Banjalučki Pale sam na svijetu

Izdvajamo

• Beskorisno je i sada jadikovati zbog nesreće koju su Srbi, Hrvati i Bošnjaci dopustili svojim političkim slijepcima da im navale kao aktualnu životnu zbilju i neizvjesnu budućnost u BiH te Hrvatima i Srbima u RH, ali - to je valjda pravi smisao poruka i osamljeničke sudbine biskupa Franje Komarice - nije prekasno ne dati istim slijepcima da ih vode u još strašnije vratolomije na putu bez povratka. Ma što obećavali. Onaj Domanovićev slijepi vođa barem nije lagao da vidi kad se našao na čelu kolone obnevidjelih, ali ovi što ih je hrabro prozvao mons. Komarica na sve su spremni. Laž je najmanje od toga.

Povezani članci

• Fratrogasci
• Ustanite kad čujete Internacionalu!
• Predrag Kojović: Jedino građanski koncept garantuje opstojnost BiH
• Majke Srebrenice i svjedoci genocida apeluju: Zaustavite Dodika u kršenju UN konvencije
• Skupština Kantona Sarajevo prihvatila zahtjeve Plenuma građana
• Predavanje: Erotika u klasičnom jugoslovenskom filmu

Nikad nitko s toliko međunarodnog ugleda i poštovanja među vjernicima, ne samo katolicima nego i pravoslavnim i Prorokovim sljedbenicima, kao banjalučki biskup mons. Franjo Komarica nije izravno u lice sasuo političarima krivnju za nesreću koju su u BiH nanijeli svakom od triju konstitutivnih naroda, ali i Hrvatima i Srbima u RH. Zato ga ne vole i prešućuju. Ne podnose istinu, jer ona njviše boli. Sljepački su vodili i doveli narode u bespuće, baš kao u simboličnoj pripovijetci „Vođa“ srpskog književnog klasika Radoja Domanovića. Beskorisno je jadikovati zbog nesreće koju su Srbi, Hrvati i Bošnjaci dopustili političkim slijepcima da im navale kao aktualnu životnu zbilju i neizvjesnu budućnost, ali nije prekasno ne dati istim slijepcima da ih vode u još strašnije vratolomije na putu bez povratka

Marijan Vogrinec

To da istina najviše boli, pa su ljudi svašta kadri (u)činiti ne bi li ublažili tu bol ili je makar prikrili, možda više od ičeg u političkom prostoru balkanske regije u zadnje doba potvrđuje slučaj banjalučkog biskupa Franje Komarice. Jedna od rijetko cijenjenih po ljudskom i pastirskom poštenju, osobnoj hrabrosti i pravdoljubivoj beskompromisnosti tzv. moralnih vertikala Rimokatoličke crkve u društvenoj javnosti BiH i RH, biskup Komarica je već godinama, osobito u posljednje vrijeme kao Pale,  sam na svijetu. Za razliku od glavnog lika fantastične dječje priče danskog pisca, psihologa Jensa Sigsgaarda, obvezne lektire u nižim razredima osmoljetke, pošteni banjalučki Pale ne sanja, nego budan svjedoči, ne želi šutjeti o licemjerju, boli i nepravdi oko sebe. Taj ga grabri diskurs dnevno stoji političkog kamenovanja i sa srpske i s hrvatske strane. Ne zato, jer ne razumiju (za)što govori, nego baš zato što ga itekako dobro razumiju.

Uoči Uskrsa je – iako ne prvi put i ne samo prigodno – kritički spomenuo da poslije stravičnih ratnih stradanja u Republici Srpskoj (RS) nije ostalo živjeti ni 10 posto od domicilnih hrvatskih/katoličkih žitelja. Posljedice terora i progona, međunacionalne mržnje i netrpeljivosti niti se ne pokušavaju zaliječiti. Povratak prognanih zanemariva je pojava, ne kako je s međunarodnom zajednicom dogovoreno – osmišljen i organiziran proces, s iskrenom željom/potporom političkog mainstreama službene Banje Luke, Sarajeva i Zagreba. Stanje je gotovo na vlas isto na područjima u BiH s bošnjačkom ili hrvatskom većinom, gdje se također verbalno svi političari zalažu za povratak prognanih druge nacionalnosti/vjere, ali logistički to koče i ometaju.

Biskup Franjo Komarica se ne libi to otvoreno reći i zato politika zazire od njega, ali na stanovit podmukao način i Rimoktolički vrhovi u BiH i RH koji nisu nedužni glede i u svezi posljedica što ih je vrhbosanski kardinal Vinko Puljić svojedobno sažeo u onu globalno srcedrapateljnu apel-izliku: „U BiH naočigled cijelog svijeta nestaju Hrvati, nestaje cijeli jedan narod“. Ne nestaje niti će nestati. A to što se broj Hrvata i katolika globalno smanjio u odnosu na populaciju iz 1991. i što su opustjela Hrvatima neka područja u BiH (npr. Posavina, srednja Bosna, Sarajevo, itsl.) nije se dogodilo samo od sebe, tek tako ili samo zato što su ih životno ugrozili nadmoćniji Srbi/Bošnjaci već i zbog velikoseparatističke, odnosno „humanopreseljeničke“ politike vlastite nacionalne vojno-civilne strukture.

Zločin i bez kazne

Posljedice su strašne, a dio istaknutih aktera velikodržavnog projekta fasovalo je u Haagu gadne kazne (Dario Kordić 25 godina robije, Tihomir Blaškić devet godina, šestorica su sada u žalbenom postupku zbog prvostupanjskih 111 godina, itd., itsl.). Susjedne su haaške ćelije prepune Srba i Bošnjaka, optuženih i već osuđenih za isto tako teške zločine protiv čovječnosti, ratnog prava i vitalnih interesa vlastitih naroda, koje su unesrećili, osmišljavajući i ostvarujući sve što se danas vidi kao posljedica šovinističkog/rasističkog maloumlja. Nesretna je okolnost što neće odgovarati najveći dio zločinaca iz svih triju naroda u BiH koji su, otrovani projektom teritorijalno-etničke čistote i bolesne međunacionalne mržnje, vučjom dlaka-ćud pretvorbom ostali krojiti iste ratne strategije – parapolitičkim sredstvima.

Takvima je biskup Komarica trn u oku i znatno će se lakše razumjeti, pa i dogovoriti „nedodirljiv“ HDZ-ov „gospodar hrvatskog naroda“ (samo Hercegovci?) Dragan Čović i vožd iz srpskog entiteta Milorad Dodik – što uostalom stalno i čine (tzv. treći entitet) – nego svaki od njih ponaosob ili obojica zajedno s moralno uzornim mons. Franjom Komaricom. To su dva svijeta u trima osobama, koji svjetovi imaju samo jednu veliku manu – međunarodna zajednica niti priznaje niti kani priznati njihov separatistički duh.

Nije problem u tome što je predsjednik RS-a Milorad Dodik „poludio“ zbog biskupove kritike u kojoj se i sam prepoznao kao meta, pa bahato „prekinuo komunikaciju“ s mons. Komaricom. Odavno su već urbi et orbi poznata gruba stajališta, moralni profil i „državničko“ ponašanje tog srpskog političara, koji ne silazi sa zuba međunarodne političke javnosti i kojem je SAD nedavno uskratio vizu za dolazak na predsjedničku inauguraciju Donalda Trumpa. Ali, začudna je – ako ćemo se šaliti da je začudna ili glumatati političke hlebince!? – šutnja vodećih političkih Hrvata u BiH i RH. Oni riječ da bi rekli u obranu ne toliko i samo banjalučkog biskupa Franje Komarice, nego one istine i smisla javnog apela što ih je taj katolički velikodostojnik svima baca u oči. Pa i rečenom uskrsnom čestitkom, koju je Dodik nazvao pamfletom i zaprijetio tužbom.

 „Ja se bojim da je to samo u kontinuitetu“, prvi put je koliko se zna tako izravno potom kazao banjalučki Pale u ekskluzivnom intervjuu reporteru Nove TV Andriji Jarku kad ga je pitao zašto o političkom ataku na njega „šuti i Zagreb, i predsjednica RH, i premijer, i ministri, i Hrvatski sabor i zagrebački Kaptol…“ Osobito Kaptol, čiji su vjerski prvaci inače svakom političkom loncu – poklopac.  „Vi za njih kao da ne postojite, kad dođu ovdje – kao da jedva čekaju da odu; sat vremena, rukovanje i živjeli“, inzistirao je Jarak.

„Mi smo prekriženi, ali ne damo se prekrižiti“, tvrdi mons. Franjo Komarica. „Papa je došao ovamo da nam pokaže da mi za njega nismo otpisani. Kazao je – ne dolazi u obzir da nestanu biskupije pod nosom Rima. A Zagreb kaže – ima da nestanu. Kako ću prihvatiti da je to normalno? A Zagreb se poziva na Rim. Odnosno na papu.“

To je dosad najžešća pljuska tzv. hrvatskoj „državnoj politici“, utemeljenoj u Tuđman-Šuškovom projektu političke, vojne i pripadajuće logističke intervencije RH u BiH radi „očuvanja interesa hrvatskog naroda“. Ta velikohrvatska politika, uključivo zamjene teritorija, etničko čišćenje i čak prisilno preseljenje stanovništva, pandan velikosrpskoj s istim atributima, nije napuštena ni danas, ali se provodi sofisticirano, tvrdnjama o neravnopravnosti/ugroženosti Hrvata u BiH, (ne)izravnim zagovaranjem tzv. trećeg, hrvatskog entiteta i onemogućavanjem povratka i normalnog života Bošnjaka i Srba u krajevima BiH s hrvatskom većinom. Naš portal Tačno.net je više puta upozoravao na drastične primjere administrativnog ometanja, fizičkih nasrtaja i čak ugrožavanja golih života rijetkih povratnika na tim prostorima.

Nedavna proslava u Mostaru 25. obljetnice tzv. HZ/HR Herceg-Bosne, zbog koje je Haag, rekosmo, „ugostio“ dio njezinih glavnih operativaca, ali biološkom logikom ne i nalogodavce iz Zagreba, održana je u nazočnosti državnih izaslanika iz RH. Članova vladajućeg HDZ-a, koji su prenijeli vođama dviju mostarskih stranačkih filijala tople pozdrave državnog vrha RH. Kažu u onoj tv-reklami: pametnom dosta. Hrvatska figa u hrvatskom džepu kad b-h entiteti „farbaju tunele“ međunarodnom bojom tzv. „jedne države triju naroda“. U koju u bivšoj „Jugoslaviji u malom“ zapravo nitko ne vjeruje, nego radije iz potaje, kao anonimno ili u „nacionalnom interesu“, dovikuju arbitrima u svijetu: „Džaba ste krečili“.

E sad, je li baš tako – budući da nitko od triju suverenih aktera u dvama entitetima ne smatra da je namiren okončanjem građanskog rata – vidjet će se uskoro. Čim podijele karte veliki igrači SAD, Ruska Federacija i Turska, možda i EU ako se prethodno ne raspadne, jer joj prijeti havarija vitalnih sastavnica.

Banjalučki biskup je rečenim paprenim istupom u javnost opalio zvučnu pljusku i programskoj agendi premijera Andreja Plenkovića i predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović koji su – bez obzira na realne optužbe kako se miješaju u unutarnja pitanja tuđe/susjedne države – proglasili BiH „prioritetom naše vanjske politike“. Kao da su daytonska mirovna jamstva Zagrebu (i Beogradu, dakako) ili nedajbože HDZ-u, a ne Sarajevu, dopusnica za separatno odlučivanje o sudbini Hrvata u BiH. Stanje, što se kaže na terenu, sasvim je drukčije od onog kako ga – uvijek „u interesu naroda“ (sic) –  politika prikazuje i želi vidjeti, ne pitajući za zdravlje ni vlastiti narod. Kamoli tuđi.

Sramota i licemjerje

„Ničem se više ja ovdje ne čudim, ja bih se radije, ako mogu reći, čudio nekim pozitivnim stvarima, od onih u našem prvom susjedstvu do susjedne Hrvatske“, izričit je mons. Komarica. „Meni je žao, htio bih da se istinski zalažemo za opće dobro ljudi. Ali kad počnemo dirati u ona temeljna pitanja, pitanja ljudskih prava, prava na vlastiti identitet, na vlastitu kuću, na sva ostala ljudska prava, onda na to političari kažu ‘čekaj, čekaj malo’. Ali ja na to moram ukazati, to je moja zadaća prema crkvenim propisima, to je crkvena nauka.“

Sramotno je, licemjerno zašto banjalučkog biskupa nije javno podupro vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić, koji se globalno nadmeće navodnom zauzetošću za Hrvate-katolike u BiH. Crkva u vlastitoj državi i visoki kler u neposrednom susjedstvu, u Hrvatskoj, ponašaju se nekršćanski, reklo bi se i nehrvtski, ali svakako politikantski pristrano kad prepuštaju biskupa Franju Komaricu njegovoj sudbini u neprijateljskom okružju, u župi koju je „državna politika“ (samo?) jamačno prekrižila još radnih 1990-ih. Zajedno s cijelom Bosanskom Posavinom koja je konspirativno prepuštena RS-u, kao i srednja Bosna bošnjačkom „državotvornom“ korpusu, a Hrvati su prije rata imali stoljetno korijenje i prihvatljiv suživot s muslimanima i pravoslavnima znatno izvan Mostara i zapadne Hercegovine. Kad to sada, razočaran položajem samog na svijetu ili još gore, samog među Hrvatima, biskup Franjo Komarica s pravom nabija na nos baštinicima/nastavljačima separatističke politike i u svlastitom narodu, nikom ne valja.

Mons. Komaricu su u obrani od žestoke verbalne agresije i prijetnje sudskom tužbom Milorada Dodika, indikativno, prešutjeli čak i hrvatski predstavnik u tročlanom Predsjedništvu BiH i šef HDZ-a BiH Dragan Čović, šef HDZ-a 1990 Ilija Cvitanović, pa i sam potpredsjednik RS-a Josip Jerković. Spremno ga je odmah uzeo u zaštitu samo potpredsjednik RS-a iz redova bošnjačkog naroda Ramiz Salkić, a reagirala je i Islamska zajednica. Nekim analitičarima to jest, a nekima nije iznenađenje. Samo bi kroničnom  političkom hlebincu bilo nepoznato koje to skupne i zašto permanentno ljuljaju BiH kao državu triju konstitutivnih naroda te se na sve (ne)moguće načine trse zajednički etat prikazati nemogućim, Federaciju BiH tvorevinom snažne bošnjačke majorizacije i tlake nad Hrvatima u svakom smislu radi „jedino mogućeg rješenja – posebne hrvatske federalne jedinice“, tzv. trećeg entiteta. U protivnom, kažu, BiH će stalno biti bačva baruta. Pred eksplozijom novih ratnih razračunavanja.

O toj vrsti računa bez međunarodnog krčmara otvoreno je siječnja ove godine, nakon sudjelovanja u radu Hrvatskog narodnog sabora u Mostaru, prozborio upravo rečeni hrvatski potpredsjednik RS-a Josip Jerković. U intervjuu b-h izdanju zagrebačkog Večernjeg lista kazao je ne samo to da predstoji unutarnje preuređenje BiH nego i osnivanje hrvatske federalne jedinice u koju bi „morala ući Bosanaska Posavina i dijelovi RS-a“, gdje su prije rata Hrvati živjeli u većem broju.

„Nadam se kako ćemo mi, s jednim novim, federalnim uređenjem BiH, što zagovara naša stranka, Hrvatski narodni sabor, a ja sam to zagovarao i ranije, Hrvati morati naći svoj kutak u ovoj našoj BiH“, izravan je Jerković, ne spominjući može li ta ideja proći blagonaklono među bošnjačkim političarima i bez ratnog odgovora vođa RS-a, koji milom neće dati milimetra oružjem i etničkim čišćenjem zapasanog teritorija. „Svima je jasno kako ovakva zemlja bez reorganizacije nema izgleda, a posebno je važno reći da je za Hrvate to najvažnije, jer bi u tome slučaju hrvatska federalna jedinica mogla snažnije pomoći sunarodnjacima koji se ne bi nalazili u okviru te federalne jedinice. (…) Ja postavljam pitanje gdje se mi danas nalazimo i u kakvom smo položaju.“

Treba li eksplicitnije spoznaje o tome tko je tko u prešućivanju banjalučkog biskupa i zašto to čini. Od hrvatskih državnih i HDZ-ovih čelnika te crkvenih prvaka u RH do njihovih nacionalnih/vjerskih filijala u BiH.

Sa slijepcima u propast

„Oni time pokazuju svoj obraz, na čijoj su strani“, ne libi se banjalučki biskup kazati notornu političku istinu, koja zadire duboko u prošlost velikohrvatske separatističke ideje. „Ako ja radim nešto krivo, a ja sam krivac, ja to znam, zato što sam ostao ovdje, to mi je rečeno nebrojeno puta. ‘Biskupe, što se vi tužite, vi ste morali otići, a niste otišli, i zato dobivate ovakva kažnjavanja, dobivate ostavljanje na cjedilu. Nije za vas predviđeno da ostanete u Banjoj Luci. Ne smije biti banjolučke biskupije.’ (…) Ja sam ondje, gdje me Bog postavlja, nisu me postavljali političari, predstavnici jednog ili drugog naroda. Božja providnost me je ovdje postavila. I zato mi je žao što političari kojima je dužnost da se brinu za opće dobro svakog čovjeka, pa tako i domicilnog Hrvata, katolika, a to su srpski političari, bošnjački, međunarodni… naravski, i hrvatski, da oni šute. Oni su svoj narod ostavili na cjedilu.“

Nikad nitko im s toliko međunarodnog ugleda i poštovanja među vjernicima, ne samo katolicima nego i pravoslavnim i Prorokovim sljedbenicima, nije izravno u lice sasuo  krivnju za nesreću koju su u BiH nanijeli svakom od triju konstitutivnih naroda. Sljepački su ih vodili i doveli u bespuće, baš kao u simbolikom nabijenoj pripovijetci „Vođa“ srpskog književnog klasika Radoja Domanovića. Narod je od nemila do nedraga strpljivo slijedio vođu u obećanu zemlju, a kad je bezizlazno zapeo u bespuću i beznađu – vrhunac priče: vrijeme poraza i otrežnjenja – shvatio je da je vođa slijepac. No, već je bilo prekasno.

Beskorisno je i sada jadikovati zbog nesreće koju su Srbi, Hrvati i Bošnjaci dopustili svojim političkim slijepcima da im navale kao aktualnu životnu zbilju i neizvjesnu budućnost u BiH te Hrvatima i Srbima u RH, ali – to je valjda pravi smisao poruka i osamljeničke sudbine biskupa Franje Komarice – nije prekasno ne dati istim slijepcima da ih vode u još strašnije vratolomije na putu bez povratka. Ma što obećavali. Onaj Domanovićev slijepi vođa barem nije lagao da vidi kad se našao na čelu kolone obnevidjelih, ali ovi što ih je hrabro prozvao mons. Komarica na sve su spremni. Laž je najmanje od toga.