Cijena „domoljublja“ leti u nebo

Izdvajamo

• Hrvatska je „državna politika“, nepovratno, učinila taj korak previše kad je maloumno tri kaste - političare, branitelje i Katoličku crkvu - uzvisila iznad svih ostalih u društvu, učinila ih najprofitabilnijim profesijama, koje jedino u Bijednoj Našoj jamče siguran kruh nad pogačom. Ta činjenica je put u pakao, netrpeljivost, mržnju, jal, unutarnje sukobe i neprincipijelna rivalstva... Nije se slučajno dogodilo 555-dnevno šatorašenje na Savskoj cesti u Zagrebu niti je slučajna sva negativa, koja se prosula iz te šatre. S njom će biti permanentan problem. Ne smiju u RH postojati građani prvog i drugog, nedajbože - trećeg reda. I nije slučajno, pod pritiskom šatoraške volje u HDZ-u, opet zatvoren za javnost (!?) Registar hrvatskih branitelja. U njemu je blizu 510.000 ratnih veterana. Gotovo pola kineske stajaće vojske. Navodno ih je još 30.000 na čekanju za riješiti status. Novim zakonom od 1. siječnja 2018. Ukinuti su rokovi za prijaviti braniteljski ili ratnoinvalidski status, pa...

Povezani članci

• Zlatko Dizdarević: Istinom protiv okupacije uma
• Kome ostaviti grad?
• Zemljotres mozga
• Božica Jelušić: SENTIŠ O BUGAČICI
• Milorad Milun: IZBRIŠITE MOJE IME
• Režiranje laži

Foto: rtl.hr

Politička oporba RH u punom je stanju pripravnosti zbog državnog pogodovanja nezaposlenim hrvatskim braniteljima u zapošljavanju na ravnateljskim mjestima u školama i učničkim domovima. „To je jedan od šatoraških zahtjeva koji je uveden u novi zakon iz studenog prošle godine i sada država ima velikih problema“, tvrdi bivši braniteljski ministar Predrag Matić-Fred. „Ministrica je dala blagoslov za taj zakon, a sada se čudi, iako je sudjelovala u njegovoj izradi. Sad treba vaditi kestenje iz vatre. Pozivam ih 150 da dođu i u Sabor, također bi trebali imati prednost.“ Predsjednik HSS-a Krešo Beljak je još oštriji: „Ovo je sramotan i nakaradan zakon, jer živimo u državi u kojoj se stvorila kasta ljudi koji misle da imaju veća prava od ostalih. I sâm sam hrvatski branitelj i ozbiljno razmišljam o tome da poderem braniteljsku iskaznicu i odreknem se svih prava koja proizlaze iz svih zakona. Svi koji traže veća prava od ostalih građana ratni su profiteri“ 

Marijan Vogrinec

Saborski zastupnik Nenad Stazić digao je desničarsku Hrvatsku na stražnje noge. Frka veća od tsunamija ili prekonoćnog otapanja obaju polarnih kapa. Na svom je FB profilu, ponukan državnim pokušajem da se nezaposlenim braniteljima i njihovoj bližoj i daljoj rodbini omogući prednost u zapošljavanju na mjestima ravnatelja škola i učeničkih domova, napisao: „Jeste li za to da pri odlasku u Irsku hrvatski branitelji imaju prednost?“ Napadnut je u neviđenoj dosad provali mržnje na društvenim mrežama, u desnim medijima i, u utorak, u Hrvatskom saboru, jer je mrziteljima odgovorio: „Izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika“. Ta je dopuna pročitana među NDH-nostalgičarima kao žal za tim što partizani nisu pobili znatno više ili čak sve – „Hrvate“. Stazić, pak, odriče to tumačenje da je mislio na „likvidaciju političkih protivnika“ i zauzeo se za iseljavanje hrvatskih branitelja. Očito, satira i ironija u ideološki zavađenoj Bijednoj Našoj nemaju pravo građanstva, a kritika vrijedi samo kad je jednosmjerna, kad se njome liječe teški croatokompleksi, kad je uperena – protiv Srba i komunjara.

Kažu, i put u pakao je popločan dobrim namjerama. Je li ili nije, vrag će znati, no dobre namjere što ih je Odlukom o izboru i imenovanju ravnatelja školskih ustanova demonstrirala valjda urođeno nasmiješena ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak teška su podvala demokraciji, hrvatskim braniteljima i ustavno proklamiranoj socijalnoj državi, ali – što je najtragičnije – uvreda najvećem broju građana Bijedne Naše koji teško žive od vlastitog znoja ili na socijalnoj crkavici. Divjak je poslala školama i učeničkim domovima službeni dokument Ministarstva znanosti i obrazovanja, kojim ih – pod prijetnjom sankcijama – obvezuje dati prednost pri zapošljavanju jednoj neopravdano povlaštenoj skupini ljudi u odnosu na ostale građane. Odlukom o izboru i imenovanju ravnatelja školskih ustanova prednost u zapošljavanju na rukovodećim, dakle najplaćenijim radnim mjestima imaju nezaposleni vlasnici HB (hrvatski branitelj) iskaznica te članovi uže i šire obitelji poginulih i nestalih branitelja.

Kaže se, „pod jednakim uvjetima“, ali prednost je – prednost, a glede i u svezi prava na rad i život od rada u demokratski i pravno uljuđenoj zajednici nitko ne smije biti povlašten. Ni ratni veterani s članovima svojih užih i širih obitelji, jer se građane ne smije dijeliti na one prvog i drugog, nedajbože – trećeg reda. Obrana domovine čast je i dužnost svakog građanina, a ne privatna kalkulacija radi osobne/obiteljske koristi i društvenih povlastica. Ni sami hrvatski branitelji, kad ih se pita, neće reći da su se borili za kruh bez motike i diskriminacijsku državu po bilo kojoj osnovi: nacionalnoj, vjerskoj, političkoj, ideološkoj, socijalnoj, veteranskoj… „Domoljubni“ političari su ih bezočno iskoristili, raspršili u 1350 tzv. braniteljskih, stradalničkih, itsl. udruga te još i danas zlorabljuju njihov ratni doprinos u vlastitu korist.

„Domoljubni“ političari iz Tuđmanovog gnijezda krivi su za javni dojam o braniteljskoj populaciji kao iznimno povlaštenoj skupini društvenih parazita s visokim mirovinama i invalidninama, dionicama najprofitabilnijih tvrtki, formalnim počastima…, koji provode dane po kockarnicama i kafićima, stalno traže još veća prava, ubijaju dokolicu držeći fenjer HDZ-ovim i ekstremističkim javnim performansima… Od kojih se grozi razuman svijet. Kao za stožeraškog čekićanja ćirilice u Vukovaru, fizičkog onemogućavanje SDP-ovu državnom vrhu i diplomatskom zboru 18. studenoga 2013. zapaliti svijeće i položiti cvijeće na Memorijalnom groblju, 555-dnevnog šatorašenja usred Zagreba, pokušaja državnog puča na Markovom trgu, plinskih boca po Savskoj cesti…

Problem nije riješen

Dok su ljudi i sami sebi kupovali oružje i krvarili na bojišnicama, „državna politika“ za režima vrhovnika (sic) Franje Tuđmana je ratnoprofiterski 1991.-1995. pljačkala tzv. ničiju, društvenu imovinu iz socijalizma i uništila stotine tisuća radnih mjesta, na koje se više nisu mogli vratiti ni oni što su otišli braniti RH. Enormni iznosi za obranu su završavali na privatnim tajnim računima. Nakon pobjede 1995. godine,  „domoljubi“ u vrhu državne vlasti – osobno materijalno opskrbljeni kao brod, i za par svojih budućih naraštaja, zajedno s vojnim tzv. establishmentom  – počinili su najveći krimen prema ratnim veteranima te njihovim užim i širim obiteljima. Razvojačene branitelje u radno najpotentnijim godinama masovno su umirovili – dio bez i dana staža – te im podijelili invalidnine, višestruko veće od civilnih za puni radni staž. Umjesto da su im dali radna mjesta, uključili ih u svijet rada ne bi li se osjećali korisnim i sebi i društvu, ti su ljudi prepušteni samima sebi. Oko 3000 ih je u očaju i beznađu počinilo suicid.

Foto: jutarnji.hr

Braniteljski/socijalni problem nije riješen, dapače. Nauštrb ostalih korisnika, izveden je drastičan administrativni udar na mirovinski, zdravstveni i socijalni fond. Niknula je klica javnog nezadovoljstva, osjećaja neravnopravnosti i nepravde, koja se razrasla i danas baca debelu, neugodnu sjenu. Građani nisu budale: svaki zna bolje od ikojeg resornog ministra i premijera gdje mu je bio rođak ili susjed 1991.-1995., je li i koliki invalid, je li nastradao u ratu ili prometnoj nezgodi, je li otišao pod pušku gologuz, a vratio se punih džepova… U tom kontekstu, državni čelnici i veteranski vođe – koji su izvrsno unovčili svoje „domoljublje“, a ratni CV hiperbolizirali „zaslugama“ svake vrsti – bitno različito od tzv. običnih građana razumijevaju službenu mantru: „Hrvatski su branitelji zaslužni za neovisnu Hrvatsku, za našu slobodu i sve što danas imamo“. A to što imamo, bolje da nemamo. Nije malo branitelja koji otvoreno kažu da uopće ne bi išli u Domovinski rat da su znali ili bar pretpostavili za što i za koga su se borili.

Dvadeset tri godine nakon ratne pobjede, RH ima iseljen cijeli jedan Split budući da je zemlja postala neprijateljska vlastitom narodu, godišnje je više od 11.000 manje rođenih nego umrlih, milijun je (od 1,2 milijuna) civilnih mirovina od kojih se ne dâ živjeti, pučkih kuhinja i socijalnih dućana nekad nije bilo, teško bolesna djeca nemaju lijekove, još ima sela bez struje i vode, ali i bez stoke i ljudi, predindustrijski ropski rad za ne mari za radnička prava, ključne gospodarske i novčane resurse drže stranci, oko 325.000 ovršenih u osam milijuna ovrha tereti se za 43 milijarde duga, gladno je svako četvrto dijete, krov nad glavom mladim obiteljima je mislena imenica, društvo teško trpi u netoleranciji, mržnji i sukobima, agresivni klerikalizam i pronacifašizam nebranjeno zapasuju sav javni prostor, itsl. Ratni veterani, dakako, nisu krivi što su političari veleizdajnički izdali/upropastili zemlju, ali krivi su kad se daju „domoljubno“ manipulirati vođama svojih udruga ili pred rodbinom/susjedima/prijateljima prodati obraz za šaku Judinih škuda. To je mina pod HB iskaznicom, koja mora eksplodirati.

Javnost ne zna da otprilike 20 posto vlasnika HB iskaznica uživa u vrhnju zakonom utvrđenih prava, a velik dio izvan kvote od oko 82.000 korisnika čeka stjecanje uvjeta za braniteljsku mirovinu/invalidninu. Ali imaju neka ili sva ostala pripadajuća prava. Novim zakonom od prije šest mjeseci, na kojem i ministrica Blaženka Divjak zasniva svoju direktivu o ravnateljskoj prednosti u zapošljavanju ravnatelja, uvodi se naknada nezaposlenim veteranima od 1000 kuna mjesečno. Državnu pomoć na taj način, pak, nemaju ostali nezaposleni. Ni civilni bolesnici/invalidi, za razliku branitelja, nemaju  prednost u zdravstvenim ustanovama, odnosno bolnicama od kojih su neke (Zabok, Vukovar) samo braniteljske. Kao dio bolničkih odjela i rehabilitacijskih centara, itsl. Iz aviona je vidljivo da HDZ-ove vlade, u simbiozi s čelnicima svojih veteranskih udruga, peru nečistu savjest, tražeći kruha nad pogačom.

Iritirani građani zaziru od njihovih filipika o „dignitetu Domovinskog rata i dostojanstvu hrvatskih građana“ iza kojih se uvijek ispostavlja račun – poreznim obveznicima. Nema džabe ni kod stare babe. To su redovito likovi koji su se zakrpeljili u državno tkivo i kojima je zadnja rupa na svirli branitelj kao ravnopravan i ničim povlašten član zajednice, koji ravnopravno dijeli dobro i zlo s ostalim ljudima. Kako će to razumjeti čelnik najveće braniteljske udruge Hvidre, Josip Đakić iz Virovitice, u više saborskih saziva nezamjenjiv je HDZ-ov zastupnik radikalnih stajališta, na državnoj apanaži, izvijestili su mediji, čak i 28.200 kuna na mjesec? Po čemu je taj branitelj vrjedniji ili zaslužniji „za sve što danas imamo“ od deset radnika koji u realnom sektoru primaju minimalac? Ili 555-dnevni vođa savskih šatoraša Đuro Glogoški, predsjednik Udruge 100-postotnih ratnih vojnih invalida prve kategorije, navodno glavni autor nabildanih veteranskih prava i proračunskih izdataka, koji s 4000 kuna „tuđe pomoći“ supruge Tatjane inkasira mjesečno oko 25.000 mirovinsko-invalidskih kuna?

Drugi su par rukava visoke materijalne i političke prinadležnosti – redovito podebljane zavidnom pokretnom i nepokretnom imovinom, stečenom u ratu ili poraću – generala i nešto nižih činova. Bolje je i ne pitati kako na to gledaju njihovi bivši vojnici, koji bolje od ikog znaju tko je kakav i je li bio u borbi, što je zaslužio, a što su mu darovali isti kao on. Recimo, Ivanu Bobetku, kontroverznom sinu slavnog Janka Bobetka, vojnika legendarnog Prvog sisačkog partizanskog odreda (22. lipnja 1941., zapovjednik Vlado Janjić-Capo) iz šume Brezovice, nitko nije dodijelio generalski čin, ali se – i nije jedini – predstavlja generalom. I član je Hrvatskog generalskog zbora, čiji predsjednik Pavao Miljavac znâ tu činjenicu, ali zagonetno sliježe ramenima. Farsa je, recimo, da miš-država RH s brojem žitelja kao pola duže ulice u Šangaju ima u postotku više generala od Kine, najmnogoljudnije države na svijetu.

U tom, što bi HRT-ove novinarske „zvijezde“ kazale – ozračju, pa se „nadovezale“ i „vršile događanje“, Odluka o izboru i imenovanju ravnatelja školskih ustanova morala je šokirati javnost. Pa je premijer u svoj svojoj nezahvalnoj agrokorijadi morao – kao onomad ministre Tomislava Tolušića zbog međunarodnog incidenta s poskupljenjem uvoza hrane i Nadu Murganić zbog fundamentalističke definicije obitelji u Obiteljskom zakonu – dati drugi put packu ministrici Blaženki Divjak. Smjesta je stala na loptu.

„Žao mi je zbog nastale situacije te molim škole da do daljnjeg ne primjenjuju poslani naputak te pričekaju nove informacije“, pojasnila je, a prethodno je već kazala da odluka o prednosti u zapošljavanju branitelja nije njezina, nego „pojašnjava postupak propisan Zakonom o braniteljima“. A taj se postupak odnosi i na sve druge javne ustanove i službe. „Ako Ustavni sud ocijeni neustavnim Zakon o braniteljima“, dodala je Divjak, „istog trenutka mijenjamo naputak školama.“ Braniteljski ministar i bivši 555-dnevni savski šatoraš Tomo Medved ne vidi ništa sporno u favoriziranju veterana i njihove rodbine, jer je i to jedan od zahtjeva što ih je ministar Predrag Matić-Fred (SDP) tada procijenio na blizu 20 milijardi kuna. Ukupna cijena svih prava.

Šatoraška megalomanija

„Govorimo o izboru osobe pod jednakim uvjetima“, ističe Medved. „Dakle, svi uvjeti moraju biti zadovoljeni i ako se jave dvije osobe koje ispunjavaju sve uvjete, a neka od njih je u kategoriji dragovoljca Domovinskog rata, vojnih invalida, djece nestalih ili poginulih branitelja, osoba koja je dala doprinos u obrani domovine ima prednost.“ Suzanu Hitrec iz Udruge srednjoškolskih ravnatelja zabrinjava odredba da za mjesto školskog ili domskog ravnatelja isključivu prednost imju nezaposleni branitelji s osam godina staža u školi. „Problem je što oni automatski preskaču izbornu proceduru i nemaju jednake uvjete s ostalima, a samo nezaposleni branitelj može ostvariti tu prednost“, tvrdi. „Svi ostali branitelji, iako rade u školi, to nemaju.“ Josip Đakić je, po navici, pametovao medijima kako nije stvorena posebna, povlaštena braniteljska kasta u državi, već su se „pobunili oni koji su dosad uživali na rukovodećim radnim mjestima“. Sic.

Politička oporba u punom je stanju pripravnosti, što joj i jest u opisu posla. „To je jedan od šatoraških zahtjeva koji je uveden u novi zakon iz studenog prošle godine i sada država ima velikih problema“, tvrdi bivši braniteljski ministar Predrag Matić-Fred. „Ministrica je dala blagoslov za taj zakon, a sada se čudi, iako je sudjelovala u njegovoj izradi. Sad treba vaditi kestenje iz vatre. Školski ravnatelji su s pravom zabrinuti, jer imamo oko 20.000 nezaposlenih branitelja i mogli bi preuzeti sve funkcije. Pozivam ih 150 da dođu i u Sabor, također bi trebali imati prednost.“

Predsjednik HSS-a Krešo Beljak je oštar pred tv-kamerama: „Ovo je sramotan i nakaradan zakon, jer živimo u državi u kojoj se stvorila kasta ljudi koji misle da imaju veća prava od ostalih. I sâm sam hrvatski branitelj i ozbiljno razmišljam o tome da poderem braniteljsku iskaznicu i odreknem se svih prava koja proizlaze iz svih zakona. Mislim da se 1991. nitko nije borio za nekakve povlastice, nego da bismo se obranili od velikosrpske agresije. Svi oni koji traže veća prava od ostalih građana ratni su profiteri.“ Ni predsjednica Glasa Anka Mrak-Taritaš nije mekša: „To izaziva revolt građana, koji se pitaju zašto? Pitanje je dokle sve to može ići, i to nije dobro. Apsolutno treba poštovati branitelje i omogućiti im sve što treba, ali kad napravite korak previše, onda je to korak u provaliju.“

Foto: narod.hr

Hrvatska je „državna politika“, nepovratno, učinila taj korak previše kad je maloumno tri kaste – političare, branitelje i Katoličku crkvu – uzvisila iznad svih ostalih u društvu, učinila ih najprofitabilnijim profesijama, koje jedino u Bijednoj Našoj jamče siguran kruh nad pogačom. Ta činjenica je put u pakao, netrpeljivost, mržnju, jal, unutarnje sukobe i neprincipijelna rivalstva… Nije se slučajno dogodilo 555-dnevno šatorašenje na Savskoj cesti u Zagrebu niti je slučajna sva negativa, koja se prosula iz te šatre. S njom će biti permanentan problem. Ne smiju u RH postojati građani prvog i drugog, nedajbože – trećeg reda. I nije slučajno, pod pritiskom šatoraške volje u HDZ-u, opet zatvoren za javnost (!?) Registar hrvatskih branitelja. U njemu je blizu 510.000 ratnih veterana. Gotovo pola kineske stajaće vojske. Navodno ih je još 30.000 na čekanju za riješiti status. Novim zakonom od 1. siječnja 2018. Ukinuti su rokovi za prijaviti braniteljski ili ratnoinvalidski status, pa…

Pacifisti su znali dizati tlak bran’teljima koji su gorljivo zagovarali tajnost Registra: „Da vas je doista bilo pola milijuna u Domovinskom ratu, za manje od mjesec dana biste bili u Nišu ili barem u Kraljevu, gdje je 1991. u brigadi JNA tadašnji potporučnik Damir Krstičević, s još friškom diplomom Vojne akademije JNA u Beogradu, bio zapovjednik voda“. I možda današnji ministar obrane RH nikad ne bi imao šanse za tu dužnost?

Dvadeset tri godine po okončanju Domovinskog rata – pa i kasnije, zašto ne – netko se može sjetiti da je ne samo bio na prvim crtama bojišnice i jurišao na „mrske četnike“, nego u junačkom davanju sebe za „sve što danas imamo“ bio – ranjen. Ili na drugi način stekao invaliditet. Kao otac (76) slavonskog generala Đure Dečaka, kojeg je u sami osvit Domovinskog rata šokiralo sinovljevo uhićenje u akciji šverca oružja iz Mađarske, te brat koji je uganuo nogu preskačući neki plot nedaleko od Pakraca. I kako „domoljubu“ uskratiti ravnateljsku prednost u školi ili đačkom domu u odnosu na „sinjeg kukavicu“, što je za hrdovsku protuvrijednost tadašnjih 100 DEM u tajkunskom najamništvu 1991.-1995. odbijao od usta vlastite djece ne bi li na bojišnice uredno stizalo streljivo, iće, piće, tekuće-plinovita sredstva za dizanje kuraže…? Ili, kako ne propustiti „domoljuba“ na ravnateljsku plaću prije mladca, koji 1991.-1995. nije imao sreće biti barem stariji maloljetnik?

Ne treba tu, jelte, tupiti o „natječajima, iskustvu, stručnoj spremi“ i tako tim sitnicama do kojih drži svaka demokratska selekcija i konkurencija? Tko ne voli bran’telje, ne voli Hrvatsku! Dakako. „Đe s’ bijo 1991. kad sam ja krvave gaće nos’o po Veleb’tu!?“ Okreni se na peti i pokrij ušima po glavi. Pokojni vrhovnik Franjo Tuđman, koji je tada Muslimane, ubrzo Bošnjake, starćevićansko-endehazijski držao Hrvatima islamske vjeroispovijesti, tvrdio je u Hrvatskom saboru 15. siječnja 1976. u izvješću o stanju države i nacije da je 1991.-1995. u Domovinskom ratu sudjelovalo ukupno 360.070 ljudi. Otkud ih sada 150.000 više, a doskora, zahvaljujući gumilastika kriterijima, vrag će znati koliko još? Iz tzv. münchenske ili šank bojne? Ni jedna vlast, uključujući Tuđmanovu, nije se to usudila problematizirati. Plenković-Medvedovoj nije ni nakraj pameti. General Zvonimir Červenko je 1976. godine prvi pokušao reviziju invaliditeta, ali su je srušili generali Janko Bobetko i Ante Gotovina te šef Hvidre Marinko Liović.

Červenku je bilo jasno da se događa kriminalna grebačina. Trpanje u privatne džepove ogromnih svota nezasluženog novca. Izmišljena i napuhana ozljeđivanja zapasala su stotine milijuna kuna, koje se isplaćuju i danas. U Domovinskom je ratu 1991.-1995. ranjeno 13.200 ljudi, a godinu poslije VRA Oluje bilo je 17.500 ratnih vojnih invalida. Nakon stopiranja Červenkovog pokušaja revizije – na meti su se našle i invalidnine 30 narazvijaknijih generala i „domoljuba“ od čijih imena podilazi jeza. Broj invalida je nabujao na 34.500. Jutarnji list je 2007. godine pisao da je resornom ministarstvu stiglo 33.000 novih zahtjeva za stjecanjem tog statusa, od kojih je 75 posto obrađeno, odbijeno tek 2733, odnosno da prosječna braniteljska mirovina iznosi 4955 kuna, a starosna 2100 kuna. Razlika iritantna.

Proteza za paniku

Pokušao je SDP-ov ministar branitelja Ivica Pančić 2000-tih godina napraviti reda u braniteljskom neredu revizijom invaliditeta i umalo – izgubio glavu. Sva je Hrvatska gledala izravan tv-prijenos performansa u tom ministarstvu, režiranog u virovitičkom HDZ-u, kad je ratni vojni invalid Darko Beštek vratio ministru nožnu protezu, navodno revoltiran time što ga je Pančićevo povjerenstvo „stavilo na listu lažnih invalida“ i time se „teško ogriješilo o dostojanstvo hrvatskih branitelja i dignitet Domovinskog rata“. A radilo se samo o tome da je Bešteku ukinuta naknada za tuđu pomoć, koju je primao – bespravno. Režirano iz desne oporbe, izbila je panika. Osim teške sramote zbog raznih invalidskih krivotvorina – koje su mediji poimenično ismijavali – postavilo se pitanje kaznene odgovornosti i povrata državi milijunskih svota nepripadnog novca. Nitko nikad nije odgovarao i gro zamračenog novca nikad nije vraćen.

Beštek je smišljeno – pod kamenjarskom parolom „Stipane i Račane, pojest će vas crne vrane“ – gurnut u središte medijske pozornosti kako bi prijevara senzibilizirala javnost: „na Domovinski rat i branitelje grubo nasrću oni što ne vole Hrvatsku“. Sic. A ovi što je „vole“, nezasluženo/nemoralno milijunski naplaćuju tu „ljubav“. Naraštajima  još, građani će odbijati od usta i iseljavati se iz vlastite domovine, jer nikad neće dovoljno platiti „najzaslužnijima za sve što danas imamo“. Sic. HDZ će još dvaput ponoviti beštekizam, ali u invalidskim kolicima: s izvjesnim Mirkom Čondićem 2001. i 2014. s Đurom Glogoškim, za kojega prije šatorašenja na Savskoj 66 također nitko nije čuo. Dolaskom HDZ-a Ive Sanadera na vlast, Bešteku je medijski gromoglasno vraćena proteza, a ministrica branitelja Jadranka Kosor uzela ga je za savjetnika.

No, pravomoćnom je sudskom odlukom 2006. godine presuđeno da Darko Beštek nije imao pravo na naknadu za tuđu pomoć te mora vratiti državi 100.000 kuna, s parničnim troškovima. Potom je, navodno iz zdravstvenih razloga, morao odstupiti sa savjetničkom mjesta u braniteljskom ministarstvu. Nikom nikad nije palo na um pitati, čak ni medijskim profesionalcima, kakva je tuđa pomoć potrebna 90-postotnom invalidu, koji se iz Virovitice u Zagreb osobno dovezao vratiti protezu u ganc novom VW Passatu. Ni Glogoškog nitko nikad ne pita te „gluposti“, jer – da pita, „gazio bi po dostojanstvu hrvatskih branitelja i dignitetu Domovinskog rata“. Beštek je izgubio u ratu samo jednu nogu, pa mu „treba tuđa pomoć“, a Glogoškom su oduzete obje, pa mu uz tuđu pomoć vlastite supruge Tatjane (4000 kuna mjesečno plus zdravstveno i socijalno), koja ga pred tv-kamerama gura u kolicima, treba i osobni automobil na koji mu država daruje svakih sedam godina, na koji ima pravo po braniteljskom zakonu i kojim – osobno upravlja. Indikativno je da i oboljeli od PTSP-a imaju pravo na osobno naoružanje (!?) i vozačku dozvolu (!?), a dijagnoza bolesti ne ide u prilog tom pravu.

Foto: srbija.blog.hu

U taj se moralno-bankomatski osinjak ne smije dirati. Ni pitati kako je toliki broj ljudi stekao braniteljski status (od čistačica i kuharica u MORH-u do novinara i kojekakvih administrativnih miševa po selima i zaseocima, rodbine i prijatelja višepozicioniranih u postrojbama, itd.), otkud visoki činovi likovima koji ne znaju rastaviti onih tri-četiri dijela ručnog bacača, kamoli pištolj ili kalašnjikov. Recimo, Tuđmanov tjelohranitelj Mile Ćuk, koji se nije micao iza stražnjice valjda i dok je „vrhovnik“ (sic) spavao, kamoli da je omirisao baruta na prvoj crti bojišnice, vrednovan je činom – generala! Ili navodno pjesnik Ivan Tolj, koji se cijeli rat nije micao iz kancelarije u MORH-u, stekao je i čin generala i status ratnog vojnog invalida. Kasnije, kad je nastala frka zbog niza namještanja, preprodaje invaliditeta – na čemu su članovi medicinskih komisija debelo zaradili, a liječnik i voditelj narodnjačkih formata na lokalnim radijima i televizijama Drago Rubala se obogatio i zaglavio u zatvoru – Tolj je sam tražio reviziju svog slučaja.

Sve su to odlomci jedne sramotne „domoljubne“ priče, koja se vrtjela naočigled većeg broja časnih branitelja, koji su išli u rat srcem i nošeni idealima, nikako radi pljačke, zločina protiv čovječnosti, činova, lažnih invaliditeta, društvenih počasti i doživotnog ispostavljanja masnih računa vlastitoj domovini za „iznimno junaštvo i zasluge“. Ta se nečasna storija odigra(va)la naočigled svih građana, koji jako dobro znaju – a nitko ih nije argumentirano razuvjerio i kad sumnjaju – kako su bivši konobari, vozači kamiona i autobusa, monteri centralnog grijanja, seoski harmonikaši, pomoćni geodeti, teroristi s međunarodnim dosjeima, plaćenici stranih vojski (npr. Legije stranaca), uredske tajnice, injsl. izašli iz Domovinskog rata kao multimilijunaši. Otkud? Kako? Zašto? Ma nema veze, misle si ljudi i okreću glave od „domoljuba“, a poštene je ratnike sram što je dio političko-vojne kaste nepovratno kontaminirao dostojanstvo hrvatskih branitelja i dignitet Domovinskog rata. Blatom se nabacio na obraz Hrvatske.

A službena je slika sasvim drukčija. Hrvatska je uzorna demokratska država, koju su oslobodili i vodili/vode sve odreda časni ljudi s neprijepornim zaslugama za „sve što danas imamo“. Prema podacima iz Predsjedničkog ureda mjesec dana nakon što se u njega 2015. uselila Kolinda Grabar-Kitarović, to zorno ilustrira broj odlikovanja, medalje i priznanja trojice njezinih prethodnika. A te počasti, jelte, ne dobiva svaka šuša. Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u svojih je deset godina autoritarne vlasti podijelio nevjerojatnih 735.210 odlikovanja, medalja i priznanja! Prosječno tri na dan. U nekim razdobljima ponestalo ih je na lageru, pa je obnavljo naružbe s oko 200.000 kuna po seriji. Drugi hrvatski predsjednik Stjepan Mesić u dva je mandata podijelio 10.149 počasti te vrsti, a njegov nasljednik Ivo Josipović u svojih pet godina na Pantovčaku – 3205 odličja, medalja i priznanja.

Hiperprodukcija invalida

Kazao bi onaj apologet-novinar s HRT-a, koji zna egzaltirano vikati na svoje sugovornike: Hrvatska za pet! Kako i neće biti kad ima, zasad, 150.000 priznatih branitelja više nego ih je bilo u svim bitkama do kraja 19915., ima bar 20 posto više ratnih vojnih invalida nego što je bilo branitelja na prvim crtama bojišnice te je imala 4600 aktivnih časnika HV-a s tim statusom u trenutku ulaska RH u NATO i EU. Ima tih paradoksa sva sila, moglo bi se napisati knjiga za desetak metara u regalu…, pa sam još treba dodatno sramotiti Bijednu Našu zapošljavanjem preko reda ratnih veterana na „zapovjednim mjestima“ u školama i đačkim domovima? Užas.

Analitičar Marko Rakar je svu tu sramotu komentirao još veljače 2007. na svom Mračnom blogu: „Ako se ne varam, trenutna brojka invalida je veća od ukupnog broja ljudi koji su sudjelovali u ratnim djelovanjima na prvoj liniji. Nije li malo čudno da su baš svi (ili barem velika većina) postali invalidi. Smatram da je toliki broj neopravdan i očigledno pogrešan (da ne iskoristim već neku drugu riječ), no daleko veći problem je što će ti ljudi desecima godina teretiti državni proračun, da se nijedna vlast neće htjeti uhvatiti u koštac s ovakvom hiperprodukcijom invalida te da će ti isti ljudi, između ostaloga i zato što imaju sasvim solidnu mirovinu ostatak svog radnog vijeka provesti generirajući sivu ekonomiju“.

Analizirajući istu kancerogenu pojavu u poslijeratnoj Hrvatskoj, portal Radnička fronta je 21. Prosinca 2017. godine počeo svoju indikativnu raščlambu karakterističnim mottom jugoslavenskog književnog nobelovca Ive Andrića: „Dođu tako ponekad vremena kada pametan zašuti, budala progovori, a fukara se obogati“. I danas jako aktualno na Balkanu, prepoznatljivo u RH? Pametnom dosta. Eurostat je upravo objavio frapantan podatak o tzv. odljevu mozgova: u prošle četiri godine iz RH se iselilo 66 posto više visokoobrazovanih građana, nego ikad dosad, što je dvostruko više od prosjeka (32,5 posto) svih država Unije. Drugi ne manje važan podatak kaže da je premijer Andrej Plenković u utorak odbio službeni poziv predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović da zajednički održe temetasku sjednicu vlade o demografskom izumiranju zemlje. „Ima vremena“, poručio je, „drugi put.“

Zato branitelji jašu dalje! Ministrica Divjak predstavila je u utorak u Hrvatskom saboru promjene u školskom zakonodavstvu, gdje će se „transparentno riješiti i svi ključni uvjeti za zapošljavanje na svim, pa i rukovodnim radnim mjestima“. Živi bili, pa…