Etički prostor i rat u poeziji Jozefine Dautbegović

Enver Kazaz
Autor 16.6.2017. u 08:41

Izdvajamo

  • U svim svojim ratnim i poratnim zbirkama Jozefina Dautbegović je upravo na taj način etički angažirana. Zbog toga je njena poezija izrazita subverzija normativnog, vladajućeg, ideološkog poretka vrijednosti, ali i gotovo utopijsko zacrtavanje nade da je moguće usred povijesne pustinje sanjati ljudski raj saosjećanja, ljubav i humanizam, iako se svjesno da je taj san uzaludan. Baš tu se ostvaruje i najbolja vrsta poetskog angažmana, jer se, kako smatra Paul Ricoeur[3], jedna ideološka konfiguracija ne može poraziti drugom, nego utopijom, uz skepsu da je samo pitanje koja će moć zaposjesti tu utopiju kad ona odnese pobjedu. Taj angažman obilježen skepsom uslovio je unutarnju promjenu u ovoj poeziji, onu u formi i jeziku, da bi se lepezasto proširio na totalitet čovjekove egzistencije u trenutku povijesnog loma koji presudno određuju konclogori, genocid, urbicid, masovni zločini i silovanja, etničko čišćenje, dakle trijumf sile i nasilja koje je poništilo sve osnove humanizma. Zato je ova poezija, kao i antiratna književnost u cjelini, istodobno ljudski, munkovski krik, i potraga za novim vrijednostima, i topos nade i utjehe, i čežnja za novim, postapokaliptičnim humanizmom – u času dok se trpi nezamisliva tragedija.

Povezani članci

Etički prostor i rat u poeziji Jozefine Dautbegović

Foto: Slobodan Delalić

Pjesma gusto ispunjena ratnom stvarnošću, ili, pak, odjecima rata u duši, usidrila se u pjesnikinjinu domovinu Bosnu – koja postaje i stvarni i simbolički topos patnje i tragedije, strepnje i užasa, da bi se, potom, poetska slika univerzalizirala na mitskoj, prije svega biblijskoj podlozi, ili na metafizičkoj čežnji za skladom postojanja koja postaje svojevrsni etički reflektor što osvjetljava ratnu strahotu. Rat je mizanscen za etičku dramu koja ne dozvoljava da se preko njega pređe bez pitanja o osnovama ljudskosti u času kad se namjesto u riječima ljudi iskazuju u haubicama i tenkovima, a namjesto kuće pune koncentracione logore. Ta drama jest srž ove poezije, pri čemu ni jedna od proklamiranih istina ideologije, političkih sistema i njihovih institucija ne ostaje neispitana i neosporena, a etičko se pitanje iz historijskog diže u metafizičko da bi propitalo način na koji se Bog utjelovljuje u jeziku.

Piše: Enver Kazaz

Jozefina Dautbegović ušla je u bosanskohercegovačku i hrvatsku književnost zbirkom pjesama Čemerike 1979. godine – s ruba, iz dobojskoga Književnog kluba “Ivo Andrić”. Funkcioniranje takvih klubova u titoističkoj Jugoslaviji bilo je dio socijalističke kulturne politike kojom je ideološki poredak nastojao kapilarno prožeti ukopno društveno polje i ukazati se kao maksimalno human i demokratičan. Naravno, ti klubovi i amaterska kulturna udruženja druge vrste, npr. amaterska pozorišta, kulturno-umjetnička društva i sl, demokratizirali su kulturno polje ukidanjem razlike između elitne i masovne kulture, ali su mu istodobno i nametali vrijednosti usklađene sa zahtjevima ideološkog centra moći. Na toj osnovi, socijalistički model demokratizacije kulture funkcionirao je u kulturnim praksama i kao specifičan vid njihove kontrole, pri čemu je dopuštena forma demokratičnosti pokazivala da ideologija poima kulturu kao svoj altiserovski shvaćen ideološki aparat. U takvom kontekstu, ova pjesnikinja objavljuje svoju prvu poetsku zbirku – u vremenu kada se titoizam liberalizirao i u društvenom prostoru postupno gubio svoju panoptičku ideološku moć. Tada je na jugoslavenskoj književnoj sceni na vrhuncu onaj poetički sistem koji u kontekstu hrvatskog pjesništva Cvjetko Milanja određuje dobom razlika.[1] Pod tim pojmom on podrazumijeva poetički pluralizam u kojem se miješaju modernistički neoizmi sa jugoslavenskom verzijom postmodernizma ostvarenom prije svega u krugu generacije beogradskih estetičara i zagrebačkih fantastičara, te u estradizaciji poezije započetoj još u Slamnigovom pjesništvu.

Moglo bi se čak reći da u takav poetički kontekst Jozefina Dautbegović ulazi s dvostrukog ruba. Taj rub označen je, s jedne strane, pozicijom izdavača, književnog kluba iz maloga bosanskohercegovačkog grada, koji je, uz to, precipiran kao amatersko udruženje, a, s druge, samim poetičkim prosedeom njene prve zbirke. Čemerike su, naime, zbirka pjesama po svemu egzistencijalistička i samo djelomice postegzistencijalistička, a egzsitencijalizam je u tom momentu već dovršio svoje poetičke rezultate i srastao s modernističkim neoizmima, prije svega sa neosimbolizmom. Paradigmatski primjer takve poetičke sinteze je Skender Kulenović u bosanskohercegovačkom, Vasko Popa u srpskom, ili Veselko Koroman i Anđelko Vuletić u hrvatskom pjesništvu, da ne govorimo od inovativnosti Slamnigove, Dragojevićeve ili Gudeljeve poezije u ondosu na stroge norme egzistencijalističkog poetičkog modela. U bosanskohercegovačkom pjesništvu, koje je u tom momentu pravi poetički kontekst u kojem stvara Jozefina Dautbegović, na scenu izlaze postegzistencijalisti sa svojim pjesničkim razlikama, prije svih Vešović, Sidran i Tontić.

No, bez obzira na izvjestan stepen poetičke rubnosti, u nekim svojim poetskim elementima Čemerike nagovještavaju kasniju raskošnu poeziju ove pjesnikinje, njen etički aktivizam i lirski konkretizam, te melankoliju i nostalgiju kao stanja poraženog lirskog subjekta unutar južnoslavenske ratne tragedije i postratne društvene pustinje. Ta zbirka u prvoj semantičkoj ravni zasniva simbolički govor o egzistencijalnom osjećanju apsurda, gdje čemer izbija iz svijeta, a egzistencija u takvom svijetu nije ništa drugo do zbir poraza. Svijet i lirski subjekt u njemu obilježeni su stanjem neprestanog propadanja i nemogućnošću da zadobiju bilo kakav trajniji oblik smisla. Zato je pisanje kao oblik otpora besmislu egzistencije osobeno čemerenje, a pjesma gutanje otrova postojanja i stanje bunila bez mogućnosti racionalnog utemeljenja i subjekta i svijeta. Druga semantička ravan ove zbirke sadržana je u ljubavnom osjećanju i ispovijedanju, pri čemu intimni svijet pokušava da izbori autonomnost u odnosu na društvenu normu, a zatvaranje u intimu podrazumijeva i odbacivanje svake vrste društvene normiranosti egzistencije. Kamijevsko opiranje apsurdu činom stvaranja odvija se unutar ove zbirke kao paradoksalni trenutak opisivanja ljepote koja je čemerna, otrovna, ljepote koja proizvodi bunilo i ne donosi konačan egzistencijalni smisao, nego onaj sizifovski. Pisanje je, dakle, sizifovsko destiliranje čemera egzistencije. Takav osjećaj ponajbolje je izražen u pjesmi Ništa svoje:

Ništa svoje osim riječi
a ona se otuđi izgovorena
ni korijen
ni krov
ni noć
ni smijeh
(otuđenih zvonkih kotrljanja je bilo)
Nikad ništa
ni krilo
ni pup
ni cvijet
Mrije nada mrije vjera
svijet pregolem
ni do groba
ni do Boga
pišti želja od čemera.

Naravno, osjećaj bačenosti u svijet kojemu se ne može pripadati dolazi u ovoj pjesmi iz duha doba u kojem pjesnikinja stvara, a ono je premreženo naslijeđem egzistencijalizma. Otud i osjećaj stranosti u svijetu u kojem nije moguće zadobiti bilo šta svoje, osim riječi. Zato subjekt pjesme vlastiti ontički prostor pronalazi u jeziku, ali se i sam jezik otuđuje, pa je nemoguć bilo kakav izričaj sebe unutar pregolemog svijeta u kojem se egzistencija svodi na pišteću želju od čemera. No, ova pjesma, ma koliko važna kao semantička žiža rane poezije Jozefine Dautbegović, upućuje na ono što će doći u njenom kasnijem pjesništvu: na vještinu upotrebe jezika i komponiranja pjesme. Pjesma se, naime, bazira na eliptičnom iskazu kojem nedostaju glagoli: imati, steći, zadobiti, posjedovati. Egzistencija se na toj osnovi ukazuje kao praznina i nemoć, a njihove mjere se vrlo efketno iskazuju stihovima: ni do groba/ ni do Boga. Elipsa, pak, traži da egzistenciju vidimo kao nemoguće putovanje ili dozivanje, pa se ne može ni stići do groba, niti dozvati Boga, jer su predaleki, a uz to je Božije postojanje neizvjesno. Ali, elipsa omogućuje i drugu značenjsku mogućnost, onu da se ne može viknuti ili dozvati bilo koga ni do groba, ni do Boga. Sada, u ovoj drugoj semantičkoj mogućnosti, nemoć da se vikne ili iskaže bilo šta o smislu ni do toposa groba, ni do metafizičke instance Boga, ukazuje na nemoć jezika kao izraza egzistencijalne praznine. Ako je u prvoj semantičkoj ravni nemanje, nesposjedovanje bilo mjerom egzistencijalne praznine, a u drugoj je to nemoć jezika, onda postaje jasnim koliko vješto pjesnikinja već u svoj prvoj knjizi koristi jezik. Važno je naglasiti i da su vrlo efektno iskazane čeznute, a odsutne, nedosegljive egzistencijalne vrijednosti: ni korijen, ni krov, ni noć, ni osmijeh, ni krilo, ni pup, ni cvijet. Vrlo efektno, jer spajaju naoko razdaleke planove stvarnosti, onaj koji pripada ljudskom sistemu vrijednosti sa onim koji upućuje na poredak vrijednosti u biljnome svijetu. Na toj osnovi, ta dva plana stvarnosti posuđuju jedan drugom značenja, pa se leksema korijen ogleda u leksemi krov koja funkcionira kao sinegdoha pojma kuća, odnosno dom. Stoga je i korijen odjednom postao višeznačna riječ u pjesmi. Naime, to je korijen koji, uz ostalo, može biti shvaćen i kao sinegdoha porodičnog stabla, ali i egzsitencijalni korijen iz kojeg bio mogao niknuti vlastiti svijet. Takva semantička dvostrukost, ili višestrukost, prenosi se na cijelu pjesmu, pa se egzistencija ukazuje ne više samo kao praznina i neposjedovanje vrijednosti nego je i neplodna, jer joj neodostaje pup iz kojeg bi mogao izniknuti bilo kakav plod, baš kako je uskraćena za ljepotu, ili za neki osmijeh, odnosno za krilo u kojem bi se moglo otpočinuti i nekoga dragog milovati. U takvoj egzistencijalnoj praznini čak nam ni noć više ne može pripadati. To je onaj osjećaj bačenosti u svijet što ga u evropski egzistencijalizam donose Albert Camus i Jean-Paul Sartre.

Unutar egzistencijalne praznine ni ljubav nije moguća kao trajna vrijednost već samo kao trenutna utjeha, baš kao što je sam čin stvaranja sizifovski uzaludan, pa se može reći da rana poezija Jozefine Dautbegović kao destilacija čemernog osjećanja jest stalno nošenje sa nekim od transcendenasa koji natkriljuju egzistenciju, a ne uspijevaju je spasiti pred sveprisutnim apsurdom. Tako se ljubav ukazuje kao trenutna, a ne trajna harmonija, možda ponajbolje iskazana u pjesmi U sobi ljubav:

U mojoj sobi spava jedna tajna
sve stvari u njoj miruju i šute
Zidovi se dodiruju ramenima
vrata se s prozorima gledaju
stol stolicu obgrlio drvenim nogama
jastuk pamti oblik jedne glave
Od poda do stropa soba puna ljubavi.

Privremenost ljubavi donosi harmoniju, čak uznesenje sobnih stvari i prostora do onog stadija da one prizivaju ljubavno osjećanje. Zbog toga svojom šutnjom i čuvaju ljubavnu tajnu, dok zidovi, vrata, stol i stolice oponašaju ljubavnike, pa prostor sobe postaje osobeni ljubavni kosmos. Međutim, ljubav može biti mjerom samo privatnog prostora, dok se u javnom ona ne može očitovati stoga što je tajna. Otud je spoljni svijet stalna prijetnja egzistenciji, kako to nagovještava i Uznesenje – druga zbirka pjesma Jozefine Dautbegović, objavljena također u dobojskom Književnom klubu “Ivo Andrić”.

jozefina2

Trenuci poetskog uznesnja zatvorenog u intimno preobrazit će se u narednoj zbirci pjesama Od Rima do Kapue u nošenje poezije s poviješću i savladavanje njenog užasa. I ova zbirka objavljena je kod istog izdavača, ali to više nije poezija koja u književnu praksu ulazi s ruba već se svojim poetičkim prosedeom uspinje na centralnu poziciju tadašnjeg bosanskohercegovačkog pjesništva. Zapravo, Jozefina Datubegović ovom zbirkom nagovještava kasniji preobražaj bosanskohercegovačkog, hrvatskog, ali i ukupnog južnoslavenskog pjesništva, uvjetovan reakcijom na ratnu tragediju. Na podlozi parabole o patnji Isusa Krista, ona razvija poetsku viziju susreta individue i društvene nomenklature moći, a onda sudara individue i silā povijesti, da bi na tim osnovama ostvarila poeziju etičkog aktivizma i lirskog konkretizma.

Od Rima do Kapue prekretna je knjiga u poetičkom preobražaju ovog pjesništva. U njemu pjesma ima dva oslonca gradnje svoje višeznačne strukture. Prvi je biblijska naracija o Isusovoj patnji koja se u poetskoj paraboli univerzalizira i iz mitskog nadvremena spušta u povijesno vrijeme u kojem je Isus praslika čovjeka u povijesnoj tragediji. Drugi je proces historiziranja biblijskog obećanja o spasu i njegovog prvojeravanja u povijesnom iskustvu. Antipod Isusu u ovoj poeziji postaje parabola o Judi i njegovoj izdaji, ali tako da Juda biva simbolom društvene i povijesne moći koje su se dehumanizirale i djeluju u vremenu kao stratište svakog oblika ljudskosti. Pjesnikinja na toj osnovi ukršta biblijsko i povijesno vrijeme, da bi ih spustila u ljudsku egzistenciju kao izraz povijesne tragike. Zato je ova zbirka najavila sve njene kasnije: Ručak s Poncijem, Prizori s podnog mozaika, Božja televizija i Vrijeme vrtnih strašila. U njima se poezija Jozefine Dautbegović na paradigmatski način uklapa u ovdašnju antiratnu književnost i čini jedan od njenih najznačajnijih elemenata. Sva u lirskom notiranju ratnog užasa, ona je neka vrsta etičke hronike posljednjeg rata na prostoru bivše Jugoslavije i stanja izbjeglištva. Zato ova poezija obuhvata ogroman etički prostor od potresnog opisa patnje gole ljudske supstance do propitivanja božanskih etičkih načela i zalaganja za novu formu osjećajnosti, nakon što je ratni užas protutnjao kroz naše živote. Pri tom, rat lomi vrijeme na ono od prije, vrijeme vrtnih strašila, čije su fobije djelovale dječije naivno u odnosu na sadašnje vrijeme ubijanja i progonstva, čiji se užas pruža od ljudskog do božanskog – ne ostavljajući nikakvu mogućnost da mu se umakne.

Da li književnost može moralizirati stvarnost i da li u toj nakani ona preuzima neke od nadležnosti drugih diskurzivnih praksi: religije, ideologije, etike, čak politike? Tu stalnu dilemu koja prati literaturu od njenih korijena u antičkoj grčkoj i Aristotelove teze o katarzičnom djelovanju tragedije do najnovijih rasprava otvorenih u povodu odnosa književnosti prema ratnom bestijariju na južnoslavenskom području kao da je na osoben način razriješila američka etička kritika, prije svih Martha Nussbaum tezom da se u činu čitanja odvija moralni učinak kod čitatelja, te ono proizvodi nove morale vrijednosti. Slično je, sjetimo se, za roman i njegovu socijalnu dimenziju zapazio Lucien Goldmann u svom shvatanju sociologije romana[2], primjećujući njegov etički učinak na društvo, pogotovu kad je u pitanju onaj roman koji na različite načine dovodi u pitanje i osporava vladajući, normativni društveni i s njime usklađen etički sistem vrijednosti. I Aristotel i američka etička kritika i Goldmann vide, dakle, književnost u njenoj etičkoj funkciji kao konkurenta drugim diskurzivnim praksama čije horizonte znanja i etičke koncepte ona neprestano subevrzira i mijenja.

U svim svojim ratnim i poratnim zbirkama Jozefina Dautbegović je upravo na taj način etički angažirana. Zbog toga je njena poezija izrazita subverzija normativnog, vladajućeg, ideološkog poretka vrijednosti, ali i gotovo utopijsko zacrtavanje nade da je moguće usred povijesne pustinje sanjati ljudski raj saosjećanja, ljubav i humanizam, iako se svjesno da je taj san uzaludan. Baš tu se ostvaruje i najbolja vrsta poetskog angažmana, jer se, kako smatra Paul Ricoeur[3], jedna ideološka konfiguracija ne može poraziti drugom, nego utopijom, uz skepsu da je samo pitanje koja će moć zaposjesti tu utopiju kad ona odnese pobjedu. Taj angažman obilježen skepsom uslovio je unutarnju promjenu u ovoj poeziji, onu u formi i jeziku, da bi se lepezasto proširio na totalitet čovjekove egzistencije u trenutku povijesnog loma koji presudno određuju konclogori, genocid, urbicid, masovni zločini i silovanja, etničko čišćenje, dakle trijumf sile i nasilja koje je poništilo sve osnove humanizma. Zato je ova poezija, kao i antiratna književnost u cjelini, istodobno ljudski, munkovski krik, i potraga za novim vrijednostima, i topos nade i utjehe, i čežnja za novim, postapokaliptičnim humanizmom – u času dok se trpi nezamisliva tragedija.

Ako je u svojoj predratnoj poeziji Jozefina Dautbegović lirski pomalo hermetična, sa pjesmom kao osobenim kardiogramima stanja srca, duše, uma i psihe, prva knjiga sa nagovještajima ratnih slika i strepnje Od Rima do Kapue u bitnoj mjeri mijenja strategiju izgradnje poetske slike, ritma i pjesme u cjelini, dehermetizirajući poetsku sliku i pjesmu i otvarajući ih za upliv razrušene, fobične stvarnosti. Takva pjesma postaje internalizacija onog vanjskog, užasa koji prodire u srce i dušu, razara i potresa um, izaziva fobičnu reakciju ljudske psihe, pa je ona i psihogram, i etička analiza, i politička subverzija, i ideološka kritika, i rasprava o poništenim metafizičkim osnovama ljudske egzistencije, i krik koji potresa – da bi nas suočio sa ratnim užasom i u tom suočenju pokušao preporoditi kao osobena, gotovo mitska utjeha koja zagovara novu nadu.

Pjesma gusto ispunjena ratnom stvarnošću, ili, pak, odjecima rata u duši, usidrila se u pjesnikinjinu domovinu Bosnu – koja postaje i stvarni i simbolički topos patnje i tragedije, strepnje i užasa, da bi se, potom, poetska slika univerzalizirala na mitskoj, prije svega biblijskoj podlozi, ili na metafizičkoj čežnji za skladom postojanja koja postaje svojevrsni etički reflektor što osvjetljava ratnu strahotu. Rat je mizanscen za etičku dramu koja ne dozvoljava da se preko njega pređe bez pitanja o osnovama ljudskosti u času kad se namjesto u riječima ljudi iskazuju u haubicama i tenkovima, a namjesto kuće pune koncentracione logore. Ta drama jest srž ove poezije, pri čemu ni jedna od proklamiranih istina ideologije, političkih sistema i njihovih institucija ne ostaje neispitana i neosporena, a etičko se pitanje iz historijskog diže u metafizičko da bi propitalo način na koji se Bog utjelovljuje u jeziku.

Jozefina Dautbegović je u takvoj poeziji ostvarila antologijske vrhunce, kao npr. u pjesmama Bosna II, Zadnja bosanska zima, Pjesma perača gradskih izloga, Na graničnom prijelazu, Vrijeme vrtnih strašila, Dva ručka, Domovina u koferu, Dan kad je samostan s Plehana selio na nebesa, Izbjeglička i dr. U njima se ostvaruje ono što svaka velika poezija nosi: sistem konkretnih univerzalija koje hvataju paradoksalnost ljudske egzistencije ukliještene između poncijevskog i isusovskog načela. Potom se tim načelima dodaje ukliještenost egzistencije između ovidijevske odanosti pravdi i pravičnosti i bezočnih progonitelja, te božanske i ravnodušnosti međunarodnih političkih institucija prema ljudskoj patnji. To posebno dolazi do izražaja u ratnoj situaciji u kojoj je u prvom planu patnja bosanske djece koja na štakama čekaju sudnji dan, uz pjesnikinjino izrazito saosjećanje sa djecom koja vape drukčiji poredak svijeta. U takvoj pjesmi se politički poredak vrijednosti samjerava sa metafizičkim. Otud se Bosna kao topos tragedije univerzalizira na mitskoj podlozi koja pokazuje da čovjekov svijet i postoji na ponavljanju Poncijevog nasilja nad Isusom i Judine izdaje, pri čemu pjesnikinja mitizira historijsku situaciju i pohistoričuje mitsku naraciju, dokazujući je u konkretnom historijskom iskustvu. Na taj način mitska naracija postaje mjerom povijesnog užasa, pri čemu mitsko zlo djeluje naivno u odnosu na razornu snagu savremenih rigidnih ideoloških sistema. Model univerzaliziranja bosanske tragedije bazira se i na intertekstualnoj igri opetovanja Ovidijeve sudbine, samo što je sad Ovidijevo progonstvo u Tome zamijenjeno nesamjerljivo većim nasiljem – etničkim čišćenjem i progonstvom civila sa teritorije koju zauzima agresorska vojska. Tako Ovidije našeg doba nije prognan zbog političke krivice ili kritike vlasti nego zbog etničke ili neke druge razlike što ih savremene rigidne ideologije poimaju kao osnovu svoje rasne ili svake druge “čistote”. Ili se proces poetske univerzalizacije toposa tragedije odvija gotovo danteovskim spajanjem i samjeravanjem vremenā, onog od prije, koje se čini harmoničnim, i ovog sada, koje se pretvorilo u povijesni pakao. Na toj osnovi, nostalgija za domovinom i prošlim skladom ukazuje se kao lirska utopija, kao nostalgija za humanizmom budućnosti, odnosno budućnosna nostalgija – kako ju u knjizi Budućnost nostalgije definira Svetlana Boym[4].

Etički prostor ovog pjesništva ne staje samo u raspon od povijesnog do metafizičkog i od ideološkog zla do božanske šutnje; on se ostvaruje i nizanjem slika od kojih nas hvata groza i na njoj utemeljena čežnja za katarzom. Takav model etičnosti pjesme realizira se gradiranjem slika u kojima se prozrijeva da je savremena civilizacija tek deklarativno humanistička, a, u stvari, bešćutno je birokratska, pri čemu je birokratija za sebe prigrabila božanske ovlasti. Tako se lokalni rat sa svim svojim užasima iznosi kao poetsko ogledalo međunarodne bešćutnosti i civilizacije koja je izgubila etička načela. U toj pustinji, koja nas sve više okružuje i od koje ceptimo u strahu za ljudskost, ostaje još samo krhka poetska nada da se ispjevaju potresni stihovi za upokoj čovječanstva, za njegov epilog, kako bi kazao Tin Ujević.

Ta dimenzija ovog pjesništva ponajbolje se ogleda u pjesmi Bosna II, jednoj od najvrednijih ratnih pjesama u interliterarnoj južnoslavenskoj zajednici. Ravna onoj ratnoj poeziji kakvu su pisali Ilija Ladin, Miodrag Stanisavljević i Marko Vešović, ova pjesma utemeljuje se na ironiji baziranoj na principu šoka. Taj šok se u osudi moći proteže od međunarodne političke birokratije, njenog licemjernog ustroja baziranog ne na humanističkim vrijednostima nego i na interesima kapitala, ideologije i politike, do metafizike i Boga koji u ovoj pjesmi potvrđuje svoju nazočnost Sudnjem danu – baš kako kakav politički važan zvaničnik, uz obećanje da će ispoštovati odluke Haške konvencije. Taj Bog što se, kako u jednoj Vešovićevoj pjesmi govori majka čiji je sin poginuo u ratnom Sarajevu, sklonio tamo gdje se ne čuje vriska samohranica, postaje pokrićem institucijama političkog sistema za nedjelovanje. On je, na toj osnovi, sveden na političku činjenicu, a postajući u manipulativnoj igri religijskih i političkih institucija dokazom njihova licemjerja – Bog ne može ponuditi nikakav spas ni tamo, u projekciji vječnog života, ni ovdje gdje je život normiran isključivo reduktivnim vrijednostima ideologija zla.

Ironija je u poeziji najuspjelija onda kada skine maske sa onog što nam se čini najautentičnijom vrijednosti. U ovoj pjesmi ona demaskira sve proklamirane vrijednosti, da bi otkrila koliko je u njihov temelj položena laž. Bog koji je obećao ispoštovati odluke Haške konvencije, kako kaže pjesnikinja, i nije Bog svemoći i milosti nego politički faktor koji se pokorava snazi međunarodnih političkih institucija. Svučen je odzogo, iz beskrajne kosmičke nemislivosti, u blato svakodnevne politike koja je svoje nedjelovanje u Bosni, kao i u svakoj drugoj zemlji gdje se vode ratovi, maskirala lažima ispisanim u konvencijama, rezolucijama i drugim dokumentima koji svjedoče, kiševski rečeno, opću povijest beščašća.

Demaskirajuća snaga ironije u ovoj pjesmi ne bi bila moguća da ona u svojoj logici montažiranja stresnih slika nija pošla od najpotresnije moguće: djece koja sele na Ahiret, a za to im nije potreban nikakav dokument koji izdaje politička moć. Blago njoj, potcrtava pjesma, može odhanuti, jer nema više problema s tom djecom: preselila su na Ahiret, mrtva su, pa se moćnici u međunarodnim institucijama ne moraju više mučiti ispitom savjesti. Čitav svijet gubi smisao pred suzom jednog nevinog djeteta, tako je u 19. stoljeću pisao Dostojevski, u romanu Braća Karamazovi. Da, njegovo stoljeće moglo je postavljati takve etičke zahtjeve, jer, bez obzira na svu imperijalnost i ratove u njemu, ono pred klaonicama 20. vijeka izgleda kao vrijeme ljudske nevinosti. Otud Dostojevski u svom etičkom zahtjevu može insistirati na iluziji da suza jednog nevinog djeteta nekoj moći u ljudskom svijetu nešto i znači.

jozefina

Klaonice dva svjetska rata, konclogori, tehnike ubijanja u njima, a onda i svi silni lokalni ratovi u 20. vijeku demaskirali su vrijednosti na kojima počiva naša civilizacija. Ona više ne operira etičkim nalogom pitanja o smislu čovječanstva koji se gubi pred suzom jednog nevinog djeteta. Ona operira pojmovima kolateralne štete (čitaj: ljudskih smrti) kao posljedicom vojnih intervencija, ljudskih i dječijih prava što ih štiti rezolucijama dok traju zločini i genocidi; ona šalje humanitarnu pomoć dok se zbrajaju dječije žrtve. U odnosu na ono što traži Dostojevski, 20. vijek izgleda kao sveopće stratište, vrijeme ubijanja. Ako je 19. stoljeće, kako bi rekao Andrić u romanu Na Drini ćuprija, nudilo nadu izvjesnosti mira i napretka, 20. je postalo vrijeme sveopće vojne obaveze, militarizacije, klaonica i stratišta. Vrijeme usavršavanja političke moći, zločina i genocida.

Dvadeseto stoljeće otpočelo je kao vrijeme nade, velikih utopija koje su se utemeljivale u tehnološkom napretku i idejama revolucionarnog preobražaja društva. Njegov kraj, pak, obilježen je skepsom i distopijama utemeljenim na njoj. Kao da ništa osim tehnologije nije napredovalo u tom vijeku i, naravno, usavršavanja tehnika ubijanja i totalitarnih društvenih obrazaca. Revolucionarna utopija obećavala je društvo raja za sve, a pretvorila se u Staljinov ili sistem zločina i logora nekog drugog totalitarnog komunističkog moćnika, da bi simbolički i praktično skončala padom Berlinskog zida. Utopija, prema kojoj će tehnologija spašavati čovjeka i čovječanstvo, skonačala je u militarizaciji kapitalističke moći i činjenici da je tehnologija najbolje upotrijebljena i razvijana u vojnoj industriji, u ubilačkoj moći vojske. Utopije kartezijanskog uma koji je dekartovskim cogito ergo sum obećavao nadu da će spasiti čovjeka svih zamki mišljenja i vjerom da čovjek svoj identitet treba izvoditi isključivo u odnosu na svoju misao – raspale su se pred činjenicom da taj um nije učinio ništa drugo do proizveo nove oblike kontrole ljudske slobode. Ideologija je u 20. vijeku postala, kako bi rekao Terry Eagleton, savremenom mitologijom, a misliti se moralo u skladu sa dopuštenim granicama moćnika na vlasti i političkog sistema. Kontrola mišljenja tako je postala tamnicom kartezijanskog uma.

Ništa, dakle, od onog što je obećavao njegov početak nije ostalo na kraju 20. vijeka. U Bosni i na ukupnom južnoslavenskom prostoru taj vijek nije skončao u ironijskim igrama postmoderne i njenom distopijskom stavu prema obećanjima što su ih nudile metanaracije nauke, tehnologije, ideologije, kulture i drugih društvenih diskursa. Ne, on je skončao u nacionalističkim ideologijama i klaonici čiji je simbolički topos genocid u Srebrenici, a karakter te klaonice ponajbolje se posvjedočuje upravo u planskom ubijanju djece.

Baš zato pjesma Bosna II i polazi u svojoj ironiji od načina na koji su ratne ideologije ukalkulirale u svoj račun dječiju smrt i načina na koji tu smrt uključuje u svoje konvencije i rezolucije međunarodna birokratska politička moć. Zapravo, na dječijoj smrti, uvjerena je pjesnikinja, najbolje se ogleda karakter naše civilizacije i stoljeća koje ju je uobličilo. Zato ta smrt u ovoj pjesmi postaje jezički reflektor kojim je osvijetljena od dna do vrha društvena vertikala moći, savremena kultura, njen kanonski poredak vrijednosti, njene “istine” o humanizmu, slobodi, pravu, pravdi, dobru.

Taj jezički reflektor istodobno je i sjajno poetski postavljen. Već u prvim stihovima pjesnikinja uspijeva spojiti nespojivo, dovesti u blisku vezu razdaleke planove naše stvarnosti, da bi ironija obasjala svo licemjerje na kojoj je zasnovana međunarodna moć:

Kad djeca iz Bosne sele na Ahiret
blago u Gospodinu
putovnica postaje suvišna
Dovoljan je crn pečat
na svim graničnim prijelazima

Šta je, u stvari, ova vrsna pjesnikinja postigla povezivanjem razdalekih planova stvarnosti? To da se politička moć koja nije spremna iseliti djecu iz ratnih zona ogleda u Bogu i smrti, pa da se, onda, pitanje humanizma preispita u zabrani putovanja nesrećnicima, u uzetom pravu na slobodu kretanja, u činjenici da tu djecu neće primiti niko, niti jedna država, jer njihovi dokumenti nemaju vjerodostojnost i pravo kao oni koje ona izdaje. Putovnica djeci iz Bosne jedino još nije potrebna kad sele na Ahiret, kad prelaze granicu života i smrti za šta je dovoljan crn pečat, a na svakom drugom graničnom prijelazu putovnica ih zaustavlja i vraća u geto, u njihovu ratnu zonu, u izloženost smrti, stalnu, svakodnevnu, svakominutnu čak.

Ironija koja ima moć demaskiranja svih društvenih fenomena u svakoj istinskoj poeziji, a pogotovu ovdje, u ovim stihovima – demaskirala je srž, osnovu na kojoj je se utemeljuje međunarodni politički poredak. I to ne samo onim što je rečeno nego i onim što je naznačeno, što se podrazumijeva kao jezički kontekst. Tako je riječ sele prekontekstualizirana: ona je radom ironije iz religijskog diskursa preseljena u politički kontekst. U islamu se sintagmom preseliti na Ahiret imenuje smrt, pri čemu se ovaj i onaj svijet izjednačuju, a smrt nestaje, jer je ona samo forma prelaska iz jednog u drugi oblik života, iz smrtnog u vječni. Međutim, pjesnikinja tu riječ tjera da je vidimo i kao preseljenje iz jednog u drugo mjesto življenja, a onda se odmah uspostavi logika granica i graničnih prijelaza, princip razlika i prava izvedenih u odnosu na njih – da bi se osvijetlio odnos međunarodne moći prema ratnim zonama. One su geta, a oni koji u tim getima žive su kužni, leprozni, njih tamo treba ostaviti da budu ubijeni, zabraniti im izlazak. Njihove putovnice nemaju istu vrijednost kao one međunarodnih moćnika, one su žig njihov, njima su žigosana djeca, kojima je dodijeljeno samo pravo da pređu jednu jedinu granicu – onu između života i smrti.

Ali, ako je na toj riječi bazirala ironijski pogled, pjesnikinja tjera jezik da u sebe usisa maksimum etike. Kakva je ta moć koja žigoše djecu putovnicama? Ona moć, naime, koja se poziva na molitvu i licemjerno kleči pred Bogom u molitvi. Saosjećamo sa stradanjem, osuđujemo ga, reći će ta moć, lažno oplakujući dječiju smrt. A početak pjesme i njen kraj spajaju se u činjenici da je međunarodna politička moć birokratizirala i metafiziku, politizirala je, da je Bog u njenom jeziku postao neka vrsta graničara, strogog i ozbiljnog, koji kontrolira putovnice smrtnika, a, eto, Blago u Gospodinu, bosansku djecu ne; njih ne kontrolira, pripustit će ih u dženet/raj, u vječnu pravdu.

Međutim, ni tu pjesnikinja ne ostaje bez ironijskog pogleda, jer, podvlači ona u svojim pjesničkim slikama, ta će djeca sve vrijeme do dolaska vječnosti stajati na štakama. Možemo zamisliti tu sliku: beskrajni redovi djece u čekanju pred vječnom pravdom na štakama stoje beskonačno dugo; pred licem pravde koja je obećana, baš kao u međunarodnim konvencijama i rezolucijama, a ne dolazi. Smisao vječene pravde odjednom je postao krnj. Kakva je to pravda koja se čeka toliko dugo i u tom stanju, čeka se na štakama…? Sad je u centru jezičkog reflektora poetske ironije sintagama lice pravde. Jasno je da je ona posuđena iz birokratskog jezika. Bog je postao to lice, čimbenik pravde, zvanično lice u uniformi graničara. Dopustio je slobodan prelazak granice između života i smrti, ali vrši kontrolu pred granicom na kojoj se dodjeljuje vječna pravda. Istinska poezija uvijek proširuje granice mašte. Ova slika tjera našu maštu da vidimo Boga kao međunarodnog kontrolora na granici na kojoj počinje teritorij, država vječne pravde. Birokratski jezik, doveden u blisku vezu sa metafizičkim diskursom – pometafizičio je birokratiju i birokratizirao Boga.

Zbog čega je to učinila pjesnikinja? Naprosto zato što je vječna pravda tek gorka utjeha u sveopćoj nepravdi na kojoj se zasniva međunarodni poredak moći. Ta gorka utjeha i nije to: ona utjehom ne može ni biti stoga što je snaga ovozemaljskog zla bacila sjenu na njeno lice. To lice nije više nimalo ni zavodljivo ni lijepo, niti bi Bog morao i trebao dijeliti pravdu samo s onu stranu života, u smrti. Kakava je to, uostalom, pravda koja u obećanju raja vidi jedini smisao, a paklom ispunjava život s ove strane?

Pogled pjesnikinje snažno je, dakle, premrežen jezičkim reflektorom lica pravde u ime djece koja se ljube na grobljima između dva etnička čišćenja, ljube se ispod križeva, u sjeni nišana i brzo uče: Međunarodno priznate granice bezumlja su nepromjenjive. Djeca su to koja igraju školice na jedinoj nozi, a dobijaju so postupkom dehidracije suza čuvanih u deponijama ispod čeone kosti. Sad se u stihovima pojavljuje još jedan jezički reflektor koji ne dozvolja niti jednoj maski kojom uljepšava i ovaj i onaj svijet da ostane cijela i sačuvana. To je jezički sklop - međunarodno priznate granice bezumlja, koje su, uz to, nepromjenjive. One, te granice, u svojoj nepromjenjivosti jedina su stalnost, konstanta povijesti, nauk patnje, skor smrti koja traje baš zahvaljujući tim granicama i tom bezumlju. Naravno, ovdje je iskorišten jezički sklop iz međunarodnih političkih dokumenata o nepromjenjivosti državnih granica koje su prevedene u jezik poezije i tu postale granicama bezumlja, a svaka je država ograničena njima. Niz država kao niz bezumlja, a iznad tog niza poredak međunarodne moći, sistem institucija koje bezumlje čuvaju od promjene.

Napraviti laganim pomacima u jeziku što više asocijativnih mogućnosti, natjerati jednoznačni jezik brikoratije i političkog uma da bljesne višeznačnošću u poeziji – eto, i to je uspjela ova sjajna pjesma. Bez velikih metafora, bez njihove hermetičnosti, poetskom igrom nijansiranih prijelaza između razdalekih diskursa koji se stapaju u jednu jedino pitanje: šta s nama, šta smo to uradili, šta postigli, gdje to idemo, kamo smo se zaputili u vremenu kada priznajemo da je jedina konstanta povijesti nepromjenjivost međunarodno priznatih granica bezumlja?

Etički reflektor u ratnoj poeziji Jozefine Dautbegović spojio je, dakle, metafiziku i politiku, postavio ih u međusobnu vezu kao sistem ogledala, da bi pokazao kako je politička moć zadobila božanske ovlasti, pa je ona postala ontološkom mrežom u kojoj obitava ljudsko trajanje ispražnjeno od svakog višeg smisla. Taj reflektor, nadalje, u političko uvlači mitsko, a onda mu pridodaje i kulturološko – kako bi se bosanska ratna tragedija vidjela na univerzalnim kulturološkim pozadinama i u njoj osvijetlio logos zla historije. Birajući da govori u ime onih sa dna društvene vertikale, onih koji trpe ratni užas i preko kojih je prešla ratna tragedija i samljela sve ljudsko pod sobom, pjesnikinja herojskocentrični pogled na rat tijesno skopčan sa ideološkom moći zamjenjuje onim pogledom koji rat osvjetljava kao antropološko stratište. Takva filozofija povijesti bazirana je na stajalištu onih koji su društveno marginalni, kao npr. u vrsnoj pjesmi u kojoj perač gradskih izloga, žaleći za sinom poginulim u ratu, spoznaje da samo sirotinja u ratovima gine, dok moćnici slave svoje pobjede. Taj pogled oca koji sinovljevu smrt nosi kao temeljno obilježje svog identiteta još jedino može da sanja nerođeno unuče pred izlogom dječijih igračaka – koji upravo pere. Bol je, kao da podvlači pjesnikinja, ono što obilježava društveni identitet nakon ratne tragedije. Zato je to poezija etike boli, nakon što je rat protutnjao kroz naše živote i pretočio ih u pustinju. Ili se rat kao antropološka tragedija, npr. u pjesmi Zadnja bosanska zima, vidi iz perspektive izbjeglica kojima je preostala još samo nostalgija, zima i bol u kostima kao sjećanje na nestalu zemlju, dok tumaraju svijetom kao postapokaliptičnom pustinjom.

Ovakvo poetsko kretanje od slika ljudske nutrine do prazne metafizike, uz to porobljene ideologijom, omogućuje da se etički prostor u poeziji Jozefine Dautbegović uspostavi kao kritika moći u vertikali od političkog do metafizičkog, te da se bol vidi kao osnova na kojoj će se uspostaviti čežnja za autentičnim formama egzistencije u svijetu kao stalnom povijesnom stratištu. Oslonjena na bosansku ratnu tragediju, a pri tom uronjena u kulturološke naracije o sudaru individue i moćnika od Ovidija do našeg vremena, ova je poezija historiju kao antropološku tragediju pretočila u sjajnu poetsku viziju prema kojoj historija i nije ništa drugo do opetovanje tragedije i mučenja – od Rima do Kapue. Tako, zapravo, postoji čovjek u povijesti: tako što neprestano ponavlja stradanje, od Rima do Kapue.

A u svojoj prozi Jozefina Dautbegović kombinira oniričko, fantastičko i stvarno, kako bi ostvarila vrlo slojevitu psihološku priču. Na toj osnovi, njena priča ponire u ljudsku psihu, u ono potisnuto, u podsvjesne slojeve koje opterećuje i muči – bilo kao moralna krivnja, bilo kao etički problem, ili kao propuštena životna mogućnost koja će usloviti kasniju egzistencijalnu dramu. Zato se ova proza po nekim svojim uzusima približava narativnom modelu kakav je u zbirci priča Seansa postavio Vitomir Lukić na zasadima borhesovske fantastike, ili se, pak, odvija u spoju fantastičkog, oniričkog i stvarnog, preispitujući njihove granice i ukazujući na mogućnost da jedna ista svijest u sebi može sabrati niz tuđih egzistencijalnih drama. Takva je npr. priča Jastuci u kojoj se tuđa egzistencijalna drama internalizira u junake do mjere da postaju njihovi lični moralni problemi.

No, da bi se osvijetlila narativna poetike Jozefine Dautbegović, nužno je spustiti se u interpretaciju nekih njenih priča. U priči Kiša razvija se parabola o sistemu isključivanja i stigmatizacije koju društvo provodi nad osobama što ih društvena norma tretira kao nenormalne. Priča slama takvu društvenu normu i u govoru “lude” Ivke dokazuje da ona posjeduje viši oblik egzistencijalnog znanja. Stoga Ivka i otkriva naratorki da je svaka ljudska egzistencija neizbrisiva, te da je u nastojanju da se drugima čini dobro temelj moralnosti na osnovu kojeg je moguće osmisliti vlastito postojanje. Tu se razvija parabola prema kojoj se svaka društvena norma zasniva na stigmatiziranju, isključivanju i diskriminiranju svakog oblika drugosti u odnosu na one vrijednosti što ih moć proglašava uzornim i normalnim, iako oni koji su proglašeni luđacima i isključeni iz društvene norme više znaju od tzv. normalnih što su zajednici nametnuti za sistem uzornih vrijednosti. Tako se priča ukazuje kao pokušaj moraliziranja društvene scene i preispitivanja i osporavanja granice između normativnog, središnjeg i isključenog, marginaliziranog i stigmatiziranog u društvenom prostoru. U priči Čovjek koji je kupovao kuću ta se normativna granica pomjera iz stvarnog u metafizičko, pa kuća koja se prodaje zadobija ontološku i metafizičku vrijednost ljudske egzistencije, a ne onu normativnu – propisanu finansijskom moći tržišta. Pomjeranje granice od tržišnog u metafizički prostor rezultira i promjenom etičkog sistema vrijednosti junaka, pa prodavac bira kupca po sistemu odgovornosti i brige za mrtvu suprugu, gdje se kupac obavezuje da će prostor kuće tretirati kao metafizički prostor ljepote groba prodavčeve supruge. Metafizički prostor na toj osnovi redefinira odnose u društvenom, a kuća i kupac prepoznaju se po mjeri etike izdignute iz društvenog u metafizičko područje.

Nekad se etički problem pojavljuje kao zatureno, zabačeno i potisnuto sjećanje na vlastiti grijeh, kako se pripovijeda u priči Jastuci, u kojoj gosti tete Roze imaju priliku, kao u kakvoj Borgesovoj priči, sanjati tuđe snove. San se, tako, ukazuje kao prostor suočavanja sa vlastitim grijehom – kako bi se u njemu mogla doseći katrza. A nekad se etički problem iz stvarnog seli u fantastičko, po modelu kritike birokratizirane i robotizirane civilizacije, kao npr. u priči Točka – u kojoj se pokazuje da takav model civilizacije tretira čovjeka kao potpunu nebitnost. Robotizirana civilizacija ukazuje se kao egzistencijalna praznina, a Dinko, junak priče, kao da se doziva sa Kafkinim Gregorom Samsom iz priče Metamorfoza, i, na koncu, poražen od robotizirane kuće, pretvara se u tačku, baš kao Gregor Samsa u kukca.

Osobito je inspirativna priča Lopoči gospođe Lukrecije u kojoj propuštena prilika da se začne dijete sa ljubavnikom postaje cjeloživotna Lukrecijina patnja koja je na koncu vodi u samoubistvo. Nerođeni sin stalna je pratnja slikarke Lukrecije u preispitivanju njene savjesti, pa se propuštena ljubav ukazuje i kao izgubljen život. Otud se u njenoj slici lopoča, koju nije pokazala nikom, otkriva simbolizacija Lukrecijinog grijeha gurnutog u podsvjesno, da bi ono isplovilo kao nagovaranje nerođenog sina da Lukrecija skoči s balkona. Podsvjesno se otkriva kao autentični egzistencijalni prostor, dok je, zbog povinovanja društvenoj normi, ono svjesnō postalo prostorom izgubljenog egzistencijalnog smisla i krajnjeg oblika samootuđenja. A u priči Odmor egzistencija se kao praznina slika u iznevjerenom očekivanju bračnog para da ih prijatelji pozovu u goste na ljetovanje, da bi se narativnim obratom pokazalo kako je njihovo očekivanje potpuna iluzija. Na koncu, oni što očekuju prijateljsku gestu postaju žrtve prijateljstva, pa se iznevjereno očekivanje pretvara u osobenu vrstu egzistencijalnog poraza.

Posmatrano u svojoj ukupnosti, poetsko i prozno djelo Jozefine Dautbegović došlo je s ruba i zauzelo jednu od centralnih pozicija hrvatske i bosanskohercegovačke književnosti. Ako je u poeziji, nakon zbirke Od Rima do Kaupe, nagovijestila ukupan poetički preobražaj pjesništva kao odgovora povijesnoj tragediji, Jozefina Dautbegović je i svojom prozom potvrdila visoke estetske vrijednosti svoje književnosti.

[1] Isp. Cvjetko Milanja, Doba razlika, Zagreb, 1991.

[2] Isp. Lisijen Goldman, Za sociologiju romana, Beograd, 1967.

[3] Isp. Vladimir Biti, Pojmovnik suvremene književne teorije, odrednica Ideologija, Matica hrvatska, Zagreb, 2000.

[4] Isp. Svetlana Bojm, Budućnost nostalgije, Beograd, 2005.

Enver Kazaz
Autor 16.6.2017. u 08:41