Bijedna Naša u ulici crvenih fenjera

Marijan Vogrinec
Autor 11.6.2017. u 12:15

Izdvajamo

  • Ima li vjerodostojnijeg političkog „stanja nacije“ iz kojeg se dade precizno detektirati sudbina Bijedne Naše u ulici crvenih fenjera? Saborsko zasjedanje u petak okončano je izborom sedmero presloženih ministara i dvama vladinim potpredsjednicima. To je logičan smisao kronologije sramote, začinjen zgražanjem oporbe: „čista prostitucija“, „politička korupcija“, „protuprirodni blud HDZ-a i HNS-a“, „incest iz koristoljublja“...

Povezani članci

Bijedna Naša u ulici crvenih fenjera

Foto: D. KOVAČEVIĆ

Velika većina građana ne misli dobro o političkoj zbilji, ali iz nekog suludog razloga ne želi si pomoći. A itekako bi mogli. Istraživanje rejtinške agencije Promocije plus CRO Demoskop upućuju na zabrinjavajuću činjenicu: 73 posto građana drži da HDZ-ova vlada i premijer Andrej Plenković vode zemlju u pogrešnom smjeru. Usporede li se broj nezadovoljnih vladom i Plenkovićem (73 posto) i broj zadovoljnih HDZ-om (34 posto), moglo bi se zaključiti da je HNS neprirodnim koaliranjem s HDZ-om radi participacije u vlasti napravio uistinu „dobar posao“: dao je dreku pljusku. Svrstao se nasuprot preferencija tri četvrtine svih punoljetnih građana, koji ne podržavaju trenutnu vlast. I koji prvim negativcem u državi smatraju upravo premijera Plenkovića te, na drugom mjestu – „sve političare“.

Marijan Vogrinec

Politički bordel Bijedne Naše na nacionalnoj razini – više nego ikad u prošlih 27 ljeta – ovih se dana razobličio esencijalnim kurvanjlukom: u krajnje zazornom klinču sparili su se neprirodni partneri HDZ i HNS. Prvi, tzv. desni demokršćani da im se zbog gubitka parlamentarne većine ne izmaknu fotelji vlasti ispod klijentelističkih stražnjica, a drugi, tzv. lijevi liberali da si podmaknu još tople sjedalice iz kojih je premijer Andrej Plenković nedavno najurio mostovce Bože Petrova. A raison d’être haenesovaca je upravo to – biti na ministarskim i drugim mjestima u vrhu vlasti te po ostatku piramide sve do mjesnog odbora u nekoj pripizdini, voditi agencije, državna poduzeća (HEP!), ubirati zajamčene državne apanaže i frazirati bez pokrića o „političkoj odgovornosti“ i „nacionalnim interesima“. Sic. A te su im vrijednosti zadnja rupa na svirali.

Pozicije, apanaže, utjecaj i moć im je, mandat za mandatom svih prošlih godina omogućavao SDP, stavljajući te koalicijske partnere na visoka, prolazna mjesta svojih izbornih lista. HNS nikad dosad samostalno ne bi na nacionalnoj razini prešao izborni prag (pet posto), pa i sadašnjih devet zastupničkih mjesta u devetom sazivu Hrvatskog sabora duguje velikodušnosti SDP-ovih šefova koji su sastavljali izborne liste, nekritički uvažavajući trgovačke i polit-koruptivne zahtjeve više nego što je to bilo normalno. Moralno kvarnom dijelu HNS-ova vodstva to nije smetalo niti ih je sram pred javnošću što su hraknuli u tanjur iz kojega su se godinama masno gostili, a SDP im ga je punio delicijama.

HNS-ovi saborski zastupnici za koje nitko nije ni čuo, u parlamentu ih baš i nema u raspravama, a u mainstream politici su autsajderi – Milorad Batinić, Stjepan Čuraj, Božica Makar, Marija Puh i Bernarda Topolko – bez SDP-a nikad ne bi prekoračili prag na Markovom trgu. U petak su skrivali pogled od kolega s tzv. ljevice, jer su njihov velikodušan dar kukavički odnijeli političkim, ideološkim i svjetonazorskim protivnicima na desnici. Otišavši HDZ-u s v.d. predsjednika HNS-a Predragom Štromarom ponijeli su se izdajnički i prema ključnom partneru bivše Narodne koalicije i prema svojim biračima. Na tu izdaju nisu imali moralno pravo i bit će kažnjeni tako da nikad više tih petero sitnih trgovačkih kalkulanata, prezreni među biračima, neće in vivo vidjeti saborske klupe.

Hrvatska politika se – zahvaljujući ponajprije „nacionalno osviještenim domoljubima“ – uselila u ulicu crvenih fenjera već 17. lipnja 1989. godine u barakama NK „Borac“ na zagrebačkom Jarunu. Tamo je Franjo Tuđman u mističnim okolnostima izabran za predsjednika netom osnovanog HDZ-a. Predložio ga je Branimir Glavaš, a svih 48 konspirativno pozvanih osnivača, pretežno Glavaševih ljudi, dignulo je ruku „za“. Političkim je inženjeringom Tuđmanove uže skupine izigran tada Marko Veselica, legenda novije hrvatske nacionalne svijesti i politički uznik, moralni i intelektualni autoritet u narodu veći od Franje Tuđmana. U tome je imao protuđmanovske prste i drugi važan lik iz Osijeka – Vladimir Šeks. Povijest višestranačja i prvih pokušaja uspostave demokracije u RH ima o tome specifično mišljenje, koje se razlikuje od onog što ga HDZ službeno promiče u jvnosti.

Jarunska izborna mistika

Više od 100 budućih hadezeovaca je ostalo čekati osnivački skup pred hotelom Panoramom, na sasvim drugom kraju Zagreba, jer im je tamo najavljeno ono što se zapravo dogodilo na Jarunu. Bez Veseličinih pristalica. Branimir Glavaš, osuđeni ratni zločinac, koji će se u dramatičnim okolnostima razići s HDZ-om, praviti javne cirkuse gladovanjem i bolničkim inatima, bježati iz RH, kao Hercegovac aktivirati dvojno državljanstvo (BiH), robijati u mostarskom zatvoru zbog ratnih zločina u RH i osnovati propalu regionalnu stranku HDSSB, dakle taj je Glavaš najzaslužniji i za utemeljenje HDZ-a (od prvih 700 registriranih članova, 500 je bilo njegovih ljudi iz Osijeka i okolice) i za dovođenje Tuđmana na vlast.

Sve ostalo je povijest u kojoj političko kurvanje ima itekako pozamšnu dionicu, a ta će ponajbolje objasniti zašto je Bijedna Naša od tih jarunskih mističnih događaja bivala sve bolesnijom i danas je u teškom komatoznom gospodarskom, društvenom i iznad svega moralno teškom stanju.

Ovo s neprirodnom koalicijom HNS-a i HDZ-a terminalna je faza, jer ti ljudi što su sada s obiju strana isplivali u prvi plan – plus marginalci s jednim, dva ili tri mandata u devetom sazivu Hrvatskog sabora – nisu ni poštenjem, ni zauzetošću niti znanjem kapacitet za zaustaviti slobodni pad svoje zemlje. Pogotovo HDZ, koji je dvije trećine trajanja RH vedrio i oblačio „državnom politikom“, kardinalno griješio u Domovinskom ratu kojem danonoćno verbalno priseže, omogućio kriminalnu pretvorbu i pljačku narodne imovine, uzrokovao tragične socijalne, ideološke i svjetonazorske raskole, srozao radnička prava ispod ljudskog dostojanstva i granice preživljavanja, ali i, kolateralno, potaknuo iseljavanje radno/stručno najpotentnijeg stanovništva i tzv. bijelu ili demografsku kugu zastrašujućih posljedica. Ta stranka – i klijentelistički najveća – nije kadra „spasiti Hrvatsku“.

Predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković, među stranačkim drugovima  zvan „pudlica“ zbog ulizivačkih sposobnosti ugađanja svakom novom šefu i okretanja leđa starom, ima izborni legitimitet 700 preferencijalnih glasova od oko 3,8 milijuna birača. Gdje je premijeru pamet takvog staviti na čelo najvažnije zakonodavno-predstavničke institucije u zemlji? Zato što je prvi ostavio Tomislava Karamarka na cjedilu i dotrčao u Plekovićevu sjenu, čim je čuo Europejca govoriti protiv zajedničkog šefa, pa mu to valja honorirati? Dobro, ali baš nepopularnom građevinskom inženjeru iz Bjelovara dati parlament!? Što je previše, previše je. I nerazumno.

Saborski potpredsjednik akademik Željko Reiner, od neki dan – pazi sad: vitez reda Svetoga groba jeruzalemskog, ima 1500 preferencijalnih glasova birača. A Reiner je godinama u političkom mainstreamu HDZ-a i na vrlo visokim državnim dužnostima s kojih kroji gaće svima u zemlji, od djeteta u kolijevci do najstarijih građana. To kako se ponaša kad vodi sjednice, stranački pristrano i svađalački te kakvoj politici zadrto drži svijeću, ispod je osobnog dostojanstva i tzv. običnog građanina, kamoli jednog  intekektualca ranga – akademika. Neuspješan je i iritantan, pa otud i preferencijalno jadnostojeći. Stranački drug jednog Steve Culeja, kojem po manjku kućnog odgoja, nekulturi, primitivizmu i bezobrazluku zapravo nema ravnog.

Pardon, ima, sjedi uz Culeja u sabornici i svršava na medijsku pozornost, arogantni Don Quijote proustaškog ideološkog mraka – Željko Glasnović. Rame uz rame s tim besprizornim likovima koji nanose štetu Bijednoj Našoj veću od svih drevnih i novijih „Tatara“ zajedno, uz kojekakve jandrokoviće i reinere protiv kojih se HNS borio od osnutka, eto sada i Predraga Štromara. Da ti pamet stane. Oni „spašavaju Hrvatsku“!

Izborni gubitnik u Varaždinskoj županiji, gdje nije polučio nikakve pozornosti vrijedne rezultate – u HNS-u su mu sad okrenuli leđa političari od imena, prezimena i rezultata Anka Mrak-Taritaš, Vesna Pusić, Goran Beus Richembergh, Nada Turina-Đurić, Andro Vlahušić…, koji su jedini još držali jadnih tri posto biračkog rejtinga – „spašavat će Hrvatsku“ kao vladin potpredsjednik i ministar graditeljstva. Taj Štromar, kazao je neki dan Radimir Čačić u jednoj HTV-ovoj emisiji, za svog mandata župana nije sagradio, obnovio ili modernije opremio ni jednu školu u varaždinskoj regiji. Čačić je ironično pokazao prstima ništicu. „Ja sam ih kao župan sagradio i renovirao 24, ljudi to vide“, kazao je. „Nije Štromar bez veze izgubio izbore u konkurenciji sa mnom.“ A pomeo ga je.

Dobro, na stranu Čačićeva prepotencija, ali jest činjenica da je krajnje upitno kako će Štromar, koji nije znao voditi županiju na zadovoljstvo i dobrobit građana, sudjelovati u vođenju države kao potpredsjednik vlade. Ili pak, kako će kao ministar graditeljstva reanimirati već dugo obamrlu tu važnu gospodarsku granu kad nije znao sagraditi u Varaždinskoj županiji ni jednu školu? Ali, to Plenković uopće nije važno, kao što mu nije važan ni nastavak kurikulne reforme školstva bez zalijevanja svetom vodicom i kađenja tamjanom. Jedan od dvojice saborskih zastupnika klerikalno-konzervativnog Hrasta, koji su ušli u parlament na HDZ-ovoj listi, tvrde medijima kako im je premijer Plenković obećao da neće smijeniti promotoricu klerikalnog Grozda Dijanu Vican s mjesta šefice Posebnog stručnog povjerenstva za provedbu Strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije ni Jasminku Buljan-Culej, koju je svoju savjetnicu i pouzdanicu notorne Željke Markić sada već bivši ministar znanosti i obrazovanja Pavo Barišić imenovao voditeljicom Ekspertne radne skupine za provedbu kurikulne reforme.

U petak potvrđena nova HNS-ova ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak rekla je da će raspisati novi natječaj za voditelje kurikulne reforme školstva i da neće dopustiti ni pritiske sa strane niti uplitanje politike u tu reformu. U protivnom, diže ruke od posla i „neka ga nastavi onaj tko to zna bolje od mene“. Prvi sukob u vladi? Samo puštnje probnih balona? Ako je Divjak uistinu mislila to što je kazala, može se odmah povući. Premijer Plenković neće rizikovati sukob s radikalnom desnicom u HDZ-u niti s Katoličkom crkvom, koja rukama i nogama stoji iza Vican i Buljan-Culej, a Štromar i novouhljebljeni haenesovci ni pred streljačkim strojem više ne bi ostavili nezaslužene državne apanaže. To nisu političari koji će radije na burzu rada, nego ukaljati obraz.

Treba ne biti politička kurva i ne srozati se ispod svakog ljudskog dostojanstva, pa odoljeti danajskoj napasti HDZ-ove tzv. stabilne, presložene saborske većine: bez Mosta, a s HNS-om u „nove reformske pobjede“. Sic. HNS-ov je rejting u biračkom tijelu prvih dana lipnja bio tri posto (prema istraživanju agrencije Promocije plus CRO Demoskop), a budući da je po odlasku bivšeg šefa SDP-a Zorana Milanovića došlo do svojevrsnog rasula i frakcijskih sukoba u toj stranci, SDP još neko vrijeme neće imati izgleda na parlamentarnim izborima. A HNS od grogiranog SDP-a nema koristi, pa trgovački menadžeri nisu časa časili, nego su bez mnogo razmišljanja ubacili stranku – zapravo ono što je od nje ostalo, jer ju članstvo masovno napušta – u novi hranidbeni lanac. Participacija u vlasti pala im je u ruke kao zrela kruška, u trenutku kad su drugi put u godini dana zaprijetili prijevremeni izbori, a HDZ se našao u gabuli.

Loše režirana farsa

Da HNS nije uskočio kad je Most iskočio iz koalicije s HDZ-om, pa za Judine škude na neviđeno ponudio premijeru Andreju Plenkoviću svojih devet zastupničkih ruku, nezasluženi dar sa SDP-ove koalicijske liste, danas bi ga u časnoj oporbi krasila tek pejorativna sintagma – trgovački d.d. Ali, da trgovački d.d., nekad časna građanska stranka političkih i intelektualnih legendi s ovih prostora Savke Dabčević-Kučar i Vlade Gotovca, nije tjednima javno tukao najtežim haubicama po HDZ-u, a tajno s njim kokošario zbog besramne participacije u vlasti, politički promiskuitet, kurvanjluk ne bi toliko zasmrdio i inače već kritično kontaminiran politički bordel.

HNS je – osobito predsjednik Ivan Vrdoljak, kojeg se potom prepoznalo kao glavnog „kvislinga“ – prednjačio u oporbi anatemiziranjem premijera i HDZ-a zbog ministra plagijatora Pave Barišića, klerikalnog naboja kurikulne reforme, Agrokora, inicirao smjenu financijskog ministra Zdravka Marića, napadao premijera i ministricu Martinu Dalić zbog HEP-a i načina renacionalizacije Ine, ljutio se zbog ustaškog „Za dom spremni“ na HOS-ovoj ploči u Jasenovcu, itsl. Kad ono… Taj moralno-politički salto mortale daleko je od „normalnog“ polit-koruptivnog zastranjivanja, to je smrtni udarac HNS-u, načetom već odlaskom Radimira Čačića. Čačićevi reformisti već su potukli na lokalnim izborima svoju bivšu stranku u njezinoj ključnoj utvrdi – Varaždinskoj županiji, gdje je imala 30 posto članstva – a sada im više ništa ne stoji na putu za širenje po cijeloj zemlji.

nakon-sedmosatne-dramaticne-sjednice-hns-odbio-hdz-izgledni-novi-izbori-5745-7178

Foto: FaH / Tomislav Pavlek

U dva dana je trgovački dio HNS-a brzopotezno odigrao lošu farsu za članstvo i za širu javnost. Nitko nije nasjeo. Farsu je režirao osobno (sada već) bivši predsjednik stranke Ivan Vrdoljak, najglasniji i u saborskim klupama i u izjavama medijima protiv svakog oblika koaliranja s HDZ-om. Navodno se već od veljače osobno dogovarao s premijerom Plenkovićem o tome kako izgurati Most iz vlade i zamijeniti ga HNS-om. Bez obzira na to što su obojica morali znati da za taj nečastan potez neće dobiti ruke Vesne Pusić, Anke Mrak-Taritaš, Gorana Beusa Richembergha, Nade Turine-Đurić, Andre Vlahušića i širokog kruga njihovih stranačkih istomišljenika. Dakle, ni najmanje četiri glasa za stabilnu saborsku većinu. Očito je godina i pol apstinencijske krize otkako HNS ne participira u vlasti bilo Vrdoljaku i Štromaru preveliko iskušenje.

HNS-HDZ-ov koalicijski potez jest legalan dok se ne dokaže politička korupcija ili trgovanje utjecajem i moći, ali nije moralan. Dozlaboga je pokvaren. Prljava rabota politički prljavih aktera, autora kurvinjske mantre: „Nije nam stalo do fotelja i vlasti, želimo spasiti Hrvatsku, uštedjeti poreznim obveznicima 120 milijuna kuna za nove izbore te osigurati stabilnu većinu, jer je zemlja u teškoj situaciji“. Kao da oni znaju što je „teška situacija“ i kao da HDZ i HNS uistinu jesu politička snaga kojoj je opći državni interes preči od fotelja i moći.

To je notorna uhljebnička mantra profesionalnih uhljebničara kakvima su krcate sve stranke i zdresna, i slijeva i iz sredine. HDZ ipak više od drugih, jer je na uhljebništvu već od onog 17. lipnja 1989. počeo izgrađivati i uspio izgraditi jaku mrežu stranačke infrastrukture koja mu omogućuje izborne pobjede i upravljanje glavnim polugama moći u zemlji, dakle izravno utjecati na „stanje nacije“ i budućnost zemlje. Najbolji je dokaz ta politička sitnež mizernih duša, a kronično srebroljubiva, koja se ovih dana i rukama i nogama grebla protiv novih izbora, jer znade da na njima više nema šanse steći propusnicu za oko 17.000 kuna plaće. Plus druga beriva, koja idu uz položaj i „čast“. Štromaru je, recimo, kao izbornom gubitniku, u nedjelju 4. lipnja prestao radni odnos varaždinskog župana. Nastupa pobjednik Radimir Čačić. I što sad? Gubitnika na burzu rada? Ma kakvi, unosnije je u vladu! Tako se to radi u Bijednoj Našoj. „Briga za čovjeka“, za „našeg“ čovjeka, a to je zapravo „brige za Hrvatsku“.

Ima Štromar velike obiteljske potrebe, pa i plaća mora biti odgovarajuća. Provjereno, to se u Bijednoj Našoj najbolje rješava mjestom u vlasti. U Štromarovom slučaju i ekskluzivnom promocijom na čast ministra graditeljstva i potpredsjednika vlade. Vrag u nuždi i muhe jede, a Plenković jest bio u velikoj nuždi. Doduše ne na zahodu, ali u prenesenom smislu i to je moguće. Jedan insajder blizak premijeru reći će novinaru Jutarnjeg lista: „HNS nas je spasio u zadnji čas. Inače, cijeli je dan sve to bilo otužno. Čak se i na Plenkoviću prvi put vidjelo da je u panici i strahu. Nije bio u svom elementu. Mislim da ga je opet poslužila sreća. Igrao je rizičnu igru, i uspio. Ali mogao je sve i uništiti. Sve je visilo o tankoj niti. Čudno je bilo to što se dogodilo, a praktički je sve bilo dogovoreno. Malo je neobično da HNS-ov šef Ivan Vrdoljak na Predsjedništvu nije dao prijedlog na glasanje, nego je podnio ostavku. To govori o tome da je tu bio očito neki dublji problem.“

Bivši HNS-ov višegodišnji uspješan gradonačelnik Dubrovnika Andro Vlahušić, protiv kojeg je Mostov šef Božo Petrov iz sektaških interesa izboksao u vladi donošenje tzv. lex Vlahušića (zabrana izbornog kandidiranja pravomoćno osuđenima, a Vlahušić je dobio šest mjeseci zatvora uvjetno zbog pogodovanja Gradu), kazao je medijima da je premijer Plenković kao nagradu za koaliranje „dao HNS-u birati s prepunog stola što god poželi“. U tolikoj se stisci našao nakon što ga je u pokušaju koaliranja odbio HSS sa svojih pet saborskih ruku. Jer, ako Štromar bez političkog ili nekog drugog javnosti važnog pedigrea može biti Plenkovićev i ministar i potpredsjednik vlade te dobiti vođenje kurikulne reforme školstva samo zato što je uklonio najuvjerljivije mu oponente u HNS-u, onda je jasno koliko je Plenkoviću dogorjelo do noktiju i kamo vodi cijela ta nevesela priča.

Svijeće za „pokojni HNS“

Kad je pak riječ o ostavci šefa HNS-a Ivana Vrdoljaka na „sve političke dužnosti“, pa i onu saborskog zastupnika, neki analitičari nagađaju da bi u tom slučaju mogao biti posrijedi sindrom Sanader. „Dragi Ivo“, kako je tadašnjem premijeru i šefu HDZ-a snishodljivo tepala njegova zamjenica Jadranka Kosor, a Gordan Jandroković naglo pretrčao ispod njegovih pod njezine skute, također je naprasno dao ostavku na „sve političke dužnosti“. Potom ga je policija naganjala po tuđim zemljama zbog sumnje na nevjerojatan kriminal. HDZ je prvostupanjski osuđen zbog pljačke vlastitog naroda, kao jedina od blizu 150 političkih stranaka u RH. HDZ je branio Dražen Bošnjaković, bivši ministar pravosuđa u vladi Jadranke Kosor, kojega je premijer Plenković sada opet posjeo na isti fotelj u presloženoj vladi.

Kolo sreće se okreće. Prosvjednici koji sada pred Središnjicom HNS-a u Zagrebu prosvjedno trgaju članske iskaznice, pale svijeće za „pokojni HNS“ i spominju bližu rodbinu Ivanu Vrdoljaku, Predragu Štromaru i onim saborskim zastupnicima što su se prodali HDZ-u radi „spašavanja Hrvatske“ stabilnom većinom u parlamentu dali su naslutiti i „neke moguće sudske procese“. Protiv koga? Vrdoljaka?

Iako je pravosuđe neovisno, tzv. je treći stup vlasti, javna je tajna da je to politički i na svaki drugi način korumpiran/manipulativan sustav. Od lustracijske „sječe sudačkih glava“ 1990-ih godina, pravosuđe je podložno volji vladajućih opcija, pa u tom smislu „biti prijatelj vlade“ valjda podrazumijeva i zaštitu od progona. Makar beskonačnim razvlačenjem sudskog predmeta, vraćanjem na prvostupanjski postupak, nalaženjem „propusta“ u istrazi, izmjenama sudaca i sudskih vijeća, zataškavanjem, liječničkim ispričnicama, držanjem prijava u ladicama, pa čak i nereagiranjem DORH-a, Uskoka, Porezne uprave…

Kao sasvim slučajno, a ne može biti, jer je i to dio političkog kurveraja, neki se dan dogodilo da je SDP-ov saborski zastupnik Tomislav Saucha – bivši šef ureda bivšeg premijera Zorana Milanovića, optužen u tzv. slučaju dnevnice za krađu više od pola milijuna kuna te je nakon tjedan dana istražnog pritvora suspendiran u stranci – svojim glasom omogućio izbor Gordana Jandrokovića za šefa parlamenta, na kojem je mjestu Božo Petrov brzinski dao ostavku, da izbjegne izglasavanje nepovjerenja.

Da nije izdao drugove iz SDP-a i ostatka oporbe, HDZ-u bi nedostajala ta 76. ruka, ne bi bilo minimalne saborske većine i Jandroković ne bi bio izabran. Što bi bilo u redu, jer taj političar ničim nije zaslužio tu visoku dužnost. Dva-tri dana kasnije, mediji su izvijestili da je sud poništio rješenje o proširenju istrage protiv Sauche, a hoće li uopće snositi posljedice u postupku koji je pokrenut protiv njega, pitanje je za milijun dolara. Kladionički je koeficijent jako nizak, jer je mogućnost za pogoditi ishod gotovo stopostotna. Politika, dakako, „nema utjecaj“ na pravosuđe, pa gumilastika postupci, protiv bivših HDZ-ovih „nezamjenjivih“ Ive Sanadera, Nadana Vidoševića, Zdravka Mamića, Petra Čobankovića, Tomislava Merčepa, Branimira Glavaša, itsl. „sasvim slučajno“ nasmijavaju javnost  Možda se sutra i Ivan Vrdoljak dohvati apartmana u  Remetincu, ako mu sada zamjenski HNS-ovi prvaci ne zaštite leđa?

Činjenica je da je Vrdoljak kalkulantski, a naoko iz nepoznatih razloga ili zato što Predsjedništvo HNS-a nije podržalo njegov prijedlog za „spašavanje Hrvatske“ (sic) koaliranjem s HDZ-om, dao neopozivu ostavku „na sve političke dužnosti“. Moglo se to iščitati iz njegove izjave nakon sjednice Predsjedništva HNS-a:

„Odlučio sam predložiti da ne idemo u savez s HDZ-om i da podnosim ostavku na sve političke funkcije. Bilo je vidljivo da će se stranka podijeliti, nisam to želio dopustiti, odlučio sam predložiti da stranka ne ide u vladu s HDZ-om i da podnosim ostavku. Imao sam iskrenu namjeru izvući Hrvatsku iz rovova, ali ne po cijenu toga da se dijeli stranka. Povlačim se sa svih funkcija u stranci“.

Je li taj diskurs samo paravan za nešto znatno ozbiljnije? Npr. dati HDZ-u nemoralnu ponudu koju ovaj – u totalnoj gabuli rušenja vlastite vlade, drugi put u godini dana – ne može odbiti, a za to dobiti željenu protuuslugu? Neki iz HDZ-a, ali i živozidne i ine oporbe izvan SDP-ovog tabora više puta su spominjali mogućnost istrage protiv Vrdoljaka, i čak zatvor.

Nije tajna da je Vrdoljak, kao tadašnji ministar, kriv što je SDP-ova koalicijska vlada zakonom i zapriječenim kaznama 3000-50.000 kuna prisilila građane na ugradnju skupih razdjelnika topline na radijatore, koji su se pokazali promašajem. Građanima se lagalo da ugradnju traži Europska unija, što nije bila istina. Tvrdilo se da razdjelnici štede energiju i da vlasnici na to mogu utjecati, pa će imati manje račune. To također nije bila istina. Većina novih računa, uza svu štednju i smrzavanje u stanovima, bila je i do 20-40 posto viša. Razdjelnike su distribuirale dvije strane tvrtke, a ugrađivali ih povlašteni ljudi po 2500-3000 kuna. Ekspertno istraživanje što ga je naručio nedavno smijenjeni Mostov ministar Slaven Dobrović potvrdilo je da su razdjelnici neučinkoviti.

Drugi je Vrdoljakov krimen što je, također sa stranim dobavljačima, potpisao ugovore pet minuta prije ponoći 31. prosinca 2015. za enormne količine tzv. zelene energije, čime je dugoročno obvezao RH – zapravo građane i druge potrošače – na dodatnih desetak milijardi kuna za preskupu struju iz vjetroelektrana. Naknada za obnovljive izvore energije trebala je s tri lipe po kilovatu poskupjeti na 12-14 lipa, što znači veće račune, skuplju a ne jeftiniju struju. Ti ugovori su štetni za Hrvatsku i za potrošački džep. Samo ove godine treba platiti dodatnih 1,1 milijardu kuna zelene struje, iduće  godine 1,5 milijardi, i dalje tim redom veličina. Vrdoljak je definirao podlogu za to, pa je SDP-ova koalicijska vlada na zadnjoj sjednici u mandatu nenormalno povećala kvotu zelene struje iz vjetroelektrana, koje su uključene u energetski sustav. Čak s 400 MW na 744 MW. Naknada za obnovljive izvore ipak nije na računima građana poskupjela 12-14 lipa po kilovatu, ali jest sedam lipa. Razliku ipak neće izbjeći.

Sukob interesa ili…

„Ova Titanik vlada bi malo piškila, pa bi malo kakila“, rugao se Vrdoljak s proljeća u jednoj HTV-ovoj emisiji družini kojoj je sada nudio „svojih“ devet zastupničkih ruku, a pet ipak prodao. „Tako da će sigurno doći do nekoliko postotnih poena poskupljenja struje za industriju ili građane – to nitko više ne može skužiti u RH.“

E sad, hoće li HDZ-ovo pravosuđe nakon svega skužiti dva rečena, a onda i treći Vrdoljakov krimen, pa ga spakirati iza rešetaka, ostaje vidjeti. Naime, treća se priča odnosi na sumnju, svojedobno medijski jako eksploatiranu, da je kao ministar gospodarstva Milanovićevoj vladi namaknuo bivšoj supruzi Jadranki te povezanim osobama i tvrtkama više od 150 milijuna kuna vrijednih poslova s HEP-om, kojim je upravljao HNS-ov kadar od povjerenja. Samo sukob interesa? Iz sudskog se registra dalo vidjeti da je Ivan Vrdoljak 2014. godine imao u vlasništvu 16,67 posto tvrtke ATO Inženjering, koja je isključivo radila s HEP-om. Udjel je to što mu ga je bez naknade uknjižila bivša supruga, a Jutarnji list i portal direktno.hr ističu da je ATO Inženjering – dok su u njemu radili supružnici Vrdoljak – zaradila oko 15 milijuna kuna godišnje, s milijun kuna dobiti.

Bezvezna koincidencija ili ne, otkad SDP i HNS s partnerima preuzimaju 2011. vlast u zemlji, te i naredne dvije godine – i do kraja mandata Milanovićeve vlade – godišnji promet tvrtke raste na 26 milijuna, s 8,5 milijuna čiste dobiti. Pametnom dosta, kažu u onoj tv-reklami. Pedeset pet je međusobno povezanih osoba i poslovnih partnera na poslovima s državom zaradilo više od 150 milijuna kuna, Ivan je Vrdoljak tada bio prvi do premijera Milanovića i predsjednik HNS-a.

Sada više nema sigurnog SDP-ovog grudobrana, a da se Turci ne dosjete, „valja nama preko rijeke“ (Mak Dizdar). I zakoračio Ivan Vrdoljak, vjerujući valjda u onu „Istina je voda duboka i u toj vodi ja se ne mogu utopiti“, što ju je dalekovidno izrekao bivši potpredsjednik HDZ-ove vlade Damir Polančec, izlazeći srpnja 2010. iz zatvora u Remetincu, gdje je zbog kriminala nužno zaglavio i cijeli HEP-ov upravljački vrh. Politika, sektaški i privatni interesi, korupcija, mito, klijentelizam, nepotizam, ogavno strančarenje, namještanje poslova i zaposlenja „svojima“, politički kurvanjluk, prodaja obraza i ljudskog dostojanstva te milijun inih zala, to je već više od četvrt stoljeća okrutna zbilja u ulici crvenih fenjera kamo su „domoljubni“ makroi preselili Bijednu Našu. Ne kao tek propupalu adolescenticu, nego netom po rođenju.

18698063_1348996828549182_1575064051534216806_n

Nakon već šeste zaredom pobjede u Zagrebu nesuđenog „gradonačelnika Hrvatske“ Milana Bandića, ironično se drugi dan nasmijao u tv-kamere: „Znate, politika vam je afrodizijak, ali i opijum. Nekada se govorilo da je vjera opijum za narod, ali ne – to je politika, za sve koji je jednom okuse“. Istina. Politika je danas najunosnija profesija – uz braniteljsku i katoličko-kleričku – gdje ima obilje kruha bez motike, a nikom se ne polažu računi ni za što. Među zombijima, koji obavezno stoje iza svojih vođa kad ovi štogod požele izjaviti novinarima, gotovo je nemoguće naći nekog tko ne bi i guzice dao za fotelj i pripadajuću državnu apanažu.

U nekoj mutavoj anketi u Dalmatinskoj zagori, u pasivnom mjestancu jedne od maskota Sanaderovog događanja naroda na splitskoj Rivi u obranu osuđenog ratnog zločinca Mirka Norca, dokoni mještani pod murvom hvale se vlastitom glupošću: „Da HDZ i tovara stavi na izbornu listu, mi ćemo glasati za njega! Ovo je hrvatski kraj i takav će ostati“. Netko je nekad rekao da narod ima vlast kakvu zaslužuje, pa je valjda po tom nepisanom pravilu sada zaslužio koaliciju HDZ-a i HNS-a kad je već HDZ kažnjen time da ne može sam vladati. Bez makar liliputanske potpore.

HDZ će prožvakati novog partnera, pa ga ispljunuti na sljedećim izborima, ako ne prije – kao što je već učinio HSP-u, HSLS-u, kojekakvim marginalcima, pa i Mostu nezavisnih lista dvaput – otresti se kao pas kad izađe iz vode, i nastaviti dalje. A HNS-a od srijede više nema. Nevjerojatno je da haenesovci iz ostatka ostataka te stranke još jučer uvjereni da premijer kormilari Titanikom, danas hrle ukrcati se po svaku cijenu u brod što tone i – utopiti se s njim. Orkestar svira, a santa se ne vidi.

Kažu da je politika oduvijek bila kurva, a oni koji se bave tim poslom zazorni likovi, bez obzira i na afrodizijak i na opijum. Neki do te mjere jeftini na brzaka uličari, uslužnici s kolodvora, klupa u parku ili kućnih veža, a neki s celebrity mimikrijom, uslužnici na poziv, eskort ili poduzetničkog pokrića… Zašto bi hrvatska politika i oni koji se njome bave bili neporočni do tog moralnog limesa od kojeg se nastavlja promiskuitetna nit esencijalne pokvarenosti. Nema logike. S kim si, takva/av si. Nema tu velike mudrosti ni mjesta – čuđenju. Pojam poštenje u postjugoslavenskoj Hrvatskoj zorno potire svaku suštinsku razliku između one pučke „tko o čemu, kurva o poštenju“ i aktualnog političkog ponašanja i pozicije i opozicije.

Za ostati na vlasti ili tek zakoračiti u taj povlašteni zabran svake slasti, masti i časti, prvi je uvjet deklarirati se političkim poštenjakom i – bez obzira što to ne može biti istina, jer su ljudi prosječno iznimno pokvarena ili sorta sklona kvarljivosti čim osjeti osobni benefit – tom mantrom hipnotizirati stanovito biračko tijelo. Recimo, animirati klijenta za uslugu, a navuče li kakvu spolnu boleštinu ili ga partner/ica uhvati u kvaru, ha, tko mu/joj je kriv. Trebalo se paziti, misliti glavom, a ne nježnikom ili međunožnim rupama. Šteta se jedva dade popraviti, ako se uopće dade. Uglavnom se ne dâ.

Indikativna je razlika u paraleli zakonom zabranjenog, pravog i političkog kurvanjluka u tome što pravi podliježe pravosudnim sankcijama, jer prodavanje svog ili tuđeg tijela nije dopušteno, a akteri to kriju zbog javne sramote. Politički kurvanjluk nije baš zakonom zabranjen, ako se ne dokaže trgovanje utjecajem, koruptivno kupovanje zastupničkih/vijećničkih ruku, ilegalne donacija, itsl., a akteri se ne srame toga što čine. Kažu, to je „u narodnom interesu“ i isključivo „za opće dobro“, zaklinju se u svoje i stranačko poštenje i ne mare za sramotu da ih javnost drži političkim kurvama. U političkom sustavu Sodome i Gomore orgijaju beskrupuloznost, srebroljublje, laž, gramzljivost, licemjerje, lopovluk, primitivizam, zavist, neukost, nasilje, prijetvornost… Nisu toga lišeni ni akademski potkovani političari niti oni s jedva završenih nekoliko razreda osmoljetke ili tek trogodišnjom strukovnom školom.

„Zaboravni“ Furio Radin

Velika većina građana ne misli dobro o toj političkoj zbilji, ali iz nekog suludog razloga ne želi si pomoći. A itekako bi mogli. Istraživanje rejtinške agencije Promocije plus CRO Demoskop upućuju na zabrinjavajuću činjenicu: 73 posto građana drži da HDZ-ova vlada i premijer Plenković vode zemlju u pogrešnom smjeru. Na ljestvici preferencija političkih stranaka, HDZ vodi s 34 posto potpore, a slijedi SDP s 24,8 posto. Usporede li se broj nezadovoljnih vladom i Plenkovićem (73 posto) i broj zadovoljnih HDZ-om (34 posto), moglo bi se zaključiti da je HNS napravio uistinu „dobar posao“: dao je dreku pljusku. Svrstao se nasuprot preferencija tri četvrtine svih punoljetnih građana, koji ne podržavaju trenutnu vlast. I koji prvim negativcem u državi smatraju upravo premijera Plenkovića te, na drugom mjestu – „sve političare“.

Ima li vjerodostojnijeg političkog „stanja nacije“ iz kojeg se dade precizno detektirati sudbina Bijedne Naše u ulici crvenih fenjera? Saborsko zasjedanje u petak okončano je izborom sedmero presloženih ministara i dvama vladinim potpredsjednicima. To je logičan smisao kronologije sramote, začinjen zgražanjem oporbe: „čista prostitucija“, „politička korupcija“, „protuprirodni blud HDZ-a i HNS-a“, „incest iz koristoljublja“…

A in vivo, to je izgledalo ovako. „Nezamjenjivi“ već desetljećima predstavnik talijanske manjine Furio Radin još se jučer žestoko protivio podržati presloženu vladu sve dok se zamjenik HDZ-a Milijan Brkić nadimkom Vaso ne ispriča za to što je uvrijedio etničke manjine nebulozom da „u Hrvatskoj odlučuju samo Hrvati“. U petak se više nije sjećao što je tražio niti više inzistira na isprici. Prodao se premijeru Plenkoviću za dosad najviše svoje mjesto u političkoj karijeri – mjesto potpredsjednika vlade. Pa ti vidi! Bravissimo, maestro Radin! Radinov je moralni obrazac bez ostatka ponovio i Tomislav Saucha. Budući da se opet poslušno ponio prema HDZ-ovim interesima i samom premijeru Andreju Plenkoviću – dignuo je ruku za presložene ministe i vladine potpredsjednike – jamačno će mirno spavati. Ako mu dopusti savjest?

No, prašina u sudačkoj ladici jamačno će odraditi svoje na optužnici za krađu novca naplaćenog za izmišljena službena putovanja vladinih akvizicija. Radin i Saucha su dali 77. i 78. ruku za Plenkovića kako bi se demokracija i stabilnost saborske većine bolje vidjeli. Obraz nije važan.

Marijan Vogrinec
Autor 11.6.2017. u 12:15