Dayton i ljevica

Izdvajamo

• Imajući u vidu da je ljevica nezamisliva bez utopijskog mišljenja, njezin jedini spas u Bosni i Hercegovini nalazi se u nadilaženju nacionalističkog sistema i diskursa te izgradnji potpuno novog društva, mimo državnih, entitetskih i županijskih institucija. Da se sav onaj novac uložen u besmislene predizborne kampanje, umjesto toga uložio u podizanje i izgradnju građanskih gimnazija i univerziteta sa jedinstvenim građanskim programima te mreže političkih akademija diljem zemlje, putem kojih bi se izgrađivao paralelno moderno društvo, koje bi potpuno ignoriralo nacionalističke besmislice i nadmudrivanja te filozofiju teritorijalizacije nacionalnog pitanja, dosad bismo imali barem naznake modernosti u zemlji.

Povezani članci

• Vuk Perišić: Sloboda ili veresija?
• ADMINISTRATOR LISKALUKA
• Otvaranje prve samostalne izložbe mostarske slikarice Danijele Lipka – Martinović.
• Uljanik je žrtva iste loše politike koja je Hrvatsku dovela na dno Europe
• Osniva se medijska grupa ‘Srđan Aleksić’
• Zločin iz mržnje uskoro u Krivičnom zakonu Federacije BiH!

Posve je irelevantno pitanje koja država, već kakva

S obzirom da svaka godišnjica Daytonskog sporazuma, pa tako i ova iz protekle sedmice, iznova otvori pitanje posljedica kojima je taj sporazum rezultirao djeluje već pomalo zamorno da se sve analize, iz godine u godine vrte unutar istih nekoliko narativa. Od toga da je legalizirao etničko čišćenje i učinio državu trajno nefunkcionalnom, do toga da je ipak omogućio mir i zadovoljio barem jednu od zaraćenih strana. Bez obzira što je sve ovo istina, razočaravajući izostanak lijevog pogleda na stvari uzrok je nastanka ovog teksta.

O čemu se radi?

Sve navedene rasprave polaze iz perspektive države, koristi ili štete za državu ili entitete, dok je perspektiva društva potpuno zanemarena. Ovakav pristup stvarima nije naravno uopće začuđujući kad je u pitanju nacionalistička i klerikalna desnica, ali je upravo obrnuto proporcionalno začuđujući kad je u pitanju ljevica. Država iz perspektive ljevice, ne predstavlja ništa drugo, doli servis građana i društva, pa samim tim ne zaslužuje nikakve posebne sentimente, niti državotvorna i patriotska zaklinjanja. Jedan od ključnih problema postjugoslavenskih prostora odnosi se upravo na spomenuto, točnije govoreći na fetišiziranu glorifikaciju države i njezinih simbola, zastave, institucija, sportskih reprezentacija i sl., u kojoj s jednakim žarom sudjeluje ljevica, odnosno ono što je od nje ostalo.

Iz ovog razloga je ljevica, koja nominalno baštini antifašističku tradiciju, do krajnosti nacionalizirala partizansku borbu, svodeći je isključivo na državotvornost ZAVNOH-a i ZAVNOBIH-u, u hrvatskom i bosanskohercegovačkom slučaju.

Ovo sve navodimo iz uvjerenja da je riječ o potpuno pogrešnom pristupu s jedne strane, ali i pristupu koji nikad neće donijet nikakav ozbiljan rezultat s druge strane. Preciznije govoreći, s takvim pristupom nacionalizam neće nikad biti poražen na ovim prostorima. Stoga nije pravo pitanje je li Dayton legalizirao rezultate rata i etničkog čišćenja, što izvan svake sumnje jeste, nego je pravo pitanje sudjeluju li svi akteri političkog života u procesu legalizacije nacionalizma ili ne?

Odgovor je da sudjeluju, čak i ako toga nisu svjesni ili se tome nominalno protive. Argumentirati ovu tvrdnju je prilično jednostavno, s obzirom da svako sudjelovanje na svim vrstama izbora na kojima je jedan od ključnih elemenata nacionalna pripadnost kandidata i iz kojih su kompletno isključeni svi autohtoni stanovnici Bosne i Hercegovine koji se iz bilo kojeg razloga ne osjećaju pripadnicima triju antagoniziranost nacija legitimira nacionalističko nasilje. Samim tim, sudjelovanje u ovakvom sistemu suštinski onemogućava izgradnju modernog građanskog društva, čak i uz uvjet da na svim izborima pobijede one stranke koje bi se za to iskreno zalagale.

Imajući u vidu da je ljevica nezamisliva bez utopijskog mišljenja, njezin jedini spas u Bosni i Hercegovini nalazi se u nadilaženju nacionalističkog sistema i diskursa te izgradnji potpuno novog društva, mimo državnih, entitetskih i županijskih institucija. Da se sav onaj novac uložen u besmislene predizborne kampanje, umjesto toga uložio u podizanje i izgradnju građanskih gimnazija i univerziteta sa jedinstvenim građanskim programima te mreže političkih akademija diljem zemlje, putem kojih bi se izgrađivalo paralelno moderno društvo, koje bi potpuno ignoriralo nacionalističke besmislice i nadmudrivanja te filozofiju teritorijalizacije nacionalnog pitanja, dosad bismo imali barem naznake modernosti u zemlji.

Ovako, taj proces, ne samo da se ne događa, nego ga uopće nema na vidiku. Kad će i hoće li do toga ikada doći, ovisit će isključivo o mogućnosti sposobnosti utopijskog mišljenja, ali je svakako jedan od osnovnih preduvjeta čitavog procesa u potpunoj negaciji države kao simbola vrijednog emocionalnog angažmana i razumijevanja iste tek kao servisa građana i društva.

Drugim riječima, posve je irelevantno pitanje koja država, već kakva.