Faruk Šehić: Kako se kalio čelik u Bihaćkom džepu

 Faruk Šehić
Autor 11.8.2017. u 09:30

Faruk Šehić: Kako se kalio čelik u Bihaćkom džepu

Mi smo bili najveći diverzantski korpus u zaleđu srpskih snaga koje su bile na Karlovcu i vrlo blizu Zagreba, jer smo za sebe vezali nekoliko neprijateljskih korpusa. Borba 5. korpusa je bila herojska i nadljudska. I to je trajalo hiljadu i dvjesto dana. Plus još nekoliko mjeseci nakon deblokade u kojima smo oslobodili pet bh. gradova.

Piše: Faruk Šehić

U julu 1995. vojna situacija na području Okruga Bihać nije bila nimalo sjajna. Problem čak nije bio u moralu, ili tome što se boriš protiv tri neprijatelja, dva su bila standardna: autonomaši i VRS, treći je bio Srpska vojska Krajine, nego više nije bilo dovoljno hrane. Stanje mog ličnog naoružanja je bilo solidno. Jasno je da si se morao o tome, uglavnom, sam brinuti. Imao sam četiri puna okvira metaka i peti na kalašnjikovu, dvije ručne bombe sa stranâ RAP-a. Dovoljno za dobru borbu u kojoj se moraš nadati kako ćeš u neprijateljskim rovovima pronaći novu dopunu municije.

Sjećam se da je najgore bilo kad nas svi napadnu istovremeno, a to uključuje i vojsku tzv. kninskih Srba, s kojima smo dobar dio rata trgovali. Kupovali smo od njih municiju, lakše naoružanje i hranu. Jedan metak je uvijek bio marka. A meci su se kupovali na velike količine. Sreća pa smo imali dobru dijasporu, koja nam je redovno slala novac. U to doba, prije akcije Oluja, vreća brašna je bila 1000 DM (njemačkih maraka). Kilogram kafe nešto više od 300 DM. Jedna cigareta najlošije kvalitete je bila jedna marka.

Nakon vojnog obroka, koji se sastojao od rijetkog graha i pogače od bijelog i kukuruznog brašna, kada bi čovjek naglo ustao mogao je vidjeti zvijezde pred očima. Udio bijelog brašna u pogači je bio neznatan. Hrana nije imala dovoljno soli. Ali je uvijek bilo proboja kroz srpsku liniju i uvijek je bilo sela u kojima je bilo stoke, koja bi brzo završili na roštilju. Glad je bila naš najveći neprijatelj.

Zujanje aviona, koji bi se noću spuštao u širokim krugovima, izazivalo bi osjećaj sigurnosti, kad bih došao s linije u Cazin. Sjećam se perioda u kojem avioni An-2, manji transportni avioni, nisu slijetali na aerodrom u Ćoraliće kraj Cazina. To bi značilo da nam je dovod kisika prekinut, i da moramo roniti na dah. Ne sjećam se koliko je to ronjenje na dah trajalo, a bilo je posljedica rata HVO – Armija BiH. Poslije su slijetali An-26, helikopteri (civilni i vojni), čak i iznajmljen rumunski putnički avion Iljušin, ad hoc pretvoren u transportni, ako je vjerovati očevicu. Od svakog transporta za Okrug Bihać 30% je išlo Hrvatskoj vojsci. Pomoć smo imali i od namjenske industrije u Cazinu, gdje su se pravile ručne bombe, i granate za minobacače.

Jednom sam imao «dopunu» municije na Golom brdu u jesen 1994. kada smo na juriš, nas devet, zauzeli vrh brda, upali u rovove i počeli mobilisati njihove stvari. Tu sam našao nekoliko desetaka kutija metaka, i čovjek koji je klečao na koljenima do mene u rovu je bio pogođen i brzo je umro, prije nego smo ga stigli previti. Tako smo mi uspostavljali i održavali vlastito ronjenje na dah. Sve nade smo polagali samo u sebe. Pogotovo nismo «dovili» da bi imali šta jesti i s čim pucati.

Ronili smo na dah mjesecima, godinama. Znalo se pričati da avionima dolaze i čepovi za Bihaćku pivaru, banane i druge mitološke potrepštine, koje nismo vidjeli, osim ako bi probili autonomašku liniju, što smo radili vrlo često i s velikim merakom. Nismo dovili, nego bi uzeli puške, opremu, i pregazili autonomašku liniju. To je bio najveći užitak, jer su oni imali hranu, municiju, sapune i šampone. Zamislite: ljudi su imali prave pravcate sapune u papirnatim omotima. Jednom smo rasuli njihovu liniju k’o beba zvečku i upali u dolinu koja je bila puna narandži. Vjerovatno je neki autonomaš tako obilježavao povratak kući, ako se slučajno izgubi. Nakon te doline ušli smo u kuhinju neke kuće i u rerni otkrili tepsiju vrelih baklava. Na stolu je bila otvorena porcija najbolje mesne konzerve Corned Beef, koja nas je uvijek nekako mašila. Bili smo pretplaćeni na Ikar konzerve, i smrdljivu mekerel ribu.

Zatim sjednemo i jedemo. Prvo mesni narezak, onda baklave, a narandže potrpamo u rančeve, i nastavljamo u dubinu njihove teritorije.

Na taj način smo se vrlo često snalazili za hranu i municiju. Svaka čast avionima koji su slijetali, pa onda nisu slijetali, ali naš opstanak je najviše zavisio od nas samih. Borci s kojima sam ja bio u ratu su bili istinski heroji i ljudi. Sve smo dijelili do zadnje mrve. Niko se nije izvlačio od rata, niko nije kukao i plakao da dobije poštedu. Sjećam se Enesa Hadžifejzagića Šoka, čovjeka koji je bio teško ranjen u ruku, koji je bio demobilisan, pa bi sam otišao na ratište, jer nije mogao sjediti kod kuće i slušati radio vijesti o našem napredovanju prema Bosanskoj Krupi.

Sjećam se i boraca koji su bili 4-5 puta ranjeni pa su opet bili u stroju u ofanzivnim akcijama. Sjećam se čovjeka koji je sa umjetnom nogom htio ići s nama u napad na Golo brdo. Nama nikad nije nedostajalo morala da ratujemo. I uvijek smo se oslanjali jedni na druge. Naša volja i želja da oslobodimo svoj grad je bila čelična. Može Mladić sad pričati šta hoće, ali u ratu šta je ko mogao osvojiti to je i osvojio. Mi smo se borili inferiorni u naoružanju, opremi, hrani, pa smo se izborili za pravo na život.

Porediti eventualni pad Okruga Bihać, koji se sastojao od Bihaća, Cazina, Bužima, Kladuše, dijela Bosanske Krupe, sa padom Srebrenice nije na mjestu, jer smo u ljudstvu, naoružanju, i teritoriji višestruko prevazilazili enklave Srebrenicu i Žepu. Možda je Bihać i mogao pasti uz ekstremne srpske gubitke, ali samo grad Bihać. Opet bi ostalo dovoljno teritorije za odbranu, i jedan grad koji sigurno nikad ne bio pao, a to je Bužim.

Vojno-redarstvena akcija Oluja nama jeste omogućila kisik da prestanemo roniti na dah. Trebala nam je koliko i Hrvatskoj, kako je rekao naš ratni komandant Atif Dudaković. Oluja nam je omogućila dopremanje svega što nam je nedostajalo da nastavimo sa oslobađanjem tadašnje Republike Bosne i Hercegovine. Mi smo se sami branili tri i po godine, i to onako kako većina ljudi može vidjeti samo u američkim filmovima. Mi smo bili najveći diverzantski korpus u zaleđu srpskih snaga koje su bile na Karlovcu i vrlo blizu Zagreba, jer smo za sebe vezali nekoliko neprijateljskih korpusa. Borba 5. korpusa je bila herojska i nadljudska. I to je trajalo hiljadu i dvjesto dana. Plus još nekoliko mjeseci nakon deblokade u kojima smo oslobodili pet bh. gradova.

 Faruk Šehić
Autor 11.8.2017. u 09:30