Brkati generali, ratne sjekire i manekenska diplomacija

Marijan Vogrinec
Autor 29.9.2017. u 08:54

Izdvajamo

  • Hrvatska je članica EU-a i mjesto joj je među najmudrijima na Starom kontinentu, ne u revolveraškom društvu nečiste genocidne savjesti zbog kojeg već puno stoljeće stradava cijeli svijet. Tko opet zaziva Staljingrad, neka smjesta pošalje tamo svoju djecu, do zuba naoružanu istim američkim igračkama smrti što ih RH kani kupiti na pozmašan kredit radi „obrane“ od „agresije Ruske Federacije“ (sic) na litvanskoj (sic) granici i u Poljskoj (sic) te od „agresije Srbije“ (sic) s Dunava i Save. Gluposti. Rečeni vanjskopolitički analitičari zamjeraju, pak, da je službeni Zagreb totalno nekritičan baš prema svemu što dolazi iz Washingtona, Pentagona i NATO-a, a sumnjičav i poljsko-mađarski neposlušan solist prema svemu što dolazi iz Njemačke pa i Bruxellesa, što također nije bez merkelističnih boja.

Povezani članci

Brkati generali, ratne sjekire i manekenska diplomacija

Foto: Flickr

Urođeni je defekt vanjske politike RH, za razliku, recimo, od slovenske i srbijanske, što u ključnim pitanjima odnosa i sa susjedima i na globalnoj razini djeluje ad hoc, bez prethodno usuglašene strategije između Banskih dvora i Pantovčaka, odnosno promišljenih konzultacija s mogućim saveznicima, odgovarajućeg lobiranja za svoje interese i potrebe u važnim međunarodnim institucijama i s važnim političarima, bez vjerodostojnog kontinuiteta… Svaki premijer i ministar vanjskih poslova nastupa tako da nameće dojam kako uistinu upravo on otkriva Ameriku, prebriše sve prije sebe i ide po vlastitoj pameti… Koja se „pamet“ u zbilji svodi na bahatu praksu pokušaja i pogrešaka, što se redovito pokaže kao – pogreška

Marijan Vogrinec

Ima pravo HDZ-ov predsjednik saborskog Odbora za vanjsku politiku Domagoj Ivan Milošević: postoji bitna razlika između susjedskih animoziteta prema RH u doba SDP-ovog premijera Zorana Milanovića i aktualnog Andreja Plenkovića. Danas je Bijedna Naša posvađana s gotovo svim susjednim zemljama – iznimka su samo Italija i Crna Gora (dokle?) – a Milanovićev oštar jezik i borbeni diplomatski gard u drugoj su polovici mandata navukli bijes samo Slovenije (granica u Savudrijskoj vali/Piranskom zaljevu i arbitraža, izbjeglice i žilet-žica) i Mađarske (sukob zbog MOL-a te izbjeglica i žilet-žice). Sada Bijedna Naša ima i grdnih problema sa Srbijom zbog netaktične, amaterske i militantne „diplomacije“ predsjednice RH Kolinde Grabar-Kitarović, koja je od početka mandata 2015. godine arogantno rušila sve dobro što su u bilateralnim odnosima i trgovinskoj razmjeni postigli Milanović i njezin prethodnik Ivo Josipović.

Zahvaljujući upravo katastrofalno lošoj vanjskoj politici faličnih HDZ-ovih vlada 2016. i 2017. godine, hrvatski se višegodišnji suficit u robnoj razmjeni sa Srbijom pretopio u – deficit. Kada dođe na red pitanje razgraničenja dviju država na Dunavu, bit će mačji kašalj ovo što se sada događa u Savudrijskoj vali/Piranskom zaljevu koji je arbitražno pripao Sloveniji gotovo do samog istarskog kopna ili rješenje statusa quo na potezu akvatorija između poluotoka Prevlake i crnogorskog otoka Mamule ispred Igala.

BiH je sasvim nepotrebno, uplitanjem službenog Zagreba u unutarnje stvari te zemlje – pod nevjerodostojnim izgovorom „brige za hrvatski narod“ (a ne tzv. treći entitet?) – te primjetnim anatemiziranjem većinskih Bošnjaka kao islamske/terorističke ugroze EU-a, postao „neprijatelj“ na 1011,4 od ukupno 2374,9 kilometara hrvatske kopnene granice. Bumerang se vratio protivljenjem bošnjačkog dijela službenog Sarajeva gradnji Pelješkog mosta dok se ne utvrdi morska granica BiH i RH kod Neuma. Kad je o kopnenim granicama riječ, da se ne spominje niz amaterskih i nekoordiniranih „diplomatskih“ poteza u odnosima RH sa susjedima i inim svijetom, vanjskopolitički pogon Bijedne Naše jamačno će biti lišen problema tek na 355,5 kilometara državne međe s Mađarskom. No, i u tom smislu – tko zna što donosi sutra.

Logično je da HDZ-ov predsjednik saborskog Odbora za vanjsku politiku Domagoj Ivan Milošević brani svog stranačkog šefa gdje god stigne, pa i kao politički naturšćik u javnoj ulozi njegova samozvanog odvjetnika u HTV-ovoj emisiji „Otvoreno“, ali nije logično da si zajedno s HDZ-ovom europarlamentarkom Dubravkom Šuicom dopušta kolektivno stranačko sljepilo nad notornom činjenicom: hrvatska vanjska politika nije nikad bila na osobitoj cijeni ni u zemlji niti u inozemstvu, ali u zadnje dvije godine kritično – ne valja. Neka je vrst oksimorona, drvenog željeza koje Bijednu Našu čini još bjednijom i, nadasve, smiješnom u međunarodnim širinama. Pogotovo kad je očito da premijer i predsjednica vuku klimava i škripava državna kola kao volovska zaprega, svak na svoju stranu: Plenković prema Bruxellesu, Grabar-Kitarović prema Washingtonu. I jedno drugom sapliću nogu.

Zbunjola s diplomatskim imunitetom

„Hrvatska vanjska politika je čista zbunjola“, kazao je IDS-ov europarlamentarac Ivan Jakovčić u povodu zapaženog govora predsjednika Europske komisije Jean-Claude Junckera u Europskom parlamentu o smjernicama Komisije do kraja mandata te svojoj viziji Europe. „Kod nas se u RH razgovara o banalnim temama iz četrdesetih godina prošlog stoljeća, a znamo na kojim je vrijednostima utemeljena Europa. Nastala je pobjedom antinacifašističkih saveznika u Drugom svjetskom ratu.“

Tih je činjenica itekako svjesna jedna Njemačka, gdje se za poklič Sieg Heil u javnom preseravanju nekog naci-nestaška ide na zatvorsko hlađenje lude glave, ali i u Italiji, rodnom mjestu fašizma, odnedavno se za nacifašističko iživljavanje dernjavom ili pak isticanjem simbola iz najcrnjeg razdoblja u povijesti ljudskog roda ide u zatvor po upravo postroženim zakonskim sankcijama – od šest mjeseci do tri godine. Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, čija se vanjska politika svodi na nesuvisle „uspravnice“, „trokute“ (tri mora), brdsko-višegradske transverzale protivne interesima EU-a, iritantne izjave što dižu tlak službenom Beogradu i bošnjačkoj sastavnici BiH, opsesiju državi beskorisnim turističkim/obiteljskim putovanjima uzduž i poprijeko globusa te manekenski styling za svaku tv-kameru posebno nekoliko puta na dan, dakle takva predsjednica nije reprezentant ozbiljne države.

Kolinda Grabar-Kitarović više nije ni „kraljica Balkana“, kako su je lani nadobudno, uliznički prozvale čelnice udruge srebreničkih majki, pa je ovih dana natjerale na abdikaciju, zgrožene njezinim protuislamskim objedama bošnjačkog naroda koji, naravno, nije teroristički niti je islam teroristička vjera. Niti je BiH opasno terorističko leglo iz kojega otrovne terorističke guje sikću baš na Bijednu Našu i preko nje na cijelu zapadnu Europu. No, trećeentitetska ne-svijest i diplomatska nezrelost inspirirana tom ne-sviješću moćno su mazivo za (u)činiti jezik sklizavim do te mjere da se i vanjskopolitička vjerodostojnost službenog Zagreba naginje poput zvonika romaničke katedrale u Pisi te prijeti potpunim urušavanjem.

S tom razlikom, što hrvatski kosi toranj u HDZ-ovoj vlasti nema tko spasiti, a njegova kobna sjena nad državom sve je crnja. Jer, ako i najbliži susjedi zaoštravaju gard na način da RH prokazuju kao vanjskopolitički nezrelu i nevjerodostojnu zemlju, koja se ne drži ili čak izigrava međunarodne norme ponašanja radi sebične, uske nacionalne koristi, nije daleko dan kada će politički svijet izolirati/pritisnuti RH kao troublemakera, remetilački faktor u međunarodnim odnosima što neodgovorno izaziva i sukobljava se ne samo sa susjedima nego i šire. Npr. s Ruskom Federacijom, soliranjem nekim „uspravnicama“ te slanjem svoje vojske i teškog naoružanja u Litvu, Poljsku… zbog „sprječavanja ruske agresije na pribaltičke državice i EU“ (sic).

Hrvatska nema nikakav ni nacionalni niti državni interes miješati se u hladnoratovski pregrijana pripetavanja moćnih svjetskih velesila, SAD-a sa saveznicima u NATO-u i Ruske Federacije, niti soliti pamet zapadnim marionetama u Kijevu kako će „mirnom reintegracijom po hrvatskom receptu“ riješiti ukrajinski gordijski čvor s odmetnutim ili anektiranim teritorijima. No, HDZ-ov službeni Zagreb čini i jedno i drugo znatno više od preuzetih obveza članstva u Uniji i NATO-u, ali čini i neke vanjskopolitičke poteze koji ne proizlaze iz tih obveza, nego su plod taštine, egoizma i precijenjene osobne diplomatske važnosti/vrijednosti u svjetskom političko-strategijskom mainstreamu. To se, pak, ovih dana gadno vraća Bijednoj Našoj kao bumerang.

Slovenija je, anticipirajući hrvatsko odustajanje od arbitražnog pravorijeka o državnoj međi u savudrijekom/piranskom akvatoriju, davno već najavila svoj veto ulasku RH u schengenski granični režim, makar ispuni sve tehničke uvjete (što će se dogoditi već 2018. godine), a sada – kad je kulminirao arbitražni spor do moguće uporabe sile s obiju strana – službena Ljubljana diže napetost na višu potenciju.

Premijer Miro Cerar otkazao je već dogovoren rujanski uzvratni posjet hrvatskom kolegi Andreju Plenkoviću, nezadovoljan Plenkovićevim arbitražnim istupom u Općoj skupštini UN-a. „Nemamo o čemu drugom razgovarati osim o implementaciji odluke Arbitražnog suda o granici u Piranskom zaljevu, a premijer Plenković je kazao cijelom svijetu da RH ne priznaje tu odluku i ne želi ju primijeniti“, istaknuo je. Istodobno je Slovenija odlučila i usprotiviti se ulasku RH u ekonomsku zajednicu OECD dok ne primijeni arbitražnu odluku o granici u Savudrijeskoj vali/Piranskom zaljevu. Nakon šestomjesečnog stand by termina, tvrdi službena Ljubljana, „krećemo u ostvarenje našeg arbitražnog prava“. Što će to biti, bolje je ne nagađati. „Mi ćemo znati zaštititi hrvatske državne interese“, zagonetno je odgovorio premijer Plenković.

Uoči parlamentarnih izbora u Sloveniji, gdje se u takvim prigodama ciljano izvlači i teško retoričko naoružanje, politikantski ekstremi notorno desnog Janeza Janše prijete sazivanjem sjednice parlamentarnog odbora za obranu kako bi se razmotrilo i vojno rješenje u (ne)spornom akvatoriju. U pitanju su, dakako, populistički razlozi bildanja biračke naklonosti. Naravno da sjednica nije održana, jer osim mlađahnog predsjedavajućeg nitko normalan od članova nije došao, jer se ionako ništa pametno nije ni moglo zaključiti na osnovi sasvim blesavog prijedloga. Međutim, ni hrvatska strana nije lišena svojih redikula u liku brkatih generala, npr. umirovljenog admirala Davorina Domazeta Loše koji je ironično priprijetio da je, bude li potrebno, „hrvatska pješadija kadra za dva dana umarširati u Ljubljanu“.

generali

Foto: CRO Tsunami

Na FB-u se dalo čuti vox populi s tezom da savudrijski čvor bez problema rješava u hrvatsku korist stotinjak pijanih lovaca i dva tenka T-55 u polurashodovanom stanju. Budući da je Lošo istaknuti član predsjedničina savjetodavnog tijela za nacionalnu sigurnost i obranu, Grabar-Kitarović je čak s Malte morala reagirati odlukom o smjeni brkatog admirala, koji se želi igrati ratnom sjekirom na tlu tuđe države. A tako je lijepo u vojnim školama JNA odgojen na mirotvornoj glosi svog maršala Josipa Broza Tita: „Svoje ne damo, tuđe nećemo“. No, on bi u Ljubljanu (sic), kao što bi Kolinda Grabar-Kitarović i ostavka-ne-ostavka ministar obrane Damir Krstičević s tuđom – ne svojom!  – djecom opet „pod Staljingrad“: u Litvu, Poljsku, Afganistan i gdje god Pentagon i Bijela kuća požele.

Soliranja i sramotna podilaženja

Brkatih generala, ratnih sjekira i kilave diplomacije, nažalost, nikad nije manjkalo, pa zašto bi i danas u Bijednoj Našoj, koju u bitnom određuju tri stvari: divljekapitalističko gospodarstvo, militarizacija bez pokrića i invazivna klerikalizacija zatupljujućeg tipa. A to nije poželjna preporuka za izglednu budućnost zemlje i njezinu ozbiljnu ulogu u međunarodnoj zajednici, gdje vanjska politika ima biti konzistentna, transparentna i diplomatski promišljena, bez obzira na unutarnje međustranačke i ine trzavice. Ako u vanjskoj politici nema suglasnosti dvoje ključnih sukreatora – premjera i predsjednice – a nema u nekim bitnim stajalištima, a odnosi s najbližim susjedima se kompliciraju i zaoštravaju, tragična spoznaja o RH kao troublemakeru čak i unutar EU-a ne dâ se izbjeći. Ma kako se prvaci domaće diplomacije u inozemstvu posipali pepelom.

Slovenskom će se vetu za ulazak Bijedne Naše u OECD, najavili su iz Budimpešte, pridružiti i Mađarska, nezadovoljna negativnim hrvatskim odnosom prema koncernu MOL-u, energetskom divu, vlasniku gotovo polovice Ine, ali s upravljačkim pravima koje im je omogućio navodno podmićeni (10 milijuna eura) i optuženi bivši HDZ-ov premijer RH Ivo Sanader. RH zahtijeva od Mađarske i izručenje MOL-ovog direktora Zsolta Hernadija radi svjedočenja o milijunskom podmićivanju, bio je pa je skinut s tzv. crvene Interpolove tjeralice, ali  službena Budimpešta ne želi ni čuti o tome da se Hernadija dovodi na sud, jer je „MOL naš nacionalni energetski interes“.

Soliranje iz Banskih dvora o renacionalizaciji Ine otkupom dionica u MOL-ovom vlasništvu, a da se Mađare ništa nije pitalo, bilo je dodatno dolijevanje kerozina na već razbuktalu vatru. Kao i ometanje MOL-ovih pokušaja zatvaranja Inine rafinerije u Sisku, kao nerentabilnog postrojenja. U drugom kraju jamačno i rafinerije u Rijeci. Ti su rastući „nesporazumi“, koje Mađari drže zločestim računom bez krčmara, a Hrvati svojim strateškim energetskim interesom, trenutno je zasjenjeno glomaznom aferom Agrokor, koja će – gotovo je sto posto sigurno – drastično/dramatično doći džepa svih poreznih obveznika, jer ih je Plenkovićeva vlada nerazumno, kao jamce dugova, obvezala na to pravno dvojbenim tzv. lex Agrokorom.

I što se događa? Čim je mađarski čelnik Viktor Orban, jedan od remetilačkih faktora u Uniji (među koje Grabar-Kitarović gura i RH, uz Poljsku, Slovačku i Češku), prozborio o vetu za ulazak u OECD, predsjednica RH je istog časa pobrzala u Budimpeštu po „dodatno objašnjenje mađarskog postupka“. Prvi put je trčala Orbanu na noge kada je zbog izbjegličkog tsunamija tzv. balkanskom rutom u jesen 2015. Cinkarila vladu vlastite države, tada vladu SDP-ove koalicije Zorana Milanovića, koja da ne želi žilet-žicom i dugim cijevima spriječiti nesretnicima na istočnoj granici tranzit u „Njemačku“. Kakvo sada vražje „dodatno objašnjenje“ iz Budimpešte kad se već najmanje godinu dana sve zna do u najmanju sitnicu, osobito u vlasti RH, što Orban drži o pozicijama MOL-a u Bijednoj Našoj i problemu renacionalizacije Ine?

Po povratku, pak, potpuno na tragu „zbunjola vanjske politike RH“ ili manekenske diplomacije, Grabar-Kitarović je pokazala tek novi styling s odgovarajućom novom frizurom, ali nikakvo „dodatno objašnjenje“ veta na ulazak RH u OECD. Dapače, žestoko se trsila opravdati protokolarno formalan „počasni doktorat“ s tamošnjeg sveučilišta time što je prenijela poznata Orbanovo stajališta kao – svoje uvjerenje. Te, mađarski veto nema veze s koincidirajućim slovenskim za istu ekonomsku asocijaciju niti je politički uvjetovan. Sic. Zna se što Slovenija zahtijeva od RH za uklanjanje svog veta, ali što traži Mađarska, predsjednica RH itekako dobro zna, ali to ne želi reći svojim građanima, jer istina nije u interesu ni bildanju vlastitog ega uoči kandidature za drugi mandat na Pantovčaku, ni primjereno vjerodostojnosti vanjske politike niti strategiji ZNA SE opcije za što dužim ostankom na vlasti.

A bogme, nije ni sigurna kako će postupiti premijer Plenković, koji joj i inače sve češće javno oponira i ne drži osobito do njezinog doprinosa sukreiranju državne vanjske politike. Gotovo već tri godine njezinog sukreiranja vanjske politike polučilo je više štete, sramote i podsmijeha Bijednoj Našoj, nego u sva tri mandata Stjepana Mesića (dva mandata) i Ive Josipovića zajedno. Nitko nije više od nje (čak i s članovima obitelji) putovao po globusu i beskorisnije potrošio novac poreznih obveznika, imao više savjetnika u svom uredu i inih činovnika na visokim plaćama… Nije održala predizborno/inauguracijsko obećanje da će bitno srezati administraciju i troškove te se preseliti u Visoku ulicu na Gornjem gradu.

Umjesto toga – povremeno, kad je slučajno u Hrvatskoj između dvaju od bezbrojnih putovanja po inozemstvu – čergari onu Tuđmanovu zastavu kao marker svog ureda po županijskim središtima, nabija dnevnice uredskim činovnicima i zaštitnoj sviti u pratnji i samopromotivno se naslikava s namještenim/znatiželjnim građanima. „Sluša glas malog čovjeka“, jer se za domaće predizborne potrebe i sama proglasila „ženom iz naroda“. A zemlja joj posvađanija s najbližim susjedima nego ikad i vanjska politika djelatnost manekenske diplomacije kakvu potajice ironiziraju i u samom vrhu HDZ-a. Da se i ne govori o političkoj oporbi ili o društvenim mrežama, gdje si građani naveliko daju oduška.

kolindafotoreuters

Foto: Reuters

Takva, što reče europarlamentarac Ivan Jakovčić, „zbunjola vanjska politika“, opasna je i kao presedan za njezine i Plenkovićeve nasljednike za državnim kormilom budući da je uvelike cementirala opće uvjerenje da RH već 27 godina promiskuitetno baulja tom stazom besramno – skinutih gaća. Pa tko god poželi otpozadi, osobito moćniji i veći, eto ga, samo naprijed. I zato Bijedna Naša više nema nekad moćnu industriju i poljoprivredu, osim HPB-a nema svoje banke, posrće sa zdravstvom, školstvom i socijalom, drži 1,2 milijuna penzića na suhom kruhu i vodi, 330.000 ljudi duguje oko 42 milijarde kuna, 320.000 ih je pod ovrhama, mladi masovno bježe iz zemlje (lani samo u Njemačku 56.000, a s 11.000 manje rođenih i iseljavanjem u druge stabilnije države RH je samo 2016. godine kraća za oko 100.000 žitelja)…

Zašto ostati, ako svi odlaze?

Sva se unutarnja politika, sramotno, svodi na retoričku manu s neba, što će reći na očekivani/rezervirani (sic) novac iz europskih fondova, pa politički larpurlartizam tog tipa gradi nogostupe i javnu rasvjetu po selima, kanalizacije, poslovne inkubatore, oprema dječje vrtiće, štiti ptice i bubamare po šumama i livadama, ali i razapinje Pelješki most iznad nerazgraničenog neumskog akvatorija te čini i druga neviđena čuda. Doduše, koja se najvećim dijelom tek trebaju dogoditi, kao sanacija dijelova zemlje nakon katastrofalnih požara i poplava, ali… Da je vanjskopolitička vizija jasna i da su sukreatori vjerodostojni barem toliko koliko nisu, puna šaka brade. Ovako…

„Moj je otac nedavno posjetio zagrebački KBC Rebro kako bi podesio svoj pacemaker“, zapisao je u kolumni u Večernjem listu Milan A. Račić, nesuđeni ministar u bivšoj vladi Tihomira Oreškovića i savjetnik predsjednice RH te još štošta drugo po doseljenju iz Kanade. „Cijeli je tim izvrsno obavio svoj posao, ali medicinska sestra Vesna uistinu se istaknula. Napravila je mnogo više nego što je bilo u opisu njezina posla i činilo se da joj je zaista stalo do pacijenata. Kad smo dva tjedna kasnije došli na kontrolu, saznali smo da se Vesna odselila u Njemačku. Primijetio sam i da je nestao moj omiljeni blagajnik iz lokalnog supermarketa, jedan od mojih omiljenih pekara iz obližnje pekarnice, čak i naš vodoinstalater. Molim se da moji klinci ne zatrpaju WC školjku lego-kockama jer ne znam koga bih zvao. Ukratko, ako se svi koji djeluju imalo sposobno i inteligentno odlučuju napustiti zemlju, zašto bih ja ostao? Zašto bi ostao bilo tko od nas? I kakvi to ljudi ostaju u Hrvatskoj?

Imam četvero djece, a peto je na putu. Moj je najveći strah da će me djeca jednog dana pitati zašto smo ostali u Hrvatskoj kad se promet kretao u suprotnom smjeru. (…) Hrvatska nije izgrađena na žrtvi budala i izdajica, nego na leđima i grobovima dobrih, iskrenih i (doduše) ponekad naivnih ljudi koji su dali sve od sebe da Hrvatsku pretvore u priču o uspjehu. (…) Nesposobna se ‘elita’ boji. Njihovo je vrijeme isteklo, mislim da sad već i sami postaju svjesni toga. Predugo su vladali i odavno su ispucali kredit. Među novim tehnologijama, novim poslovnim paradigmama i centrima moći… čini mi se da je vrijeme za novi oblik vodstva.“

Sadašnje je, pak, pred ključnim ispitom: ako traljavo odigra u partijama sa Slovenijom i Mađarskom, u čemu ne može očekivati na veću naklonost/potporu EU-a nego dvije susjedne zemlje u prijeporu, za taj će se presedan jamačno uhvatiti BiH, Crna Gora i naročito Srbija, gdje se spor „na nož“ odnosi na razgraničenje na Dunavu. Srbija želi državnu među posred Dunava, a RH traži za sebe ne samo Šarengradsku adu nego i neke njive na lijevoj, vojvođanskoj obali rijeke i, kad počnu ozbiljni pregovori dviju država, tu neće biti cile-mile. Zasad ni hrvatska niti srbijanska vanjska politika još ne diraju taj vrući krumpir, a bilateralni odnosi ionako su na najnižoj razini od završetka Domovinskog rata.

Više od 20 godina nema kritične količine vanjskopolitičke pameti na zapadnom Balkanu, niti je i sada na vidiku, koja bi prošlost prepustila povjesničarima, sudovima i inim specijaliziranim institucijama što se profesionalno bave prošlošću, a narode – koji nikad kao narodi nisu bili u sukobu, nego su ih uvijek psihički bolesni vođe iz bolesnih razloga huškali jedne na druge – uputila na budućnost, snošljiv suživot i suradnju na obostranu dugoročnu korist. Kao što su, čim je utihnulo oružje nakon obiju svjetskih vojni, učinile Njemačka, Francuska, Velika Britanija i mnoge druge civilizirane zemlje u Europi i svijetu. Mržnja, osveta i vanjskopolitičko durenje na jučerašnjeg neprijatelja protivno je bilo kakvoj izglednoj budućnosti i čini spornom svačiju slobodu.

Urođeni je defekt vanjske politike RH, za razliku, recimo, od slovenske i srbijanske, što u ključnim pitanjima odnosa i sa susjedima i na globalnoj razini djeluje ad hoc, bez prethodno usuglašene strategije između Banskih dvora i Pantovčaka, odnosno promišljenih konzultacija s mogućim saveznicima, odgovarajućeg lobiranja za svoje interese i potrebe u važnim međunarodnim institucijama i s važnim političarima, bez vjerodostojnog kontinuiteta… Svaki premijer i ministar vanjskih poslova nastupa tako da nameće dojam kako uistinu upravo on otkriva Ameriku, prebriše sve prije sebe i ide po vlastitoj pameti… Koja se „pamet“ u zbilji svodi na bahatu praksu pokušaja i pogrešaka, što se redovito pokaže kao – pogreška.

U vanjskopolitičkoj „strategiji“ predsjednice RH, koja o sebi kao diplomatkinji ima izrazito visoko mišljenje, „normalno“ je u Münchenu iznebuha, iz političke gomile i petog reda gdje je Kolindi Grabar-Kitarović objektivno mjesto s obzirom na poziciju RH u svijetu i njezinu diplomatsku težinu, iskočiti pred američkog potpredsjednika Mikea Pencea, a kasnije u Varšavi agresivno se laktovima progurati u prvi red i do samog Donalda Trumpa kako bi opčinjeno zurila u njega i naslikavala se kako bi se i cijeli svijet mogao pitati tko je ta dama u crvenom. Ta manekenska „strategija“, bez osjećaja srama i obzira prema diplomatskom bontonu, morala je kad-tad dignuti tlak naoko mirnom i staloženom premijeru Plenkoviću. Prvo, zato što Grabar-Kitarović sve što čini, čini na svoju ruku, napadno samopromotivno i kod kuće i u svijetu, bez dogovora s premijerom koji je ipak operativno važniji od nje te, drugo, zato što predsjednica, protivno Plenkovićevom viđenju vanjske politike RH i orijentaciji EU-a, odvlači zemlju pod nakaradne skute Donalda Trumpa i agresivno militarizira javni prostor. Nije isključeno da je Plenković dobio mig u Berlinu i više ne želi šutjeti.

Meeting of NATO Heads of State and Government in Brussels

Foto: Christian Hartmann/REUTERS/PIXSELL/Hina

Razumni vanjskopolitički analitičari u RH već neko vrijeme otvoreno upozoravaju na to da nije pametno ležerno ponašanje Pantovčaka, pa i dijela HDZ-a navezanog na političke i geostrateške afinitete trenutne gazdarice tog brda, jer „iza nas čvrsto stoji, branit će nas ako zaškripi Big Brother s one strane Atlantika“, pa je svakako korisno biti mu uvijek pri ruci. Osobito sada kad se u Bijelu kuću rogobatno uselio militantan desničar Donald Trump koji, doduše, nema pojma o uljudnoj diplomaciji i korektnoj vanjskoj politici primjerenoj najmoćnijoj svjetskoj velesili, ali – „naš je“. Suludo je sva jaja držati u istoj košari, kaže ona pučka, pa i hrvatsko vanjskopolitičko igranje samo na jednu kartu, SAD-ovu.

Sam je Trump netom po stupanju na predsjedničku dužnost dao znati i Uniji, i NATO-u i UN-u i navezanim institucijama i državama svoje ključno geslo: America First. Pa kome se sviđalo, kome ne, a to geslo ima i važan dodatak: američki porezni obveznik više neće plaćati tuđu sigurnost/obranu niti će američki vojnik prolijevati krv za tuđu domovinu. Hrvatska predsjednica u totalnoj je zabludi, ako misli da može zveckati oružjem prema najbližim susjedima (i šire), slati dvosmislene, prijeteće poruke stalno istim „neprijateljima“, neodgovorno se poigravati „terorističkim ugrozama“. Jer, bude li zaista opet gadno sjevnulo na zapadnom Balkanu ili šire u Europi, kresnule munje i zagrmjelo – a hoće, pitanje je samo vremena i međunarodnih okolnosti – nikakav članak 5. „ustava“ Sjevernoatlantskog saveza ni vojna sila Velikog brata neće vaditi Hrvate iz sranja u koje ih uvale neki novi domaći psihopati.

Hrvatska je članica EU-a i mjesto joj je među najmudrijima na Starom kontinentu, ne u revolveraškom društvu nečiste genocidne savjesti zbog kojeg već puno stoljeće stradava cijeli svijet. Tko opet zaziva Staljingrad, neka smjesta pošalje tamo svoju djecu, do zuba naoružanu istim američkim igračkama smrti što ih RH kani kupiti na pozmašan kredit radi „obrane“ od „agresije Ruske Federacije“ (sic) na litvanskoj (sic) granici i u Poljskoj (sic) te od „agresije Srbije“ (sic) s Dunava i Save. Gluposti. Rečeni vanjskopolitički analitičari zamjeraju, pak, da je službeni Zagreb totalno nekritičan baš prema svemu što dolazi iz Washingtona, Pentagona i NATO-a, a sumnjičav i poljsko-mađarski neposlušan solist prema svemu što dolazi iz Njemačke pa i Bruxellesa, što također nije bez merkelističnih boja.

Vanjska politika na autopilotu

„Postavlja se pitanje imamo li uopće plan B ako stvari krenu neočekivanim tijekom“, medijski promišlja znanstvena suradnica Instituta za razvoj i međunarodne odnose dr. sc. Senada Šelo-Šabić. „Možemo li sebi postaviti pitanje što možemo dati u nekom sporu, a da nije od vitalne važnosti te što nikako ne možemo dati? Ima puno drugih interesa, od ekonomskih pa nadalje, koje bi bilo dobro uključiti u razvijanje strategije, nisu političari jedini. Hrvatska bi mogla slati i mekše poruke, iako to ništa neće promijeniti, no svakako bi diplomatski bilo znatno oportunije. Čini mi se da često idemo na autopilotu: tako smo rekli i nema i nema puno propitivanja.“

Taj defekt osobito žestoko kritizira europarlamentarac Ivan Jakovčić, ne samo u intervjuu Mladenu Pleši u Telegramu 21. srpnja 2017., pod naslovom „Zašto smatram da je vanjska politika predsjednice pogubna za naš položaj u EU i hrvatske nacionalne interese“. Pleše uvodno tvrdi da je bilo samo pitanje vremena kada će „eruptirati sukob između predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i premijera Andreja Plenkovića oko vanjsko-političke strategije Hrvatske. Otkako su postali najviši državni dužnosnci, to dvoje karijernih diplomata, počeli su zastupati potpuno oprečna vanjsko politička stajališta. Dok se predsjednica pokušava približiti Donaldu Trumpu i poljskom predsjedniku Andzreju Dudi, premijer nastoji ojačati poziciju Hrvatske u EU.

Predsjednica države gura s Dudom projekt Tri mora, za koji mnogi, a među njima je najglasniji eurozastupnik Ivan Jakovčić, drže da je štetan za interese Hrvatske. Istodobno, premijer Plenković o toj inicijativi nije rekao niti riječi. Neočekivana najava i u vrha HDZ-a kako će ta stranka na sljedećim predsjedničkim izborima imati svog kandidata, po svemu sudeći posljednje je upozorenje Kolindi Grabar Kitarović da prestane solirati te da svoje vanjsko političke inicijative počne usklađivati sa stajalištima Vlade.

Čak je i ugledni The Ekonomist upozorio da Njemačka ne krije zabrinutost zbog poljsko-hrvatske inicijative Tri mora, za koju drži da je to još jedan američki pokušaj da izazove podjele unutar EU te da je izravno uperena protiv Berlina. Kad je 2003. na parlamentarnim izborima pobijedio HDZ Ive Sanadera, iz Banskih dvora se moglo čuti kako će se Zagreb, budući su ga u Bruxellesu maltretirali s ispunjavanjem uvjeta za ulazak u EU, okrenuti Washingtonu te uz njegovu pomoć rješavati svoje probleme. Tada su smjesta reagirali američki diplomatski predstavnici u Zagrebu koji su upozorili da nema ‘ili Bruxelles ili Washington’ već samo ‘i Bruxelles i Washington’“.

Četrnaest godina poslije, pak, druga su vremena i drugi vjetrovi pušu preko Atlantika, osobito otkad su Donald Trump u Bijeloj kući i geslo America First vidljivo otrijeznili ključne vanjskopolitičke aktere na Starom kontinentu. Dakle, uzdaj se u se i u svoje kljuse. Sanader je tada inteligentno pognuo glavu i nije nesmotreno iskakao iz svake paštete, što otprilike sada čini i premijer Plenković prilagođavajući se okolnostima u kojima „SAD te Njemačka i Francuska ne kriju da je na snazi doktrina „ili Bruxelles ili Washington“. Ma što govorili, poljsko-hrvatski predsjednički tandem iritantno u Uniji koči uzbrdo te nastoji jače angažirati još kočničara, npr. Slovačku, Mađarsku… Duda i Grabar-Kitarović svojevrsna su američka peta kolona u EU koja je, više svjesno nego nesvjesno – u alternativi ili-ili opredijeljena za Washington – trampistički jako zauzeta na podjelama u EU i destabilizaciji tzv. njemačko-francuskog primata.

To je predsjedničino vanjskopolitičko soliranje uzrok sve dubljih podjela u hrvatskom državnom vrhu, ali i opasan presedan u odnosu na rješavanje niza važnih problema u susjedstvu, i šire, budući da Bijednu Našu čini ranjivom i disfunkcionalnom. Time i lakim plijenom za franična i kojekakva druga neugodna čerupanja koja već traju ili neposredno predstoje. „Premda se predsjednica i premijer trude pokazati kako im je stalo do balansiranih odnosa sa SAD i EU“, tvrdi Pleše, „ipak je svima jasno da je Plenkoviću na prvom mjestu jačanje odnosa s Bruxellesom, ulazak u Schengen te uvođenje eura kako Hrvatska ne bi postala drugorazredna članica EU.“

Po svim bitnim pokazateljima, Hrvatska je bila drugorazredna zemlja (pazi: 10 godina u čekaonici EU-a, uza sva ponižavanja koja nisu proživljavale ni članice bivšeg tzv. Istočnog bloka) i ostat će. Ako ne i trećerazredna, s ovakvom vanjskom politikom i unutarnjim neredom. „Nikad se još nije dogodilo da državni vrh zastupa dvije vanjskopolitičke strategije koje se praktički međusobno isključuju“, kazao je Jakovčić u rečenom intervjuu. „Premijer Andrej Plenković zalaže se za usklađeni pristup ključnim državama EU, dok se predsjednica države pod američkim patronatom gura u savezništvo s Višegradskom skupinom i posebice Poljskom.

Takva politika predsjednice države iz više je razloga pogubna za nacionalne interese Hrvatske. Ponajprije zato što nas udaljava od Njemačke, Francuske i Italije, dakle, ključnih država koje su jezgra EU. Istodobno, gura se pod skute Poljske čiji je režim na žestoku udaru ne samo najvažnijih država EU nego i milijuna svojih građana koji demonstriraju širom te zemlje. Nitko, dakle, za takav režim nema nikakvih simptija, osim naše predsjednice. Sadašnja poljska vlast duboko je antieuropska i nedemokratska, i zbog toga ju tako zdušno podržava američki predsjednik Donald Trump. Osim toga, takva nas politika priječi da razvijamo bolju gospodarsku suradnju s Rusijom. (…) Hrvatskoj je nužna što tješnja ekonomska suradnja sa svima pa i s tom zemljom. Zbog toga je naš interes što bolja politička i ekonomska povezanost s Njemačkom, Italijom i Francuskom, a ne s Poljskom. Pitanje je također zašto se guramo pod politički kišobran Donalda Trumpa koji, kao i režim u Poljskoj, ne uživa nikakav kredibilitet u svijetu, a od svih američkih predsjednika ima povijesnu najmanju potporu vlastitih građana. Dakle, vežemo se uz krajnje kontroverzne političare što, dakako, nikako ne može završiti dobro.“

kolinda4Photos by Jadwiga Winiarska

Foto: Jadwiga Winiarska

Kolindi Grabar-Kitarović nitko nije dopustio, osim možda političkog joj oca i aktualnog savjetnika Mate Granića – ponajmanje vlastiti građani, koje uporno sramoti po svijetu – da Hrvatskoj samozvano nabija dodatan imidž remetilačkog faktora, razarača EU-a, samo zato što „Trumpu ne odgovara snažna i jedinstvena EU te poduzima sve kako bi je rastočio i politički posve marginalizirao“. Jasno je da Trumpov SAD ne želi bilo kakvu ekonomsku, političku i vojnu konkurenciju u svijetu, osobito u Europi, pa je blizu pameti da će se i ubuduće koristiti ambivalentnim politikantima konzervativnih i nedemokratskih gena koji ponešto iskaču u svojim sredinama ili su trenutno na vlasti u isto tako traljavim državama.

Quo vadis, Croatia?

Je li Bijednoj Našoj – uza sve njezinu bijedu, unutarnje muke i krize – mjesto u takvom društvu? Naravno da nije. Ali tko može uvjeriti u to jednu Kolindu Grabar-Kitarović? Jamačno ni suprug Jakov koji se, a to su zabilježile i kamere hrvatske dalekovidnice, iskazao neviđenom hrabrošću kad je na Novom Zelandu – neki će reći u incidentu, neobaviješten o domorodačkom običaju dobrodošlice – pred „razbješnjelim“ Maorima izbečenih očiju, jezika do pupka i naoružanim kopljima i toljagama podigao s tla neki tabu-predmet. A zadivljeni publikum oko „hodajuće kompilacije gafova“ (Index.hr) u pozadini – premro od straha. Možda se posreći RH, pa na sljedećim predsjedničkim izborima, dakako i na parlamentarnim, dobije državne prvake koji će imati zreliji živac za vanjskopolitičku vjerodostojnost svoje zemlje? Ne moraju biti karijerni diplomati.

„Očekivao sam da će vanjska politika biti Plenkovićev forte“, odgovara Ivan Jakovčić na pitanje o tome kako je moguće da, pokraj živog premijera, Grabar-Kitarović uzima vanjsku politiku u svoje ruke. „Nakon njegovog kontraproduktivnog izleta u Ukrajinu, Vlada je očito izgubila dah te prepustila vođenje vanjske politike predsjednici. Vjerojatno su tomu pridonijele i razmirice između premijera i donedavnog ministra vanjskih poslova Davora Stiera. No, nadam se da će premijer Plenković kroz vladine institucije uspjeti nametnuti svoju vanjskopolitičku strategiju.

Hrvatska definitivno nema definiranu i prepoznatljivu vanjsku politiku, što vide i u Europi, pa me u Bruxellesu mnogi pitaju što se događa i kuda ide Hrvatska. Ako je međutim nešto jasno onda je to sve veće udaljavanje od naših prirodnih europskih saveznika. Kod predsjednice države takva je orijentacija posljedica njenog političkog i ideološkog svjetonazora koji je vrlo sličan idejama Jaroslawa Kaczynskog, glavnog ideologa sadašnjeg poljskog režima. No, za mene je veći problem to što ona gura tu politiku za račun onih interesnih skupina za koje je prije radila i kojima sada želi izlaziti u susret. Naprosto, stječe se dojam da je povezana i ovisna o američkim lobijima kojima je u interesu oslabiti EU.“

Nedavni programski govor predsjednika Europske komisije Jean-Claude Junckera u Europskom parlamentu nije ostavio vodstvu RH nikakav manevarski prostor za daljnju vanjskopolitičku ambivalenciju, osobito ne za promiskuitetno koketiranje sa SAD-om koje nije u skladu s razvojnom strategijom EU-a. Ugledna komentatorica N1 televizije Ivana Dragičević dobro je primijetila da je Juncker ostavio taj govor kao „nekakvo svoje nasljeđe“ i da je za „šesti Junckerov scenarij“ dobio pljesak. „Sloboda, ravnopravnost i pitanje prava su tri ključne točke koje je razložio do u detalje“, tvrdi. „Ono što će Juncker ostaviti u nasljeđe je traženje transparentnosti kako bi se spriječio populizam“, što će reći desničarska demagogija i ideološka isključivost, koje su imanentne sastavnice političkog kruga unutar EU-a u kojem hrvatska predsjednica glumata u ulozi „autoritativne političarke“ i „inteligentne diplomatkinje“. Sic.

Marijan Vogrinec
Autor 29.9.2017. u 08:54