Esad Bajtal: Koga to zastupaju etno-nacionalisti ako im nacije gladuju i preživljavaju kopajući po kontejnerima

Predrag Blagovčanin
Autor/ica 14.6.2016. u 10:40

Esad Bajtal: Koga to zastupaju etno-nacionalisti ako im nacije gladuju i preživljavaju kopajući po kontejnerima

Sa stanovišta gladi, bijede i masovnog siromaštva naše životne stvarnosti, politički iracionalizam stranačke rastrošnosti i rasipničke neumjerenosti, ne može se pravdati nikakvom logikom, ma na šta se ona javno ili prećutno pozivala, i kako se sama sebi pravdala i opravdavala. Ukratko, moralno govoreći, radi se o sramoti aktualne politike i politici sramote i beščašća za koje ne može biti ni opravdanja ni razumijevanja

Za finansiranje političkih stranaka u BiH proteklih deset godina iz budžeta je izdvojeno preko 300 miliona KM. Sa prof. Esadom Bajtalom razgovarali smo o kampanji „Ne iz mog džepa“ kojom se želi promjeniti Zakon o finansiranju političkih subjekata kao i moralnosti budžetskog finansiranja stranaka u državi čiji se građani  nalaze na granici siromaštva.

Razgovarao: Predrag Blagovčanin

Prof. Bajtal, Građanski savez nedavno je pokrenuo kampanju „Ne iz mog džepa“ sa ciljem izmjena Zakona o finansiranju političkih stranaka iz budžeta. Kako komentarišete podatak da je u 2015. godini za finansiranje političkih subjekata iz državnih, entitetskih, kantonalnih i drugih nivoa vlasti izdvojeno preko 18 miliona KM?

Tako nešto u zemlji koju pritišće socijalna, ekonomska, privredna, i svaka druga kriza, moguće je razumjeti kao izraz krajnje neodgovornosti političkih struktura. Odnosno,  njihovog nepoštovanja elementarne logike racionalnog trošenja i neizbježnog reduciranja svih troškova, u uslovima kada građani preživljavaju kopanjem kontejnera i pomoći narodnih kuhinja. Ukratko, na sceni je ne samo neodgovornost i odsustvo osjećanja solidarnosti, nego i svojevrsna bezobzirnost utemeljena na odsustvu svakog dodira sa poraznom životnom stvarnošću građana Bosne i Hercegovine.

Prema dostupnim podacima iz CIK-a u proteklih deset godina iz budžeta svih nivoa vlasti političkim subjektima isplaćeno je 300 miliona KM. Jesu li se ta sredstva mogla usmjeriti na bezbroj drugih potreba u BiH?

Odgovor na Vaše prvo pitanje govori sam za sebe, i sugerira gdje i kako su ta silna sredstva mogla biti svrsihshodnije, bolje i moralnije upotrijebljena. Od školstva, zdravstva i socijalne pomoći onima koji, usljed finansijskih životnih nedaća, kako to nerijetko čitamo, jedini izlaz svojih poteškoća nalaze u samoubojstvu. Njihov broj je, na nivou BiH, već godima, u stalnom porastu. Zar to, samo po sebi, ne govori dovoljno glasno i jasno. Valjalo bi, dakle, imati sluha i pažljivo osluškivati puls života i naroda. A to se ovdje, očito, ne događa.

Po Vašem mišljenju zbog čega Bosna i Hercegovina, uprkos upozorenjima međunarodnih institucija, nikad nije usvojila mehanizme kontrole na koji način političke stranke troše novčana sredstva?

Upravo zbog neodgovornosti ovdašnjih politika i političara, koji uporno, već godinama, uprkos sveopštoj bijedi i siromaštvi naroda, na jednoj, i ogromnom bogatstvu manjine, na drugoj strani, odbijaju da donesu tako neophodni zakon o ispitavnju porijekla imovine. Takvim zakonom mnoge bi stvari konačno došle na svoje mjesto i pokazale sav nemoral i odsustvo profesionalne etike, i naravno, svu odgovornost konkretnih političkih subjekata za porazno i pogubno stanje u kome se društvo i zemlja nalaze.

Odnosno, tada bi bilo jasno zašto smo, kao bogata zemlja, danas država sa najmanjom kupovnom moći u Evropi, i zašto spadamo u trinaest najjadnijih zemalja svijeta, kako su to pokazala neka međunarodna istraživanja prošlih godina. Naše siromaštvo je proizvedeno zahvaljujući tim strankama i načinom na koji vladaju, umjesto da racionalno, odgovorno, upravljaju ovom zemljom. Vladati i upravljati nije isto.

Može li ova inicijativa imati dovoljnu podršku i odjek kako bi došlo do  promjene zakona?

U normalnoj zemlji, zemlji odgovornih politika i političara, to bi se moralo dogoditi. I dogodilo bi se. Ali, budimo realni, i recimo to ovako: u zemlji odgovornih politika, nije moguće ovako enormno rasipništvo, koje je porodilo ovakvu inicijativu. Nužno je probiti taj zatvoreni krug bezosjećajnosti i neodgovornosti hedonističkog politikanstva koje slijedi svoje uske stranačko-privatne, rodbinsko-nepotističke interese. A sve to na računa javnog, društvenog interesa. Interesa svih nas.

Često govorimo o etici i moralnosti naših političkih predstavnika. Je li sramotno da građani finansiraju političke stranke od svojih mizernih primanja?

Kako što vidite iz prethodnih odgovora, na sceni je svojevrsni paradoks koji, sa stanovišta zdravog razuma, i zdrave, odgovorne politike, nije moguće ni razumjeti ni opravdati. Ako ponovimo ono što znamo iz nalaza komparativnih istraživanja, da  političari i parlamentarci („narodni poslanici“), ove zemlje spadaju u najplaćenije u Evropi, onda je to samo po sebi etički, ljudski i moralno sasvim dovoljno simptomatično u smislu što hitnije promjene i prekidanja te vrste stranačke prakse. Uostalom, to porađa neizbježnost sljedećeg logičkog pitanja: koga to zastupaju etno-nacionalisti i njihove „demokratske“ stranke, ako im nacije decenijama gladuju i preživljavaju kopajući po kontejnerima.

U konačnici da li u Bosni i Hercegovini postoji politička stranka koja zaslužuje da njen rad finansira penzioner sa 320 KM minimalne penzije?

Ni sa duplo većom penzijom od ove, postojanje takvih stranaka ne bi se moglo pravdati ni opravdati. Sa stanovišta gladi, bijede i masovnog siromaštva naše životne stvarnosti, politički iracionalizam stranačke rastrošnosti i rasipničke neumjerenosti, ne može se pravdati nikakvom logikom, ma na šta se ona javno ili prećutno pozivala, i kako se sama sebi pravdala i opravdavala. Ukratko, moralno govoreći, radi se o sramoti aktualne politike i politici sramote i beščašća za koje ne može biti ni opravdanja ni razumijevanja.

Predrag Blagovčanin
Autor/ica 14.6.2016. u 10:40