Amer Tikveša: Slučaj Nermina Bise, zatočenika Bijelog brijega

Amer Tikveša
Autor/ica 21.9.2013. u 16:49

Amer Tikveša: Slučaj Nermina Bise, zatočenika Bijelog brijega

Nekako jedno za drugim desilo se da na stadionu pod Bijelim Brijegom osvane grafit: „Nermin Bise ne smije ući na stadion“  i da neko pokuša podmetnuti požar u redakciju Slobodne Bosne. Sve to dalo je na težini blijedoj, protokolarnoj vijesti o održavanju Treće konferencije o medijima održane u Tirani gdje je Dunja Mijatović, predstavnica OSCE-a za slobodu medija, rekla: „Činjenica je da sam kao predstavnica OSCE-a za slobodu medija morala intervenirati u više slučajeva u ovoj regiji nego bivši predstavnici, pokazuje na jasan trend da se pogoršava sloboda medija.“

Zadržat ću se na slučaju Nermina Bise i grafita posvećenog njemu uz koji je nacrtan i kukasti krst.

Nerminu Bisi je jasno što se grafit pojavio: „Vjerovatno je razlog u tome što sam u svojim tekstovima na desetine puta ukazivao na činjenicu da je taj stadion, koji je gradski i koji je otet mostarskom Veležu, prije tačno 20 godina bio poprište vrhunca fašističke tvorevine Herceg-Bosne. Na tom je stadionu bilo zatočeno oko 10.000 ljudi, koji su bili prinuđeni da pasu travu s igrališta i odatle su deportovani po koncentracionim logorima širom Hercegovine.“ S njim se nije problem složiti. Radi se o novinaru koji se konstantno oglašava protiv tekovina Herceg-Bosne, što u Mostaru itekako može izazvati neugodnosti.

Međutim, zašto na taj način prozivati novinara? Zbog zastrašivanja je prihvatljiv ali nedovoljan odgovor.

Odgovor na to pitanje krije se, po meni, u stanju u koje  su mediji dovedeni. Oni su u BiH odavno poraženi. Naravno, o postulatima novinarstva se nikad nije moglo govoriti kao o nečemu što je ostvareno u punom smislu riječi kakve su nezavisnost, objektivnost, nepristranost i sl., ali činjenica je da se danas o tome ne može nikako govoriti, ne što toga nikako nema, već što se u to ne želi i ne smije vjerovati. Razlog tome leži u činjenici što konzumenti medija nisu vjernici neke opšte istine već vjernici svoje istine koju prepoznaju u ovom ili onom mediju ili novinaru. Suočavanje konzumenta vlastitog novinarskog rada s nečim što mu ne odgovara smrtni je grijeh u našem novinarstvu jer ga tjeramo u naručje drugom mediju. To je neopravdano ne samo s ekonomskog stanovišta. Ukoliko se medij bavi politikom, suočavanjem s prošlošću, istorijom, ako piše na „prezrenom jeziku“, a svaki je naš jezik kod nekog od „nas“ prezren, tada ne samo da čitatelja kojem nije pravo to što pišemo guramo u naručje drugom mediju, već od njega pravimo i smrtnog neprijatelja. Dakle, principi tržišne ekonomije primijenjeni na bh. medije moraju računati s njihovom političkom prezentacijom na pojedinim dijelovima bh. teritorija ne samo iz finansijskih, već i iz sigurnosnih razloga.

Evo primjer: Kako novina iz Sarajeva pretenduje da se bavi i politikom i suočavanjem s prošlošću i da lektori u njoj slijede bosansku ili hrvatsku normu može ostvariti ikakav značajan tiraž u Banja Luci? Ili obratno. Nemam konkretan podatak ali znam da ne griješim ako kažem da Glas Srpske u Sarajevu, što se same prodaje novine tiče, nije u stanju sabrati ni najnižu platu svog radnika u njenom neto iznosu. Ne treba ni govoriti da neki napad na novinara tog medija, ukoliko je eksponent ideologije tog medija, ne bi bio nešto što iznenađuje, što nikako ne znači da bi bio i opravdan.

Nije to zbog ukrštenih riječi, vremenske prognoze, stanja na putevima ili teškog života penzionera, već što u njemu nema agresije na Bosnu ni genocida u Srebrenici, dva temeljna ratna narativa na kojima se formira javno mnijenje u Sarajevu i svim onim dijelovima FBiH s bošnjačkom većinom, i na kojima se, na kraju krajeva, formira bošnjački nacionalni identitet. Svi mediji u BiH kontra su nečijih ratnih narativa a na njima se upravo temelje sva bh. društva, i srpsko i hrvatsko i bošnjačko, oni su kohezivna snaga tih društava koja ima tu mogućnost da ih nekad, ako zatreba, mobilizira i na oružje. Ti narativi su jedini smisao našeg ratovanja a ono je to kroz koje su se formirali naši nacionalni identiteti, oni su kalup naših života i bez njih bi, sudeći po ponašanju većine, ti životi bili rasuti.

Pisati, dakle, kontra tih narativa znači rušiti oklop iza kojeg se neko osjeća sigurnim, van životne opasnosti. Grijeh Nermina Bise se krije u tome. Bijeli brijeg bez Veleža, Bijeli brijeg kao logor je jedna od ploča na zaštitnom oklopu mnogih Hrvata u Mostaru i Hercegovini. Zato Nerminu ne treba dozvoliti ulazak na taj stadion jer on bi tu ploču iz oklopa da izbije.

Kako god da shvatimo narativ kojim se vodi Nermin, bilo kao bošnjački ili kao antifašistički, on je u BiH istovremeno antihrvatski u političkom smislu, u smislu šta je to danas dominantna hrvatska nacionalna politika u BiH. Svaki sljedbenik te politike je smrtni Nerminov neprijatelj i neprijatelj svih „nermina“.

Veliki broj napada na novinare i medije u poslijeratnoj BiH možemo čitati na ovaj način. Naravno, postoje i oni napadi koji imaju i druge povode, recimo neko se smatra oklevetanim, neko smatra da mu nečije pisanje ugrožava karijeru ili biznis, izborni rezultat, ali svi ti drugi napadi rješivi su i na drugi način, u većini slučajeva sudski. Pribjegavati nasilju znači praviti incident. Slučaj Nermina Bise nije incident, on je pravilo. Nijedan sud neće reći da Nermin ne može pisati protiv Herceg-Bosne, niko ga ne može platiti da protiv toga ne piše, može se samo povećavati mržnja prema njemu do stepena njene krajnje eskalacije da bi ga se ušutkalo.

Nijedan sud, također, neće osuditi autora grafita niti će on biti otkriven. Ne znače tu mnogo reakcije raznih novinskih udruženja, lijepo ih je čuti, ali treba znati da se ta udruženja kroz spomenuta saopštenja samo legitimiraju kao subjekti discipliniranja javnog mnijenja i tu svoju poziciju učvršćuju, i njima ne treba rješenje, njima treba ta pozicija.

To se ne može spriječiti, jedini lijek tome će biti kad se ovaj rat, kojem je mir samo drugo ime, završi. Novinari su, nažalost, istovremeno i najprepoznatljivi i najpristupačniji i najranjiviji eksponenti ratnih narativa, zbog toga oni figuriraju kao prva linija bojišnice u miru. Zbog toga neće niko pozivati javno na egzekuciju nekog običnog građanina, jer je on simbolički beznačajan, neće ni na političara ni biznismena, jer su oni nedodirljivi, ali na novinara itekako hoće. Recipijenti medija u BiH su vjernici a novinari su prenosnici a ponekad i tumači objava njhovih bogova rata i ratnog naslijeđa. Pisati kontra, znači igrati se s iracionalnim koje je od njih u svakom trenutku u stanju napraviti vjerske fanatike.

Amer Tikveša
Autor/ica 21.9.2013. u 16:49