Ledom okovan biva… Na drugoj strani stojimo mi, ljudi: Razumije li iko/Glas mačke/Dok piše u snijegu tačke/Ili svi slijepci/Teglimo svoje praznine/Beskrajne kao more/Sinje… Otkud tolika fascinacija Prirodom, i jesmo li zaista slijepci koji tegle sopstvene „beskrajne praznine“, i „sanje krte“?

Nekoliko pitanja imaš u ovom jednom, a na svako bi odgovor morao biti obimniji esej. Da, ako postoji uskrsnuće u Kristu, zašto ne bi moglo biti i u trešnjinom listu. Mašta, najveći dar naš, tjera te da zamisliš to uskrsnuće u tijelima atoma gdje se tvoji pretaču u bilje, najneviniji oblik postojanja na Zemlji. Eto ga, antropocentrična etika zasnovana, još prije koncepta jednog Boga, na onim divnim prirodnim politeističkim vjerama u kojima je bog bio čovjekov susjed, a ne nepojamno visoko dignut na nebo kao u monoteizmima, raspada se pred tako izmaštanom slikom ovozemnog seljenja našeg u tijelo atoma lista. Zašto bi, uostalom, bio tačniji monoteistički od politeističkih mitova kao bezvremenskih priča koje trebaju donijeti ljudima utjehu. Šamanski mitovi u drveću vide čovjekovog sagovornika, čak os oko koje se okreće čitav kosmos. Poezija preko granica mašte, kad ih obnovi, može ih spojiti s onim mitom u čijem je centru Kristovo uskrsnuće. Ili će mi biti zabranjeno da mislim u tim mitskim naracijama u BiH, danas isparceliziranoj jezicima triju monoteizama koji se nameću kao jedine i isključive istine i ovostrane i onostrane ljudske egzistencije. Taj diktat, da ne kažem diktatura monoteističkog uma, udaljio je prirodu od nas, baš u onoj mjeri u kojoj je to učinio novovjekovni kartezijanski um. Teror logo i bogocentrizma uskraćuje nam mogućnost zasnivanja bioetike, a ona bi možda mogla da nas spasi pred terorom mišljenja koje traži antropocentrizam. Poezija i filozofija u svojoj zapitanosti o smislu jezika nose se s cijelim, a ne samo njegovim nacionalnim nasljeđem, kako danas na bosanskohercegovačkim fakultetima nacionalistički mediokriteti funkcionaliziraju književnost, svodeći je na utješnu priču o naciji. Moj brlog je ljudski zavičaj, rekao je jednom jedan veliki bosanski pisac. Moj je brlog, proširujem stav tog pisca, zavičaj oduhovljene materije u čijem korijenu je ime majke. I maternice, uz to. Jezik sam u toj riječi pamti porijeklo života. Otkud je došla ta riječ u čijem korijenu se sjedinjuju majka, maternica i materija? Tragom tog pitanja nužno je okove antropocentrične etike, sve te njene invalidne skele, zamijeniti životodajnim sokom, metafizikom atoma. Današnja teorijska fizika naučila nas je da iza nevidljivih čestica u porijeklu stvaranja svijeta ključnu ulogu imaju brzina i Higsov bozon, koji oko sebe okuplja druge bozone, privlačeći ih principom simetrije. Bog se preselio s neba u tijelo bozona, a mi još tragamo za logikom profita na burzama i snagom oružja, uvjereni da je moć ključni faktor ljudskog postojanja na Zemlji. Jest, ali tako da proizvodi okeane krvi. To je rezultat monoteističkih i svih drugih antropocentričnih etičkih sistema nastalih s njim, prije, ili stoljećima iza njega. A pjesnika bi moralo zanimati porijeklo riječi NIŠTA, kako se ono glasa, kako kazuje u jeziku? I naše praznine i naše sanje dolaze iz tog pitanja, pjesničke, ako ne mistificiram.

O, ja čeznem/Beskrajni neznan/Iza tijela elektrona/Njihov orkestar na dlanu/U kojem svira vasiona? Za čim zaista, u svakodnevnom životu, čezne Enver Kazaz?

Jednostavan, možda najpouzdaniji odgovor je: za šakom gljiva sa Zvijezde, košarkaškom loptom koja cijepa mrežicu i onim što se može podijeliti s drugima samo u poeziji, tim orkestrom na dlanu.

Htio sam izbjeći pitanja o turobnoj zbilji, svuda, ali kako tvoja nova knjiga vrvi referencama na nju, naprosto ih ne mogu izbjeći. Evo jedne, između mnogih: Obnavljamo li/Iste puteve krvi/Kao oni prvi/Što su raspeli/Jedinca Ili jurimo/U sunovrat svijeta… Pa, evo ih: godinama radiš kao predavač na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Jednom si mi rekao da su današnji studenti, u globalu, konzervativniji i apolitičniji nego ikada. Zašto je to tako?

Konac prošlog i početak ovog stoljeća obilježeni su krizama, ekonomskom, ideološkom, klimatskom, moralnom itd. Ako je 20. vijek bio obilježen utopijskim naracijama koje su, htijući izvesti socijalnu revoluciju, internacionalizirale svijet i vodile ka njegovoj integraciji, 21. je otpočeo dezintegracijom. Distopijska kultura postmoderne tako se pokazala kao cinizam koji je donio duh neokonzervativizma, praćen potragom za autoritarnim liderima. Trump, Putin, Erdogan, da ne nabrajam lokalne liderčiće koji svoje nacije drže u mentalnom ropstvu, udružuju neokonzervativizam i iracionalizam. Religija se vratila na velika vrata u političke i društvene sisteme, pa su se na surov način ostvarile Huntingtonove propagandističke teze o sukobu civilizacija. Utopijske naracije internacionalnog bratstva, antimilitarizma hipi pokreta i rokenrola ili seksualne revolucije što ih je porodilo posthladnoratovsko stanje svijeta u prošlom, izgledaju na početku ovog stoljeća kao nedostižni ideali. Te su naracije srušene, a njihovo mjesto zauzela je politička religija kao maska za svirepost globalističkih centara moći, multinacionalnih kompanija koje žude za što većim profitom i bespoštedno eksploatišu djecu npr. Burme, Laosa ili Indije. Neokonzervativizam je, dakle, globalni fenomen militariziranog 21. stoljeća. U BiH on je pojačan nasljeđem lokalnih tragedija i Bogom kao političkim faktorom. Zato su studenti žrtve sistema, globalizacije na jednoj, i domaćeg kleronacionalizma, na drugoj strani. Njihova apolitičnost oslikava stanje beznađa, i domaćeg i globalnog, u svijetu u kojem se rasizam pojavljuje kao norma prikrivena jezikom političke korektnosti, ali materijaliziran u žičanim ogradama na granicama EU, ili zidu na granici SAD-a i Meksika. Kad pojmiš takve razmjere neokonzervativizma i duha dezintegracije, onda ti studenata bude žao, počinješ navijati za njih, biti s njima na istoj strani, jer je 21. stoljeće otpočelo porazom ljudskosti.

Budući da smo ti i ja rasli i ljudovali u jednom drugačijem svijetu – sigurno ne savršenom, ali bez sumnje mnogo boljem od ovog sada – moram ti, za kraj, postaviti ovo pitanje: ima li, makar i u drugoj formi, nade za nešto što bi barem ličilo na zajedničku Bosnu i Hercegovinu?

Nema, već odavno. BiH je zbog rata i vojne sile ispoljene u njemu, bezočne vojne sile, s genocidom u Srebrenici kao najvišim stadijem ljudskog poraza, a ne samo lokalnog svirepog zločina, postala od multietničke, zajedničke, troetnička zemlja čije je unutarnje društvene, a ne samo administrativne granice učvrstio kleronacionalizam. U toj novoj, troetničkoj BiH polako se raspada i zajednička kulturna matrica. Bosna i Hercegovina je, dakle, poražena multietnička zemlja s budućnošću nedovršenog rata, kako je već u naslovu jedne svoje knjige određuje Ivan Lovrenović.

Promocija knjige poezije „Glasovi“ na Boračkoj jezeru u Herzegovina lodges održaće se u subotu, 28. jula 2018. godine u 20 sati.

Goran Sarić
Autor/ica 25.7.2018. u 17:01