Braniteljska mirovina za starački išijas i bolna leđa

Autor/ica 👤Marijan Vogrinec 6.8.2018. u 13:37

Izdvajamo

Šatoraši su izričito zahtijevali, a Plenković im je udovoljio, da se ne samo nakon 23 godine po okončanju Domovinskog rata nego i iks godina ubuduće, čim se nekom sprden, ako ide - ide, opet može priznati braniteljski staž i ratni vojni invaliditet, pa time ugurati među građane prvog reda. Time, prije svega, zauzeti prvo mjesto pred - bankomatom. U tom kontekstu, barem 95 posto junačkih lamentacija s proslave VRA Oluje u Kninu, u medijima u povodu slavljeničkih dana - osim kad evociraju sjećanja tzv. obični branitelji, koji su jedini doslovno iskrvarili pobjedu - zvuče protokolarno neuvjerljivo, odglumljeno, kao već poznato japajakanje kakvo ne može dirnuti ničiju dušu. U istinskih junaka s prvih crta bojišnice i sugrađana koji su drhtali u podrumima i zadnju lipu odbijali od usta svoje djece ne bi li ratnici imali dovoljno streljiva, hrane, benzina..., takvo krčmljenje „domoljublja“, gramzljivosti i notornih laži izaziva gađenje.

Povezani članci

Foto Nikola Vilić, Nikša Stipaničev, Robert Fajt / HANZA MEDIA, MORH

Ako išta dođe glave Bijednoj Našoj, to će biti prenemaganje, neskromnost, egoizam, kompleks vrijednosti/važnosti bez pokrića… Država koja se maloumno odrekla svega što je vrijedilo iz prošlosti i što je pozitivno baštinila iz desetljeća života u socijalizmu, srušila srate vrijednosti, a nije ih nadomjestila općeprihvatljivim novim, dapače, nema budućnost o kakvoj su zborili državni prvaci za praznika VRA Oluje u Kninu, službeno Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja. Tu budućnost moraju izgraditi neki novi ljudi, čestitiji i svjesniji općeg dobra

Marijan Vogrinec

Kninska proslava u nedjelju Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja, 5. kolovoza, prošla je bez zvižduka državnom vrhu – zbog kojeg je straha fešta navodno premještena u ranije jutarnje sate – ali ne bez zajedljive primjedbe šefa veteranske udruge „Tigrova“, jedne od 1350 takvih, bivšeg zagrebačkog šatoraša Ilije Vučemilovića da ta obljetnica „ne smije biti proslava političke elite“, nego hrvatskih branitelja i naroda koji se klanja pobjedi svoje vojske u Domovinskom ratu. No, tu je prigodu, na kojoj su se 2012.-2015. lomila koplja notornog bezobrazluka, primitivizma i nepoštivanja institucija vlastite države, što su protiv SDP-ovog predsjednika RH Ive Josipovića i koalicijske vlade Zorana Milanovića demonstrirale organizirane skupine ucrnjenih zviždača i izvikivača epiteta kućnog neodgoja, ove godine zamijenila jaka sinergija vladajuće kaste i HRT-a u bljutavom podilaženju ratnim veteranima. Ista je HDZ-ova kuhinja iz sjene, koja je „u ime naroda i branitelja“ (sic transit) slala ešalone bukača u boj, u boj… i samo zovi, svi će sokolovi na „komunjare, jer ne vole Hrvate i Hrvatsku“, odradila u nedjelju programiranu tišinu i pljesak govorima vladajućih.

Nije bivši šatoraš Vučemilović bezveze spominjao „političku elitu“, koja kao privatizira feštu, pa ispada da je to proslava Kolinde Grabar-Kitarović, Andreja Plenkovića, šefa Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića i njihovih desnih i lijevi ruku u vlasti i samo izabranih ZNA SE ratnih veterana koji su ratovali u raznim stožerima i institucijama daleko od bojišnice, a ne naroda i najzaslužnijih što su „krvave gaće nosali po Dinari, Velebitu, Promini, Lici, Banovini, Kordunu, zapadnoj Slavoniji…“ Valjda bivšeg „Tigra“ Vučemilovića, koji se u jednom kritičnom času 2015. godine navodno posvađao s poslovođama savske šatre Đurom 25.000 Glogoškim i Josipom Zrće Klemmom, pa napustio drugove koji su dolazili pod voštanu ceradu samo naslikavati se za medije, nisu zvali u prvi kninski red. A jesu zvali tamo nepripadajućeg člana Predsjedništva BiH i šefa b-h HDZ-a Dragana Čovića, Ljubu Ćesića Rojsa, koji je 2016. poslao HDZ-u jezivo kompromitantno pismo o svom ratnom drugu, potom Plenkovićevom ministru obrane i potpredsjedniku vlade Damiru F-16 C/D Barak Krstičeviću.

Foto Nikola Vilić, Nikša Stipaničev, Robert Fajt / HANZA MEDIA, MORH

Mirka Norca, osuđenog ratnog zločinca (12 godina „apartmanskog“ zatvora u Lipovici nedaleko od Kutine), vlasnika iznimno uspješne u poslovima s državom zaštitarske tvrtke, nitko nije zvao na proslavu u Knin – kaže, došao je sam, vidjeti ratne drugove – ali su se svi viđeniji iz struktura vlasti srdačno pozdravili s njim, osim Kolinde Grabar-Kitarović. To što su i kako o VRA Oluji, Domovinskom ratu i braniteljima već tjedan prije fešte u Kninu i za izravnog prijenosa zborili premijer i predsjednica RH te osobito HRT-ovi bljutavo ulizivački novinari Petar Vlahov i Branko Nađvinski – čiji se rječnički kapacitet o obljetnici svodi na četiri-pet epiteta tipa veličanstveno, blistavo, emotivno, jedinstveno, dostojanstveno… i imenice jedinstvo, zajedništvo, domoljublje, ponos, dostojanstvo… – odaje jak dojam ne samo o političkoj zloporabi tzv. Dana Oluje, na što podsjeća veteran Vučemilović, nego i o strahu vladajućeg HDZ-a, najviše baš premijera i braniteljskog ministra Tome Medveda, od veteranskog bunta jer su im više obećali, nego dali i novim zakonskim paragrafima. Obećanja s figom u džepu? Očito vladajući računaju na populizam i demagogiju kao ljepilo za privlačenje glasova birača, pa je njihova zloporaba masovne javne pozornosti događajima koji nemaju nikakve veze s politikom i upravljačkim (ne)uspjesima vlasti – npr. iznenađujuće visok plasman „vatrenih“ na nogometnom SP-u 2018 i očekivana smrt estradnog pjevača Olivera Dragojevića – prešla svaku granicu dobrog ukusa. Da to puši dobar dio ljudi, potvrđuju podaci o rastu javne percepcije, rejtinga i predsjednice RH, i HDZ-a i vlade.

Hrana i režije

Dvadeset treća obljetnica VRA Oluje gotovo je u cijelosti bila obilježena premijerom i predsjednicom: oni ovamo, oni onamo, oni drže govore, oni daju izjave, oni na tvrđi kralja Zvonimira, oni odaju počast kilometarskoj zastavi, oni „domoljubno“ pjevaju, oni na čelu kolone, oni u prvim redovima, oni u crkvi na misi, oni na svečanom ručku, oni na Sinjskoj alci, kamere surfaju, cijeli se svijet vrti oko i zbog Kolinde Grabar-Kitarović i Andreja Plenkovića… A država im u neredu neimaštine i beznaađa, koje oni zdušno farbaju frazetinama o „obećanoj zemlji Hrvatica i Hrvata“, „strateškom partnerstvu sa SAD-om i Izraelom“, „pozicioniranjem RH u civiliziranom svijetu“… Glupo, licemjerno i nadasve smiješno, jer smrdi na demagogiju od koje tzv. mali ljudi, na čije glasove ovi računaju, neće moći ni sutra platiti račune za hranu i režije.

Budući da je sva ta storija nekako obljetničarski ratno-braniteljska, premijer Plenković se nije libio pojačanim intenzitetom ići niz dlaku veteranskoj kasti. Dan uoči proslave u Kninu, HTV je objavio i prime timeu ekskluzivan razgovor rečenog Petra Vlahova s premijerom u kojem je do neukusa ishvalio i sebe i vladu zbog nevjerojatnih uspjeha. Doduše, građani ih ne vide, ali… Tko im je kriv kad ne znaju koliko im je dobro. „Na pitanje ima li država sredstava za podmiriti sve benefite za braniteljsku populaciju“, objavio je HRT na svojim službenim internetskim stranicama, „Plenković podsjeća na jedinstveni Zakon o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i njihovim obiteljima, koji je donesen prošle godine na sjednici Vlade održane upravo u Kninu. ‘Povećali smo proračun za hrvatske branitelje otkad je moje Vlade skoro za pola u odnosu na ono što je bilo 2016. Sredstava ima. Mislim da smo našim zakonskim rješenjima uspjeli riješiti mnoge nedorečenosti, pa možda čak i mnoge nepravde koje su postojale. Zakon je rađen transparentno, uključivo, sva sredstva su predviđena i vjerujem da oni koji su korisnici toga zakona, a tu se i ministar Medved istaknuo – moram ga pohvaliti – kao i ministre Krstičevića i Božinovića, koji su svi u toj domeni, mislim da smo napravili velike iskorake, a sredstva su tu’, rekao je Plenković.“

U samo pola godine otkako je stupila na snagu nova, financijski jako nabildana, tzv. šatoraška (Tomo Medved – Đuro Glogoški) verzija braniteljskog zakona – kojim se premijer hvali na štetu svih ostalih, što ih je besramno svrstao u kategoriju građana drugog reda – na brzaka se 8500 žena i muškaraca prijavilo za priznanje statusa i novčanih prinadležnosti ratnog vojnog invalida. Javnost je neugodno iznenađena i prosvjeduje. Bruji otvorenim nezadovoljstvom, neskrivenom sprdnjom o „domoljublju“, o „dostojanstvu hrvatskih branitelja i dignitetu Domovinskog rata“, koje se poštuje samo kad su izraženi u besprimjernim pravima, a ova armiraju zdravom šuškom. Masovno se stječe dojam da se Domovinski rat nije vodio radi bolje budućnosti svih hrvatskih građana, njihovu ravnopravnost, slobodu, za neovisnost i suverenitet RH, nego za državu u kojoj će se doživotno inkasirati obilna naknada za unovčeno „domoljublje“, „ratne zasluge“, nacionalno i vjersko „uvjerenje“, u kojoj će i pravi i lažni branitelji sa svojtom, političari i Katolička crkva biti građani prvog, a ostali drugog/trećeg… reda.

Šatoraši su izričito zahtijevali, a Plenković im je udovoljio, da se ne samo nakon 23 godine po okončanju Domovinskog rata nego i iks godina ubuduće, čim se nekom sprden, ako ide – ide, opet može priznati braniteljski staž i ratni vojni invaliditet, pa time ugurati među građane prvog reda. Time, prije svega, zauzeti prvo mjesto pred – bankomatom. U tom kontekstu, barem 95 posto junačkih lamentacija s proslave VRA Oluje u Kninu, u medijima u povodu slavljeničkih dana – osim kad evociraju sjećanja tzv. obični branitelji, koji su jedini doslovno iskrvarili pobjedu – zvuče protokolarno neuvjerljivo, odglumljeno, kao već poznato japajakanje kakvo ne može dirnuti ničiju dušu. U istinskih junaka s prvih crta bojišnice i sugrađana koji su drhtali u podrumima i zadnju lipu odbijali od usta svoje djece ne bi li ratnici imali dovoljno streljiva, hrane, benzina…, takvo krčmljenje „domoljublja“, gramzljivosti i notornih laži izaziva gađenje.

„Joooj, pa i ja sam se borila/o u ratu, a to što škripi u mom zdravstvenom kartonu, pa to je posljedica rata!“ Trezveniji dio stručne javnosti, tzv. lijevo-liberalni političari, ali i neki iz ogromne armije od 505.000 (do sada) registriranih vlasnika HB iskaznice već su 2015. godine upozoravali na kobne učinke nepromišljenog šatoraškog populizma, koji se upravo ostvaruje sa, zasad, 8500 novih mirovinsko-invalidskih zahtjeva u samo pola godine. Država će biti prisiljena ili opet prevariti veterane, što sada podmuklo čini, ili pustiti da joj se raspadne proračun. Bez obzira na premijerovu riječ, u njemu nema novca za ozakonjena nenormalno nabildana stara te uvedena nova prava. Kad je o državnim jaslama riječ i kruhu bez motike, uopće se ne treba čuditi tome da tisuće onih što se u prošlih 23 godine nisu ogrebli za status i braniteljski novac po nekoj od sijaset osnova to sada žele ostvariti. Žele biti građani prvog reda.

Ovima iz prvog reda na raspolaganju su plaće, mirovine i invalidnine od kojih se više nego pristojno živi, mogu – doduše po stranačkom VIP-u i nacionalnom pedigreu od stoljeća sedmog – birati najbolja radna mjesta, najpovoljnije kreditirane businesse, državne poticaje, škole i zdravstvene usluge, napredovati u karijeri… Svima ostalima, koji su na vrijeme pročitali tko je tko i što je što u Bijednoj Našoj – a bit će ih oko 300.000 u najboljoj radnoj i fertilnoj dobi – široko je prekogranično polje. U Irskoj, Njemačkoj, Švedskoj, Kanadi… Debelo su ih, „domoljubno“ prevarili svi prvi u državi, i Franjo Tuđman i Kolinda Grabar-Kitarović. Tzv. Samostalnu, Neovisnu i Suverenu nisu učinili obećanom Švicarskom/Norveškom, osim za povlaštene tri kaste ljudi koji jedini iz zemlji „vole Hrvate i Hrvatsku“: političare, branitelje i Katoličku crkvu.

U doba prvog hrvatskog predsjednika Tuđmana, ljudi su svjesno, dobronamjerno i masovno, vjerujući u državotvorna obećanja (ispalo je ludima radovanja?) odbijali od usta svoje djece ne bi li na bojišnicama bilo i streljiva, i hrane, i pića, i odjeće i obuće – bez tolike žrtve ne bi bilo ni branitelja niti države – a od prve hrvatske predsjednice pak Grabar-Kitarović i premijera RH Andreja Plenkovića glavom bez obzira bježi u inozemstvo, trbuhom za kruhom i zbog patološke društvene zbilje, potomstvo tih koji su u ratu za bolju Hrvatsku podnijeli najveću žrtvu. Prevarili su ih i nije malo onih, koji razočarano kažu: „Da smo znali za kakvu smo se državu borili, ne bismo riskirali život za nju“. Zatreba li, tko će riskirati život za Kolindu Grabar-Kitarović, Andreja Plenkovića i buljuk njihovih birokrata u strukturi vlasti? Zapravo, tko će riskirati život ili dijelove tijela za Hrvatsku u vlasti Bruxellesa i Washingtona, NATO-a i ovih što drže i RH i građane u dužničkom ropstvu? Malo morgen, za takvu se Hrvatsku nije išlo u rat 1991. niti će se ići ubuduće. Ne bi išli ni ovi što o njemu najglasnije zbore.

Zbirka dokumenata

Prvi hrvatski „domoljubi“ Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković čak su, radi diplomatskih karijera i osobnih probitaka, izbjegli otići u Domovinski rat, pa kada danas laprdaju o tim „svetim danima“, nevjerojatno je da se uopće toga ne srame. Staju uz rame braniteljima, a nemaju nikakve zasluge, pa svoj dezerterski pedigre otkupljuju bildanjem braniteljskih prava tuđim novcem, iz džepova svih poreznih obveznika. Ukidanjem rokova za priznavanje statusa branitelja i ratnog vojnog invalida, što donosi dodatni novac, počeo je stampedo po državnim ustanovama, bolnicama, nekim od 1350 veteranskih i stradalničkih udruga i kojekamo još radi skupljanja papira i žigova, popunjavanja obrazaca, itsl. za zbirku dokumenata na osnovi kojih će stručna/državna povjerenstva odobravati ili odbijati takve zahtjeve. Odobrane, birokratski korektno opremljene potpisom i žigom, proslijediti Hrvatskom zavodu za mirovinsko i invalidsko osiguranja kako bi se XY-u već sljedeći mjesec počelo isplaćivati – braniteljsku mirovinu. Neodobrene pak zahtjeve, opet opremljene potpisom odgovorne osobe i žigom povjerenstva, vratiti nesuđenom ratnom vojnom invalidu s preciznim žalbenim uputama.

„Očekivao sam to i govorio o tome u Hrvatskom saboru“, kazao je nedavno bivši ministar hrvatskih branitelja Predrag Matić-Fred (SDP) u „Novom danu“ televizije N1 Hrvatska, istakavši da će novopečenih branitelja sada biti „kao u priči, a invalid će biti i svaki koji ima išijas“. „Moj je glas bio glas vapijućeg u pustinji. Poznajem sve te ljude u glavu i tko je što u šatoraškom prosvjedu tražio. Vlada im se nije uspjela oduprijeti. Ministar Medved je sindikalni povjerenik šatoraša, ono što oni požele, to on napravi. Plenković nema snagu to odbiti jer, ako odbije, morao bi smijeniti ministra, a on bi se vratio u Sabor. A ministar je iz Karamarkove ekipe, pa bi mu to ugrozilo većinu. Oni prihvaćaju sve, iako je to neprovedivo. Proračun će to jako koštati. Tih 8500 ljudi je samo vrh sante leda ili predvorje pakla. HDZ manipulira branitelje već 20 godina. Toliko su im zakomplicirali to priznavanje, da ili će status ostvariti svatko živ ili gotovo nitko, odnosno samo njihovi podobni.

Pravi pakao počinje 1. siječnja 2019., jer je gro odredbi mahom za financijske stvari. Ti branitelji nisu tražili dostojanstvo, to nije bilo ugroženo, ugroženo je njihovim ponašanjem. HDZ je zatvorio Registar branitelja, jer će biti novih. Invalida će biti kao u priči. Prosječan branitelj ima 56 godina kao ja. Svi koje bole leđa, imaju išijas, tražit će prava. Psihijatrijske klinike su prepune tražitelja koji skupljaju dokumente. Njih će HDZ na kraju izigrati i dat će podobnima. Medved je u Saboru lakonski izjavio da će proći samo 400 ljudi. Na 8500 dosad je prolaznost u Ministarstvu branitelja na temelju bolesti bila 75 posto. Neka sada bude 50 ili 25 posto. Izgleda da ima nade za pacijente koji su u komi. Nevjerojatno je sjetiti se 30 godina nakon rata da je netko bio branitelj, ali nakon 25 godina se sjetiti da još imaš i neku bolest… Dvadeset pet godina nakon rata počinje veliki animozitet prema braniteljima. Šatoraši su bili prijelomna točka. U Hrvatskoj su djeca pojela svoju revoluciju. Da sam poduzetnik, ne bih nikad zaposlio hrvatskog branitelja kad vidim što sve oni traže. Zadovoljan je plaćom od 5000 kuna, ali samo prvi dan. To ima negativne posljedice za društvo. Dio braniteljske populacije misli da je državni proračun torba Sport Billyja iz koje se samo daje. U RH će ostati samo branitelji kao Pale sam na svijetu.“

HRT je ovih dana javio da je na tzv. braniteljskom odjelu kninske bolnice samo jedan branitelj. Zašto? Dosad se u taj povlašteni program zdravstvene skrbi dolazilo samo s uputnicom liječnika opće prakse, a odnedavno je – u skladu, jelte, s novim zakonskim propisima Tome Medveda – postrožen postupak tako da je neophodna dugotrajna procedura do uputnica posebnog povjerenstva HZZO-a. Je li Matić-Fred imao pravo da će HDZ i ministar Medved prevariti branitelje? Jer, u protivnom – pada proračun. Nema tog novca za tolika obećana, pa sada i ozakonjena, braniteljska prava, plus ista prava blizu 7000 pripadnika HVO-a u BiH (koji su se borili za tzv. buduću Veliku Hrvatsku) te članova njihovih užih i širih obitelji. Kninski branitelj Božo Ivančić još je i dobro prošao na svom križnom putu do bolničkog kreveta, ali vrag će znti što će biti sa stotinjak njegovih suboraca koji su već dugo na – listi čekanja. Izvjesni hrvatski dragovoljac iz sela u zadarskom zaleđu, dugo nezaposlen, živi od vrta uz kuću i par koza, pokušao je ostvariti pravo na ozakonjenih 1000 kuna mjesečne naknade po osnovi nezaposlenosti, ali je glatko odbijen. Objašnjenje činovnice u Medvedovoj filijali u Zadru bilo je da njegov sin ima stari kombi, kojim vozi povrće na tržnicu u grad, pa… A kombi zahrđao, prevalio trideset petu…

To što se premijer u povodu praznika VRA Oluje pohvalio kako je „osiguran novac za branitelje“, odnosi se na nekih 300-400 milijuna kuna više za nova zakonska prava, uz 1,3 milijarde dosad, međutim, činjenica je da ni on ni, ministar Medved niti vlada ne znaju konačan iznos računa. Prethodno nije načinjena nikakva fiskalna procjena tog troška, pa se obećava i mulja – napamet. Europska komisija već i na dosadašnje privilegiranje veteranske populacije gleda poprijeko, prigovara i traži ravnopravnost s ostalim građanima, što je i HDZ-ovim i SDP-ovim vlastima bilo kao gluhom dobroj’tro. Šatoraški zahtjevi teški su miljarde i milijarde kuna, koje je tadašnji ministar Predrag Matić-Fred, inače vukovarska braniteljska legenda, procijenio na blizu 20 milijardi. On spominje „pakao od 1. siječnja 2019.“, ali pravi udar novog zakona na državu osjetit će se tek 2020. kada sjednu sve obećane naplate. U 213. članku novog zakona je odrteđeno da će resorno ministarstvo tek nakon dvije godine „provesti naknadnu procjenu“ njegovih učinaka na državni proračun. Prekasno? Itekako.

Tomo Medved, vrag će znati na osnovi čega, obznanjuje kako će novi paragrafi biti skuplji do 2020. godine samo 869 milijuna kuna, SDP tvrdi da će to u sljedećih četiri, odnosno osam godina stajati porezne obveznike dodatnih od šest do osam milijardi kuna, a saborski zastupnik Glasa Goran Beus-Richembergh uvjerava da će to biti 5,5 milijardi kuna do 2025. godine. Resorno ministarstvo, premijer i vlada RH to pobijaju, ali nemaju uvjerljive argumente za to koliko će (i zašto!?) bolna leđa i starački išijas kao determinanta ratnog invaliditeta koštati građane drugog reda. Jer, sudeći i po enormnom političkom podilaženju, samodopadnom prenemaganju, preuveličavanju i bildanju svega što u svečarskim prilikama obično ide uz dane ponosa i slave, kakav je i praznik VRA Oluje, „svetinja nacionalnog jedinstva“ i njezini „pastiri“ – nemaju cienu. Odnosno, smrtni je grijeh građana drugog/trećeg… reda pitati za cijenu. Moraju platiti koliko se traži. I točka.

Gnjusno i odvratno

Nema veze koliki ih je zapao dio „izborene slobode“. Ako se neka naivna budala usudi pitati: „A gdje je moj dio izborenog blagostanja?“ – to je zasigurno nacionalni veleizdajnik, petokolonaš, Jugoslavenčina, udbaš ili samo komunjara koji „ne voli Hrvate ni Hrvatsku“. I onda? Ništa. Crne legije s društvenih mreža (samo?) spremne su iz istih stopa doći glave cijeloj mu obitelji ili, u blažoj inačici, kao za šatoraških dana s tv-legendom Mirjanom Rakić i učestalo, godinama s profesionalnim Srbinom Miloradom Pupovcem – istjerivati ih iz vlastite domovine. Gnjusno i odvratno. Kao i to kada se Bojan Glavašević (SDP), sin legendarnog novinara u opkoljenom Vukovaru Siniše Glavaševića, smaknutog 1991. na Ovčari, zapitao kako to da RH ima 35.000 oboljelih od PTSP-a, a neprijateljska vojska ni jednog.

Ili, famozni Registar hrvatskih branitelja, koji je SDP-ova vlada 2012.-2015. otvorila za javnost, a HDZ-ova 2016. žurno zatvorila, sadrži po posljednjim dostupnim podacima 505.694 branitelja, a svi će braniteljski vođe i sama službena povijest reći da je „Hrvatska vojska ratovala u Domovinskom s brojčano višestruko nadmoćnijim i bolje naoružanim neprijateljem“, čak s JNA – „trećom po snazi vojskom u Europi“. Nešto tu iritantno škripi. Logika? Da samo logika, znatno više od nje – glave u kojima je mozak zamijenila bezgranična ljubav prema plavičastim starćevićima. A to je jadno, jer dijeli i suprotstavlja ljude jedne drugima, čak i najbliže rođake. Badava „vatreno“ srebro s nogometnog igrališta ili ncionalna žalost za estradnim glazbenikom, koji nije veći od velikana svoje branše Arsena Dedića, Vice Vukova, Josipe Lisac, svojedobno Ive Robića… Kojima nije proglašen prvi put u povijesti Dan sućuti niti su ih na posljednji počinak pratile raketne topovnjače HRM-a, vozio vladin katamaran, cijeli državni vrh plakao u HNK-u…