Tito je postao legenda još za života. Nakon smrti pretvorio se u živu legendu. Fizički je umro prije četrdeset godina, puna tri desetljeća neumorno ga propagandno-politički “ubijaju” na prostorima države što ju je stvorio, a koja ga nije preživjela. Nisu uspjeli, a i neće. Ušao je u povijest. I živjet će i dalje!
Proglašavati zločince herojima, ili barem mirnim susjedima koji šeću za život i/ ili pišu bezazlene knjige o vinu, te najavljivati ozakonjenje političkog terora nad kulturom i medijima sto puta je gore od neprirodnog prekrajanja izbornih jedinica i od ‘izlaska na glasanje’ fantomskih birača, među kojima su i mrtvi. Hrvatska je izabrala vlast koja će je sunovratiti na samo dno. A time i dodatno uniziti one svoje građane koji ne pristaju biti ‘kotačići’ u kleptokratsko-nacionalističkom žrvnju.
U najdužoj modernoj opsadi jednog grada poginulo je 1601 dijete. Da je kojim slučajem barem jedno od njih preživjelo, danas bismo vjerovatno aplaudirali lideru, istraživačici, sportašici, filantropu ili dobroj osobi na koju bismo bili ponosni. Umjesto toga, dok u nama tinja ratni užas, aplaudiramo onima koji ga izazvali.
Deset zakonodavnih tekstova nedavno izglasanih u Europskom parlamentu podrazumijeva pooštravanje pravila za dobivanje azila, obavezu zadržavanja većine migranata na granicama EU-a i olakšavanje deportacija. Države poput Hrvatske postat će svojevrsni sabirni centri zaduženi za prljave poslove – zadržavanje, obradu, profilaciju i deportacije migranata. Za je bilo svih šest hrvatskih europarlamentaraca koji su se pojavili na glasanju.
Brojni članovi SDA i DF-a „dobrovoljno“ su finansirali svoje stranke. Komšić je za DF izdvojio 4.800 KM, dok Izetbegović za SDA nije izdvojio ništa.
Jeste, naslov je preteran. Ali kada se pogleda kako izgleda nova vlada, to jest ko je sve u njoj, i takve preteranosti padaju na pamet. Kako nam se to desilo? Mislim, to da imamo ovakvu vladu. Dve aktuelne teme – Kosovo i Rezolucija o Srebrenici – možemo uzeti kao smernice u pokušaju da to objasnimo.
U politici je taman toliko koliko misli da se i kroz ovaj šareni mozaik, počesto sastavljen više od prljavštine nego li od čistote, može nešto i promijeniti. Čovjek se često pita, pa i doktor Rupar, koliko je potrebno hrabrosti i snage da se onaj krhki JA suprostavi onom nasilničkom MI. Miljan se opredijelio za srednji put, pa umjesto velikih riječi i obećanja, znanjem i obrazovanjem, pobjeđuje one što ih je vlast zapala ratnim i nacionalističkim pokličima.
Jer srećom, nismo svi isti.
I nikada agresor i žrtva neće biti isti.
I pobijedio je Sarajlija, Bosanac, dijete ovoga grada. Pobijedilo je i Sarajevo, koje je i Draganovo.
Zato ponesi opet zastavu Dragane. Ovu borbu si sam pobijedio.
Sretan vam Međunarodni praznik rada braćo proleteri. Svima vama koji živite na ivici bijede, koje se iskorištava i beskrupulozno krade. Svima vama kojima je uništen život i budućnost, svima vama i vašoj djeci koja su vas zauvijek napustila. Sretan vam praznik braćo moja proleterska. Svima vama koji nemate apartmane i roblje ste svojih bogatih sugrađana. Sretan vam praznik braćo i sestre. Svima vama kojima je ova zemlja maćeha, a ne mati.
„Klečavci“ već mjesecima na javnim mjestima, iritantno provocirajući javnu svijest i savjest suvremena društva, agresivno zazivaju mušku supremaciju („duhovni vođe obitelji“, sic transit), mole se za nekakvu strogu žensku čednost u odijevanju, za predbračnu čistoću, tzv. život od začeća do smrti, za „tradicionalne obiteljske vrijednosti“ kojih je oličenje muškarac (pater familias), itsl. te se i fizički sukobljavaju s buntovnim ženama koje se ne smatraju niti pristaju biti manje vrijednim od muškaraca. Umjesto da ustavno sekularna, tzv. pravna država zabrani „klečavačku“ agresiju na javni red i mir, policija ih čuva i izravno sudjeluje u sukobima s neistomišljenicima. Sic transit.
Od prvih poslijeratnih izbora 1996. godine do danas, planeta Zemlja se okrenula oko svoje ose 10.221 put. Internet i društvene mreže postale su sastavni dio života, NASA je u procesu testiranja tehnologije sigurnog slijetanja ljudi na Mars, a likovi bh. političara poput Halida Genjca, Željka Komšića, Dragana Čovića ili Nikole Špirića postali su sastavni dio kolektivne memorije. Psihološke posljedice izloženosti generacija rođenih nakon rata djelovanju bh. političara još uvijek nisu dovoljno istražene.
Dvije konferencije za medije ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedina Konakovića, koje su mnogi označili kao bespotrebne ispade, mada je očigledno bilo riječ o raspadu, odnosno meltdownu.
