Mjere štednje nisu Božija zapovijest!

Povezani članci

• Roditelji se moraju odreći svega jer se država odrekla djece sa poteškoćama
• Novinarka BNTV Ljiljana Faladžić-Jekić nakon napada: Čovjek kojeg znam više od 10 godina nazvao me „kučkom“ i „fukarom“, ali prihvatila sam izvinjenje
• RAK RANA HRVATSKE
• PREMIJERA FILMA PUTOVANJE KROZ VREME/VRIJEME
• Ozren Kebo: Predavačko ludilo Đurđice Čilić
• GATALOVA LOGIKA GENOCIDA

Razgovor sa holandskim novinarom i istoričarem Geert Makom vodili smo u dva navrata, u Holandiji i u Sarajevu. Povod je bilo objavljivanje prevoda njegove knjige “U Evropi: putovanje dvadesetim vijekom” na bosanski jezik (Buybook, Sarajevo 2012). Za njegovog boravka na Sajmu knjiga i učila desile su se neobične, za pisca i knjigu važne stvari: knjiga je na Sajmu ovjenčana nagradom za prevod godine; istog dana mu je, putem twittera došla radosna vijest o padu vlade premijera Ruttea; i, na koncu, piscu je iz Amsterdama javljeno da se, preko posrednika, napokon uspio riješiti kuće koju je pokušavao prodati pune tri godine. Više nego dovoljno povoda za intervju, zar ne?

Razgovarao: Goran Sarić

Knjiga “U Evropi: putovanje 20. vijekom” postala je svjetski bestseler. Prodana je u više od pola miliona primjeraka i prevedena na mnoge jezike. Koliko je to promijenilo Vaš život? 

Oprostite, ali želim prvo nešto da kažem o Sarajevu. Tamo sam posljednji put bio u decembru 1999., ali i dalje pomno pratim šta se kod vas dešava. Znam dosta o najnovijim zbivanjima. Nedavno je, recimo, bio onaj sjajni performans sa preko 11 000 crvenih stolica u centru Grada. To mi se je veoma dopalo. Znatiželjan sam, želim da vidim kako Sarajevo sada izgleda. Snaga gradova kao što su Amsterdam, Istambul ili Sarajevo je uvijek bila u njihovoj izmješanosti: tu dinamičnost uvijek dobijete na mjestima susreta i miješanja različitih kultura. U tom smislu, nije nimalo slučajno da je jedan od prvih ciljeva napadača bila Narodna biblioteka, puna dokaza o toj zajedničkoj prošlosti.

U posljednje vrijeme sam često slušao da se Sarajevo zatvorilo, da je postalo jednostrano. No, ja ovdje vidim neke dinamične, moderne ljude. Nema puno “zamotanih”djevojaka, mada nemam ništa ni protiv njih. Nije toliko važna etnička slika jedne sredine, važno je koliko je ona otvorena za druge, za kontakte. Veseli me atmosfera koju vidim na ulicama vašeg glavnog grada.   

Nego, pitali ste da li me je uspjeh promijenio. Ja sam bio i ostao novinar. Ali, nakon takvog uspjeha na glavu vam se sruče čudne stvari. To je, naravno, fantastično, ali zaista nikada nisam stremio tome da postanem slavan. Moj izdavač je bio veoma zadovoljan, ali smo mislili da knjiga “U Evropi” – tako debela i obimna – nikada neće biti prevedena. Nikad se ne zna. Ovo je njen već dvadeseti prevod. Prije toga je nedavno prevedena u Južnoj Koreji. 

Vrlo detaljno opisujete rat u bivšoj Jugoslaviji. Kako ste prikupljali sve te podatke?

U to vrijeme, 1999., nije bilo mnogo izvora. Informacije sam morao skupljati malo-pomalo. Dobar izvor mi je bio jedan mladić, Srbin, koji je bio dosta neutralan i koji je veoma često bio u Bosni. Takođe sam imao mnogo kontakata sa poznatim vojvođanskim režiserom Želimirom Žilnikom. On je od samog početka bio u srbijanskoj opoziciji. Moram reći da sam i u BiH imao nekoliko dobrih, razboritih ljudi. Bilo je to odista pipanje po mraku. Kad bih morao iznova početi, vjerovatno bih morao naći neke druge izvore. 

Vaša knjiga, naravno, ne govori samo o Balkanu. Meni lično su veoma zanimljiva Vaša razmišljanja o sadašnjoj Evropi. Tako na jednom mjestu Evropsku Uniju nazivate “ Evropom sa dvije brzine”. Šta pod tim podrazumijevate? 

Naš kontinent se satoji od veoma različitih ekonomija. Tako u Evropskoj Uniji imate, na primjer, i Njemačku i Rumuniju. Začudo, taj proces saradnje i zbližavanja ne ide loše, čak prilično dobro. U početku se očekivalo da će najviše problema biti između istoka i zapada. Sad se pokazuje da je mnogo veći problem različitih kultura. Nije toliko važno da li je neko katolik, protestant ili musliman. Mnogo je važniji njegov odnos prema državi. Tu imamo doista velike razlike. U Francuskoj ima ozbiljnih prijedloga sa vrha za odlazak u penziju sa 60 godina, a mi se u Holandiji lako mirimo sa radom do šezdeset sedme godine. Takve razlike izbijaju na vidjelo naročito u vrijeme ekonomske krize.

GEERT MAK I GORAN SARIĆ 

Kad smo već kod toga: šta mislite o ekonomskoj krizi u Evropi? 

Sjeverne zemje, naročito Njemačka, Holandija i Finska pokušavaju nekim drugim zemljama nametnuti nešto što, po meni, uopšte nije apsolutna istina. Znate, ima masa ekonomista koji tvrde da drastična štednja u teškim vremenima nije dobro rješenje. U nekim zemljama ta metoda je skoro jedanaesta Božija zapovijest! Ja ne vjerujem u nju. Osim toga, takav način nametanja svoje volje nije demokratski. To su, uz neke ostale, razlozi zbog kojih je Unija ušla u opasnu fazu razvoja.

Na jednom mjestu u knjizi čak povlačite paralelu između sadašnje atmosfere u Evropi i one uoči Prvog svjetskog rata? Kako Vam se odavde, iz ove sobe s pogledom na Principov most (Mak je odsjeo u hotelu preko puta Muzeja Gavrila Principa, prim. GS), čini ta usporedba? 

Neposredno nakon sarajevskog atentata skoro niko nije bio svjestan velike opasnosti. I sad, u vrijeme velike ekonomske krize, ljudi se ponašaju kao da se ništa ne dešava. Druga, dublja paralela tiče se opasnosti gubljenja evropskog jedinstva i zajedničkih institucija. Ako to izgubimo, dolazimo u opasnost povratka na Evropu prije četrnaeste: haotičan poredak, pun napetosti i mogućnosti za nove sukobe. Evropi treba hrabrost za traženje novih rješenja. Neki, prije svih Nijemci, nude samo stare recepte za potpuno novu situaciju.   

Gdje je tu uloga Holoandije? 

Holandija bi mogla biti pouzdan most između različitih koncepata. To smo mi u istoriji često i bili, sa priličnim uspjehom. Ali, vlada premijera Ruttea se bavi isključivo sobom. To je tragedija sadašnje Holandije. Ona se ponaša kao malo, zatvoreno švicarsko selo. Ovi na vlasti vrlo “uspješno” ruše sve što se decenijama stvaralo. Pritom su i neprincipjelni. Prije par mjeseci nam je manjak budžeta veći od tri posto bio strašan. Sada smo mi “kratki” čitavih 4,5 posto. Šta sad?

Mislim da puno ljudi u bivšoj Jugoslaviji nije ponosno na neke faze iz prošlosti svoje zemlje. Što se mene tiče, Holandija sada prolazi takvu fazu. Naravno, mi nemamo vaš mentalitet. Ima puno razlika između naših zemalja, ali je situacija vrlo zabrinjavajuća. 

Vaša nova knjiga govori o Americi? 

To je opet jedna “ debela”  knjiga od oko 800 stranica. Slijedio sam put Džona Štajnbeka iz 1960. Sadašnju Ameriku gledao njegovim, ali i evropskim očima. Tragao za sličnostima i razlikama. Možemo li na osnovu njih saznati nešto o budućnosti Amerike, ali i svih nas? Imam jedan zanimljiv primjer. Mi u Evropi smo se postepeno navikli na ideju o dolasku teških vremena. Za prosječnog Amerikanca to je nezamislivo. Pa to je, pobogu, zemlja “vječitog napretka”!  Ali, dolaskom novih sila, Kine, Indije i ostalih, sve se promijenilo. To je suštinska promjena. Veliki dio Amerikanaca je racionalno prihvaća, ali onaj drugi, ne tako mali, je u panici. Oni kažu: “ Bog nas je napustio! Moramo biti još bolji vjernici.” To može dovesti do čudnih pojava. Recimo to ovako: kao mačka u opasnosti, Amerika u budućnosti može praviti čudne skokove.

Druga velika promjena tiče se odnosa Evrope prema Americi. Evropa traži nove partnere. Naši su interesi sve više vezani za Kinu, Indiju, Japan… Amerika ostaje “ dobri, stari ujak”, veoma moćna zemlja, ali ne više i jedina. To su velika pomjeranja. 

Živimo, dakle, u intersantnim vremenima? 

Baš dobro da ste to rekli. Ima jedna stara kineska kletva koja kaže: “Dabogda živio u zanimljivim vremenima!” 

Kod nas u Bosni se kaže: “ Dabogda ti CNN došao u kuću”! Oni dolaze samo kad je neki veliki problem u pitanju. 

Sjajno. Nisam to znao. Vidite kako je svijet mali?! 

Na kraju, šta mislite o sudbini zemalja bivše Jugoslavije u vezi sa Evropskom Unijom? 

Hrvatska je već pred njenim vratima. Ali, i Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, pa i Albanija se nalaze, tako da kažem, u srcu Evrope. Bilo bi sasvim nelogično da sve one, u ovom ili u onom obliku, ne postanu članice Unije. Jer, EU je garancija boljeg, jačeg Starog kontinenta. Sve te zemlje joj nesumnjivo pripadaju. Taj bi process zbog ove krize mogao još malo potrajati, ali je pozitivan ishod apsolutno siguran. Ne može biti drugačije. 

Geert Ludzer Mak, rođen 1946, jedan je od najpopularnijih nizozemskih novinara i pisaca. Aktivan je na mnogim područjima civilnoga društva, a posebno je mnogo doprinio u području nepristranog tumačenja evropske historije. Godine 2004. dodijeljen mu je počasni doktorat Otvorenog sveučilišta u Heerlenu za rad u historiografiji, a u aprilu 2009. dobio je francuski Orden Legije časti za osobna postignuća, za spisateljski dar i za doprinos knjige “U Evropi: putovanje dvadesetim vijekom” razumijevanju u Evropskoj uniji.

Knjiga “U Evropi”, za koju je pisac 1999. godine prokrstario cijelu Evropu uzduž i poprijeko, postala je međunarodni bestseler, prodana je u gotovo pola miliona primjeraka, prema njoj je snimljena gledana televizijska serija, a 2008. g. za nju je dobio i prestižnu lajpciišku književnu nagradu posvećenu razumijevanju u Evropi. Geert Mak živi u Amsterdamu i Friziji.