Svetozar Pudarić: Samo bošnjački nacionalizam može uništiti Bosnu i Hercegovinu

Amer Bahtijar
Autor 26.6.2017. u 10:28

Svetozar Pudarić: Samo bošnjački nacionalizam može uništiti  Bosnu i Hercegovinu

Svetozar Pudarić, šampion Kviskoteke, borac Armije BiH u opkoljenom Sarajevu, generalni sekretar SDP-a, prvi političar koji se poklonio na stratištima različitih etničkih grupa u BiH, čovjek koji je mandat potpredsjednika Federacije potrošio obilazeći mjesta koja nije obišao ni Nisvet Džanko u Pozitivnoj geografiji i prije svega ljevičar, za Tačno.net govori o ljevici, suočavanju sa prošlošću i nacionalizmima koji uništavaju bosanskohercegovačko društvo.

Razgovarao: Amer Bahtijar

Gospodine Pudariću, kako biste ocijenili četverogodišnju vlast SDP-a u kojoj ste i sami učestvovali?

– Ako te četiri godine stavimo u kontekst onoga što je zatečeno prilikom formiranja koalicione vlade, kao onoga što su nove koalicije formirane nakon opštih izbora 2014. uradile, ovaj period od nešto manje od četiri godine u kojem je SDP BiH učestvovao u vlasti na državnom i federalnom nivou mogu ocijeniti izuzetno uspješnim, bez obzira na niz grešaka i zabluda. Prva i osnovna zabluda je bila da će SDP BiH uspjeti promijeniti obrazac ponašanja SDA, najvećeg koalicionog partnera na entitetskom nivou. A druga da će, ublažavajući mehanizme blokada na državnom nivou, makar u resorima u kojima su radili SDP-ovi ministri, moći izmijeniti veći dio onoga što se nataložilo u proteklim decenijama. Niti jedno, niti drugo, SDP, sa onim dijelom vlasti koji mu je koalicionim dogovorima pripao, a što je bilo manje od ostvarenog izbornog rezultata, nije uspio realizovati ni blizu vlastitim, a kamoli očekivanjima građana. Za to je plaćena veoma visoka cijena – gubitak povjerenja. Povratak “prirodnih” partnera na vlast nakon 2014., uz podršku desno izrazito nacionalno orijentisanog SBB-a, pokazuje svu pozitivnu razliku i onog što je SDP uspio nametnuti kao agendu u prethodne četiri godine. No, sad je kasno vraćati se i razglabati šta bi bilo, kad bi bilo. SDP BiH nije uspio i –to je to, veoma jednostavno. Pri tome je, neosnovano, optužen za stvaranje lažne slike o samom sebi, a što je poslužilo kao opravdanje za odbijanje da se glasa za SDP 2014 godine. Građanima je trebao krivac što se stvari ili ne mijenjaju ili presporo mijenjaju u svega četiri godine i SDP BiH je to bio.

Postoji  li u SDP-u  suočavanje s grijehom šutnje, jer čini se da je stranka godinama išla u lošem smjeru, deideologizirana i elitizirana. Zašto se u  SDP-u  godinama šutjelo o  stanju u stranci? 

– Kad se susretnem sa ovakvim tvrdnjama uvijek se prvo pitam na koji se vremenski period ovo odnosi. Ako ćemo posmatrati cjelokupni period transformacije SDP-a BiH iz SKBiH do danas, očito je da je mnogo toga izmijenjeno, odbačeno, ali i neke politike koje su imanentno ljevičarske usvojene i razvijene unutar SDP-a BiH. Dakle, ne bih govorio o deideologizaciji, već prije o ideološkoj transformaciji. Moje lično mišljenje je da je i tu počinjen jedan niz grešaka, a najveća među njima je nekritičko usvajanje tzv. trećeg puta, kako su ga definirali Tony Blair i Gerhard Schröder, njegovi pragmatični nosioci na evropskoj socijaldemokratskoj sceni. Posljedice koje zbog toga trpe i Laburistička partija Velike Britanije i Socijaldemokratska partija Njemačke nisu ništa različite od onih sa kojima se suočava i SDP BiH. Pitanje elitizma obično se prelama kroz javni doživljaj dugogodišnjeg predsjednika SDP-a Zlatka Lagumdžije. Iste one osobine koje su ga u javnosti, među građanima, simpatizerima i članovima Partije kvalifikovale kao najobrazovanijeg, najprodornijeg i najsposobnijeg bosanskohercegovačkog političara dugo godina, odjednom su postale opterećenje: i njegovo znanje i njegova prodornost i njegova otresitost i upornost u zastupanju stavova. U samoj Partiji postojala je tendencija da se sve teške odluke (ili barem većina) delegiraju predsjedniku, tako da je većina članova rukovodstva bila sretna što nije morala te odluke donositi i time zauzimati strane u slučaju da postoje razlike u stavovima u njihovim organizacijama ili među njihovim drugaricama i drugovima. S vremenom je onaj kome je to breme natovareno počeo autonomno donositi odluke koje bi rado drugi donosili – isti oni koji su ga teretili teškim pitanjima na koje nisu htjeli ili nisu znali odgovoriti. Dok su rezultati potvrđivali ovaj odnos, stanje unutar Partije je ostajalo u ravnoteži. Tek kad je rezultat doveo do gubitka društvene moći cijele organizacije, pa i pojedinaca unutar nje, ovo se pitanje zaoštrilo. Svi dotadašnji “sukobi” i javni razlazi su uglavnom, ili po pravilu, imali daleko prozaičnije razloge od onih koji su bombastično navođeni u javnosti. Najčešće bi to bilo neispunjeno lično očekivanje, direktno povezano sa materijalnom ili društvenom koristi. A pitanje elitizacije se opet svodi na dvije ili maksimalno tri osobe koje služe kao pokriće za ovu, nikad dokazanu tvrdnju. Volio bih vidjeti spisak od, recimo, dvadeset članova rukovodstava SDP-a BiH, na bilo kojem nivou, za koje se može tvrditi da su elitisti. Molio bih samo da se tu ne uključuju oni koji su, bez ikakvog stranačkog backgrounda, obavljali profesionalne funkcije u javnim preduzećima ili ustanovama, jer oni ni prije, a ni sada nisu ono što se politički prepoznaje kao SDP BiH. Jasno mi je da SDP BiH nije uspio izbjeći, niti odgovoriti na tvrdnje o elitizmu – jednostavno, to nije ni zanimalo ljude koji su radili na svom poslu, radili sa ljudima direktno.

Nakon debakla na izborima 2014. godine mnogi su smatrali da će SDP BiH nestati kao Demokratska stranka Borisa Tadića. Je li zasluga novog rukovodstva na čelu sa Nikšićem ta što je stranka uopće preživjela? 

– Pripisivati poraz nekom imaginarnom bivšem rukovodstvu, a zasluge za “spašavanje” SDP-a BiH nekom izmaštanom potpuno novom rukovodstvu, jeste neozbiljno. Ovo sadašnje rukovodstvo, pored promjena koje su načinjene u njegovom sastavu, a od kojih je svakako najveća promjena predsjednika Partije, predstavlja, suštinski, kontinuitet u odnosu na prethodni period. Upravo ta osobina, ta mogućnost da se zadrži, obnovi pa i ojača kontinuitet u samoj organizaciji, bez obzira na promjene, jeste ono što razlikuje SDP BiH od stranke sa kojom ste je uporedili. SDP BiH je organizacija izrasla na stvarnoj potrebi dijela bh. društva za uspostavljanje prava, jednakosti, socijalne pravde i očuvanje njegovog višenacionalnog antifašističkog karaktera. Bez obzira na novoformirane političke entitete, SDP BiH ipak najjasnije i najsnažnije artikuliše ove društvene potrebe i odaje sposobnost da ih podstiče, očuva i ponudi rješenja za njihovo ostvarivanje. Koliko će SDP BiH biti sposoban da to ubuduće radi, zavisit će od onoga što novo rukovodstvo ponudi kao diskontinuitet u odnosu na prethodne politike. A već je vidljivo, makar deklarativno, zakretanje ulijevo jačanjem antifašističke tradicije unutar SDP-a BiH. Doduše, sve je izraženija tendencija transformacije SDP-a BiH u monoetničku stranku koja djeluje samo na dijelu Bosne i Hercegovine, ali još uvijek je, na sreću, moguće spriječiti da i ona poprimi jednonacionalni karakter. Tu je potrebno odlučno i brzo reagovati kako bi se ovaj proces zaustavio jer u njegovoj osnovi, u stvari, leže samo obični konformizam i odsustvo hrabrosti da se bori u naizgled nemogućim uslovima, a ne ideološko opredjeljenje ili jasno definisana politika promjene.

Rezultati posljednjih izbora potvrdili su  da  ljevica  ima potencijal da pobijedi u sarajevskim općinama kad je ujedinjena, ali cjelokupan broj glasova ljevice na nivou Federacije i BiH je još daleko od moguće pobjede na narednim izborima. Kako vratiti povjerenje u lijeve stranke? 

– Cijenim ovaj pokušaj da se dokaže kako nacionalisti, odnosno monoetnički desničarski politički entiteti oličeni u po nekoliko partija u svakom narodu koje svoju snagu crpe na podjeli i konfrontaciji građana po nacionalnoj osnovi, nemaju većinu u bh. društvu. Hajde da radikalizujemo ovu tvrdnju: glasovi za SDP BiH i apstinenti čine više od polovine građana BiH sa pravom glasa – dakle SDP BiH sam ima potencijal da ostvari većinsku podršku, da sam formira vlast. Ona je jednako na staklenim nogama kao i tvrdnja da zbir glasova koji nije dobila SDA u sarajevskim općinama (to ste naveli kao primjer) potvrđuje da bi ujedinjena ljevica mogla ostvariti pobjedu. Na stranu što se na taj način u “ljevicu” trpaju i oni koji to jednostavno nisu, ni po svom javnu diskursu, a još manje po stvarnom političkom djelovanju u zakonodavnim organima vlasti. Ima tu najviše onih oko centra, pa i poneki desni. U posljednje vrijeme sve je više političkih trgovaca i piljara bez ideologije i ikakve jasno definisane politike koji su izračunali koliko im glasova treba za jedan ili dva mandata i finansirali takvu kampanju. Najupečatljiviji primjer je situacija u Bosanskopodrinjskom kantonu – Goražde, s tim da očekujem da se ovaj trend pojača, a pojava proširi i na druga područja u Bosni Hercegovini. Ipak, direktni praotac i utemeljitelj principa na kojima su izrasli ovi sitnih trgovci je politički projekat, tada, Mesne industrije “Lijanović”: stranka Radom za boljitak.

Čini se da ujedinjenje ljevice nema alternativu. Na kojim temeljima bi se to ujedinjenje trebalo dogoditi? Kako objediniti cijelu građansku scenu, a ne samo dio Federacije?

– Javno glorificanje nekakvog “ujedinjenja ljevice” kao spasonosnog sumameda za političku, društvenu i ekonomsku situaciju u zemlji je u najmanju ruku neodgovorno jer nudi da se jedna laž, ona o ekskluzivnom zastupanju (jedno)nacionalnih interesa, zamijeni drugom, jednakom laži o svemogućoj ujedinjenoj ljevici kao spasitelju svih dobrih Bošnjana. Kao da će se u toj ujedinjenoj ljevici naći neki nadljudi, ili možda vanzemaljci, koji će se svim svojim bićem nesebično žrtvovati za dobro svih. Namjerno se, ili zaboravlja ili prešućuje, da se u toj ljevici, kao i u svim organizacijama u Bosni i Hercegovci, nalaze obični ljudi, proizvod ovog i ovakvog društva koje se razvija i raste u pravcu formiranja tri odvojena ekskluzivna društva već dvadeset i šest godina – gotovo cijelu jednu generaciju. Dakle, promjena paradigme na kojoj počiva naša društvena stvarnost jeste ono što nam je potrebno – prava društvena revolucija, beskrvna. A ako do nje ne dođe, ove protivrječnosti koje se samo gomilaju, mogu lako dovesti do nasilnih pokreta i ponovnih fizičkih sukoba suprotstavljenih grupa ma kako one ovaj put bile definisane. Svoditi, dakle, društvene promjene isključivo na djelovanje političkih stranaka, bez obzira što postoji ogromna potreba za njima (promjenama), kao i značajna uloga stranaka u tim promjenama, ne predstavlja tek puki avanturizam, već je i opasno – društveno opasno. Upravo iz onog razloga koji ste dobro zapazili, jer bi, tako koncipiran, zasigurno ugrozio, ako ne i konačno uništio mogućnost da se ovaj pokret ili bilo koji drugi pokret ikada proširi cijelom Bosnom i Hercegovinom. Dvadeset i šest godina strančarenja i fragmentacije ostavilo je dubok trag u odnosima postojećih stranaka, a svaki novi politički entitet se suočava sa znatnom dozom podozrenja od strane velikog dijela onih kojima bi se trebao obratiti. Gleda se odakle je, zašto je, kako se zove, ko je u njoj po imenu i prezimenu… I tako u beskraj. Ovdje bi ulogu katalizatora promjena trebao odigrati politički nevladin sektor, prvenstveno, kad bi postojao. Nevladine organizacije tog, političkog tipa, duboko su korumpirane i nemaju nikakve želje da preuzmu odgovornost – nisam se sreo do sada niti sa jednom koja bi radije radila na promjenama od toga da, punih usta, govori kako drugi ništa ne rade i kako bi “oni tamo”, političari, trebali da rade. Šta bi trebali da rade, to konkretno ne govore. Kad se sve sabere i podijeli, vidi se iz aviona da se uglavnom zalažu za preraspodjelu moći, prava i sredstava u korist vlastite interesne grupe ili klijentele. I to je i legitimno i legalno, ali način kako se predstavljaju kao objektivni zastupnici društvenih interesa je dvoličan i neiskren.

Foto: sarajevotimes.com

Foto: sarajevotimes.com

Prvi ste političar koji je posjetio većinu mjesta stradanja u BiH. Koliko je bitno kleknuti na svim tim mjestima, od Ahmića do Trusine? 

– Ja bih taj dio mog javnog djelovanja, koje je šire uočeno tek i samo u one četiri godine dok sam bio potpredsjednik Federacije BiH, posmatrao u najmanje dvije ravni. Prva je, ona meni značajnija, moje vlastito suočavanje sa činjenicama, mjestima gdje su zločini počinjeni i posljedicama koje su oni ostavili. Time sam postigao suočavanje sa vlastitim udjelom u toj prošlosti i prihvatanje onog što sam činio i što mi je učinjeno. Druga je, ona opšta ili javna, kojom je ovo moje kontinuirano, sveopšte odavanje pošte svim nevino stradalim u proteklom ratu bilo izloženo svima koji su se počeli miriti s mišlju da nas je rat potpuno podijelio i da se razderano tkivo nikad više ne može povezati. Nisam žrtve dijelio na nekakve naše i njihove. Nisam ni pokušao umanjiti ničiju krivicu ili odgovornost, bez obzira na oznake koje je nosio i za šta se navodno borio. Za mene su, a to sam uporno ponavljao, sve žrtve moje, a svi zločinci njihovi. Ne znam koliko je to traga ostavilo u kolektivnom ili individualnom pamćenju, ali sam siguran da sam radio ono što je najljudskije i prema žrtvama i prema preživjelima: njihovim porodicama, prijateljima, bilo kome ko se osjeća sa njima i onim što im je učinjeno, na bilo koji način, povezanim. U svojim javnim istupima, pored samog čina, za koji smatram da je ključan, uvijek sam koristio izravan i jasan govor. Žrtvama se nisu desili zločini ili dogodile nesreće. Oni su uvijek smaknuti, pobijeni, mučeni, a njihove kuće spaljene, opljačkane i uništene. Jednako kao što ni na jedan grad ili naselje granate nisu padale, već su ispaljivane. A topografija smrti, topografija zločina u Bosni i Hercegovini je tako gusto premrežena mjestima sa ljudskim ostacima da je užasno ako sve to primite odjednom. Čini se, ponekad, da nema pedlja zemlje gdje se, ispod neke humke, u nekom jarku, na nekom zabitom dijelu, ne krije neki grob kao podsjetnik na nedužnu žrtvu nečijeg zvjerskog nasilja. Odricanje, pogotovo kolektivno odricanje zločina počinjenog u ime onog koji ga odriče, u stvari, čini ljude saučesnicima u nečemu što niti bi sami uradili, niti bi dozvolili da se uradi kad bi mogli spriječiti. Optužujući druge da pokušavaju nametnuti kolektivnu krivicu, ti zaštitnici, kroz odricanje, upravo to nameću vlastitom podložnom puku. Jedan je jedini razlog za to: držati ljude strahom i mržnjom odvojene kako se ne bi desilo da budu ugroženi njihovi ekonomski interesi, njihova moć i vlast, stalni niz zločina bez kazne. Mlade podižu i odgajaju u neznanju, pune im glave mitovima i stvaraju društvo emocionalnih i intelektualnih bogalja. Pokušavam zamisliti kako autobusi školske djece dolaze iz svih krajeva Bosne i Hercegovine na čas istorije, recimo, u prostorije predratnog ženskog zatvora u Ljubuškom ili u Skelane. Ovdje namjerno ne spominjem ona mjesta koja već imaju i simbolički karakter zbog obima i karaktera počinjenih zločina jer sam uvjeren da bi svaki državljanin Bosne i Hercegovine morao osjećati potrebu da sam ode u memorijalni centar u Potočarima, jednako kao što Jevreji idu u Yad Vashem.

Pokrenuli ste ideju o gradnji spomenika žrtvama na Kazanima; dokle se tu stiglo, tj. dokle ste stigli sa podizanjem svijesti ljudi u Sarajevu da se suoče sa zločinima koji su se dešavali u opkoljenom gradu? 

– Inicijativa se pretvorila u, nažalost, ritualno okupljanje sve većeg broja zvaničnika na Kazanima, jedanput godišnje, te su potreba obilježavanja ovog stratišta i podrška tome postale opšte mjesto u izjavama svih koje novinari o tome upitaju. Nešto kao opredijeljenost za evro-integracije – svi su za. Samo što akcije nema, ništa se ne dešava stvarno od onog dana kada je dr. Ivo Komšić na mjestu gradonačelnika Sarajeva zamijenio dr. Aliju Behmena. Od ove sadašnje gradske uprave i vijeća ne očekujem nikakvu promjenu u odnosu prema inicijativi za gradnju spomenika žrtvama ubijenim i bačenim u Kazane. Ljudi u Sarajevu su svjesni da su u njihovo ime u Gradu činjeni zločini. Oni o tome i govore i jasno im je da odbrana Sarajeva ima svoje mračne džepove i tamne mrlje. Jednako kako su se neki u ratu bogatili, bilo ih je i koji su ubijali. Ne treba zaboraviti da su prve oružane grupe koje su se suprotstavile napadačima bile upravo kriminalne bande. Kriminalci se nisu bitno promijenili, samo što su sad imali drugog primarnog neprijatelja i mogli su javno sticati društveno priznanje čineći upravo ono zbog čega su prije bili progonjeni i hapšeni: biti nasilni, krasti, pucati i ubijati – sve dok to čine protiv neprijatelja. Mene su, između ostalih, optužili zaštitnici srpstva iz sigurnosti svojih toplih srpskih domova na svojoj srpskoj zemlji u srpskom dijelu Bosne i Hercegovine (kako oni na to gledaju) kako  namjerno hoću da se obilježi mjesto do koga je jako teško doći, koje nije na očima, i na taj način pomoći da se prikrije zločin; umjesto da se, prema njihovom mišljenju, spomen-obilježje tim žrtvama podigne usred Grada. Neka dođu u Sarajevo, neka noće kod mene, pa ćemo skupa otići na Kazane. Možda će tada shvatiti zašto je bitno da se upravo na tom mjestu obilježi stradanje žrtava. Možda će ih, ako su ljudi, spucati isti onaj osjećaj koji mene udari svom silinom kad krenem tamo. Osjećaji koji me svaki put obuzmu dok se penjem uzastranu do te jame, daleko od gradske vreve, pod padinama Trebevića, u nigdini, jesu strava, muka i tuga. Zamislim kako su se, teturajući, pogonjeni udarcima i guranjem egzekutora, osjećali oni koje su uskom stazom vodili uzbrdo. Šta su proživljavali znajući da ih na kraju, nakon još par stotina koraka, čeka smrt, hladnokrvno ubistvo premlaćenog, mučenog čovjeka. E, to je ono što bi svako ko dođe do Kazana trebao osjetiti, a ne neki patetični osjećaj obaveznog suosjećanja ispod monumentalnog spomenika, usred gradske gužve, na smrdljivom bezličnom asfaltu.

Koliki je problem bošnjački nacionalizam i može li on biti koban za BiH, kao srpski nacionalizam za Jugoslaviju? 

– Bosnu i Hercegovinu može uništiti jedino bošnjački nacionalizam. Svi ostali nacionalizmi mogu učiniti život u mojoj otadžbini teškim, neizdrživim, usporiti bilo koji eventualni proces poboljšanja društvene i ekonomske situacije, ali je ne mogu satrti u temelju. Njen je temelj inkluzivna višenacionalna zajednica koja uvažava razlike, podstiče sličnosti i podržava višeslojne identitete njenih stanovnika. Taj temelj može razbiti samo bošnjački nacionalizam. Bez jasnog političkog zagovora za ove vrijednosti najbrojnije narodnosne zajednice u BiH, nema ni BiH.

Veliki ste protivnik konsocijacijskog modela uređenja BiH. Šta je suštinska retrogradnost tog modela? 

– Možda me moje iskustvo da je moguće živjeti zajedno, a da pri tome niko nikada nije potpuno “gornji” ili “donji”, kako se to nekad govorilo, navodi na to da je tzv. konsocijacija koja nam se nudi kao rješenje u stvari samo drugi izraz za aparthejd ostvaren navodnom konsenzualnom autogetoizacijom suučesnika. Takav model je, recimo, decenijama primjenjivala Savezna Republika Njemačka, držeći odvojenim sve veće i veće zajednice useljenika, ne dozvoljavajući im značajniju naturalizaciju pa ni kolektivnu, već samo individualnu integraciju u njemačko društvo, sve dok prije nekoliko godina sama kancelarka, gospođa Merkel, nije priznala da je taj model “multietničke” Njemačke propao. A sad bismo mi trebali primijeniti model odvojenih društava koja žive jedna pored drugih, podnose se i, preko izabranih predstavnika, kolektivno dogovaraju. Jeza me hvata od pomisli da će moja djeca ili djeca moje djece živjeti u jednom takvom društvu. Ono počinje podizanjem nevidljivih, a zatim i stvarnih zidova između zajednica, kao što je to slučaj u Belfastu. Završava potpunim razdvajanjem i neznanjem jednih o drugima, poput poente vica u kome se dječak i djevojčica iz različitih zajednica u grmlju igraju doktora, a jedno od njih, vidjevši ono drugo golo, reaguje: “Nisam ni znala/znao da se Srbi i Hrvati (ili Hrvati i Bošnjaci, ili Bošnjaci i Srbi, ili bilo koja druga kombinacija) baš toliko razlikuju!!!”

Gdje je glavno ishodište srpskog i hrvatskog nacionalizma u BiH? U nesuočavanju sa zločinima iz devedesetih? 

– Glavno ishodište srpskog i hrvatskog nacionalizma, za razliku od bošnjačkog, nalazi se izvan Bosne i Hercegovine. I jedan i drugi su lokalni izrazi veledržavnih političkih programa stvaranja jedinstvenih nacionalnih država na prostorima na kojima žive pripadnici istog naroda. Svi pojavni oblici njegovog ispoljavanja, uključujući i nesuočavanje sa zločinima, samo su sredstva za realizaciju tih vjekovnih, velikih, istorijskih, prirodnih težnji naroda (ovo je sve izrečeno sa velikom dozom ironije i prezira, jer jedino to i zaslužuje). U Bosni i Hercegovini i sam nacionalizam je, u dnevnoj političkoj praksi, tek puko sredstvo za ostvarivanje veoma prozaičnih ciljeva i koristi se iz mnogo prizemnijih razloga – od ostvarivanja nekog vida socijalne pomoći ili zapošljavanja srodnika do participacije u odlučivanju o milijardama ili o sudbinama stotina ljudi. Bošnjački nacionalizam je nešto sa čime i sami nacionalisti imaju premalo iskustva u odnosu na druga dva. On tek razvija svoje mitove i legende i traži svoje korijene, kopajući unatrag u prošlost i pabirčeći ponekad nespojive događaje i pojave kao tragove naknadno utisnute u dokazivanje razvojnog puta nacije. Ne sumnjam da će se i taj konstrukt popuniti i da ćemo se uskoro suočiti sa zrelim oblikom i ovog, trećeg nacionalizma na prostorima Bosne i Hercegovine. Ukoliko bude slijedio logiku svih drugih nacionalizama, i on će morati imati aspiracije da pod jedan kišobran okupi sve pripadnike svog naroda, pa će, prema tome, imati i imperijalističke karakteristike teritorijalnog definiranja nacionalne države Bošnjaka koja uključuje i prostore okolnih država na kojima oni žive.

Zašto je govoriti o ratnim  zločinima  opasno čak  21 godinu nakon rata? Možda zato što su ratni zločinci danas uspješni poduzetnici i tranzicijski dobitnici? 

– Zato što se oni koji su ih počinili i dalje smatraju herojima i uživaju punu zaštitu većinskog dijela zajednice, pa i onih koji vrše faktičku vlast na tom prostoru. Tužilaštva i sudovi su dio tog i takvog društva i teško da se može očekivati da, bez nekog stalnog direktnog vanjskog podsticaja i garancija zaštite života i dobra njih i njihovih porodica, prevashodno djece, sudije, tužioci ili policajci budu temeljno drugačiji od svog okruženja i suprotstave se objektivno danas onim najjačim u društvu. O onima koji dijele sa zločincima slične ideološke stavove da i ne govorim, a nisam baš siguran da i takvih, pa makar ih mogli nabrojati na prste samo jedne ruke, nema u pravosuđu i među djelatnicima organa istrage i gonjenja. Drugi, također bitan razlog, jeste i onaj koji ste vi naveli u pitanju. Dio nalogodavaca, pa i nešto manji broj izvršilaca, danas pripada novoj društvenoj eliti. Tu su i oni koje možemo označiti tranzicijskim dobitnicima: “čarobnjacima” berze i privatizacije. Daleko više je onih koji spadaju u kategorije ratnih profitera-logističara, skladištara, crnoberzijanca. Ima i onih koji su bili ili su još uvijek paravan za ozbiljnije krupnije ribe. Preko njih se i danas u zemlju, pod plaštom stranih ulaganja off-shore kompanija ili ortačkih društava sa tajnim ortacima, uvozi sumnjiv novac. Zbog tog novca, sakrivenog po raznim računima širom svijeta, jedna pepeljara može koštati 250 KM, a specifikacija armature navodno ugrađene u nizove zgrada sa stanovima za koje ne postoje kupci nalikovati na specifikaciju zidova atomskog skloništa, i tako dalje, i tako dalje, i tako dalje. Suviše su velike pare u igri; ulozi su visoki, a ljudi o kojima je riječ tokom rata su i pokazali i dokazali da su spremni nasiljem rješavati ono što smatraju da im predstavlja problem.

Ako  građanske  stranke ne ponude suštinsku promjenu paradigme, mogu li nam  se dogoditi ozbiljni pokreti poput pokreta Saše Jankovića u Srbiji?

– Ova zemlja i njeni ljudi su umorni od pokreta koji se javljaju ciklično, pred svake izbore. Nude im se kao instant rješenje koje spašava od svih tegoba, nešto poput onih eliksira putujućih ljekara sa Divljeg zapada, što ih u vesternima gledamo kako agresivno prodaju svoje svemoćne lijekove sa sjedišta konjskih kola. I svaki put se ti pokreti, ta spasenija, razbiju o hridi straha, budu nadglasani talambasima naciona i ugušeni prizivanjem topline kolektivnog mraka. Svi su spremni za promjenu, samo nemoj da to bude baš na ovim izborima. I tako sve dok se boje ne rastope i dok sve ne postane sivo i besmisleno. Oni koje vi nazivate građanskim strankama nemaju snage, ponekad ni volje da ponude promjenu koncepta na kojem počiva današnja BiH. Da budemo načisto, nemaju ni dovoljno brojnu biračku bazu u ovoj osiromašenoj zemlji nadriproleterijata i kvazikapitalista na kojoj bi mogli izgraditi tu snagu. Jedina, stvarno jedina snaga koja se možda može suprotstaviti ubijanju Bosne i Hercegovine i njenog bića jeste Socijaldemokratska partija Bosne i Hercegovine. Jedna radikalizovana, aktivna i borbena partija, a ne ovo što sad imamo. Neću tvrditi da sam srećan zbog toga. Bilo bi bolje da ima više onih koji mogu i znaju. Bilo bi bolje i da je SDP BiH drugačiji nego što je sad. Imamo ono što imamo i ko god želi da živi u drugačijoj, avnojevskoj, pravoj Bosni i Hercegovini ima dužnost da se za nju bori. Niko ništa neće donijeti na tanjiru i to još mukte. Politika je skup sport. Njeno praktično provođenje košta i vremena i novca i znanja i strpljenja, čak i kad svi u to uključeni rade bez ikakve naknade. Teško je očekivati da se pojavi bilo kakav pokret koji bi mogao poroditi novu Bosnu i Hercegovinu a da nastane, traje i uspije isključivo i samo na volji i želji. Kao što se rat vodio, kako su to Sarajlije govorile dok su bili u opsadi, do posljednje marke, tako se i politika dugoročno ne može niti voditi, niti ostvariti bez ijedne marke. Kad pogledate ko bi to mogao platiti, nisam siguran da biste bili sretni izborom: ni domaćih, ni stranih finansijera “dobrotvora”.

Ranije smo govorili da se SDP kroz godine elitizirala, i činila se u jednom momentu kao liberalna partija koja se obraća eliti. Zašto je ljevica odustala od populizma na kojem je kroz historiju izvojevala glavne pobjede? 

– U Bosni Hercegovini je podmetnuto kukavičje jaje postideološkog društva. Prema toj teoriji, a i praksi kojoj svjedočimo već više od dvadeset godina, neke vrijednosti pripadaju svim političkim grupacijama, pokretima, strankama bez obzira da li oni to svojim praktičnim djelovanjem uopšte dokazuju. Recimo, svi su za socijalnu pravdu, čak i oni koji donose zakone i odluke kojima se upravo vrši socijalno raslojavanje i čini nepravda velikom broju ljudi. I niko tu tvrdnju, tipa svi smo socijaldemokrati, ne dovodi u pitanje. Javnost to podstiče, građani prihvataju i prijemčivost na bilo kakav aktivizam se svodi na nulu. Svi protesti u ovoj zemlji su jednokratni, parcijalni i, po svom dometu, trivijalni. Ne mislim da su razlozi zbog kojih ljudi izlaze na proteste trivijalni, oni su, u ogromnoj većini slučajeva, egzistencijalni, krucijalni. Efekti koje poluče su trivijalni, tek par sati pažnje nekoga u vlasti i paušalno “rješenje” koje ne opterećuje mir vladajućih.  Jedini pravi protesti kad su hiljade ljudi izašle na ulice u jednom dijelu Federacije BiH bili su oni iz februara 2014. Kako i zašto su oni nastali? Da li su i u kojoj mjeri organizovani? Ko je organizator ili ko se ubacio organizovano i kakve je političke dobitke postigao ili želio postići? Nije još vrijeme da se o tome priča, jer su mnoge bitne činjenice nedostupne – većinom se radi o svjedočenjima očevidaca ili direktnim ličnim doživljajima. Činjenica je jedna – veliki broj ljudi se okupio da protestuje protiv stanja u dijelu zemlje i vlasti na tom prostoru, primjenjujući i nasilje. Većina nije imala nikakvu agendu doli da protestuje i sruši ono što, po njima, ne valja i ne može se više trpiti. Okupljanja takozvanih foruma građana i ono veliko ništa koje su oni u konačnici postigli je pokazalo da ne postoji artikulisana alternativa i da su pare uložene, uglavnom izvana, u izgradnju nevladinog sektora kao aktivnog, mislećeg i djelujućeg dijela društva nezavisnog od državno-političkog establišmenta, uludo bačene. Odustajanje i povlačenje u pozadinu drugih, organizovanih političkih snaga, pokazalo je da iste nisu ni spremne ni sposobne da provedu promjene na ovaj način, da su, u stvari, kukavice koje su mislile da će masa uraditi njihov posao, a vlasti leći na leđa i predati se pred prijetnjom. Dakle, ovi protesti su pokazali da niti ono što sebi tepa da je vanstranačka ljevica, niti oni koji su populistički desno nemaju ni znanja ni kapaciteta da artikulišu i provedu iskazanu narodnu volju vlastitim direktnim političkim aktivizmom. SDP BiH nije odustao od populističkog aktivizma, ali je odustao od svake vrste nasilja. Teško je biti nenasilni populista, možda i nemoguće. Pa čak je i pokret zasnovan na nenasilju koji je u kolonijalnoj Indiji pokrenuo Mahatma Gandhi završio krvavim pokoljima u toku preseljenja miliona stanovnika indijskog potkontinenta i razgraničenja na dvije novonastale slobodne države: Indiju i Pakistan. Šta SDP BiH treba, a od čega se udaljio? Jednostavno: SDP BiH treba da govori riječi koje ljudi razumiju, da se ljudima obraća neposredno, da pokaže i dokaže da su svi esdepeovci i esdepeovke, uključujući i one koje uglavnom viđamo u odijelima na televiziji, tu u svojim kvartovima, ulicama, mjestima, uvijek zajedno sa svojim komšijama, poznanicima, sugrađanima i da dijele sve probleme svoje zajednice. Moraju pokazati da su spremni da za zajednicu, u mjeri u kojoj im je ta zajednica dala, ali i više, učine toliko da se barem dio problema riješi ili počne rješavati. Nikad ne pristajati na stigmu kolektivne krivice “političara“ i uvijek jasno razgraničavati i objašnjavati šta ko radi. Pa kad vam kažu da vodite predizbornu kampanju, onda slobodno možete odgovoriti potvrdno i s ponosom reći da je vodite djelima. Glasno reći da je prirodno da očekujete da se ta djela i priznaju i da vam se omogući da nastavite raditi u korist zajednice. Šta je tu nenormalno? Meni iz glave ne izlazi moj nekadašnji kolega iz Doma naroda Parlamenta FBiH Zijat Zijo Mušić: na koje god mjesto ga SDA stavi na listi, on bude izabran u Skupštinu HNK i to prvenstveno zahvaljujući svemu onome što radi za stanovnike doline Drežnice, ili ih uspije ubijediti da radi – svejedno. Jednu trećinu svih glasova sa svih biračkih mjesta u svim općinama ovog kantona on dobije na tri biračka mjesta u ovoj dolini, njih preko 1.000. Fascinantno je, recimo, da je od ukupno 504 glasa za sve političke partije u Donjoj Drežnici 2014. upravo Zijo Mušić dobio 419. Neko će, možda, sumnjičavo reći da je dopisivano. Pa ako kojim slučajem i jeste, i to je morao neko raditi, neko iz te Drežnice uz saglasnost onih koji su tome prisustvovali. I to je dokaz da postoji poseban odnos kandidata i zajednice. Vrlo rijetko neko iz SDP-a BiH ima takav odnos i tu je problem.

Možemo li dalje sa  tri različite  istine o  posljednjem, ali i pretposljednjem ratu? Hoćemo li se suočiti s ratom ili ćemo ponovno otvarati  neke nove Dretelje i Manjače? 

– Ne mogu postojati tri istine, mogu postojati različita lica jedne istine. To je neizbježno, jer su iskustva koja su ljudi proživljavali, ono što su na osnovu proživljenog prenosili svojoj djeci i drugima koji su ih slušali s povjerenjem, toliko različita da je nemoguće ispričati jednu jednostavnu jedinstvenu istinu o tom krvavom i strašnom periodu naših života i života naše otadžbine. No to nije ništa neobično i neuobičajeno. Svuda u svijetu za iste događaje postoje različite interpretacije. Za Austrijance će, recimo, atentat na prestolonasljednika Franju Ferdinanda uvijek biti teroristički akt. Za mene, on je herojski čin grupe mladih boraca za oslobođenje od viševjekovne strane okupacije; prvo turske, a zatim i austrougarske. Počinjen je metodom koju danas označavamo terorizmom, jednako kao i svi drugi atentati počinjeni s kraja 19. i u prvim decenijama 20. vijeka u toku rađanja nacionalnih država širom Evrope. Nisam siguran da ih oni u čije su ime, uglavnom, ginuli ti atentatori danas označavaju teroristima i da ih se stide. Ono što je najbitnije jeste da se ta različita lica istine temelje na istinitim činjenicama. Dok god se prikrivaju ili iskrivljavaju činjenice, dok god se iznose prijesne laži, nema mira ni u dušama ni u životima nasljednika ovog nama posuđenog dijela zemaljske kugle, ove prekrasne flekice vode i tla zvane Bosna i Hercegovina. Da li će to biti novi ratovi ili novi logori ili nešto treće, danas nezamislivo, ne znam, ali znam da će donijeti više nesreće nego sreće svima koji budu proživljavali taj život potican laži i mitovima.

Amer Bahtijar
Autor 26.6.2017. u 10:28