Dino Mustafić: Šutnja je saučesništvo u zločinu

Amer Bahtijar
Autor 27.1.2017. u 10:16

Izdvajamo

  • Sloboda umjetnosti je nedodirljiva civilizacijska tekovina. To smo odbranili u ratu kada smo igrali predstave pod granatama i opsadom, počinjali probe sa "Sretno" nadajući se da ćemo svi dočekati premijeru, a sada smo kapitulirali pred nasiljem vjersko-političkih krugova koji su unaprijed osudili umjetnički akt koji nisu vidjeli

Povezani članci

Dino Mustafić: Šutnja je saučesništvo u zločinu

foto: šg

Novo doba je groblje etičkog idealizma

Dino Mustafić je, bez dvojbe, najvažnije redateljsko ime u BiH! Režirao je predstave u većini  regionalnih teatarskih kuća, gostovao s predstavama širom svijeta. Na čelo MESS-a došao je sa 27 godina i od njega napravio najvažniji pozorišni festival u jugoistočnoj Evropi.

Zajedno sa Senadom Pećaninom i Danisom Tanovićem utemeljio je Našu stranku; također, jedan je od kreatora Jahorinske deklaracije.

Sa Mustafićem smo razgovarali u Beogradu nakon predstave Novo doba, koju je režirao u beogradskom Bitef teatru. Mustafić za naš portal govori o bosansko-srpskim odnosima, Jahorinskoj deklaraciji, angažovanom teatru, Trumpu…

Razgovarao: Amer Bahtijar

21. januara  je u Beogradu izvedena Vaša predstava Novo doba. Tog dana u Beogradu bilo je vidljivo da vas mediji i publika tretiraju kao veliku redateljsku zvijezdu. Koliko Vi kao veliko redateljsko ime možete uraditi na rješavanju nesporazuma između BiH i Srbije?

– Mogao bih vam ironijski odgovoriti o sopstvenom značaju i atributu “zvijezde” u pozorištu. U javnom prostoru naših zemalja tu “slavu” samo imaju političari i TV pobjednici reality showa. To se idealno uklapa u duhovni i politički horizont tih država. Zbog toga su manipulacija i isključivost konstanta naših uzajamnih odnosa i nastavak one najgore, nacionalno ostrašćene politike koja ima svoje uporište sa srbijanske strane u memorandumskoj logici 90-ih. U toj vrsti nacionalne isključivosti i atmosferi, bilo koji umjetnik sa svojim djelom ne može mnogo učiniti. Uslov za smirivanje i razrješavanje svih oblika nacionalne netrpeljivosti i isključivosti, koja je na Balkanu uvijek veoma prisutna, jeste konačno stavljanje tačke na neriješena politička pitanja i razmirice. Ovoj političkoj oligarhiji koja se hrani nacionalizmom i tako goji na poziciji vlasti i moći, ne pada na pamet rješavati sporna pitanja. Ako ikada do toga dođe, po mom mišljenju, možda se dogodi u dalekoj budućnosti koju ja neću dočekati, bit će to kada se politički emancipiramo. Naivno sam vjerovao da će suđenja najodgovornijima za posljednje balkanske ratove, za užasne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije, ovim narodima donijeti katarzu. Međutim, ne samo da se tako nešto nije dogodilo, nego se situacija dramatično pogoršala. Presuđeni zločinci su heroji koji se primaju u državne protokole; nisam vidio da to čine ni na jednoj strani sa značajnim gostujućim umjetnicima iz ovih zemalja. Oni su marginalizirali umjetnike. Mi zaista smijemo sve učiniti na sceni jer ne možemo ništa. Imamo pravo govoriti šta mislimo, ali samo zato što naše mišljenje za njih ne znači ništa, ne može ugroziti njihovu poziciju, pa tako, nažalost, niti kvalitativno izmijeniti naše odnose na opštem planu.

Vratimo se samoj predstavi. Dobar dio publike je bio razočaran tekstom Novog doba. Mnogi su očekivali subverzivnost Viktora Ivančića, a dobili su priču o tranzicijskim gubitnicima koja je već na različite načine ispričana. Zašto se niste odlučili na Ivančićevu subverzivnost po kojoj tranzicijski gubitnici ne pristaju na poraz, već kreću u jedini smislen obračun sa tranzicijskim dobitnicima?

– Predstava je samo inspirisana esejima Viktora Ivančića iz knjige Radnici i seljaci, a nastala je na originalnom dramskom djelu Vuka Boškovića Novo doba, tako da se idejni okvir teksta i predstave ne podudara sa pomenutim esejima. Osjetio sam potrebu da poslije nekoliko predstava napravim jednu koja citira stvarnost. Ne bavim se filozofijom, naučnim saznanjima; pokušavam da kroz ljudske sudbine ispričam priču koju sam toliko puta čuo, vidio i osjetio. Ovako kako smo to mi postavili, predstava iscuri, dođe do kraja, do trenutka kada junaci prihvate svoje sudbine. Onda imamo trenutak kada su svi prozvani na odgovornost. Bilo nam je bitno da pomjerimo fokus koji se uvijek pita kolike smo mi žrtve, na temu da li smo zaista preuzeli odgovornost za odluke koje donosimo u životu koji živimo. Nismo htjeli da govorimo samo o tome kako politika i mediji manipulišu građanima, nego kakvi smo mi u našim životima, kakve odluke donosimo. Svi dozvoljavamo sebi da skliznemo u sramne kompromise, izdaje samih sebe i sopstvene dosljednosti, i onda kažemo kao opravdanje: nisam ja kriv, to je neko drugi učinio meni, morao sam. Ovo je samo jedna priča o čovjeku sa moralnim integritetom koji nije preživio tranziciju. Novo doba je groblje etičkog idealizma.

Nedavno je Emir Suljagić izašao sa tezom o nužnosti srpsko-bošnjačkog pomirenja kao ključnog momenta za rješavanje krize na Balkanu. Ovih dana smo sličnu poruku čuli i od srbijanskog premijera Vučića. Kao odličan poznavalac prilika u Srbiji, mislite li da je došlo vrijeme za veliko bošnjačko-srpsko pomirenje?

– Možda i bude pomirenja, ali neće biti istine, jer našim društvima dominira moralni idiotizam koji se odnosi na stanje svijesti proizvedeno od političke kaste da se generira gluhoća na moralne poruke, odnosno kritike. Sve dok se ne popišu žrtve ratnih zločina i okolnosti pod kojima su stradale, sa okončanjem pravosudnih ishoda za ratne zločine, jedina ključna riječ za proces pomirenja je “sramoćenje”. Kao građanina koji je preživio rat zanima me javna sramota onih koji su presuđeni za ratne zločine, onih koji su bili u komandnom lancu, onih političara i politika koje su to omogućavale. Protagonisti takvih politika nisu sišli sa političke scene, već rehabilituju atmosferu 90-ih, tako da nisam optimist po tom pitanju.

Zašto je mali broj redatelja u regiji koji traže odgovore na važna društvena pitanja? Zašto prošlost i sadašnjost naših društava zanima samo Mustafića, Frljića i još nekolicinu redatelja?

– Pozorište sve više programski vode kukavice i malograđani, poslušnici koji su zadovoljni svojim platama, koji su zaboravili zbog čega su upisivali pozorišne akademije, koji su izgubili svaku želju da predstavom mijenjaju svijet i da utiču na društvenu savjest. Ta pozorišna malograđanština, uljuljkana i samodovoljna, provincijalno je samozaljubljena i ne odgovara joj nikakva promjena. Oni su prepreka autorskom i kritičkom pozorištu. Isto kao što su to i političari koji nemaju nikakvu kulturnu politiku i koji ne znaju ništa o značaju obrazovanja i kulture za emancipaciju jednog naroda. Mnoge moje kolege su plaćenom šutnjom saučesnici u zločinu koji se zove raspad kulture na našim prostorima.

Jedan ste od kreatora Jahorinske deklaracije. Mnogi će reći da je ta deklaracija donijela nadu u bh. društvo. Kako održati tu nadu?

– Kao dokaz novim generacijama koje od politike zaziru da je moguće voditi političku borbu na etičkim i programskim principima na kojima bi stranke trebale počivati kao predstavnici svojih birača. I kako na kraju, zgađeni politikom, građani ne smiju odustati od svog prava da zahtijevaju pravednije društvo, zaštitu javnih interesa i političku odgovornost. Jer upravo se trguje javnim interesima na političkoj etno-pijaci, dok se pažnja javnosti demagoški usmjerava na ideološka klevetanja i diskreditaciju pojedinaca i stranaka koji su se mobilizirali oko zajedničkih interesa i vrijednosti u koje vjeruju. Ova deklaracija se zalaže za izgradnju pristojnog i tolerantnog društva neopterećenog nacionalizmima, predrasudama, zatucanošću, netrpeljivošću i strahom. Nadu vidim i u tome što su ovaj dokument napali ekstremni nacionalisti i light nacoši kojima se kosa na glavi diže od pominjanja antifašizma i antinacionalizma kojeg baštine stranke lijeve provenijencije. Deklaracija treba da ohrabri i uvjeri ljude koji se žele reprezentovati kao građani u BiH da zbog svojih različitih imena ne smiju i ne mogu biti unaprijed osuđeni na partikularni etnonacionalni politički koncept.

Na skupu na Jahorini su, kao što ste rekli na otvaranju, ljudi sa kojima ste se makar jednom u životu posvađali. Garantuje li ta činjenica da su ljudi prešli preko vlastitih sujeta zbog uspjeha same deklaracije?

– Jahorinski skup je pokazao da ne moramo svi o svemu dijeliti isto mišljenje, ali bismo o svemu morali moći razgovarati, ukoliko se, naravno, dijele iste temeljne vrijednosti. Lično sam se kao ljevičar izuzetno razočarao kada sam shvatio da je socijaldemokratska vlast bila često sramno kompromisna bez puke ideje i vizije o tome što bi zapravo trebala raditi i da im je u tom trenutku jedino bila bitna preraspodjela fotelja, baš kao njihovim prethodnicima. Dakle, imamo vrlo negativnu tradiciju u kojoj smo se svako malo razočaravali u politiku. Političke elite u BiH su razvile licemjerstvo do neviđenog, i to je degutantno. Vidjeli smo to i u razjedinjenom nastupu lijevih i građanskih partija na lokalnim izborima koji su bili vašar taštine koji je omogućio SDA-u potpunu dominaciju u Sarajevu. Imam dojam da su se uvidjele greške i da su sada svi svjesni da nema više vremena za partokratiju dok se država BiH dovodi u pitanje. Najvažnija sposobnost jeste ustati i uspraviti se kad se padne. Taj test je sada na ljevici.

Jedna od stavki Jahorinske deklaracije jeste zaustavljanje konzervativne revolucije. Je li ta revolucija doživjela trijumf u napadima na predstavu Olivera Frljića na MESS-u?

– Jeste. Još osjećam grč u želucu. Bila mi je to jedna od najtežih i najtužnijih noći u životu, jer smo tada izgubili slobodu na mišljenje i izražavanje. Ona neće doći ako je ne ostvarimo; samo mora čovjek da bude malo hrabar. Umjetnici moraju biti predvodnici slobodnog duha. Taj događaj nam je osvijestio da smo slobodu podrazumijevali, umjesto njegovali i čuvali. Velike kulture se prepoznaju po velikim umovima koji su te slobode osvajali po cijenu sopstvenih sudbina. Sloboda umjetnosti je nedodirljiva civilizacijska tekovina. To smo odbranili u ratu kada smo igrali predstave pod granatama i opsadom, počinjali probe sa “Sretno”, nadajući se da ćemo svi dočekati premijeru, a sada smo kapitulirali pred nasiljem vjersko-političkih krugova koji su unaprijed osudili umjetnički akt koji nisu vidjeli.

Dok vodimo ovaj razgovor, milioni žena i muškaraca protestuju protiv novog američkog predsjednika Trumpa. Je li moguće strah od Trumpovog dolaska pretvoriti u borbu protiv svih vrijednosti  koje on zastupa?

– Mi ne znamo ništa. Trump je i previše estradno komunicirao. Doduše, najčešće Twitterom, ali stvarni uvid u njegov politički koncept, pod uvjetom da ga on ima, o tome što slijedi nakon inauguracije, još uvijek ostaje u domeni nepoznatog. Prvi potezi koje pravi ne obećavaju ništa dobro. Bilo bi pogrešno ismijavati njegove izjave pod tvrdnjom da ovo ili ono nije moguće pa se onda i neće dogoditi. Ukoliko održi obećanja, mi svijet za četiri ili osam godina nećemo prepoznati. Trampovština će tada biti sinonim za fašizam.

Jesu li zadnje sankcije Vlade Sjedinjenih Američkih Država prema Miloradu Dodiku barem malo dale nadu da nismo napušteni? Mislite li da bi nova administracija mogla promijeniti odnos prema  BiH?

– Sigurno je da se neće mnogo toga bitnog promijeniti u odnosu SAD-a prema BiH; ne spadam u one koji aplaudiraju na poteze međunarodne zajednice koja sadistički voajerizira nad našom agonijom. Dodik je civilizacijska sramota BiH – nažalost, nije usamljen slučaj ovdašnjih političkih primitivaca koji su spojili fanatizam i akciju u ime svoje nacije, ideologije i vjere.

Je li moguća obnova sukoba u BiH? Može li retorika koju koriste Dodik, Nikolić, Grabar-Kitarović, Dudaković i drugi donijeti novi rat na ovim prostorima?

– Jeste, BiH je bure baruta sa mnogo neriješenih pitanja, secesionističkom politikom SNSD-a, segregacijskom HDZ-a, licemjernim odnosom susjeda (Hrvatske i Srbije), ali se iskreno nadam da nismo u špilu karata velikih igrača SAD-a i Rusije koji bi trebao da opet zapali Balkan.

Amer Bahtijar
Autor 27.1.2017. u 10:16