Intervju: Elvedin Nezirović: Nismo preživjeli rat

Povezani članci

• Nove optužbe protiv fra Kordića
• Završna izložba likovne kolonije ‘’Ćorovića kuća’’
• Let’s do it Mostar: Budi dio velike ekološke akcije
• Dubioza kolektiv: Odsad za raju u BiH na ulici sviramo besplatno
• Stipe Šuvar: Hrvatski Srbi i bosanski Hrvati
• Tribina “Zatiranje historije i sjećanja” u Mostaru

Razgovarao: Amer Bahtijar

Nedavno je izašla vaša nova knjiga pod naslovom “Toliko o tome”, u izdanju izdavačke kuće “Dobra knjiga”. Jednu od tih priča već ste objavili na portalu i bila je jako  čitana. Jeste li očekivali toliko pozitivne reakcije koje su uslijedile?

Logično je da svaki čovjek koji se bavi bilo kojom djelatnošću, na neki način, očekuje da će to što radi biti prihvaćeno od drugih ljudi. Sam proces pisanja i rada na knjizi ne bi bio uopće zanimljiv ako biste unaprijed znali da se to neće nikome svidjeti ili da će se svidjeti baš svima. U prvoj zamisli, knjiga je trebala biti zbirka od sedam priča, ali je na kraju broj priča narastao na dvanaest. Knjiga je, u tom volumenskom smislu, rasla prije svega zbog toga što su ljudi iz Dobre knjige željeli da objavim što više materijala. U suštini sam bolesni perfekcionista i svaka knjiga koju objavim zapravo je rezultat nekakvog personalnog odabira i selekcije stvorenog materijala, tako da je u nekakvoj konkurenciji za knjigu, ako mogu da se tako izrazim, bilo dvadesetak priča. Ove koje su ostale neobjavljene, ostale su iz raznih razloga, bilo da se koncepcijski ne uklapaju u cjelinu knjige ili sam u određenom trenutku prosudio da nisu dovoljno dobre, odnosno da trebaju proći kroz nekakvu vrstu književne korekture.

Ovo je prva knjiga proze. Je li bilo izazov pisati prozu?

Kod mene ne postoji unutarnja, misaona ili emotivna, podjela na nešto sto se zove poezija i proza. Postoji samo književnost i postoji proces nastajanja teksta. Nekada ono što napišete nastane u nekom lirskom momentu nadahnuća i obično ne može stati u više od desetak redova. Onda se to trudim preformulisati u pjesmu, kojoj treba dati određenu formu, stil i ideju. S druge strane, ponekad počnem pisati i jednostavno se ne mogu zaustaviti. U suštini sam proces nastajanja poezije i proze, barem u mom emotivnom i intelektualnom sklopu, nije bio razdvojen. Ako postoji nešto što me vodi, bilo da pišem poeziju ili prozu, onda je to jedno moje duboko uvjerenje da svaka dobra književnost mora biti iskrena, čak i onda kada ne govori istinu.

Nestaje razlika između poezije, proze i filozofije?

Pa rekao bih da se otprilike u tom pravcu odvijaju savremeni, postmodernistički pristupi književnom tekstu. I sam volim u priči eksperimentirati s različitim oblicima izražavanja, a sve s ciljem da isprovociram čitaoca.

Ono što je jasno jeste to da ljudi koji znaju čitati ne mogu knjigu pročitati odjednom. Ja sam te priče čitao nekoliko puta i opet ih nisam mogao pročitati jer je to jedan žestoki psihoanalitički, lakanovski obračun i jedno lakanovsko silaženje do najvećih dubina. Kako je vama bilo pisati te priče i imati hrabrosti za ulaženje u tolike dubine samoga sebe?

Onaj ko bude čitao priče primijetit će jednu vrlo važnu stvar, a to je da su dosta šarolike u stilskom smislu. Možda je zapravo ovo na neki način i moja knjiga-eksperiment, obzirom da se u pogledu stila, u prozi još uvijek tražim. Međutim, ako postoji zajednički nazivnik za sve njih onda je to ta neka autobiografska nota, obzirom da su bazirane na vlastitim iskustvima, ali bilo bi glupo i zapravo nemoguće reći da su one u potpunosti autobiografske. To, naravno, u prozi ne postoji. Jednom riječju, ono što je “pokrenulo moju ruku” jesu stvarni događaji koji su bili kapisla, inicijator nečega što će poslije dobiti određeni književni oblik. Pisanje u prvom licu, kroz optiku vlastitih iskustava i proživljenih emocija, gdje se ne morate mnogo pretvarati da ste neko drugi, zapravo je nešto na čemu je ova knjiga u stilskom ali i u tematskom smislu utemeljena.

Nedavno je bio 9. maj koji je predstavljao 20 godina od početka najkrvavijeg rata u Mostaru, agresije Hrvatske na Mostar. Ja sam tvrdim da Mostar nije isti grad prije i poslije rata. Ono što ću vas pitati jeste postoji li život poslije rata?

Život prije i život poslije rata sasvim sigurno se ne mogu podvesti pod istu kategoriju. Elvedin Nezirović prije rata i Elvedin Nezirović poslje rata su dvije potpuno različite osobe u svakom pogledu. Često sam sklon pomisliti kako ja nikada ne bih posegnuo za pisaćom mašinom da nije bilo rata. Prije toga sam bio neko ko je obećavao kao košarkaš, bavio sam se sportom i imao život u Mostaru kakav su imale hiljade mojih vršnjaka. Međutim, iskustva stečena u ratu zauvijek su me obilježila. Osim toga rat me je zadesio u najtežem periodu ljudskog života – u periodu adolescencije. Rat me je promijenio, usmjerio, odgojio, ako hoćete. Nikada se nisam libio reći za sebe da sam, na neki način, dijete rata, a samim tim i pisac ili pjesnik rata. To je istina, a od istine je uzalud bježati. Život nakon rata, zapravo je pokušaj da nakon izgubljene mladosti pokušam da od onoga što je ostalo napravim nekakvu normalnu svakodnevnicu. Ponekad mi se čini da taj pokušaj još uvijek traje.

Još jedna od velikih tema kojima se bavite je otac. O ocu su govorili veliki pisci poput Dostojevskog, bavili se veliki psihoanalitičari poput Frojda. Koliko je bila zahtjevna priča o ocu, temi koja je toliko razrađena i o kojoj se dosta pričalo?

Moje iskustvo oca ili bolje da kažem očinstva je danas bazirano na dvije činjenice. Jedna je da sam ja kao sedmomjesečni dječak ostao bez oca koji je poginuo u saobraćajnoj nesreći i druga je da sam ja danas otac tri djeteta. Šta to zapravo znači? Nekih 25 ili 30 godina poslije smrti moga oca, prvi put sam smogao hrabrosti da otvorim kofer u koji je moja majka spremila stvari poslije njegove smrti. 25 godina je taj kofer stajao pod mojim stolom, 25 godina sam ja skupljao hrabrosti da se suočim s očevim intimnim stvarima poput vozačke dozvole, pasoša, priručnika za engleski jezik, vojničke knjižice, njegovih slika – meni dotad potpuno nepoznatih – adresara, dnevnika, itd. Suočavanje s tim stvarima je u meni izazvalo cijelu poplavu emocija. Majka je rijetko pričala o ocu, ne iz razloga kako bi nešto sakrila od mene, već naprosto zbog toga što joj je uspomena na njega bila toliko bolna da bi se uvijek rasplakala kada bi to pokušala. Od samih tih mojih prvih zapretaja svijesti, kako kaže Krleža, pojam oca je u retrospektivi mog života mistificiran. Ta priča o kojoj govorite i kojom knjiga počinje, nastala je nakon otvaranja tog famoznog kofera, gdje sam dobio pristup njegovom dnevniku, njegovim skrovitim mislima, ali i nekim činjenicama koje do tada nisam znao – kako se i gdje prvi puta zaposlio, za koga je navijao, itd.

Vratio bih se vašoj drugoj zbirci poezije s kojoj sam bio iznenađen da se u Mostaru piše tako dobra poezija i da postoji takva poezija, a da nema veću recepciju u javnosti. Ja sam tu knjigu osjetio tj. vas kao pisca glasnogovornika naših najintimnijih tragedija. Kako je biti glasnogovornik vlastite tragedije i tragedije društva u kojem živiš?

Najprije moram reći da ja sebe uopće ne doživljavam kao glasnogovornika, niti svoje generacije, a pogotovo ne društva u kojem živim. Kada govorim, govorim u svoje vlastito ime. Kada pišem, onda pišem iz vlastitog iskustva. Rat je za mene bio jedna velika trauma jer sam ga iskusio iz svih mogućih perspektiva – iz perspektive nezaštićenog dječaka, koji se skrivao u podrumu, pa iz perspektive nekoga ko stoji sa puškom na prvoj liniji. Postoji jedan kratki period kada sam rat doživljavao isključivo kao odvojenost od vlastitog doma, dakle, u vrijeme kada sam bio izbjeglica. Pisanje pjesama u knjizi “Zvijer iz hotelske sobe” bilo je čisto oslobađanje od traume. To su bile priče prolaznika koje sam uspio registrirati i dugo sam ih vremena pamtio prije nego sam smogao snage da ih zapišem. Hoću da kažem da je pisanje i nastajanje knjige “Zvijeri iz hotelske sobe” za mene bilo jedno veliko oslobađanje od stvari koje su me na neki način pritiskale i kojih se vjerovatno do kraja svoga života neću riješiti.

Vaša druga zbirka nije bila logički nastavak prve zbirke. Ja ću biti slobodan i reći da ta prva zbirka ne otkriva velikog pjesnika. Ta prva zbirka po meni je nastavak kontinuiteta nekog osrednjeg mostarskog pjesništva koje godinama nema velikog pjesnika. Šta je u stvari bila ta prva zbirka poezije koja nije toliko značajna? Je li to bilo traganje za izrazom, traganje za nepostojanjem neke pjesničke tradicije u određenom trenutku u Mostaru.

Ako smijem izreći vlastiti sud o svojim knjigama, onda ću reći da mislim kako “Zvijer iz hotelske sobe” uopće nije toliko genijalna, niti je knjiga “Bezdan” toliko loša kao što tvrdite. Po mom sudu, “Bezdan” je moja najvažnija knjiga od ove tri napisane. Ona je jednostavno izgrcana u nekoj mojoj dječačkoj boli i zapitanosti nad vječitim fenomenima: život, smrt, ljubav, svjetlo, mrak, itd. Ona je i nagovještaj ove druge, koja će doći sedam godina poslije, ona je, na neki način, njen mesija. U njenoj stilskoj analizi, vidljiv je uticaj naše lirske poezije, pogotovo tu mislim na poeziju Maka Dizdara, kojem je i posvećena jedna pjesma iz te zbirke. S druge strane, “Zvijer iz hotelske sobe” je imala narativni, moderniji izraz i možda je zato bliža današnjem čitaocu.

Danilo Kiš kaže čuvajte se pisaca koji kažu da ne znaju zašto su pisali knjigu. Vi sigurno znate zašto ste pisali zadnju knjigu?

Mogao bih odgovoriti jednom Kunderinom maksimom: svi mi živimo romane, razlika je u tome što ih pisci zapisuju. Hajde da budem malo subjektivan i kažem kako ja pišem iz iste one potrebe iz koje i konzumiram hranu, piće, i sve ono drugo što mi je neophodno da preživim. Eto zgodne rečenice: pisanje mi je potrebno da preživim. Otprilike nekako tako.

Kiš u jednom intervjuu kaže da ne voli pisce koji knjige pretvatvaraju u publicistiku ili smatra da nema potrebe da pisci svoje knjige pretvaraju u publicistiku u smislu da pisci kroz knjigu šalju određene političke poruke vezane za događaje u društvu. Međutim ono što mi se čini je da ta nova generacija mostarskih pisaca nema jasno artikulisan stav o tome što se događa u gradu. Mislim da je Mostar danas u vrlo lošoj situaciji, funkcioniše kao dva paralelna grada i po mnogim je karakteristikama jedan geto gdje vladaju svi oni koji ne bi trebali vladati. Da li je isto malo problematično da ova generacija mostarskih pisaca nema jasno artikulisan politički stav u trenutku u kojem živimo.

Najprije, ne volim taj izraz “mostarski pisci”. Mislim da je pravilnije reći “pisci koji žive u Mostaru” ili nešto slično tome. Opet ću govoriti u vlastito ime. Kod nas postoji jedan opći stav javnosti koji od svakog pojedinca – bilo da je intelektualac ili ne – traži da bude politički aktivan. Rezultat toga je da nam je javni prostor zatrovan politikom. Vrlo iskreno: ja ne volim politiku. Ne zanima me politika u smislu bavljenja njome. Kao obični građanin ovoga grada i ove države, o politici sam prisiljen da razmišljam, da o njoj razgovaram, te da na osnovu onog ponuđenog na političkoj sceni formuliram vlastite stavove, ali su oni krajnje privatni i takvi će ostati. Što se tiče Mostara, grad je u takvoj situaciji u kakvoj jeste i svaki doprinos prevazilaženju postojećih problema i razlika koje su evidentne, po mom mišljenju, ne vodi kroz politiku. Ja čak mislim suprotno, da se svi mi moramo na neki način osloboditi politike i političkih stereotipa i početi razmišljati kao individue, svojom glavom.

Nisam tu mislio na moment djelovanja kroz političke stranke, nego na neku vrstu javnog angažmana.

Šta znači javni angažman? Jesam li ja kao kulutrni radnik javno angažiran ako kroz instituciju u kojoj radim, doprinosim da kulturni život u Mostaru bude bogatiji? Mislim da jesam. To je vrsta javnog angažmana za kojom ja osjećam potrebu.

Viktor Ivančić je jednom primijetio da ta priča o stvaranju nekog radničkog identiteta teško prolazi jer najvažniji identitet je nacionalni identitet. Viktor kaže da boreći se za radništvo i radnike treba vikati dole nacionalizam jer to je jedina moguća borba za radništvo. Isto smatram da je jedan od momenata i za književnu kulturnu scenu i za sve drugo borba protiv nacionalizma. Mislim da vikanje dole nacionalizam znači i borba za pozorišni repertoar i za sve kulturne institucije koje su na izdisaju. Mogu reći da često razmišljam o načinu borbe protiv nacionalizma i da je dobar način pokretanje ovog književnog kluba. Ja isto nemam bolji način borbe protiv nacionalizma. Kako se boriti protiv nacionalizma, jer ja ne vidim bolju strategiju u ovom trenutku?

Taj bi se pojam nacionalizma kod nas konačno trebao zaokružiti. Jesam li ja nacionalista jer za sebe kažem da sam Bošnjak i da želim da narod kojem pripadam bude u svakom pogledu obrazovan, osvješten i emancipovan? Mislim da to nije nacionalizam. Tu nema ništa loše. Po mom mišljenju nacionalizam je veličanje vlastite nacije u odnosu na druge nacije.  Nacionalista ste ako želite isticati svoj nacionalni predznak na takav način da omalovažavate druge nacije koje su kulturno, religijski, socijalno, društveno i na svaki drugi mogući način po ovozemaljskom i po Božijem zakonu izjednačene s vašom. Problem je, između ostalog, i u tome što se ta definicija nacionalizma kod nas često zloupotrebljava. Da rezimiram: nacionalizma ima, ali da biste se borili protiv njega, da biste uopće imali bilo kakvu strategiju u toj borbi, trebate ga najprije znati identifikovati.

Vi ste direktor Muzičkog centra Pavarotti koji je praktički postojao, a da nije postojao. Pokrenuli ste Pavarotti centar i odmah se vide ogromni napreci kada stotine djece dolaze iz istočnog i zapadnog djela Mostara. Kada želimo da kažemo da odnosi nisu tako loši, da nije sve kako političari govore, ali činjenica je da stotine ljudi ne pređu s jedne i s druge strane grada. Stanje i nije u najmanju ruku jako loše, ali vrlo važan moment je dolazak stotine djece koja se druže i upoznavaju.

Muzički centar Pavarotti konstantno okuplja djecu iz svih djelova grada tokom svih 15 godina postojanja i to je glavna misija njegovog postojanja. Muzički centar Pavarotti u svojoj prošlosti je prošao kroz jako teška razdoblja. Prve četiri godine je bio financiran od War Childa. Nakon četiri godine, ti su se ljudi povukli i Centar je ostao bez ikakvih prihoda. Ljudi su radili tri godine bez ijedne marke naknade za svoj rad i tako odžali Centar u životu. U tom periodu, menadžment Centra, na čelu sa bivšom direktoricom, te sa svim ostalim uposlenim, uspio je izlobirati da se Centar nađe na gradskom budžetu. Tako je i danas. Međutim moram reći, kako je mjesečni grant koji dobivamo od grada zasita nedovoljan za normalno funkcioniranje Centra. S druge strane, tješi me što nismo jedini jer znam da u gradu ima institucija koje su možda u još u težoj situaciji od nas. Generalno gledano ta klima u kulturi uopće, ne samo u Mostaru, danas nije povoljna i sve kulturne institucije u gradu plaćaju cijenu toga. Ono što se mi trudimo u Muzičkom centru Pavarotti u posljednje vrijeme jeste doprinijeti da kulturna ponuda grada Mostara bude što bogatija, te da kroz kvalitetan menadžerski rad pokušamo obezbijediti sredstva za normalno funkcioniranje Centra.

Nedavno se u Pavarotti centru u organizaciji portala tacno.net dogodila pjesnička večer velikog pjesnika Predraga Lucića. Ono što me interesuje je kako ste vi doživjeli tu nevjerovatnu histeriju i hajku nacionalističkih i nacističkih krugova na jednoga od najvećih prijatelja Bosne i Hercegovine? Da li se tu javlja dijalektika ludila koje se već danas javlja kroz internet medije i kroz vidove najnovijih narcisizama koji kopiraju jedan drugog?

Što se tiče Predraga Lucića, mislim da ne treba mnogo trošiti riječi na njegov lik i djelo. Objašnjavati ko je Predrag Lucić onima koji to ne znaju, potpuno je apsurdno. Ja ga zaista cijenim, prije svega kao intelektualca, ali i kao čovjeka koji je to ostao u najtežim vremenima i za ovu zemlju i za cijeli region. Držim da je cjelokupna galama oko te poeme bila nepotrebna. Međutim, ne mogu se oteti dojmu da podvrgavanje satiri Darija Kordića u toj famoznoj pjesmi “Ići, mići, Ahmići” i nije baš najspretnije izvedeno. Imate tu i drugi problem. Samo pominjanje Ahmića budi posve drugačije konotacije kod mene, kod vas, kod ljudi u regiji i kod onih koji su direktne ili indirektne žrtve tog zločina. Pisati o takvim temama sa sobom uvijek nosi rizik da ćete ostati neshvaćeni. S druge strane, ne razumijem one koji su svu tu halabuku iskoristili za propagiranje vlastitog “bošnjaštva”. Ako postoji neko s kim bi Lucić o toj temi trebao razgovarati onda su to ljudi, žrtve zločina u Ahmićima.

Da li ide možda roman neki?

Da, radim na romanu. Kada ću ga dovršiti? Hoću li ga ikada dovršiti? Sve je to još uvijek pod jednim velikim upitnikom.

Smatram da je Velež iz Mostara simbol posljeratne tragedije grada i da je simbol svih onih protjeranih Mostaraca, smatram da bez povratka Veleža pod Bijeli Brijeg nema grada i da Mostar može funkcionirati kao selo. Kako da se Velež vrati pod Bijeli Brijeg?

Kada bih ja imao recept kako da se Velež vrati pod Bijeli Brijeg ne bih sekunde oklijevao. Velež je moj klub, zapravo Velež je više od kluba. I ja, kao i većina ljudi moje generacije, odrastali smo uz Velež i uz utakmice Pod Bijelim Brijegom. Svaki iskreni Mostarac, čovjek koji živi u Mostaru, osjeća jednu veliku prazninu i nepravdu zbog onoga što se Veležu danas događa.