Intervju – Faruk Šehić: Nije lako otići iz Sarajeva

Amer Tikveša
Autor 5.11.2013. u 10:53

Intervju – Faruk Šehić: Nije lako otići iz Sarajeva

Foto: Amer Kuhinja

Pisac Faruk Šehić, povodom nagrade Evropske unije za svoj roman „Knjiga o Uni“, govori o svojoj književnosti, književnosti uopće, o politici…

Razgovarao: Amer Tikveša

Nakon Nagrade „Meša Selimović“, Tvoj roman, „Knjiga o Uni“, dobio je i nagradu Evropske unije. Šta te nagrade za Tebe znače, ali kroz prizmu onoga što su promijenile u Tvom životu, ako su išta promijenile?

Već sam i prije imao nekih manjih, ali ne i beznačajnih nagrada, tako da te to pripremi na ove ozbiljnije počasti. Nisu one promijenile moj stil život, možda monetarni udio za trenutak može da ti olakša život, smanji stres, unese dozu egzistencijalnog samopouzdanja, ali sve ostaje isto. Za jednog pisca i kolumnistu u mom statusu gotovo da nema odmora nikako. Ne mogu otići na more i ne poslati tekstove koje sedmično pišem, jer od toga živim, isto ne mogu se isključiti sa interneta, jer stalno se bavi čovjek tim mailovima, pošto sam znaš da ovdje nema književnih agenata. Autor mora sve sam raditi, mislim na korespondenciju sa prevodiocima, izdavačima, i sa ljudima koji se javljaju ponekad i zbog bizarnih razloga. Nagrade skreću pažnju na knjigu, tako da se uvećava broj intervjua i medijskih predstavljanja. Postoje dani u kojima čovjek samo na to troši vrijeme, što zahtijeva ogromnu disciplinu da bi mogao doći u stanje koncentracije da pišeš nešto novo.

Pisac si kojeg kanonizacijski procesi ne mogu zaobići. Šta uopšte misliš o kanonizaciji? Baviš li se njom na način na koji bi se ona Tebe trebala direktno ticati? Ko Te vrednuje i na koji način?

Ne mislim da sam kanonizovan, niti da to trebam biti, ako dobro razumijem taj pojam. Živ sam čovjek i razvijam se kao autor svakodnevno, a kanonizacija je kao neko okoštavanje u manir vlastitog pisanja, i samozadovoljstva napisanim. Ni približno nisam u toj fazi. Najviše pisanje vrednuju kritičari i čitaoci. Ako je čitalačka publika u stalnom porastu neka vrsta kanonizacije, rado pristajem na to. Ako te vrednuju samo kritičari, a nemaš publike, onda si loš pisac, ili pišeš da te prepoznaju prije Sudnjeg dana, što mene ne zanima. Bitno je da je knjiga živa godinama nakon što bude objavljena. Kada bih sabrao sve mailove, poruke koje sam dobio od čitalaca vezano za roman mogla bi to biti deblja knjiga čitalačkih utisaka.

Kod nas su dva tipa kanonizacije najuočljivija. Jedna je nacionalna, to su ovi, je li, nacionalni književni bardovi razvrstani u antologije svih tih B, H, S, CG i ostalih književnosti, što krase urede visokopozicioniranih podobnika, a drugi tip je, uslovno rečeno, tržišni tip kanonizacije gdje broj prodatih primjeraka knjige, barem za javnost, pisca pozicionira kao vrijednog. Koji je od ta dva tipa pogubniji za percepciju književnog djela bez koje ga, ustvari, i nema?

Pa ako nema percepcije književnog djela, onda je to djelo mrtvo zajedno sa njegovim piscem. Nacionalna kanonizacija je u svakom slučaju gora, a  nije ni ova druga nešto bolja, tu dolazimo na onu klasifikaciju koja dijeli bofl robu od one prave. Teško ćeš nasamariti prave čitaoce, ne znam ti kakvim reklamama, njihov broj nije prevelik, ali je značajan. Najbolji način da se knjiga čita je reklama od uha do uha. Meni je jedna pasionirana čitateljka rekla da nije htjela čitati „Knjigu o Uni“ kada je vidjela da sam za nju dobio Mešinu nagradu, jer se, kako kaže, uvjerila da počesto loše knjige dobijaju nagrade. Tako da je kanonizacija bez stvarnog života knjige na terenu smiješna rabota, ili sve ostaje u akademskim krugovima, ili na fakultetima, kao književnost pod staklenim zvonom.

Mnogo si svojih čitatelja upoznao. O tome si i pisao i pričao, međutim, iz tog svega teško je izvući neki profil Tvog čitatelja. Ko su ti ljudi i do koje mjere su kompatibilni s onim zamišljenim čitateljem u Farukovoj glavi dok piše, ako takav postoji?

Teško je ovo pitanje. Ne želim imati ciljnu grupu, samim tim bih svoje knjige limitirao. Bitno je da se ljudi zakače za nešto u tvojoj knjizi, nešto što će pokrenuti cijeli proces u njima, one momente uživanja u rečenici ili pasusu, prepoznavanja… Nemam zamišljenog čitaoca. Kada pišem mogu misliti na bezbroj ljudi istovremeno.

Rat je Tvoja dominantna tema. Pisci s takvom temom na prostoru bivše Jugoslavije, rečeno žargonom naše neoliberalne, tranzicijske demokratije, najblaže su ocijenjeni kao politički nekorektni ili pristrani. Na takvu etiketu, u vezi s Tvojim pisanjem, nisam naišao. Ima li takvih etiketa, šta misliš o njima u svom primjeru i uopšte?

Navikao sam čak i na to da sam umoran od toga da sam obilježen ratom, jer, svakako, jesam i obilježen, i umoran od pojednostavljivanja. Imam svoje ožiljke i dobro se nosim s njima, u knjigama se bavim tom temom, kako živjeti sa novim svijetom u sebi, a rat donese te svjetove u tebe, htio ili ne. Mislim da to čitaoci dobro prepoznaju. Moj jedini „problem“ je što sam preintenzivan, prejak za određene ljude, pa me se oni klonu, mislim na način na koji pišem o ratu ili postratnoj stvarnosti, ali to je normalna stvar.

Što se publike tiče, s obzirom na medijske napise, dobro si prihvaćen na svim „zaraćenim“ stranama.

Mene podržava i Istok i Zapad, da citiram „neumrlog“.

Kolumnist si. Iako kolumna dopušta mnogo toga, pogotovo kad je izbor tema u pitanju, za Tebe se može reći da to slabo izrabljuješ. O politici, važnim događajima u različitim segmentima društva gotovo da ne pišeš. Radije izabereš lični doživljaj bankomata ili vožnju gradskim saobraćajem, kažeš da ne voliš sajmove knjiga ni promocije, sve lako otpišeš… Jesi li eskapist?

Kamo sreće da sam eskapist, mislim da sam se dovoljno naradio na tom polju angažovane kolumne i reportaža, da mogu nekad odmoriti od fingirane političke zbilje. Pa neću se cijeli život baviti dodicima, radovanima i alijama. A opet nekad ne mogu odoliti dnevnim dešavanjima, pa prekršim sve što sam rekao i napišem tekst kojim želim podržati manjinske grupe ili mišljenja.

Šta misliš o angažiranom pisanju?

Ne mislim više na taj način, da nešto mora imati neki naziv, neku fioku u koju ćemo odlagati slične ili iste stvari. Nek’ cvjeta tisuću cvjetova.

U književnost si ušao s poezijom. Prva je bila zbirka „Pjesme u nastajanju“, a ona koja je zaista imala veliki odjek bila je „Hit depo“. Unutar cjelokupne književne produkcije, kako ocjenjuješ poetsko stvaralaštvo kod nas i pratiš li ga na nekoj široj sceni?

Poezija umori čovjeka: puno uzima, a malo daje ako je shvatiš na najozbiljniji mogući način. Nekad nešto pratim, kada se zarotira neko ime, nisam neupućen glede tih dešavanja. Pao je interes za književnost generalno, za poeziju pogotovo, jer je ona uvijek stvar manjine, jedne posvećene „elite“.

Ti kao da si svoj poetski diskurs preselio u prozu. I kolumne i „Knjiga o Uni“ i zbirka priča „Pod pritiskom“ obiluju lirskim pasažima i upečatljivim pjesničkim slikama. Naravno, pjesnički jezik je, barem kad je književnost na našim jezicima u pitanju, tu blago oneobičen: rafali cvrkuću, vjetar demobiliše lišće s grana, mrtva naduta krava između dvije stative gola samo su neke od stvari koje srećemo, a koje, barem meni, utiču na neko vrijednosno poimanje Tvog teksta. Hajde sad Ti nešto reci o tome:))

Doživljaj prirode je nešto što nosim u sebi, mene su odmalena upoznavali sa živim svijetom, nisam živio pod staklenim zvonom. Zanimale su me biljke i životinje: žabe, kornjače, gušteri, zmije, svega je bilo po našem stanu. Htio sam biti biolog, prirodnjak kao David Bellamy ili David Attenborough. Ima jedan francuski pjesnik, kojem sam zaboravio ime, na kojeg sam nabasao u knjizi Gastona Bachelarda („Poetika prostora“ ili „Poetika sanjarije“), a pjesnik kaže: „Uzburkanost živica nosim u sebi“. Dugo mi je taj stih bio vodilja tokom pisanja „Knjige o Uni“. Nekad ga prepjevam pa umjesto živica stavim živaca, opet dođe na isto.

Na čemu trenutno radiš?

Imam već godinu i po jedan fajl sa pjesmama, pa će to nekad biti knjiga, ali poeziju pišem baš rijetko, jedno vrijeme je nisam pisao nikako, čak sam je mrzio. I jedan prozni početak o kojem još razmišljam.

Da se kratko odmaknemo od književnosti. Jesu li Te popisali i kako je Tebi izgledalo, i još uvijek izgleda, sve ovo u vezi s popisom?

Popisan sam i bio sam pozitivno iznenađen jer je osoba koja me popisala bila krajnje profesionalna i normalna. Čak se izvinjavala kad smo došli do „onih pitanja“. Ne treba čekati rezultate izbora, pardon popisa, da bi se znalo da će ljudi glasati nacionalno. Broj Bosanaca i ostalih neće biti velik, bez obzira na očekivanja, jer je nelogično da bude velik, pošto su dva konstitutivna naroda etnički monolitna, a treći to želi dokazati ovim popisom.

Sejdić-Finci, šestorke, petorke…?

Dovoljno je nebulozno da imamo tri predsjednika, tragikomedija se nastavlja.

Bi li radije zbog fudbala u Brazil ili negdje drugo u azil?

Nije lako otići iz Sarajeva. Kad sam tu nerviraju me mnoge stvari, kad odem negdje vani (neki dan se vratio iz Berna – čist, lijep, sređen k’o apoteka, ali to nije moj svijet) odmah mi nedostaje Sarajevo. Tako da ne znam gdje bih živio. Prođe čovjeka volja za avanturama. Sve što želim je dosadan i malograđanski život bez ikakvih uzbuđenja, jer adrenalina sam imao za tri ljudska života.

Vjeruješ li u politiku kao mogući faktor progresa u BiH?

Ne.

Izlaziš li na izbore i zašto?

Nažalost, izlazim. Na posljednjim izborima sam odlučio da ne izađem, ali sam zadnji izborni dan vraćajući se sa Markala slučajno na ulici sreo predsjednika jedne male stranke, pa sam onda nekako odlučio popeti se do Bjelava i glasati za ljude iz njegove stranke.  Valjda me grizla savjest, pa ispunio svoju građansku dužnost.

Bi li pristao i iz kojih pobuda da budeš dio književnog dekora ijednoj političkoj partiji i šta misliš o takvim piscima?

Do sada nisam pristao, a ne mislim o njima uglavnom. Ne snalazim se u hijerarhijama, nije to za mene.

Neki dan mi je „izletilo“ i Tvoje ime u nabrajanju mladih pisaca. Onda sam stao, razmislio o tome pa zaključio da i nisam toliko pogriješio. Ne ostavljaš dojam čovjeka srednje generacije, a i pisanje ti je „mladoliko“, tj. u pisanju ne podražavaš staru i prastaru gardu, škole, stilove… Kako sebe vidiš u nekoj generacijskoj književnoj podjeli?

Ovo za „mladolikost“ najbolje zna Petar Grašo koji pjeva: „Star iznutra, vanka mlad“. Ima ljudi koje bih mogao staviti kao neku svoju generaciju, ali se doživljavam jedino u samoći. Samoća je najbolji saveznik pisca.

 

 

 

 

 

Amer Tikveša
Autor 5.11.2013. u 10:53