BLAŽENI KOJI NE VIDJEŠE, A VJERUJU

Oliver Frljić
Autor 29.11.2014. u 11:24

BLAŽENI KOJI NE VIDJEŠE, A VJERUJU

Koliko moraš biti glup da bi komentirao predstavu koju nisi vidio? Na to pitanje odgovor je, a da ga nitko ništa nije pitao, kao skromni prilog huškanju raspomamljenog čitateljstva Večernjeg lista protiv uprave riječkog HNK, dao Nino Raspudić. Ponosno nastavljajući staru hrvatsku novinarsku tradiciju lova na različite vještice, uvaženi kolumnist Večernjaka isporučio nam je obilnu porciju svojih mentalnih fekalija u formi retoričkih pitanja. Što Raspudić doista sere najbolje znaju oni koji svoju nacionalnu skatofagiju hrane njegovim pisanjem. Temeljito zasićeni njegovom mekom stolicom, oni su spremni za tvrdi obračun s onima koje je Večernjakov kolumnist označio kao metu.

Piše: Oliver Frljić

O čemu je Raspudić pisao? O predstavi “Hrvatsko glumište”. Je li Raspudić navedenu predstavu vidio? Nije. Ali profesoru Filozofskog fakulteta, koji s jednakom lakoćom diže spomenik Bruce Leeju, ispisuje biografiju Modnog mačka, presipa iz šupljeg u prazno u emisiji Peti dan ili rže u istoj ergeli s najboljom pasminom hrvatskog nezavisnog novinarstva (Ivkošić, Jajčinović, Despot, Jurasić i nikad prežaljeni Dujmović), nije teško promovirati se i u stručnjaka za kazališna pitanja na neviđeno.

O čemu nas je, između ostalog, izvijestila Raspudićeva teatrološka telepatija? Da je predstava “Hrvatsko glumište” nastala u dva tjedna. Kako to Raspudić zna, ako ga o istom nije obavijestila povrijeđena taština Slobodana Šnajdera, koja pak barata s brojkom od sedamnaest dana? To nikada nećemo saznati jer uređivačka politika Večernjeg lista ne opterećuje svoje kolumnističke pulene, koji uzdrhtalim perom draškaju nacionalističku erekciju čitatelja, zahtjevom da ono što napišu na neki način i argumentiraju. Ako je Raspudić napisao da je predstava nastala u dva tjedna, onda je, zaboga, tako.

U klasičnoj zamjeni teza, kojom se prikriva činjenična potkapacitiranost, novopečeni stručnjak za kazališne normative optužit će me i za nedovoljnu provokativnost, bez ikakvog obrazloženja na čemu temelji tezu da bi moj rad htio ili trebao biti provokativan. Nakon toga će dati cijelu listu prijedloga koji bi taj isti rad trebali apgrejdati do istinske provokativnosti (Nino, hvala ti od srca. Zahvalio bih se i od niže, ali se bojim da bi takve homoerotske aluzije mogle okrznuti tvoju heteroseksualnu pravovaljanost.), premda, kao što sam rekao, nigdje nije obrazložio iz čega je zaključio da je itko imao ambiciju biti provokativan. Jednostavno, Raspudiću se ili podrazumijeva da moj rad ima pretenziju biti provokativan, ili pak čoporu svojih vjernih čitatelja nema potrebe objašnjavati ono oko čega su, i prije nego što je počeo pisati, stvorili konsenzus.

A oni koji se s Raspudićem slažu i prije nego što je išta napisao, složit će se s njim i nakon što svoje misli materijalizira na toaletnoj mekoći Večernjakovih stranica. Tako će Raspudić obznaniti da se s ustašama u Rijeci nema smisla baviti 2014. jer je Rijeka 1941. bila u Italiji. Potvrđujući tako još jednom da mu je logika jača strana, Raspudić će, sasvim u skladu sa zvanjem doktora znanosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, demonstrirati i izvrsno poznavanje povijesti. Jer izjavljivati da se u Rijeci 2014. nema smisla baviti ustašama, pošto je ista 1941. bila u Italiji, ukazuje na odlično poznavanje činjenice da je upravo ustaška država Rimskim ugovorima cijelu Rijeku elegantno prepustila Kraljevini Italiji, te da je u sastav države u kojoj se danas nalazi vraćena tek 3. maja 1945. Naravno, kao što Nino zna, hrabrom borbom ustaša koji su tog povijesnog datuma oslobodili Rijeku.

Da bi svojim pisanjem još malo zagolicao nacionalne testise i proizveo dodatno lučenje nacionalističkog testosterona, Raspudić će me optužiti i da sam “režimski umjetnik”. Ta sintagma, koju kratki espresso iz Večernjaka dodaje klasičnom repertoaru dežurnih pojmova za stigmatizaciju onih koji ne misle dovoljno hrvatski, spada u istu mrežu s pojmovima poput Jugoslaven, “jugonostalgičar, kosovac, udbaš, četnik itd.”, koja služi, kako je nedavno pisao Sandi Blagonić, “da bi se složena društvena stvarnost svela na identitetski binarizam”. Jer stvarnost je za Raspudića, bez obzira na svu intelektualnu pozlatu kojom krije svoju duhovnu koroziju, ili crna ili bijela. U svakom slučaju, puno više crna.

Da bih pomogao Raspudiću u afirmaciji teze da sam “režimski umjetnik” i dodatno raspalio one koje tako prilježno i precizno huška protiv moje malenkosti, navest ću par detalja iz svoje biografije koje su jednako točni kao i njegova tvrdnja da “kapitalist, permisivan Jugoslaven jest figura koja drži političku, ekonomsku i medijsku moć u Hrvatskoj”.

Idemo redom. 2011. HDZ BiH platio me je da u predstavi “Pismo iz 1920″ difamiram glumca Emira Hadžihafizbegovića, citirajući njegovu ratnohuškačku monodramu, preko njega posredno i cijeli bošnjački narod, te Raspudiću tako mrski koncept unitarne Bosne.

U Beogradu mi je 2012., tada još uvijek vladajuća Demokratska stranka, keširala ozbiljnu količinu novca da napravim predstavu o Zoranu Đinđiću kojom bi se pokazao politički i moralni bankrot postđinđićevskog DS-a (najbolje izraženom u tezi o “dva bola”, čime su izjednačene političke biografije Đinđića i Miloševića), ali i anticipiram demokratske promjene kojima će na vlast zasjesti nekadašnji srpski radikali (zbog toga je dio predstave bio financiran i od strane Srpske napredne stranke).

2013. me je Slovenska demokratska stranka Janeza Janše angažirala da napravim predstavu o 25.671. izbrisanoj osobi, žrtvama administrativnog etničkog čišćenja koje je u osvit svog postojanja napravila Republika Slovenije… Da skratim, moj kazališni angažman događa se isključivo u aranžmanu s centrima političke moći koja mi jasno i glasno kaže što i kako da radim. Naravno, ne treba zaboraviti da me je davne 1992., još kao šesnaestogodišnjaka, iz rodne Bosne u Hrvatsku poslala UDBA da bih, maskiran u izbjeglicu, radio na destabilizaciji novonastale države i obnovi Jugoslavije.

Upoznavajući ga i s ovim dijelovima svog života, pozivam najpoznatijeg hrvatskog ghostwritera (Nino, ima li kakav zgodan hrvatski prijevod ove sintagme kroz koju bi i čitatelji Večernjaka shvatili intelektualno i moralno dno na kojem povremeno prebivaš?) da mi napiše biografiju. Honorar će biti isplaćen novcem koji na ruke dobivam od riječkog SDP-a i omraženog HNS-ovskog Ministarstva kulture, a Raspudić ga može iskoristiti na turističko putovanje kojim bi se vratio iz svijeta priviđenja u stvarnost s kojom je ozbiljno izgubio doticaj.

Nabrajajući što bih sve trebao raditi, Raspudić je pokazao i ozbiljne redateljske, te intendantske ambicije. Za realizaciju ove druge mu predlažem da se prijavi na prvi sljedeći natječaj. Nakon svih kazališnih kompetencija koje je demonstrirao u svom tekstu, ja ću mu sa zadovoljstvom prepustiti svoj intendantski stolac. Što se tiče njegovih redateljskih aspiracija, Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca mu nudi da upravo u njemu ostvari svoj redateljski debi. Koncentracioni logor Dretelj, ako je Raspudić za isti čuo, bi mogao biti idealna tema. Svu potrebnu dokumentarnu građu, informacije o količini i načinu torture, može dobiti od svojih bošnjačkih sugrađana koji su kroz isti prošli.

Oliver Frljić
Autor 29.11.2014. u 11:24