Tomislav Jakić: Danas je kategorija odgovornosti praktično nestala

Povezani članci

• Istinom protiv historijskog revizionizma!
• Mali veliki čovek
• Potreban je plan i djelovanje ako ne želimo izgubiti državu i postati Palestina
• UKS vs Basara: Nacionalšovinisti i dalje u sedlu
• Kako ubiti ideju?
• Boris Dežulović: Ateistički Jasenovac

Foto: nacional

Razgovarao: Nendžad Novalić, Novo vrijeme

Želio bih ovaj intervju započeti pitanjem o knjizi, Vašoj naravno. Iako i sami kažete da “Nisam zavijao s vukovima” nisu klasični autobiografsko-memoarski zapisi, nepobitno je da u ovoj knjizi pred javnost stavljate nešto što je godinama bilo dio Vaše intime, intime porodice, prijatelja. Je li postojao strah kakve će biti reakcije, ne samo najbližih, već cjelokupne javnosti?

Kao prvo: ono što nazivate mojom intimom, a ja bih radije rekao naznakama obiteljskog okruženja u kojemu sam odrastao, prisutno je u knjizi u onoj mjeri u kojoj sam mislio da je to potrebno, kako bi čitaoci imali predodžbu o čovjeku koji ju je napisao. Ako izuzmete elemente o tome obiteljskom okruženju, neke iz rane mladosti i – naravno – poglavlje o mojim psima, mojega privatnog života u knjizi nema i mislim da nije ni trebalo biti. A što se tiče mnogih ljudi koje spominjem, s kojima sam radio ili se tokom života u ovakvim ili onakvim prilikama sretao, naravno da mi je bilo jasno da neće svi biti baš presretni zbog onoga što sam napisao. Ali, budući da sam se na pisanje u prvome redu odlučio zato, da pariram sve prisutnijim lažima i o onome što je bilo jučer, i o onome što je danas, to je bio jedini način: da, naime, govorim na osnovi činjenica, na osnovi doživljenoga. Drugim riječima: da govorim istinu. I toga se nisam bojao.

Nakon objavljivanja prvog izdanja knjige, kako sami pišete, hrvatska javnost je skoro u potpunosti ignorirala knjigu, a objavljen je samo jedan osvrt. Zašto se po pravilu ignoriraju knjige koje kritički govore o nama samima? Ima li reakcija na drugo, dopunjeno i prošireno izdanje?

Drugo, prošireno izdanje u Hrvatskoj je nepoznato. Promocije smo planirali tek za proljeće, a promocije u Sarajevu i Tuzli, izvanredno organizirane i posjećene, hrvatski mediji očito nisu smatrali vrijednima spomena. Inače, prvo izdanje, ono s kraja godine 2010. bilo je registrirano u vidu informacija o promociji u Zagrebu, ali prikaz knjige – osim glasila antifašista otoka Raba – objavio nije nitko. Odgovor na pitanje: zašto, mislim da ste i sami dali, rekavši da govorim kritički o nama samima. Takve stvari nisu popularne. Osim toga, oni koji bi i mogli nešto reći o knjizi, ne znaju zapravo što bi s njome. To nije klasična povijesna knjiga, niti sam ikada imao namjeru tako nešto pisati, pa povjesničari smatraju da ih se ne tiče. Govorim o medijima, ali mali je broj novinara koji pišu knjige, izuzmemo li zbirke objavljenih članaka ili intervjua. Pa tako i novinari radije šute. A i svi oni iz tzv. javnog života imaju prema knjizi zadršku, da upotrijebim najblaži mogući izraz, jer stvari postavlja na svoje mjesto. Činjenice koje navodim nemoguće je pobijati, jer to su naprosto činjenice. Baš kao što je nemoguće pobijati i dokumente koje citiram u cjelini, ili u dijelovima.

Kada neko ko tek ulazi u svijet medija i profesionalnog novinarstva čita Vaše zapise o medijima, posebno o televiziji, svijet koji Vi opisujete – svijet obilježen profesionalnošću, otmjenošću i jednom vrstom sjaja – čini se dalek, nestvaran i nemoguć. Zašto su stvari otišle tako i toliko u pogrešnom smjeru? Ima li novinarstvo, kao profesija, budućnost?

Da se razumijemo: ni u vrijeme što ga opisujem, nije sve u medijima bilo prekrasno, niti su svi koji su u njima radili bili idealni. Ali, da je medijska scena bila obilježena profesionalnošću, ozbiljnim pristupom poslu, odgovornošću prema onima kojima su informacije bile namijenjene – to je istina. A zašto smo spali na ove niske grane na kojima smo sada? Na žalost, nije to karakteristika samo medijske scene na području nekadašnje Jugoslavije. To je svjetski trend, a potekao je iz Amerike koja je iznjedrila senzacionalističko novinarstvo i bespoštednu borbu da se s informacijom, ma kojom bilo, bude prvi i da se bude ekskluzivan. Ponavljam: moja je generacija novinara imala osjećaj odgovornosti prema onima koji su čitali, ili slušali ono što pišemo, odnosno govorimo. Danas je kategorija odgovornosti praktično nestala. Vijest je roba, a novinar je najamni radnik, ovisan o vlasniku i njegovim željama i potrebama. Napokon, ne treba se previše ni čuditi. U neoliberalnom kapitalizmu teško da i može biti drugačije. Tako da za novinarstvo o kakvome govorim u svojim sjećanjima i kakvome sam pripadao, budućnosti jedva da ima. Ima je za neko drugo novinarstvo, ali da li to uopće zaslužuje da se zove novinarstvom, to je veliko pitanje.

Polje Vašeg interesovanja kao novinara i savjetnika predsjednika Mesića bila je vanjska politika. Možemo li danas, nakon ulaska Hrvatske u EU, uopće govoriti o pojmu “hrvatske vanjske politike” ili je ona u potpunosti “utopljena” u vanjsku politiku EU?

Tehnički gledano, hrvatska vanjska politika svakako postoji. Sadržajno, međutim, ona je odraz politike Evropske unije, a još više Washingtona. No, politiku EU teško je slijediti, jer jedinstvena evropska politika u većini pitanja, ključnih pitanja, ne postoji. A u Hrvatskoj – s druge strane – ne postoji ni volja, ni snaga, da se pokreću vlastite inicijative i da se ide svojim putem kada to vlastiti interesi zahtijevaju. Mislim da bismo mogli učiti od šefa diplomacije Luxenburga koji je nedavno u Moskvi bez zadrške, govoreći o Ukrajini, izjavio kako “mi”, a mislio je na svoju zemlju i, nadam se, na zapadnu Evropu, “dobro poznamo one elemente koje Rusija u Ukrajini naziva fašističkima” i kako ti elementi “kod nas nisu dobrodošli”.

Za zemlje Balkana iz Brisela se konstantno ponavlja da je EU njihova budućnost. No, rijetko, skoro nikako, čujemo kontrapitanje koje je u Evropi itekako prisutno: Ima li EU budućnosti?

Sve zemlje tzv. zapadnog Balkana pate od akutnog kompleksa manje vrijednosti. Jest, da ujedinjena Evropa svima treba biti zajednički, konačni cilj, ali činjenica da želimo biti dijelom Evropske unije, ili to već jesmo, poput Hrvatske, ta nas činjenica ne bi smjela spriječiti u postavljanju ne samo pitanja: ima li Unija budućnost, nego i pitanja: što mi donosimo Uniji? Ulazak u ujedinjenu Evropu nije i ne smije biti jednosmjerni put. Da, mi ulaskom nešto dobivamo, ali mi imamo i što dati Evropi. Tako dugo, dok toga ne budemo svjesni, bojat ćemo se i postavljati posve legitimno pitanje o budućnosti Evropske unije. A ono mora biti postavljeno. Osobito danas. Hrvatska bi toga, kao nova članica, najviše morala biti svjesna, jer sada i ona ima priliku suodlučivati o toj budućnosti.

U posljednjem poglavlju knjige “Nisam zavijao s vukovima” kritički se osvrćete i na hrvatsku politiku prema susjedima nakon odlaska Mesića s funkcije predsjednika Hrvatske pri čemu otvoreno kritizirate neke poteze njegovog nasljednika. Kako ocjenjujete hrvatsku politiku prema susjedima, posebno prema BiH, nakon ulaska Hrvatske u EU? Je li se nešto značajno promijenilo?

Na žalost, nije se promijenilo ništa. Naime, izjave o tome kako zemlje regije trebaju što prije ući u NATO ne smatram promjenom. Stagniranje koje obilježava hrvatsku politiku u regiji, a koje je nastupilo nakon odlaska sa scene Predsjednika Mesića, nastavlja se i danas. Da, postoje međudržavni kontakti, razmjenjuju se posjeti, ali u kvalitetnom smislu u odnosima Hrvatske sa susjedima ne mijenja se ništa, barem ne bitno, nikakvih krupnih pomaka nema. A trebalo bi ih biti. Stalnim uvjetovanjem ovoga ili onoga i objašnjavanjem zašto se nešto ne može napraviti, nikamo se ne dolazi. Treba imati hrabrosti za iskorake, čak i kada su nepopularni, treba imati viziju onoga čemu se teži. Ako se vizija svodi na želju da se pobijedi na idućim izborima, onda imamo to što imamo.

Prije nekoliko dana ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić boravila je u Beogradu gdje je postignuta suglasnost da su odnosi dvije zemlje “dobri, ali ne i idealni”. Koliko su doista dobri odnosi između zvaničnog Zagreba i Beograda i može li predstojeći sudski proces o optužbama za genocid pogoršati srpsko-hrvatske odnose?

Znate, formula o dobrim, ali ne i idealnim odnosima pokazuje svu nemoć i Zagreba, ali i Beograda da nešto promijene u svojim odnosima. Ti odnosi i ne moraju biti idealni, nema – mislim – dvije zemlje na svijetu koje bi svoje odnose tako mogle opisati, ali Zagreb i Beograd dužni su prije svega građanima Hrvatske i Srbije, ali onda i ostalih zemalja regije da izađu iz faze normalnosti i počnu se kretati prema fazi dobrosusjedskih odnosa. Hrvatska tužba za genocid i srpska protutužba, same po sebi, u tim odnosima neće ništa bitno pokvariti. Ali, pokvarit će, i to sigurno, atmosfera što se u vezi s tim tužbama stvara u javnosti. Obnavljaju se, i na jednoj i na drugoj strani, davno preživljeni stereotipi, neutemeljene predrasude, potiče se mržnja i nepovjerenje, umjesto da se tužbe, ali i ishod sudskog postupka, kakav bio da bio, shvati kao nužan doprinos suočavanju s istinom o vlastitoj prošlosti.

Od trougla koji kreira zvaničnu politiku Hrvatske (predsjednik, Vlada i Sabor) Bosna i Hercegovina u posljednje vrijeme dobiva poruke koje nisu bile karakteristične u protekloj deceniji. Milanović je već dva puta obišao “hrvatska područja” uoči ključnih događaja u BiH, odnosno uoči popisa i nakon nedavnih protesta. Također, nedavno su se u hrvatskom saboru čuli otvoreni prijedlozi da Hrvatska podrži stvaranje trećeg entiteta u BiH. Jesu li ovo samo izolirani incidenti ili hrvatska politika prema BiH prelazi crvenu liniju dobrosusjedskih odnosa?

Ne bih išao tako daleko da kažem da hrvatska politika prelazi crvenu liniju dobrosusjedskih odnosa s Bosnom i Hercegovinom. Hrvatska politika, ukoliko postoji, i ovdje luta, glavinja, bez dugoročnog koncepta i bez jasno formuliranoga plana što se u odnosima sa Sarajevom želi. Svjesno kažem: sa Sarajevom, jer igrati na kartu dijela hrvatskog korpusa s pogledom usmjerenim na izbore u Hrvatskoj, krajnje je kratkovidno, a osim toga i kontraproduktivno. Nije Predsjednik Mesić bez razloga uporno ponavljao kako je Sarajevo glavni grad BiH i kako Hrvati u BiH svoje probleme moraju rješavati u Sarajevu. Na žalost, iz Beograda nikada isto takva poruka nije upućena Srbima u BiH, a i službeni Zagreb nakon 2010. Mesićevu poruku ne ponavlja. Ideja o trećem entitetu, ako mene pitate, katastrofalna je. Kao da nije dovoljno što je Dayton praktično priznao, podjelom BiH na dva entiteta, rezultate rata, sada bi valjda projekt etničkog čišćčenja stvaranjem trećega entiteta trebalo dovesti do kraja? Nije problem u izoliranim glasovima u Hrvatskoj koji tako nešto traže, problem je u matici hrvatske politike koja se tome odlučno ne suprotstavlja.

Situacija u Ukrajini se mijenja iz minute u minutu i doista je teško predvidjeti kako će se trenutna kriza završiti. No, šta nam primjeri krize u Ukrajini, ali i rata u Siriji, govore o odnosima između velikih igrača na geopolitičkoj pozornici?

I tzv. Arapsko proljeće, i Sirija, i Ukrajina – gdje se događa ono što je svatko realan trebao očekivati – ali i Venezuela, pa da dalje ne nabrajam, svjedoče o tome da je svijet ušao u razdoblje novoga hladnoga rata koji, baš kao i onaj prethodni, u sebi nosi opasnost i otvorenih sukoba – ne nužno velikih igrača koji vuku konce, nego manjih zemalja koje će oni baciti u vatru. Trenutno pratimo proces stvaranja nečega što bismo mogli nazvati novim svjetskim poretkom, pri čemu to nema ama baš nikakvih dodirnih točaka s onime što su pod tim pojmom svojedobno podrazumijevali nesvrstani. Onda je bila riječ o punoj ravnopravnosti svih država, o nemiješanju u unutrašnje poslove, o okončanju utrke u naoružanju i o smanjivanju jaza između onih koji imaju i onih koji nemaju, između razvijenih i nerazvijenih, odnosno onih u razvoju. Danas je, međutim, riječ o ovladavanju ključnim energetskim resursima o kojima ovisi budućnost svijeta i o stvaranju sfera utjecaja koje će omogućiti trajnu kontrolu nad tim resursima. I to se radi silom, bez ikakvog ustezanja, a pod prozirnim izgovorom borbe za demokraciju i ljudska prava, odnosno zaštite legitimno izabrane vlasti. Sve skupa buja na plodnome tlu posve iracionalnoga, ali zato ne i manje opasnog antikomunizma za volju kojega se zatvaraju oči pred sve prisutnijim manifestacijama neofašizma. Pođimo od vlastitih zemalja, a takav je trend – uz rijetke iznimke – poput spomenutog šefa luksenburške diplomacije – općeprisutan.