Cenzura na bosanski način

Nezirović Elvedin
Autor 3.6.2018. u 11:42

Izdvajamo

  • S vremenom, hladni žalac njegove kritike sve više je postajao teret jednoj novini koja je, što zbog „vjerskih osjećanja“ muslimanskog puka, što zbog dobrih odnosa s onim koji, po uzoru na svog mentora s Bosfora, teži postati Glavnim Urednikom Svih Medija, olako žrtvovala teško stečenu slobodu i nepristrasnost

Povezani članci

Cenzura na bosanski način

Foto: Mladina

Na stranu sada to što u ovoj zemlji medijska uredništva po potrebi postaju i eksperti za vjerska pitanja, svakom ko se iole razumije u politiku već odavno je jasno da ne postoji ta vrsta cenzure kojom bi se mogla prikriti činjenica da u dugoj prošlosti svojih javnih istupa, Prvi u Bošnjaka često od samoga sebe zna napraviti prilično dobar komad budale. Njegov performans u Zetri to najbolje ilustruje. Uostalom, kada bismo, kojim slučajem, znali parametre uz pomoć kojih je uredništvo Oslobođenja formiralo svoje šerijatsko mišljenje, vjerujem da bismo na isti način, služeći se, dakle, istom „metodologijom“, vrlo lako mogli doći do zaključka da Dežulovićev cenzurirani tekst nimalo više ne vrijeđa osjećanja vjernika od skandalozne Izetbegovićeve izjave, koju je podvrgnuo kritici.

Čitajući posljednju kolumnu Borisa Dežulovića za sarajevsko Oslobođenje „Nema više zajebancije“, nekako sam se najprije sjetio često citirane Orwellove maksime: „Ako sloboda išta znači, onda je to pravo da kažeš ljudima ono što ne žele čuti“. Tema kolumne i, ujedno, povod za raskid Dežulovićeve saradnje s Oslobođenjem, bila je cenzura teksta u kojem je kritikovao govor Bakira Izetbegovića sa skupa Unije evropskih turskih demokrata (UETD) u Zetri, održanog 20. maja ove godine, a za koji je redakcija ovog lista utvrdila da vrijeđa osjećanja vjernika u svetom muslimanskom mjesecu Ramazanu.

Na stranu sada to što u ovoj zemlji medijska uredništva po potrebi postaju i eksperti za vjerska pitanja, svakom ko se iole razumije u politiku već odavno je jasno da ne postoji ta vrsta cenzure kojom bi se mogla prikriti činjenica da u dugoj prošlosti svojih javnih istupa, Prvi u Bošnjaka često od samoga sebe zna napraviti prilično dobar komad budale. Njegov performans u Zetri to najbolje ilustruje. Uostalom, kada bismo, kojim slučajem, znali parametre uz pomoć kojih je uredništvo Oslobođenja formiralo svoje šerijatsko mišljenje, vjerujem da bismo na isti način, služeći se, dakle, istom „metodologijom“, vrlo lako mogli doći do zaključka da Dežulovićev cenzurirani tekst nimalo više ne vrijeđa osjećanja vjernika od skandalozne Izetbegovićeve izjave, koju je podvrgnuo kritici.

Da se pozabavim još malo Izetbegovićevom izjavom. U samoj svojoj suštini ta konstatacija – da je sam Bog Bošnjacima poslao njegovog oca, baš kao što je Turcima poslao Erdogana – tipična je orvelijanska; ona u sebi sadrži neku imaginarnu, proročku „istinu“ čiji je rok trajanja, sasvim očekivano, već prilično nadmašio trajanje skupa u Zetri. Osim što je s religijskog aspekta neprihvatljiva, a samim tim i teološki neodrživa, ona je tipični primjer vjersko-političkog populizma, koji za cilj ima potaknuti najdublje ukorijenjene nagone u ljudskim bićima, prije svih tribalizam i neznanje, dakle, upravo one instinkte od kojih su već sedam godina Dežulovićevi tekstovi u Oslobođenju pravili kritički ironijsko-satirički otklon.

No, bit cijele priče o cenzuri i vrijeđanju nečijih vjerskih osjećaja nije, isključivo, u nerazumijevanju društvenog konteksta i nekakvom religijskom dekodiranju novinskih sadržaja, iako, barem načelno, ne živimo ni u kakvoj teokratskoj državi. Kažem „barem načelno“ jer je valjda poslije ovoga svakome jasno da je Bosna i Hercegovina onoliko daleko od demokratije koliko je, recimo, Oslobođenje daleko od toga da bude ozbiljna novina. Temeljni problem je u dubokom nerazumijevanju onoga što i kako Dežulović piše. Ako ikada postanemo nekakvo normalno demokratsko društvo, to će biti onda kada naučimo čitati Borisa Dežulovića, odnosno kada shvatimo da satira kao novinarski i književni žanr ne poznaje pristojnost.

Zamoliti satiračara da bude pristojan isto je kao i zamoliti ljubavnog pjesnika da bude manje ličan, rekao je jedne prilike sada već pokojni Philip Roth, autor „Naše bande“, urnebesne burleske o američkom predsjedniku Richardu Nixonu. Zamislite samo sve one koji su se našli uvrijeđeni kada je, prije tri vijeka, Jonathan Swift, u jednom klerikalnom kršćanskom društvu kakvo je bilo irsko, pisao o tome da bi problem bijede u ovoj zemlji bilo najbolje riješiti kuhanjem, pečenjem i prženjem jednogodišnje djece kako bi se obezbijedila hrana za mesožderske klase. To, naravno, ne znači da je Swift bio ljudožder, niti da je irsko društvo njegovalo kanibalizam. Smisao satire je da na sebi svojstven, sarkastičan način bude suberzivna prema svemu, pa, na kraju krajeva, i prema religiji. Politička i religijska pismenost pojedinca, njegova sposobnost da razumije ili pak ne razumije forme, kretanja i procese koji se nalaze onkraj njegove zadate političko-ideološko-religijske matrice, stvar je njegove elementarne kulture i načina na koji tu pismenost svako za sebe poima.

Elem, sedam godina i sedam sedmica, pa još sedam dana i sedam sati, kako i sam reče u svojoj posljednjoj kolumni, Boris Dežulović pisao je za Oslobođenje, beskompromisno se obračunavajući s lijevima i s desnima, s pametnima i s glupima, s pravojernima i s krivovjernima, uspijevajući da i najozbiljnije teme pretvori u, za njega, tako tipičnu intelektualnu komičnost. S vremenom, hladni žalac njegove kritike sve više je postajao teret jednoj novini koja je, što zbog „vjerskih osjećanja“ muslimanskog puka, što zbog dobrih odnosa s onim koji, po uzoru na svog mentora s Bosfora, teži postati Glavnim Urednikom Svih Medija, olako žrtvovala teško stečenu slobodu i nepristrasnost. Kao što reče Benoît Rayski, referiršući se na spaljivanje knjiga koje su svojedobno počinili nacisti, a ustajući u odbranu Bernarda Henry – Levya, tokom njegove prošlogodišnje polemike s Le Monde Diplomatiqueom: „Ima neke časti u tome da vas u vatru bace mračni grubijani“.

Nezirović Elvedin
Autor 3.6.2018. u 11:42