Edin Husković: Profitirali su jedino psi rata, klerofašisti i zločinci, svi kao plaćenici mega korporacija

Autor/ica 👤Štefica Galić 26.8.2014. u 14:31

Izdvajamo

Nema potrebe da se vrtim po demonstracijama boreći se za radnička prava, protiv fašizma, nacionalizma itd. I fašisti i nacionalisti su snage u rukama korporacija kojima rasturaju regionalna tržišta. Vidjeli ste kako je to završilo sa bivšom Jugoslavijom i nema smisla boriti se protiv ljudi koji su ionako do srži indoktrinirani bolesnom i besmislenom mržnjom. Mržnju ne možete liječiti mržnjom. Ali, mijenjanjem potrošačkih navika, možete prekinuti novčane tokove kojima se finansiraju takve stranačke i kriminalne organizacije. Svoj rat možete dobiti u samoposluzi ili tržnom centru. Doslovno

Povezani članci

Edin Husković, pisac (autor četiri knjige proze i jedne zbirke poezije), Mostarac britkog uma i pera, privatni poduzetnik, nosilac liste za skupštinu Hercegovačkoneretvanskog kantona Stranke Dijaspore BiH. Edo je interesantan i neobičan, poseban u svemu, kritičan ali otvoren, jasno definiran u traženju pravednijeg svijeta, rekla bih ponekad brutalno iskren. Za portal tačno.net govori o Mostaru u ratu i danas, političkoj situaciji u zemlji i svijetu, o novoj društvenoj klasi – klasi potrošača, o protestima, o svojim prijedlozima rješenja postojeće situacije i konačnog izlaska iz krize….

Razgovarala: Štefica Galić

Građani su istrenirani ne proturječiti zahtjevima političkih elita, pristajući bez pogovora na sve već 20 godina. 20 dugih godina agonije, jada, siromaštva, uništenih života, bezakonja, lopovluka, nezaposlenosti… mogli bi danima nabrajati. Je li moguće, poslije toliko godina sistematskog pranja mozga putem medija, crkve, nacionalističke politike i obrazovanja, ponuditi građanima nešto novo, nešto dobro, a da vam oni povjeruju?

Staro je pravilo, a ne znam ko, kad i gdje ga je izrekao: „Kakav narod – takva vlast.“ Koliko god se činilo da je pojedinac žrtva mase, ja sam siguran kako postavka ipak izgleda drugačije. Pojedinac pristaje na diktat mase. Što svjesno, što nesvjesno, uklapa se u klišeje populusa koji nažalost nisu podređeni odgovarajućim društvenim vrijednostima. Ja inače različitim problemima prilazim s potpuno drugačijih stajališta nego što je to slučaj kod ostalih individua – čak i ako je riječ o političkoj ili intelektualnoj eliti. Usuđujem se reći kako su baš te elite najviše odgovorne za vrlo nezahvalno stanje u našem društvu. Pretpostavljam da ste pod pojmom crkva mislili na sve zvanične vjerske institucije u Bosni i Hercegovini. Islamska zajednica ni pedlja ne odskače u korektnom prepoznavanju društvenih i socijalnih devijacija nego je to slučaj kod Pravoslavne ili Katoličke crkve. Ako bi se vratili otprilike 1.400 ili 2.000 godina u istoriju vidjeli bi da su poznati vjerski reformatori: Isus iz Nazareta i Muhamed a.s., na kojima moderne religijske institucije tobože zasnivaju vlastite doktrine, svoj osnovni angažman zasnivali na borbi protiv farizejstva. A šta je farizejstvo? To je, bukvalno govoreći, otimanje i obezvrjeđivanje duhovne intime kod čovjeka i njeno uništavanje, a onda regrutovanje istog u masovne religijske institucije koje ne služe ničem drugom doli kontroli i izrabljivanju u potpuno materijalnom smislu gdje je pohlepa za političkom i ekonomskom moći nezajažljiva. Sve u ime bogova ili Boga. Svejedno. Možete biti teistički ili politeistički licemjer. Prefiks „poli“ ne mijenja ništa bitno u sveobuhvatnoj prevari. Licemjerstvo je još veće kad se radi u ime božanskog već u ime nacije ili klasnog opredjeljenja, ali i ništa manje opasno. Jer je suština ista: kontrola manjine nad većinom kroz službe svjetovne i vjerske vlasti i njihovo izrabljivanje. Kad se ta kontrola nije mogla drugačije postaviti nego kroz iniciranje vještačkih podjela među narodima, onda se nije prezalo ni od sistematskog i zavjereničkog planiranja i ostvarenja tih podjela u religijskom, nacionalnom, rasnom i klasnom pravcu. U takvom loncu se kuha kompletno ljudsko društvo od postanka. Suštinski, do dana današnjeg problem društvene organizacije je ostao isti. Ja, ipak, apeliram na pojedinca. Ne oslanjam se na mase i masovna događanja. Taj princip masovnih narodnih pojava će jednog dana izgubiti na snazi. Odavno je izgubio svoj smisao – ako ga je ikad i imao.

Nosilac ste liste za skupštinu Hercegovačkoneretvanskog kantona Stranke Dijaspore BiH. Hoće li ovaj put biti izbora u Mostaru i je li moguće da zajedno ‘Domovina i Dijaspora’ pokrenu ‘konačno’ nešto dobro u Mostaru pa i u cijeloj našoj zemlji? Kakav je program rada i planovi Stranke Dijaspore BiH?

Prvo da kažem šta me motiviralo da se priklonim ovoj političkoj partiji. To je riječ „dijaspora“. Odmah da dam do znanja kako ja nikad nisam bio u dijaspori. Nikad nisam bio njen dio. Ja sam domicilan stanovnik tokom svih ovih četrdeset jednu-dvije godine od kada živim u Mostaru. Nisam to bio u tehničkom smislu. Ali u prenesenom, metaforičkom ili figurativnom značenju u bosanskohercegovačkom društvu ja se osjećam kao potpuni dijasporac. Nešto kao: „Nisam odavde.“ Jesam i nisam – ako razumijete šta želim reći. Jesam: jer sam svjedok opštih normi koje ovdje prevladavaju: nepoštenje, krađa, prevara, nepotizam, korupcija, nacionalizam, religijski fanatizam itd., a nisam odavde: jer ne pristajem da budem dio takvih društvenih paradigmi. Iseljen sam u duhu i mislima. Istovremeno, ne želim se osjećati i odbačeno. Borim se na svoj način. Da li će mi angažman kroz političku partiju (koje inače ne preferiram) Stranke dijaspore Bosne i Hercegovini to bolje omogućiti ili neće ostaje da se vidi. Meni se kod ove stranke dopada što je ona, da se tako izrazim, politički još uvijek nevina. Dalje, dijaspora, mislim na ovu stvarnu dijasporu, jedan je vrlo malo iskorišteni potencijal koji Bosni i Hercegovini može donijeti mnogo toga dobrog. Ne smijemo izgubiti iz vida kako su sve političke partije sa svojim vodstvom do sada bile samo generator nesvrsishodne potrošnje javnih sredstava (a tu mislim na sve stranke koje su parcipirale ili parcipiraju u vlasti), čak i onih koji su kanalisani upravo od te dijaspore kroz razne vidove ekonomske i humanitarne pomoći. Ljudi koji čine snagu Stranke dijaspore BiH do sada nisu potrošile niti jedan fening koji kruži sistemom naplate javnih prihoda, to su ljudi koji su uglavnom ubrizgavali vlastiti novac u našu državu. To je također jedan od osnovnih razloga koji me motivirao da se politički angažujem baš kroz ovu partiju. I, napokon, program na papiru ne znači ništa. SDA, Stranka za BiH, SNSD, SDP, SDS, HDZ i sve te volšebne stranke koje nas žderu od početka devedesetih godina prošlog vijeka na ovamo, sve imaju divno napisane planove. Problem je u tome što to uvijek ostane mrtvo slovo na papiru. Zato mi se ne govori o nikakvim programima stranke osim što mogu reći samo jedno: opšteg napretka jednog društva nema bez tri osovine: Red, rad i disciplina. Dodao bih i stvarno i funkcionalno uspostavljanje pravne države. Ako kao društvo nismo spremni na to, onda će vrag već donijeti svoje.

Svi znamo da veliki broj naših građana živi od pomoći koja stiže iz dijaspore. Kako iskoristiti ekonomsku moć dijaspore, otvoriti nova radna mjesta, uložiti u poljoprivredu i privredu?

Pa upravo tako što ćete glasati za ovu stranku i njene kandidate na predstojećim izborima u oktobru. U kontaktima koje sam ostvario sa ljudima iz inostranstva svi su mi rekli samo jedno, parafraziram: „Sav novac kojeg doniramo u domovinu, bilo iz humanitarnih ili ekonomskih razloga, uglavnom bestraga nestane kroz političko-kriminalnu hobotnicu ljudi na vlasti. Mi moramo stvoriti svoju strukturu dolje da možemo biti sigurni da će taj novac biti funkcionalno utrošen.“ I, eto, još jednog od glavnih motiva zašto sam prihvatio ponudu ove stranke da me angažuje na predstojećim izborima za skupštinu Hercegovačko-neretvanskog kantona/županije. Ovom prilikom posebno apelujem na sve mlade ljude koji su do sada apstinirali od glasanja. Ne radite to više. Ne izlazeći na glasanje u stvari dajete glas svima onima koji su glavni krivci za sadašnje stanje u društvu: nezaposlenost, drastičan pad životnog standarda, zaduženost države, kriminal i nepotizam ukorijenjen u sve pore društva – od ulice do nižih i viših nivoa svjetovne i vjerske vlasti, mobing, pad vrijednosti obrazovnog sistema, opšta zatucanost stanovništva, političko prostituiranje, interesno poigravanja vjerskim i nacionalnim osjećajima… Spisak loših društvenih i socijalnih pojava bi se mogao nastaviti, ali mi nemamo prostora da nabrajamo sve. Znate li da, citiram: prema posljednjim podacima Svjetske banke (WB), najviši prilivi novca iz dijaspore zabilježeni su u Bosni i Hercegovini i Srbiji. Državljani ove dvije zemlje bivše Jugoslavije, koji su razasuti širom svijeta, učestvuju sa po 13 posto u BDP-u matičnih država. Predsjednik Svjetskog saveza dijaspore BiH (SSDBiH) Zaim Pašić kazao je za agenciju Anadolija (AA) da se svake godine u BiH sliva veliki novac iz dijaspore. To, kako kaže, ima ogroman značaj za bh. ekonomiju.“Značaj priliva novca iz dijaspore je ogroman, ali bi rezultat mogao biti i veći da je više interesa određenih institucija države BiH”, kazao je Pašić za AA. – kraj citata (Abrašmedia, oktobar 2012.)

Dakle, novac koji je do sada kroz razne kanale dijaspora dobronamjerno uložila u BiH zadnjih 20 i više godina već se mjeri milijardama dolara. Istovremeno, kroz političko-kriminalnu hobotnicu svih stranaka na vlasti iz zemalja bivše Jugoslavije već je ukradeno oko 150 milijardi dolara javnih sredstava i putem offshore bankarskih sistema preneseno na privatne račune nekih nama tako egzotičnih zemalja, uglavnom ostrvskih. Trebam li spominjati da je pljačka prikrivena nacionalnim i religijskim kič folklorom. Turbo kič folklor. Nije se prezalo niti od ratnih zločina i protjerivanja stanovništva sa vjekovnih ognjišta – uglavnom nekažnjeno – sve u cilju što većeg zavađanja stanovništva i inkvizicijskog proširenja teritorija koje će se moći nesmetano pljačkati. Znači, u smislu toka novca u odnosu na BiH (kao i sve druge zemlje regiona) imamo dva oponenta: sve desne, centralne i lijeve državotvorne stranke koje su nemilosrdno i beskompromisno krale ovu zemlju, bez obzira na nacionalno-vjerski ili socijalno-demokratski predznak, kao jednu, i ljude koji su bježeći glavom bez obzira u najtežim vremenima, poslije konsolidacije u drugim državama uglavnom zapadne sfere, ponovo otvorili svoje srce u namjeri da najiskrenije pomognu razrušenu i podijeljenu zemlju, kao drugu stranu iste medalje.

Ja lično nisam opterećen time da li ću ili neću dobiti dovoljan broj glasova u HNŽ/K. Mislim da sam svoj život nekako uspio trasirati tako da mogu potpuno samostalno i uspješno da funkcionišem bez pomoći kriminalaca sa ulice, kriminalaca iz struktura vlasti, kriminalaca iz međunarodnih i nevladinih organizacija i kriminalaca iz vjerskih zajednica. Potpuno sam, uz pomoć nekih prijatelja raznih nacionalnih i vjerskih opredjeljenja ili neopredjeljenja. Molim se u sebi da tako i ostane. Ta će molitva svakako morati biti snažna i iskrena. Međutim, ne budu li ovaj put stranački neopredijeljeni glasači ili oni koji se dvoume u većem broju izišli na izbore, a upravo na te glasače i računamo, nema tog Berlinskog kongresa, Vašingtonskog ili Dejtonskog sporazuma koji će nam moći pomoći. U to možete biti sigurni.

Koliko ima članova vaša stranka u Mostaru? Mislite li realno da je moguće osvojiti nešto na ovim izborima pored ‘vječnih’ nacionalističkih stranaka koje redovno pobjeđuju na izborima?

Nisam siguran. Pred početak sastavljanja konačnih izbornih listi trebalo je da za izbornu listu za HNŽ/K bude istaknuto bar tri kandidata ne uključujući mene. Dvojica Bošnjaka i jedan Hrvat. Oni su očito u međuvremenu otpali pa sam ostao samo ja. U pitanju su bili neki značajniji zemljoradnici i stočari. Ne znam za razloge njihovog odustajanja. Iskreno, i ne interesuju me. Nisam ni pitao. Možda zvuči malo čudno ali ja nisam naročito društven ili kolegijalan igrač. Imam svoje ciljeve i ne obazirem se na to da li je neko sa mnom ili nije. Mislim kako su još stari Grci ustanovili da je čovjek najjači kad je sam. To se u mome slučaju u inom navratu pokazalo kao potpuno ispravna definicija. Imao sam apel od jednog člana stranke da se ne obazirem na kvalitetu kandidata, da je jedino bitno da ih je što više na listi. U startu se nisam složio s tim, cijeneći svačije pravo na mišljenje. Odlučio sam da lično ne pozivam nikog u stranku. Ako neko želi samoinicijativno da se priključi, onda sam u potpunosti na raspolaganju. Poziv, naravno, vrijedi još uvijek i svako ko lično želi angažman u Stranci dijaspore BiH na nivou HNŽ/K može slobodno da se javi na sljedeći mail: edohuskovic@yahoo.com. Također, nisam sretan što je stranka uopšte kandidovala svoga čovjeka za bošnjačkog člana predsjedništva. Nije u pitanju sam kandidat gosp. Džebrail Bajramović. O tom čovjeku ne znam ništa i nemam namjeru ocjenjivati njegove vrijednosti kao čovjeka i političara. Radi se o tome da sam čin kandidovanja svoga aplikanta za člana tročlanog Predsjedništva automatski predstavlja i pristajanje na vještačku podjelu ovog društva koja je paravan za pljačku i nepotizam koji je već dugi niz godina razjedaju. I, inače, uloga tročlanog Predsjedništva je minorna i služi samo za političko potkusurivanje. Nije li istina da bi provedba presude nazvane „Sejdić-Finci“ u stvari dokinula ovu nakaradu od ustanove kakva je sada? Evo, dajte mi ulogu člana predsjedništva i odmah ću je bespogovorno odbiti. Da je SDP bio zaista bosanskohercegovački orijentirana stranka nikad ne bi dozvolila da njen tadašnji kandidat gospodin Željko Komšić predstavlja hrvatski narod koji ga faktički nije ni birao. Isto se odnosi i na gospodina Komšića. On nije smio prihvatiti tu funkciju jer je pristajući na nju dokinuo svoju stvarnu i iskrenu bosanskohercegovačku orijentaciju. Idući tom logikom, odgovorno tvrdim da njegova sadašnja partija Demokratska fronta također ne gaji bosanskohercegovački nazor. Neke su političke greške jednostavno neoprostive. Bar što se mene tiče. Jer, na taj se način nije oduzela politička moć HDZ-eu, niti se Bosna i Hercegovina više konstituirala kao pravna država, budući da ta funkcija samo po sebi nema političku težinu, ali mu jeste nepotrebno dat manevarski prostor u pljački i razgradnji društva a sve iza dreke o nacionalnoj ugroženosti. Stoga SDP nije ništa više ili manje bosanskohercegovačka partija nego je to HDZ, mada se ne može poreći da mnogo odgovornije raspolažu javnim prihodima nego sve ostale stranke koje su do sada bile na vlasti. Zadnju istinsku bosanskohercegovačku vladu je vodio drug Branko Mikulić, međutim ona već odavno nije aktualna na političkom prostoru BiH. Nisam više ni siguran koliko ima istinskih Bosanaca i Hercegovaca. Oni su vrsta u izumiranju, baš kao i Jugoslaveni. Ja se više pronalazim u jugoslavenskoj orijentaciji mada te dvije orijentacije ne isključuju jedna drugu. Ali nekad se izumiruće vrste bez vidnog razloga itekako uspješno vrate na svoja prirodna staništa prkoseći proždirućem neprijatelju. Vidite, ja sam siguran da će se to dogoditi. Po tom pitanju sam realni optimist. Nemam ništa protiv nacija i religija, ali me jako smeta kad se manipulira najnižim ljudskim porivima straha i mržnje, pa se nacija i religija koriste u političko-manipulativne svrhe. Hoću da kažem da se pored mene možeš nesmetano prsiti da si veliki Srbin, Hrvat ili Bošnjak, musliman, katolik ili pravoslavac, naravno, pod uslovom da me zbog toga što misliš da jesi, a da ja nisam, ne kaniš povrijediti, ali ja ću tvoje vrijednosti kao čovjeka procijeniti tek onda kad budeš ubačen u sistem protoka tuđeg novca. Odnos i odgovornost prema novcu određuje čovjeka više nego njegovo neznamkakvo vjersko ili nacionalno opredjeljenje. Tu počinje i završava svaka priča.

Da li su i žene aktivne u vašoj stranci i kakvo je vaše mišljenje o ženama u političkim procesima u BiH?

Svoj prvi kontakt sa Strankom dijaspore BiH ostvario sam sa jednom ženom iz Švedske. Nadam se da će na kraju biti plodan. I, inače, na svjetskom, globalnom nivou, u svim sferama ljudskog djelovanja nedostaje tog ženskog aspekta kao zdrave protuteže muškom aspektu. Ne zaboravite da mušku energiju predstavlja samovoljni, tvrdoglavi, grubi, svadljivi, borbeni, snažni, eksplozivni bog Mars, dok je ženska boginja Venera blaga, lijepa, nježna, pametna, skromna, stidna, diplomatski nastrojena. A diplomatske sposobnosti čovjeka kao vrste su na vrlo niskim granama. Baš tu ja vidim uzrok mnogih međunarodnih, globalnih problema gdje, na neki način, zemlje Balkana mogu predstavljati jednu od najočitijih personifikacija tih nedostataka. Balkanski muškarci za sebe smatraju da su mačomeni (možda i najmačomenskiji u cijelom svijetu) ali ih to ne spriječava da u datim okolnostima siluju nevine i nemoćne žene, da ih obezvrjeđuju i nasilno se ponašaju prema njima u bračnim zajednicama, oduzimaju im pravo na školovanje i rad, svoje usluge prema njima boje otvorenim mobingom. Svako se od nas muškaraca mora više okrenuti ženi u sebi jer su perfekcija i sklad ono što će izdržati sud. Naravno, to ne znači da muškarci treba da postanu ženstveni ili obrnuto, jer u različitosti je bogatstvo i smisao postojanja, već se radi o tome da muškarci nešto više u svoj program ponašanja ubace one karakteristika na koje ih inspiriše Venera. Tek tad će biti potpuni i pravi muškarci, a ne brkate, debele, masne, smrdljive, tvrdoglave, opasne, krimogene, bučne muškarčine. U tom smislu ja kroz isticanje ženskog aspekta u međuspolnim odnosima u stvari težim isticanju onoga čega nedostaje u tim odnosima, a to može biti jedino u interesu oba spola. Zato se nemojte iznenaditi da ako uspijem ući u kantonalnu skupštinu da na kraju budem okružen samo ženama. Ha ha!

Edin Husković

Građani su emocionalno utučeni i nisu motivirani nizašto. Svjedoci smo također i indiferentnosti mladih, ne samo u Mostaru nego u cijeloj BiH, koji bi trebali sutra povesti ovu zemlju, izvući je iz nevolja, naravno uz pomoć čestitih i stručnih starijih. Da li mladi pristupaju vašoj stranci i kako ih pokrenuti i motivirati?

Na dio ovog pitanja sam već odgovorio. Mladi danas nisu isti kao mladi jučer. Zabrinut sam za budućnost mladih jer oni uglavnom uopšte nisu svjesni značaja i težine društvenih događaja iz neposredne prošlosti i sadašnjosti kao i mogućnosti njihovog uticaja na tok tih zbivanja. Kažu da o ukusima ne vrijedi raspravljati, ali ja se ubi’ pokušavajući dokazati kako turbo folk muzika, turbo folk politika, turbo folk religija, turbo folk nacija, turbo folk ekonomija, turbo folk kultura i književnost (gdje pojam turbo folk možemo slobodno zamijeniti sa riječju kič) mladima ne mogu donijeti ničeg dobrog. Bojim se da je zbog nečega došlo do strmoglavog pada vrijednosti onog što su mladi i što bi po prirodi stvari trebali da budu. I tu je jedan od osnovnih razloga duboke društvene krize, jer ako neko može pokrenuti stvari sa mrtve tačke onda su to mladi ljudi, bez obzira da li se radi o studentima, zaposlenim, nezaposlenim, manje ili više politički angažovanim mladim ljudima. Mladi ljudi uglavnom ne žele da budu društveno angažirani ali su dopustili sebi da budu hipnotisani agresivnim hipnotičkim metodama multinacionalnih kompanija koje su na ovim prostorima razvili goleme trgovačke mreže. Imam priliku da nekad nekog mladog čovjeka pokušavam obavijestiti o simptomima koji ukazuju na to da je duboko hipnotisan i da ima programirano potrošačko ponašanje. Uglavnom me blijedo gledaju – kao zombiji. Iako se može činiti da se radi o još jednoj fantastičnoj teoriji zavjere, matematičke brojke pokazuju nešto sasvim drugo. Po grubim izračunima nekih ekonomista krvavi raspad Jugoslavije njene je bivše republike koštao oko 600 milijardi dolara. Nadodajte još 150 milijardi dolara koji su bezočno opljačkani sa ovih prostora doći ćete do urnebesne cifre od 750 milijardi dolara. Sve ukazuje na to da je kroz gašenje domaće proizvodnje i rušenje ili pljačku tvornica/fabrika kroz privatizaciju što posredno što neposredno od mladih ove zemlje oteta bar jedna trećina od sračunatog iznosa. To mlade ljude nije spriječilo da dopuste da budu hipnotisani po raznim osnovama i preko kupovine isključivo strane robe, bilo kroz garderobu, bilo kroz prehranu, tehniku ili hemiju, ponovo iz ovih zemalja (uključujući BiH) iznesu još na desetine milijardi dolara. Znamo da jako lijepo zvuče imena: Nike, Adidas, Helmann’s, Meggle, Ferrero, Gazprom, Sony, Michelin, Waikiki, H&M itd itd, ali sve većom kupovinom stranih proizvoda, a izbjegavanjem kupovine vlastitih proizvoda i omaložavanjem vlastitih proizvodnih kapaciteta mladi čovjek je postao saučesnik u rušenju domovine Bosne i Hercegovine, kao i bilo koji mladi čovjek iz bilo koje države nastale raspadom SFRJ. Koliko mladih ljudi razmišlja na taj način? Šveđani kupuju svoje proizvode čak i kad su znatno skuplji od konkurentskih stranih proizvoda. U stvari, Šveđani tako plaćaju mnogo manju cijenu jer na taj način čuvaju stara i stvaraju preduslove za otvaranje novih radnih mjesta u vlastitoj državi. Takav potrošački pristup ukazuje na to da mladi Šveđani, isto kao Švicarci ili Nijemci nisu hipnotisani. U stvari, oni su samosvjesni mladi ljudi koji daju značajan doprinos jačanju vlastitih ekonomija. Danas, u svijetu globalne ekonomije, nisu demonstracije, ratovi ili revolucije jedini načini da se stvari na terenu postave bitno drugačije. Revolucija se može izvesti promjenom potrošačke navike ili tihim bojkotom proizvoda određenih multinacionalnih grupacija.

202. je dan od kada traju mirni protesti građana Mostara na Španskom trgu koji traže svoja osnovna prava upozoravajući svakodnevno na korumpiranu kleptokratskonacionalističku vlast. Jeste li ikada bili na protestima i može li išta promijeniti ovih tridesetak najupornijih građana koji su pretrpjeli svu torturu represivnog aparata ovog grada od strane stranačke bratije koja je već sve resurse opljačkala i igra samo na kartu zastrašivanja i tobožnjeg očuvanja nacionalnih interesa?

Ne. Nisam niti jedan sat proveo na tim protestima. I ne planiram. Čast izuzecima kojih svakako ima, i ja te osobe izuzetno cijenim, uključujući i Vas gospođo Galić, ali na tim protestima ja još vidim određene ljude vrlo sumnjive reputacije ili one ljude koji jednostavno ne znaju šta će sa sobom. Mislim da u takvoj grupaciji vi tamo gubite svoje dragocjeno vrijeme i energiju. Ti protesti meni dođu otprilike kao vrbovanje u vehabijsko-selefijskim zajednicama gdje pojedinci koji su prekršili sve normative prihvatljivog ponašanja i koji su, baveći se raznim vrstama kriminala, prodajom droge, ljudi ili ukradenih stvari i auta, izgubili svaku šansu za funkcionalno i produktivno infiltriranje u društvenu zajednicu, i sad odjednom traže izlaz kroz takve ekstremno-vjerske organizacije. Potpuno je isti problem sa pravoslavnim i katoličkim fundamentalistima. Ne tvrdim da su učesnici protesta u Mostaru bivši kriminalci, ali paradigma društvenog angažovanja na naizgled novim osnovama je ista. Dalje, ti su protesti vremenom postali i nacionalno obojeni kada se u jednom trenutku na njima insistiralo na obilježavanju dana pogibije generala Arifa Pašalića. Ne ulazeći u genezu početka rata u Mostaru gdje također imam svoje jasne stavove, a izreći ću ih poslije, nije se smjelo dozvoliti da protesti u Mostaru poprime jednonacionalni karakter. Očito je došlo do miniranja protesta iznutra. Ali to je i bilo za očekivati. Također, moram naglasiti da klasna borba, čak i pod uslovom da su protesti bilo gdje u BiH bili samo socijalne naravi, u 21. vijeku potpuno gubi na značenju. Već je osamdesetih godina prošlog vijeka otpjevano: „Papa proleteri…“, ali trebati će još vremena da samoprozvani ljevičari shvate da više ne postoji kritična masa na kojoj mogu zasnivati svoju ideologiju. Radnici su izgubili svako pravo na fabrike. Čak i radnički sindikati nisu više tu radi zaštite radničkih prava koliko radi zaštite korporativnih interesa. Ali kad se sjetim radničkog samoupravljanja iz vremena SFRJ kojeg sada mnogi kače u zvijezde, želim da naglasim još jednu bolnu istinu: radnici ne zaslužuju tvornice, ništa manje ili više nego korporativni kapitalisti. Pitate se zašto? Jednostavno je. Poznata je izreka, mislim još iz doba starog Rima ili feudalne Franačke monarhije, nebitno: „Svačije – ničije!“ Sjećam se, kad bih kao mladi zaposlenik preko Studentske zadruge, na kraju radnog vremena izlazio kroz fabričku kapiju Aluminijskog kombinata u Mostaru, ostali radnici, ali svi do jednog osim mene i mog prijatelja i kuma Elvedina Boškaila, bili bi bar pet kilograma teži u vremenu izlaska u odnosu na vrijeme ulaska u fabrički prostor. Još jedno zašto? Zato što bi im nogavice i rukavi bili prepuni alata i raznih vrijednih materijala koje su doslovno svakodnevno krali iz Aluminijskog kombinata u kojem su radili, čak i pored toga što im je Uprava fabrike obezbjeđivala vrlo solidne plate za to vrijeme, potpuno zdravstveno osiguranje za njih i njihove familije, osmosatno radno vrijeme i, zamislite, potpuno besplatan stan nakon što zadovoljite određene komisijske kriterije za dodjelu stanova koje uopšte nije bilo teško zadovoljiti. Ja sam dobivao svoju studentsku platu i zgražavao sam se od pomisli da iznesem i jedan šrafciger zato što samoupravni poredak nije podrazumijevao pljačku tvorničkih vrijednosti i što mi je i pomisao na to jednostavno bila ogavna. Hoću da kažem da radnici sa balkanskim mentalitetom nikad nisu zasluživali tvornice koje im je drug Tito dodijelio i bilo je samo pitanje vremena kad će, po prirodi stvari, sve to izgubiti. U konkretnom slučaju, Aluminijski kombinat kao vrlo uspješno mostarsko preduzeće prvo su, još za vrijeme SFRJ, počeli pljačkati njegovi samoupravni i bratstvojedinstveni radnici, zatim, za vrijeme agresorsko-građanskog rata u BiH, tada već pročetnička takozvana JNA (namjerno ne kažem srpska), a onda, u poslijeratno vrijeme, i HDZ ustaški oligarsi (namjerno ne kažem hrvatski) koji su, sračunato je, ovaj kombinat „olakšali“ za minimalno 250 miliona KM. U međuvremenu za otprilike toliki iznos kadrovi handžarske SDA i Stranke za BiH (namjerno ne spominjem bošnjačke kadrove) na takozvanoj istočnoj strani grada Mostara opljačkali su fabrike „Đuro Salaj“, „Kompresori“, „Soko“, „Fabrika duhana – Mostar“ itd. Istovremeno u svijetu, praćeni manje ili više sličnim kataklizmama, izgubivši fabrike, radnici su izgubili moć političkog organizovanja, izgubivši moć političkog organizovanja izgubili su klasu. To su sada radnici, ali ne i radnička klasa. Ipak, na globalnom nivou rođena je potpuno nova klasa. Klasa 21. Stoljeća: Potrošačka klasa ili klasa potrošača. Ovo zabilježite. Ovo još niko, nikad i nigdje nije javno obznanio, ali korporativna klasa, koja je još jedna potpuno nova društvena klasa, uništivši sve druge, nesvjesno je stvorila novu klasu na kojoj zasniva svoju moć, a to je, ponavljam: Klasa potrošača. Ta klasa još nije svjesna sebe i svojih mogućnosti iz jednostavnog razloga što joj još niko nije rekao da postoji i da u ima vanrednu masovnost i ekonomsku moć. U odnosu na praktičnu tehnološku, vojnu i ekonomsku moć koje imaju moderne države ustrojene korporacijskim diktatom, to je ujedno i najmoćnija klasa u dosadašnjoj nama poznatoj istoriji iz prostog razloga što u roku od par dana bez ispaljenog metka ili dizanja revolucije može u potpunosti uništiti korporativnu klasu i svu njenu organizacijsku konstrukciju i promijeniti svijet. Prvi cilj te super klase biti će globalno smanjenje potrošnje (iz ekoloških razloga) ali i razbijanje globalnog tržišta pri kojem je upravljanje finansijskom moći prigrabilo svega nekoliko familija u svijetu. Razbijanjem globalnog i formiranjem mnogobrojnih regionalnih, samodovoljnih tržišta, kakvo je nekada bilo tržište Jugoslavije koje će se ponovo morati stvoriti želimo li da ne budemo potpuno progutani od strane korporacija, stvoriti će se uslovi za izbjegavanje globalne ekonomske krize i koliko-toliko bezbolne tržišne tranzicije sa jednog svjetskog na mnoge regionalne nivoe. Naravno, pri formiranju novih regionalnih grupacija potrebno je slijediti istorijsku, ekonomsku i geografsku logiku kako bi se izbjeglo zanemarivanje interesa bilo koje narodnosne skupine i tako odmah u početku izbjegli eventualni uzroci novih ratova. Jako je moguće da ovaj svijet opstaje i razvija se u miru. Mislim da bi se samo Evropa trebala podijeliti u najmanje 8 ekonomskih regija sa istim brojem država kao što je danas. Na primjer, ja sam se već počeo „boriti“ protiv korporacija. Kada kupujem proizvode široke potrošnje, kao pripadnik nove potrošačke klase, biram isključivo proizvode koji se proizvode u BiH. Ako se u BiH ne proizvodi neka određena roba, onda se okrećem proizvodima koji potiču iz Srbije, Hrvatske, Makedonije, Crne Gore ili Slovenije. A ako se niti u jednoj od ovih država ne pravi određeni proizvod tad sam prisiljen okrenuti se inozemnim proizvođačima. Već sada, primjenjujući svoje nove potrošačke navike, našu mjesečnu potrošačku korpu čini otprilike 60% proizvoda iz BiH (proizvodi su iz oba entiteta), 30% iz zemalja u okruženju i samo 10% iz Kine odnosno ostatka svijeta. Time sam kao pripadnik potrošačke klase zadao značajan udarac korporativnoj klasi. Nema potrebe da se vrtim po demonstracijama boreći se za radnička prava, protiv fašizma, nacionalizma itd. I fašisti i nacionalisti su snage u rukama korporacija kojima rasturaju regionalna tržišta. Vidjeli ste kako je to završilo sa bivšom Jugoslavijom i nema smisla boriti se protiv ljudi koji su ionako do srži indoktrinirani bolesnom i besmislenom mržnjom. Mržnju ne možete liječiti mržnjom. Ali, mijenjanjem potrošačkih navika, možete prekinuti novčane tokove kojima se finansiraju takve stranačke i kriminalne organizacije. Svoj rat možete dobiti u samoposluzi ili tržnom centru. Doslovno. Ali da bi se sve to diglo na mnogo veći nivo, morate imati ljude od povjerenja u vlasti. Vlast, kakvu ja zamišljam, treba jako predano da radi na revatilizaciji domaće proizvodnje, prije svega kroz poništenje svih kriminalnih privatizacija, procesuiranje stranačkih kriminalaca koji su uz pomoć međunarodnih (čitaj: korporativnih) institucija učinili taj zločin nad ekonomskim resursima, vraćanje vlasništva nad fabrikama državi (nikako radnicima), a onda ponavljanje privatizacije kojoj će jedini cilj biti pokretanje proizvodnje (i zapošljavanje radnika). U tom pravcu ja vidim mogućnost korištenja snage dijaspore, snage koja će ovoj zemlji vratiti mjesto pod suncem koja joj zaista pripada. Nova bosanskohercegovačka potrošačka klasa trebalo bi u međuvremenu da promijeni svoje potrošačke navike tako stalno i stalno povećavajući vlastitu kupovnu moć i životni standard. To je još jedan od razloga zašto mislim da treba da se politički angažujem kroz Stranku dijaspore Bosne i Hercegovine. Nadam se da će i vodeći ljudi u stranci, naročito ljudi sa kapitalom, zajedno sa mnom prepoznati ove kapacitete. To će biti i uslovi mog stalnog i predanog angažmana u stranci. U protivnom, svoj ću angažman nastaviti kao nezavisan kandidat.

Negiranje i suočavanje s prošlošću je veliki problem ovih prostora, Mostara posebno. Trebamo se ozbiljno pozabaviti tim problemom jer sve što je neraščišćeno, među ostalim, podloga je za političke i druge obračune. Je li uopće moguće otvoriti širu raspravu koja bi pomogla suočiti se sa prošlošću u Mostaru i u cijeloj zemlji i krenuti jednom dalje, ili je to utopija?

To nije utopija. Mislim da je dosta tog urađeno u zemljama regiona po pitanju otklona od zločinačkih politika njihovih vladajućih struktura u vremenu rata u ex-yu, ali stvari u Bosni i Hercegovini ne pomiču mnogo s mjesta. Ohrabruju riječi srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića da Srbija više neće htjeti ratovati sa zemljama u okruženju. Mene ne interesuje prošli angažman gospodina Vučića, ja sam jako zainteresovan da on ostane na sadašnjem političkom kursu. Srbija ponovo može biti lider u regionu. To mjesto joj prirodno pripada. Ali neka to sada bude pozitivno liderstvo za razliku od onog kako se Srbija postavila prema zemljama i narodima u okruženju tokom devedesetih godina. Hrvatska također u osnovi ima poželjan politički kurs prema BiH. I Hrvatska na svoj način treba da zauzme još značajnije mjesto pri regionalnoj saradnji i razvoju. Hrvatska i Srbija su dva neosporna lidera u regiji i red je da opravdaju svoje reputacije. To je konačno i u njihovom interesu. Prije svega treba da znate da su svi zločini na prostoru bivše Jugoslavije smišljeni, isplanirani i izvedeni od istih onih političkih struktura koje su i opljačkale ove zemlje. Značajan dio tih ljudi su bili pripadnici komunističkih obavještajnih službi – posebno UDBE. Te strukture na žalost još uvijek participiraju u policijskim, vojnim i obavještajnim strukturama i imaju značajnu političku moć. Ipak, njihov uticaj postepeno slabi. To je očekivan i neizbježan proces. Vrijeme će donijeti potpuno i bezuvjetno suočavanje sa sjenama iz prošlosti i taj će katarzičan proces biti neugodan i bolan, ali samo za one ljude koji će biti dijelom tog procesa. Stoga, kako vrijeme prolazi istina i pravda će biti sve bliže svom cilju, iako sad ne izgleda da će to biti tako. A onda će i prilike u Bosni i Hercegovini po tom pitanju krenuti uzlaznom putanjom. Lideri moraju odraditi svoj dio posla da bi ostatak regije mogao krenuti dalje. Naravno, do tada ne treba dati za pravo negatorima zločina nad stanovništvom bilo kad i bilo gdje u sprovođenju njihovih nepoštenih nakana.

HDZ obećava svojim biračima, od izbora do izbora, da će Mostar biti hrvatski stolni grad. Kako bi taj grad trebao izgledati, govore nazivi nekih mostarskih ulica, koje su dobile imena ustaških generala i ministara, među kojima Jure Francetića i Mile Budaka. To je sramotno. Jedna multietnička zajednica kakav je bio grad Mostar zauvijek je uništena, čini mi se. Kako vi vidite političko rješenje koje bi praktično dobro funkcioniralo za cijeli grad Mostar?

HDZBiH sa svojom politikom od samog početka nema kapacitet niti kredibilitet da od Mostara napravi bilo šta do zaostale palanke. Ista je stvar i sa vladavinom SDA ili Stranke za BiH u ovom gradu. Dalje, to što HDZ na svome teritoriju (jer ovdje se očito radi o podjeli gradskih teritorija još od rata naovamo) kod naziva ulica preferira imena ličnosti koji su se sami deklarirali kao fašisti je apsolutno njihov problem i problem njihovih birača. Dakle, sami su se politički usmjerili. Ja tu ne mogu niti želim išta uraditi. To je više stvar političkog ukusa, odnosno neukusa. Nažalost, centrala SDA se uvijek maćehinski odnosila prema Mostaru jer je potpuno jasno da je nekad, na nekom nivou, zaista dogovoreno da u novoj teritorijalno-političkoj podjeli BiH Sarajevo, Zenica i Tuzla postanu gradovi pod bošnjačkom, a Mostar pod apsolutno hrvatskom kontrolom. Hadezeovski argument je kako se kod tri spomenuta grada ta politička nakana ostvarila što u potpunosti nije slučaj sa Mostarem, odnosno jednim njegovim dijelom. Međutim, podjela grada je produkt ratnih dejstava, kad su snage ARBiH, kojima sam i sam pripadao u to vrijeme, 9. maja (Dan pobjede nad fašizmom) vojnom silom uspjele zadržati prodor snaga HVO-a i HV na takozvani istočni dio grada. Tokom rata istočni dio Mostara je još deblokiran zauzimanjem Sjevernog logora i kompletnog B. Polja poslije čega je do potpisivanja Vašingtonskog sporazuma situacija na terenu de facto ostala ista. Dakle, istočni i zapadni dio Mostara su produkt: 1. Političkog dogovora HDZ-a i SDA o novom teritorijalnom ustrojstvu unutar Federacije BiH 2. Neprovođenja tog dogovora samo u Mostaru jer Bošnjaci Mostara nisu pristali na ultimativne zahtjeve o razoružanju. 3. Silom zauzetih odnosno zadržanih teritorija tokom sukoba HVO,HV/ARBiH. Moj lični stav je da je u Republici Hrvatskoj od samog početka postojao značajan otpor politici Tuđmanovog HDZ-a prema Mostaru i Bosni i Hercegovini u cjelini, čak i unutar samog HDZ-a. Da nije bilo tako, da je Hrvatska krenula srcem i dušom u zauzimanje Mostara isto onako kako je bila posvećena borbi protiv Srpske Krajine unutar Hrvatske, Mostar se ne bi vojno održao. Sad ću stvar postaviti još šire. Da je Srbija srcem i dušom putem pristrane JNA punim kapacitetom krenula u osvajanje BiH, Hrvatske i Slovenije, mislim da bi to osvajanje u kratkom roku bilo završeno. Hoću da kažem da Miloševićeva i Tuđmanova zločinačka vojna mašinerija nikad nije imala potpunu i bezrezervnu podršku unutar vlastitih naroda. Čak vjerujem da je većina stanovništva bivše Jugoslavije silom uvučena u jednu tako užasnu ratnu kataklizmu potpuno nespremna na sve ono što je slijedilo. Ljudi su bili zbunjeni i nesretni i danas su isti takvi. Velika većina njih. A profitirali su jedino psi rata, klerofašisti i zločinci, svi kao plaćenici mega korporacija. (O konkretnim podacima pročitajte uskoro nešto više u intervjuu sa nezavisnim novinarom gosp. Domagojem Margetićem). Takvi su na svim stranama jedini profitirali i profitiraju još uvijek. Gospodin Alija Izetbegović je od samog početka nesretnih događanja u Bosni i Hercegovini, u skladu sa izjavama iz Islamske deklaracije zbog koje je bio osuđivan u socijalističkom sistemu, bio posvećen samo jednoj ideji: stvaranju islamske države sa čisto bošnjačkim teritorijem koji će se onda ekonomski, a po mogućnosti i vojno integrirati u širu muslimansku svjetsku zajednicu od Balkana do Indonezije. U ratu je, već prema borbenim okolnostima, kalkulisao gdje i koliki bi taj teritorij mogao biti, pa je u skladu s tim, u zamjenu za kompaktan teritorij oko Sarajeva, Zenice i Tuzle, jednostavno žrtvovao Srebrenicu i Žepu u istočnoj Bosni i kompletnu središnju i južnu Hercegovinu sa Mostarom kao administrativnim sjedištem. Blokirao je i vojnu operaciju koju je vodio general Sefer Halilović na brdima sjeverno od mostarske kotline, a koja je imala za cilj stavljanje cijelog Mostara pod kontrolu snaga ARBiH. I u tom kontekstu treba posmatrati mostarsku podjelu. Mislim da je i međunarodna zajednica kumovala takvoj podjeli. Ali, stvari na terenu nekad ne budu onakve kakve se isplaniraju na tajnim sastancima za podrumskim kancelarijskim stolovima. Zato je Mostar ostao grad slučaj koji očito sada traži novu vrstu rješenja. I to će rješenje, bar što se tiče gradske raje Mostara, biti moguće onda kada ljudi iz zapadnog dijela grada bez prisile, samovoljno, dobronamjerno i iskreno sami skinu table raznih Francetića i Budaka sa svojih uličnih direka shvativši da fašizam i nacionalizam nikad nikom nisu donijeli ničeg dobrog. Tog dana će i određenim političkim strujama u istočnom dijelu grada također doći kraj, i to, vidite, onim što se atraktivno busaju antifašizmom.