Tahir Delić Tašo logoraš i otac ubijenog djeteta: Vrijeme je za iskreno pomirenje Mostaraca

Povezani članci

• Mira Furlan: Ne vibriram na žici nacionalizma
• Bumbarov let
• U OBRANU KISSINGERA I(LI) MIRA
• Esad Bajtal: I bi genocid
• Marijan Vogrinec: „Gradonačelnik Hrvatske“ postao „gradonačelnik Remetinca“
• Bilježnica Robija K.: Kratka plovidba

Godinama je Mostar grad slučaj, simbol nestabilnosti u BiH. Mostar skoro godinu dana nema gradonačelnika, gradsko vijeće, izbori nisu održani, a niko ni ne zna kad će biti.

Mnogi će reći da su glavni razlog političke nestabilnosti još uvijek otvorene ratne rane. Tokom rata Mostar je preživio pakao, opsadu, užasne koncentracione logore, masovna protjerivanja civila, ali i masovna stratišta: Uborak, Grabovicu. Pokušaj da se nakon rata formira komisija za istinu i pomirenje u Mostaru neslavno se završio.

Rat iz 90-ih nije dao pobjednika. Jasno je da se ni nakon rata neće ukazati niko sa strane ko će ga proglasiti. Političko natezanje, mržnja u kojoj rastu nove generacije od koristi su samo tranzicijskim dobitnicima i ratnim profiterima. Vrijeme je za ozbiljno pomirenje.

Građani Mostara nikad neće zaboraviti rat, opsadu, logore, ali moraju svemu tome pogledati u oči i krenuti u ozbiljan proces pomirenja.

Tu nema kalkuliranja.

U razgovorima s uglednim Mostarcima, žrtvama, roditeljima ubijene djece, logorašima, intelektualcima, vjerskim vođama portal tacno.net pokušat će doći do odgovora kako do pomirenja u Mostaru.

Tahir Delić Tašo, mostarski pjesnik, u ratu je izgubio dijete, majku, brata. Brat mu je ubijen na deponiji Uborak, masovnoj grobnici, a dijete i majka ubijeni su 1993.

Pristao je za naš portal govoriti o temi koja je tabu u Mostaru: pomirenju.

Razgovarao: Amer Bahtijar

G. Deliću, možete li nam na početku ovog razgovora ispričati Vašu ratnu priču?

U ovom prokletom ratu izgubio sam dijete i majku u mjesec dana. U desetom mjesecu 1993. izgubio sam majku, a u novembru iste godine izgubio sam i dijete. Prije toga poginuo mi je i brat, ubijen je na Uborku od strane četnika. Nakon svega što mi se dešavalo i logora koji sam preživio ipak kažem: ne možete sve ljude u istu vreću stavljati jer i među nama je bilo svakakvih ljudi. Ima stara izreka: “I maca prisne ogrebe”. Da bi vam bilo jasnije šta hoću da kažem, bilo je i naših ljudi kojima su čitave porodice ubijene i ti ljudi više nisu ljudi već postaju životinje. Ti ljudi su u tim trenucima svašta činili. Međutim, to nije opravdanje. Ja lično da znam ko mi je učinio to zlo, vjerujte mi da bih znao šta bih uradio, ali ne mogu zbog jednog pravoslavca ili katolika mrziti sve Srbe ili Hrvate. Iza svakog zločina mora da stoji ime i prezime čovjeka koji je to zlo učinio. Ja sam uvijek bio pacifista i volim ljude. Za mene postoje samo dobri i loši ljudi. Mi moramo, ne zbog nas, već zbog ove mladosti, konačno početi gledati kako će čovjek preživjeti jer ove nacionalne podjele vode nas u propast. Dosta je ratova, mržnje i ubijanja. Došlo je vrijeme da se volimo. Sjetite se kako smo prije rata živjeli. Možemo tako i danas.

Šta treba uraditi u Mostaru kako bi počeo proces istinskog pomirenja i dijaloga?

Ljudi kao ljudi, bez obzira koje nacije, lako će kroz dijalog pronaći mir. Međutim, političari trebaju malo da se povuku u ćoškove i onda će, vjerujte mi, sve biti u redu. Ljudima treba rada, mira i hljeba.