Dok EU i pojedine zemlje članice povećavaju svoje budžete za sekuritizaciju i eksternalizaciju graničnog režima, novac za identifikaciju i sahranu ljudi koji umiru tokom migracije ne postoji. Ove smrti se ne pominju u pregovorima o Novom paktu o migraciji i azilu. Štaviše, kada se spominju od strane onih koji su uključeni u upravljanje migracijama, smrti na granicama, u kampovima i centrima za pritvor migranata se koriste kao oruđe propagande, šaljući poruku da je migracija opasna prijetnja društvu
Ostaje da svaki vjernik, čak i ako izostane adekvatna podrška svećenstva, sam razmisli što zapravo znači biti kršćanin te ima li njegov život u praktičnom smislu ikakvih dodirnih točaka s Isusovim riječima i djelima.
U središtu više ne bi smio biti ni odgoj za bogobojažljivost ni odgoj za čovjekovo herojstvo, ni odgoj koji odgaja čovjeka u službenika Boga, ni odgoj koji odgaja čovjeka u Gospodara svijeta, nego odgoj za suštinsku dopustivost. Odgoj za otvorenost spram svijeta, svijeta kao prostora bivstvovanja.
Kakav god da je slučaj, očigledno se radi o pokušaju gušenja kritike, a ovo samo po sebi dovoljno govori koliko je propaganda srpskog nacionalizma, koja je upućena građanima u RS-u, o slobodi srpskog naroda, nezavisnosti i kvalitetu života, zapravo obična obmana koja za cilj ima uspostavljanje izborne prolaznosti.
Nakon 30 godina od UZP-a, Goran Milić, ''novinarska legenda, uzor i moralna vertikala'' – kako mu je često i od yutelovskih dana titrala sarajevska čaršija – uzviknut će na promociji knjige ratnog zločinca Valentina Ćorića: ''Neka živi Herceg-Bosna u svojoj televiziji!'' I poslije svih ovih godina, često i dobrih novinarskih priča, intervjua i reportaža, Milić se pokazao kao oportunistički bijednik lišen svakog javnog, profesionalnog i moralnog damara. Nema većih govnara i seronja od onih koji ratne zločine tretiraju kao popratni čin, a čime se "obiteljski" baš svrstavaju sa njima.
Živimo pod režimom aparthejda koji je pun diskriminacije prema nama, od zakona, režima dozvola, boje ličnih karata, ograničenja kretanja, prava na izražavanje itd. Praktično se radi o institucionaliziranom režimu ugnjetavanja i dominacije nad palestinskim narodom bilo kroz kontrolu njihovih prava, fragmentiranjem prostora, segregacijom palestinskih građana/ki Izraela, ili putem masovnih zapljena zemlje i imovine, nezakonitih ubojstava, proizvoljnih ograničenja slobode kretanja, uskraćivanja pravo na državljanstvo…
Proces protiv Batrićevića je, naravno, čista besmislica, vapijući apsurd, ruganje inteligenciji i nasilje nad zdravim razumom. Nema suda u demokratskoj zemlji koji bi prihvatio ovakvu tužbu. Ne može se konstatovanje elementarnih činjenica toliko očiglednih da bodu oči interpretirati kao širenje verske mržnje i narušavanje javnog reda i mira. Batrićevićeva kolumna, ali i drugi tekstovi u kojima kritikuje aktivnosti crkvenih funkcionera – u suštini zagovaraju povratak Hristovom učenju. Crkvi je neophodna hristijanizacija, približavanje Hristu i odmak od države.
U njegovoj Knjizi mojih života ima poglavlje ”Život velemajstora” u kojem opisuje kako ga je otac učio igrati šah. “Stara šahovska ploča bila je dokaz da je i moj otac nekada bio dječak kao ja”, piše Hemon. Majstor, svjetski car, koji nam je omogućio da u književnosti imamo svog Billa Shanklyja i da znamo zašto su i fudbal i književnost puno više od života i smrti.
U prvom činu plače Ivajlo Petev i navijače BiH potapaju njegove suze u Luksemburgu, u drugom je Vico Zeljković Lisac, a Zvjezdan Misimović Mačak iz bajke o Pinocchiu – oni glođu kosti dobrih životinja, a u trećem Edin Džeko bira između turbofolkera Đanija i labuđeg pjeva u reprezentativnom dresu
Preko stotinu boraca Četvrtog korpusa nije se vratilo živo iz monstruozne akcije “Jesen ‘94”. Stolac, Čapljina, Mostar, Jablanica, Prozor i Konjic podnijeli su bolne gubitke. Ako je general u pokušaju, Ramiz Dreković, imao opravdanje sebi nadređenima u hijerarhiji rukovođenja i komandovanja, a što ni 29 godina poslije javnost nije na čistini ugledala, onda ne preostaje ništa drugo nego zaključiti da je Dreković imao prešutnu saglasnost tadašnjeg vojnog i političkog vrha iz Sarajeva
Dakle ukoliko imamo pravo na još jednu celuloidnu referencu, iskoristimo je da se podsjetimo na film Ademira Kenovića „Savršeni krug“ i repliku malog Adisa pjesniku Hamzi kojeg je glumio Mustafa Nadarević. U jednoj sceni ovog filma mali Adis objašnjava Hamzi da u snu piški u gaće zbog „granatla“, a pjesnik ga ispravi u tome da se ne kaže „granatla“ nego „granata“. „Svejedno kako se kaže, ja se opet upišam,“ rješava ovaj dječak svaku nejasnoću u vezi s preporukom otvaranja naših pregovora s EU
„A, šta ima novo u Mostaru?“, upita me dobronamjerni komšija iz Titograda. Odgovorih: „Gore neg juče, a bolje neg sutra. Sve dok mladi i stručni ne 'penzionišu' ove iz ’92, onaj Mostar koji smo imali osamdesetih sigurno se nikad neće vratiti. Može li se napraviti neki novi i uljudniji, da imamo i Velež i Zrinjski, a da ne urnišemo Partizanski – generacijski je izazov“