„Domoljubna“ metla Ruže Tomašić

Izdvajamo

• Ta se priprosta žena vratila iz Kanade kao ultradesničarski ekstremist gurati RH u sramotu i propast unutarnjih razdora. Beskrupulozno vodi verbalni građanski rat i zaziva zbiljsko krvoproliće kakvo ustašama nije uspjelo dovršiti, jer su im došli glave Titovi partizani. Tita već 35 godina nema. Nedorasle mu političko-kriminalne budale raskrčmili njegovo djelo, provukli „narode i narodnosti“ kroz grozan rat te ih opljačkane i „posvađane“ bacili u beznadnu bijedu. Umjesto suverenih država, Titovi „narodi i narodnosti“ sada ljudski nedostojno žive u neokolonijalnim bantustanima s laprdavim, nesposobnim i međunarodno beznačajnim vlastima, kojima su raison d’etre moć i novac. U tom ambijentu pliva zlo Ruže Tomašić, koje nema šanse izaći na dobro.

Povezani članci

• Aleksandar Vučić demolirao politički Zagreb
• Prohujala vezirska vremena
• Oproštajka Šeksa i Kosor, pripremite maramice!
• Traži se smjena glavnog urednika HTV-a Brune Kovačevića
• Srbija je propala država, pregažena korupcijom i nacionalizmom
• Viktor Ivančić: Antifašistički ambijent za konzumaciju fašizma

Crni likovi poput Vojislava Šešelja i Ruže Tomašić, zna se iz povijesti, uvijek su drčni na zapjenjenim riječima i bešćutno predani nezajažljivoj ambiciji gurnuti druge da za njih mlataraju oštrim kamama i „čiste dvorište“. Osobno su kukavice, sposobne pravodobno šmugnuti, a tuđe guzice ostaviti na cjedilu. Tko su to „mi“ crne ruže osramoćene Hrvatske, koji imaju „čistiti svoje dvorište“ od Srba? Otkud „vlasnički list“ pomahnitaloj ženi na „svoje dvorište“ kad ga ni sam bog, da kojim slučajem postoji, ne bi bio ovlašten izdati!?

Piše: Marijan Vogrinec

Srbija ima svog rasističkog vojvodu Vojislava Šešelja, a Bijedna Naša svojeg Šešelja u suknji, ksenofobno redikuloznu – europarlamentarku čak! – Ružu Tomašić. Onaj bi Hrvatima jagodnjački (selo u istočnoj Slavoniji) rezao grkljane hrđavom žicom, širio kokardašku Srbiju do linije Virovitica-Karlovac-Karlobag, a ova bi doseljena bivša kanadska policajka dovršavala posao prekinut debaklom ustaške paradržave i još nezavršen sofisticiranijim nastavkom ksenofobne prakse u razdoblju 1990.-1995. Onaj bi pod četničkom šubarom Hrvate ognjem i mačem, a ova bi pod ušatim U Srbe i mišomorom i toljagom. Sve do jednoga! Bez obzira na dob, rod, (ne)vjeru…

Vojislav Šešelj, navodno privremeno otpušten iz Haaga zbog liječenja metastaza u Beogradu, nekažnjeno rasistički divlja glavnim srbijanskim gradom, komedijaški pali hrvatsku zastavu, izaziva sablazan među pretežno desničarskim političarima u Bijednoj Našoj i zateže ionako prenategnute međudržavne odnose. Ruža pak  Tomašić, poznata po krajnje nacifašističkim izljevima mržnje prema Srbima, opet se ovih dana zapjenjeno „proslavila“ kretenizmom koji ne priliči ne samo jednoj europarlamentarki i političarki demokratski zrele stranke/države nego ni – ženi.

Kao što četnik Šešelj nije Republika Srbija ni proustaškinja Ruža Tomašić nije Republika Hrvatska! Demokratski zrela, nacionalno svjesna i međunacionalno snošljiva Srbija srami se golobradog četnika Šešelja kao što se isto takva Hrvatska srami svoje ideološki zatrovane, laprdave crne ruže. Ako Tomašićki nisu jasna, a očito nisu, povremena statistička očitovanja o „stanju nacije“, koje većinski zazire od mržnje, nacionalnog razdora, progona preostalih Srba iz RH i velikohrvatskih megalomanija, nije imala po što dolaziti iz Kanade. Fulala je stranu svijeta i cijeli kontinent!

Foto: AFP

Najezda „ljudi nahvao“

„Neka oni mole Boga (Srbija – op. M.V.) da mi ne počistimo svoje dvorište, jer ako mi počnemo čistiti svoje dvorište, imat će oni još jako puno Srba iz Hrvatske koji će morati ići u Srbiju“, prenio je Jutarnji list Hininu vijest o suludoj izjavi Ruže Tomašić neki dan u Vukovaru. Je li ta žena pri sebi!? Ovakav ratnohuškački proljev mržnje, koji upućuje na psihičko zdravlje oratora, intenzitetom je međunacionalne nesnošljivosti tek za nijansu zloslutniji od njezinog ispada u Slatini da je „Hrvatska „zemlja hrvatskog naroda, a svi ostali su u njoj – gosti“.

Tko je ovlastio jednu kanadsku doseljenicu, ma koliko joj u vreloj krvi podivljali šovinistički hormoni, arbitrirati čija je Hrvatska i tko u njoj ima/nema pravo živjeti! Svojom se mržnjom sasvim lijepo kvalificirala u Držićevu kategoriju „ljudi nahvao“ kojima na vlastitu i sramotu svog naroda – nije mjesto u demokratski zreloj i međunarodno prihvatljivoj Hrvatskoj. Ona, dakako, nema nikakvo pravo prijetiti progonom/protjerivanjem srpskoj manjini u Hrvatskoj, jer je to i njihova domovina. Od davne prošlosti. Kao i Hrvatima od doseljenja, stoljeća sedmog. Kroatizirani su Vlasi već od ranog novijeg vijeka živjeli u Dalmaciji, Lici, na južnim padinama Velebita… Srbi su rame uz rame s Hrvatima bili cijenjeni ratnici (slobodnjaci) u Vojnoj krajini (od 16. stoljeća), u obrani hrvatskih granica, „predziđa kršćanstva“, od osmanlijskih provala u zapadnu Europu.

Za svoju je hrvatsku domovinu, a ne protiv nje, u Domovinskom ratu uzelo puške u ruke oko 10.000 hrvatskih Srba. Mnogi su poginuli ili ostali invalidi. Hrvatski su Srbi u visokom postotku branili tu svoju domovinu u partizanskim postrojbama 1941.-1945. i podnijeli ogromnu žrtvu u razdoblju ustaškog terora. Mnogi hrvatski Srbi, recimo pripadnik MUP-a RH Goran Alavanja (27) iz Gornjeg Karina, kojega su na borbenom zadatku ubili martićevci nedaleko od Obrovca, četiri mjeseca prije uskršnje pogibije Josipa Jovića na Plitvicama, zaslužniji su za obranu RH u Domovinskom ratu od Ruže Tomašić i nekih što već 200 dana primitivnim arlaukanjem iz šatora na Savskoj 66 u Zagrebu – prizivaju „sokolove“!

Nekakva militantna Ruža Tomašić sada prijeti srpskoj nacionalnoj manjini etničkim čišćenjem, izgonom iz zemlje u kojoj su rođeni i u kojoj su grobovi njihovih predaka! Politikantskim je kretenima, nesavjesnim huškačima mržnje opet do krvoprolića!? Istinski prvu žrtvu Domovinskog rata, pokojnog Gorana Alavanju, ne spominje se u nastavi povijesti, nema ga u udžbenicima ni u sjećanjima „hrvatskih branitelja“, ne odaju mu se službene počasti, političari ga ne poznaju, medijima nije nikakva vijest o obljetnicama dana ponosa i slave…

Ta Hrvatska Ruže Tomašić kukavički krije od javnosti da joj je državnu himnu uglazbio Srbin iz Gline Josif Runjanin, da je lički Smiljan iznjedrio najvećeg svjetskog znanstvenika svih vremena Srbina Nikolu Teslu („Ponosim se svojim srpskim rodom i hrvatskom domovinom“), da je najljepše domoljubne stihove u povijesti hrvatske književnosti ispjevao Srbin Petar Preradović, da je u Dalju na Dunavu rođen 1879. Srbin Milutin Milanković, znanstvenik koji je zadužio svijet otkrićima ciklusa Sunca i njihova utjecaja na klimatske promjene na Zemlji (danas hit-tema)… Hrvatska bi politika, kultura i umjetnost, sport i društvo u cjelini danas bili sakata torza bez stvaralačkog doprinosa i hrvatskih Srba.

Nije čuditi se zašto te i slične činjenice ne stanu u intelektualno-moralni kapacitet jedna Ruže Tomašić. Ničim ona, svjetonazorsko-političko-ideološki stasala na mrziteljskom programu ustaške emigracije u Kanadi, nije dorasla zdravom poimanju demokracije, sekularizma, ljudskih prava i sloboda. Nacionalna isključivost, nakalemljena na oskudno obrazovanje, zazire od pluralne Hrvatske. Deviza je tog odbojno pljesnivog mentalnog sklopa: „Bog i Hrvati“. Ognjište, gusle, krunica, jatagan za trobojnim pojasom, mrki pogled i kameno lice.

Foto: (Tom Dubravec / CROPIX)

U njezin mozak jednostavno ne stane – kao ni u Šešeljev! – spoznaja o tome da je Domovinski rat završio prije četvrt stoljeća, a trula Endehazija propala prije 70 godina, da se znaju i pobjednik i gubitnik, da se svijet promijenio i da nova vremena donose nove i bitno drukčije izazove. Nekadašnji ljuti protivnici, bez obzira tko je koga i zašto napao, jednostavna je životna dijalektika, upućeni su na suradnju već i zato što su osuđeni živjeti jedni uz druge. I jednima i drugima je korisnije brinuti svoje brige u miru. Zla krv i osvetoljubivost nikom neće donijeti sreću. Krivnja nikad nije samo na jednoj strani, pa ni u događajima koji su uzročno-posljedično relevantni za Domovinski rat.

Crni likovi poput Vojislava Šešelja i Ruže Tomašić, zna se iz povijesti, uvijek su drčni na zapjenjenim riječima i bešćutno predani nezajažljivoj ambiciji gurnuti druge da za njih mlataraju oštrim kamama i „čiste dvorište“. Osobno su kukavice, sposobne pravodobno šmugnuti, a tuđe guzice ostaviti na cjedilu. Tko su to „mi“ crne ruže osramoćene Hrvatske, koji imaju „čistiti svoje dvorište“ od Srba? Otkud „vlasnički list“ pomahnitaloj ženi na „svoje dvorište“ kad ga ni sam bog, da kojim slučajem postoji, ne bi bio ovlašten izdati!? „Crnci“ koji su glasovali za „ženu iz naroda“ na Pantovčaku prave se grbavi glede i u svezi s inauguracijskim riječima Kolinde Grabar-Kitarović: „Domoljublje ne znači samo držati ruku na srcu kad se intonira hrvatska himna!“

Dakako, domoljublje je prije i iznad svega poštivati demokratska pravila svoje zemlje, poštivati ljudska prava i slobode svih građana, institucije i zakone, plaćati poreze, čuvati red i mir i pozitivno se ponašati radi općeg dobra i napretka. Ružini „domoljubi“, već spremni za „čišćenje dvorišta“, smatraju naciju i katoličku vjeru uvjetom svih domoljubnih uvjeta. Povijestno je iskustvo pokazalo svu degeneričnost tog shvaćanja. Aktualnim „domoljubima“ nije nikakva pouka  sramotna faza rasizma tzv. NDH i gubitnička arijevština protiv koje je ustao cijeli svijet. Blistava pobjeda saveznika nad nacifašizmom upravo je proslavljena velikom vojnom paradom u Moskvi i dva dana ranije uvjetovanom (SAD) EU-improvizacijom u Gdanjsku. Neoustaštvo u Bijednoj Našoj, međutim, gazi dalje.

Autor ovih redaka, nekih pristojnijih godina novinarski začinjavac u Gradskoj rubrici zagrebačkog dnevnopolitičkog lista Vjesnika, imao je prigodu slušati sjećanja svog urednika Drage Grgeca, rasnog purgera, intelektualca i gospodina par excellence, na dane kada je tzv. NDH umarširao u glavni grad Hrvatske:

Da ima boga…

„Dojučerašnji polupismeni ulični smetlari, koji si nisu znali pošteno obrisati nos, neotesani dojdeki iz pasivnih krajeva i kojekakve birtijske propalice preko noći su osvanuli u ganc-novim ustaškim uniformama, opasani revolverima ili s puškom o ramenu, isturenih brada i nosom među oblacima koračali su važno i strogo strijeljali očima prolaznike. Na stupovima javne rasvjete, stablima i u izlozima sve su se više pojavljivali oglasi o uhićenjima ‘državnih neprijatelja’, strijeljanjima, zabranama i progonima Srba, Židova, Roma i komunista, a novine Hrvatski narod, Spremnost… i ustaški krugoval tutnjali su žestokom propagandom radi ‘zaštite arijske krvi i časti hrvatskog naroda’. Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac među prvima je posjetio kolovođe novog,  ustaškog režima Eugena Kvaternika i potom Antu Pavelića. Koncem travnja 1941. je okružnicom pozvao svećenstvo dijeceze ‘na uzvišeni rad oko čuvanja i unapređenja NDH’. U listopadu 1941. je počelo rušenje židovske sinagoge u Praškoj ulici, doneseni su rasni zakoni, pune se ustaški logori, otima se srpska i židovska imovina… Ljudi saginju glave od sramote i Zagrepčani masovno odlaze u partizane.“

Mnoge su časne hrvatske obitelji riskirale živote, spašavajući Srbe i Židove od ustaških progona i sigurne smrti, posebno tisuće srpske djece pohvatane po selima na Kozari, te se na razne aktivne i pasivne načine suprotstavljale endehazijskom rasizmu, koji je uvelike podupirala Katolička crkva. Recimo, franjevac Dionizije Juričev je srpnja 1941. pisao u Novom listu da „nije više grijeh ubijati sedmogodišnju djecu“! Da ima boga, zgromio bi tog kretena kao najbjedniju gnjidu. Zajedno s jasenovačkim mu bratom po habitu Filipovićem Majstorovićem i časnim sestrama, koje su izgladnjivale i ubijale zarobljenu (na Baniji i Kordunu) srpsku djecu u logoru Kerestincu.

Da ima boga, kao što ga izvan čovjekove izmišljotine i klerikalne propagande nikad nije ni bilo, ljaga tzv. NDH ne bi osramotila Hrvate, jer ni ustaštvo ne bi bilo moguće. Pa se ni današnji imbecili ne bi imali razloga dernjali: „Bog i Hrvati!“ Koji jebeni bog i koji Hrvati!? Otkad su to ustaše – Hrvati!?

„Prema većini procjena“, navodi se u Wikipediji, „ustaše su ubili otprilike 300.000 ljudi od 1941. do 1945.“ Podaci United States Holocaust Memorial Museuma u Washingtonu o žrtvama ustaškog režima obuhvaćaju 320.000-340.000 Srba (17 posto ili svaki šesti Srbin u tzv. NDH, što je nakon Židova i Roma postotno najveće stradanje u Europi u Drugom svjetskom ratu), 32.000 Židova (od kojih 12.000-20.000 ubijenih samo u konc-logoru Jasenovcu) te najmanje 25.000 Roma (svo romsko stanovništvo tzv. NDH, osim izbjeglih u partizane i na oslobođena područja). Tim brojkama valja dodati tisuće i tisuće usmrćenih pripadnika drugih nacionalnih manjina te ustašama nepoćudnih Hrvata.

Hrvatski demograf Vladimir Žerjavić, navodi Wikipedija, procijenio je 1990-ih godina da su ustaše ubili za svoje nenarodne/neprirodne strahovlade oko 322.000 Srba (oko 78.000 u Jasenovcu te ostalim konc-logorima, jamama…), 26.000 Židova (oko 19.000 ubijenih u ustaškim logorima u tzv. NDH, a ostali su poslani u europske nacističke logore) te oko 16.000 Roma, koji su svi istrijebljeni u ustaškim logorima. To je povijest i to su činjenice o kojima današnji školarci u Bijednoj Našoj ne uče, pa zato i ne znaju što zapravo znači kad čoporativno urlaju po stadionima: „Za dom, spremni!“ Od Ruže Tomašić, njoj sličnih i još gorih naučili su da je to lijep, stari hrvatski pozdrav. Mo’š mislit’ kako je lijep, star, hrvatski i pozdrav! To je krvavi urlik krvi i tla, mržnje i smrti.

Foto: pinterest.com

Ta se priprosta žena vratila iz Kanade kao ultradesničarski ekstremist gurati RH u sramotu i propast unutarnjih razdora. Beskrupulozno vodi verbalni građanski rat i zaziva zbiljsko krvoproliće kakvo ustašama nije uspjelo dovršiti, jer su im došli glave Titovi partizani. Tita već 35 godina nema. Nedorasle mu političko-kriminalne budale raskrčmili njegovo djelo, provukli „narode i narodnosti“ kroz grozan rat te ih opljačkane i „posvađane“ bacili u beznadnu bijedu. Umjesto suverenih država, Titovi „narodi i narodnosti“ sada ljudski nedostojno žive u neokolonijalnim bantustanima s laprdavim, nesposobnim i međunarodno beznačajnim vlastima, kojima su raison d’etre moć i novac. U tom ambijentu pliva zlo Ruže Tomašić, koje nema šanse izaći na dobro.

Za Tomašićkinu je rasističku delinkvenciju, koju iskazuje i u Europskom parlamentu sinergijom s eurofobnom desnicom te nanosi štetu Hrvatskoj, uvelike kriv šef „novog HDZ-a“ (novog? – sic) Tomislav Karamarko. On je potpisao koalicijsko partnerstvo s njezinom bivšom strankom (HSP Ante Starčević), populistički iskoristio njezin ksenofobni radikalizam i nagradio ju mjestom na izbornoj listi za Europski parlament. Karamarko i dvoje-troje uvijek istih njegovih pobočnika, koji skaču na zadnje noge čim netko od vladajućih glasnije prdne, nisu jednim slovom reagirali na njezinu pogromašku ostrašćenost. Recimo, kada je u Slatini dijelila građane na „domaćine“ i „goste“ u RH ili sada kad najavljuje „čišćenje dvorišta“ od hrvatskih građana srpske nacionalnosti!

Medijski „profesionalci“

Karamarko, dapače – prije i više od drugih viđenijih članova svoje stranke – vrti istu protusrpsku retoriku, otrovno ratuje protiv antinacifašizma, partizana, Tita, komunista, Jugoslavije, jugonostalgičara i lijevih političara „koji ne vole Hrvatsku“. Protućirilično se zalijeće, pa ga stranačka mu sestra Angela Merkel mora lupiti po jeziku. Paradira s vukovarskim stožerašima i zagrebačkim šatorašima, komplotira s biskupskim militantima te napadno prednjači u rasplamsavanju mržnje, razdora i rascjepa u hrvatskom društvu, za što papagajski optužuje SDP-ovu koaliciju i samog premijera Milanovića. Crni Marko i politikantska svita koja ga gura na vlast, jedini na svijetu, imaju vrlo precizne domoljubometre kojima nepogrešivo određuju koliko tko voli Hrvatsku i gdje je bio 1991. godine i promptno o tome izvješćuju javnost,

Medijski „profesionalci“ jedva čekaju da tko od njih zine o „domoljublju“, jer je Karamarkovo, mišljenje Đure Glogoškog, kardinala Bozanića i sličnih likova iz tog političko-ideološkog reda „autoriteta“ važnije „Hrvaticama i Hrvatima“ od toga imaju li što staviti u tanjur svojim obiteljskim uzdanicama i čime će platiti režije.  Sama Tomašićka nema pretjeranog upliva u aktualnoj politici u RH, jer njezina stranka – bivša ili novoosnovana Konzervativna – neće imati biračke potpore za prijeći bilo kako nizak izborni prag. Kao što ni sva ljuta politička desnica, bez „novog HDZ-a“, a razmrvljena taštinama vlastitih vođa, ne može računati na više od 10 posto potpore javnosti.

S kim bi to crna ruža hrvatska „čistila dvorište“ koje ionako nije njezino ni njezinih istomišljenika, kojima je ipak preči točan odgovor na njezino agit-hodočasničko pitanje: ‘Oće l’ bit’ praset’ne?“ Ako nakani „čistiti“, vjerojatno će biti kadra tutnuti „metlu i lopatu“ u ruke samo agilnim potomcima istih onih, koje su 1941. potajno ismijavali rođeni purgeri po zagrebačkim ulicama i trgovima. Četiri godine kasnije više im se nisu smijali, jer su se u četveroredima, pokunjenih glava, vraćali s Bleiburškog polja lagati partizanskim istražiteljima kako nemaju pojma o ustaškom genocidu i zločinima protiv čovječnosti. Ni čuvari jasenovačkog konc-logora nisu imali pojma zašto su se prešetavali uz bodljikavu žicu nabijenu visokom voltažom ili odvodili civilne uznike pod malj i kamu na obale Save..

Kad Ruža krene „čistiti dvorište“, neka bude na čelu smetlarske kolone kako bi što bolje vidjela koliko će biti Hrvata, koji će glasno reći da njezino crno društvo neće ništa „čistiti“ u njihovom „dvorištu“. I, dakako, Ruži prvoj opaliti zvučnu iza uha ne bi li se sabrala i, možda, ipak došla k sebi prije velikog zla. Očevima i djedovima njezinih ovodobnih U-smetlara takvu su zvučnu pljusku (odjekivat će još dugo u budućnosti!) odapeli zagrebački srednjoškolci 26. svibnja 1941. na sokolskom stadionu na Sveticama. Kad su ustaše naredili da Srbi i Židovi istupe na drugu stranu, njihovi su školski drugovi Hrvati pošli za njima. Hrabro su pokazali „arijevcima“ da ne dopuštaju rasističko „čišćenje dvorišta“.

Bude li trebalo, nema frke, pokazat će opet da nisu svjetonazorsko-ideološki imbecili. Pokazat će i crnoj Ruži, i njezinim patronima u „novom HDZ-u“ i „sokolarima“ u vojničkim odorama, koji iz sjene 25.000 kuna mjesečno, ustaških grbova, krunica i svetih slika licemjerno prizivaju neke svoje pernate predatore. Kad bude grmjelo, ako bude, „sokolovi“ će se na prste prebrojavati, baš kao i 1991. A borbene Ruže, garant, neće biti na brisanom prostoru. Kao što nema ni hakera koji su i ove godine, u povodu 70. obljetnice proboja logoraša iz ustaške klaonice u Jasenovcu, srušili web stranicu Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac. Svake godine je ruše u to doba ne bi li zamračili podatke o ustaškim grozotama 1941.-1945. A to je nemoguće. Razvikani policijski cyber terminatori nisu sposobni otkriti počinitelje!?

Svakom se normalnom zavrti u glavi kad čuje Tomašićkine kvarne izjave o tome da u RH treba ukinuti nacionalne manjine, jer su svi građani „politički Hrvati“ (tu imbeciliju zastupa i „žena iz naroda“ na Pantovčaku!), da ne voli Hrvatsku tko ne poštuje žrtvu branitelja, itsl. Ona je, dakako, uz Karamarka, među povlaštenima koji raspolažu rečenim domoljubometrom, pa poimence zna tko „ne poštuje žrtvu branitelja i dignitet Domovinskog rata“.

Na njezin zadnji nekulturni rasistički ispad reagirala je pučka pravobraniteljica Lora Vidović, a saborski je zastupnik i predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac izvijestio predsjednika Europskog parlamenta Martina Schulza. Bruka/buka se digla i na europskom Jugoistoku, osobito u neposrednom susjedstvu – BiH (ministar vanjskih poslova Igor Crnadak: „To je fašistička izjava!“) i Srbiji (mediji: „Tomašićka je Šešelj u suknji“; državni vrh: „Neka se RH ogradi od izjava Ruže Tomašić!“).

Mentalno-ideološki proljev europarlamentarke s liste „novog HDZ-a“, valjda ne slučajno, zasmrdio je baš u vrijeme kad RH, Europa i posebno Ruska Federacija spektakularnom vojnom paradom u Moskvi slave 70. obljetnicu sjajne pobjede savezničke koalicije nad nacifašizmom, najkrvavijim, najmračnijim i najmasovnijim zlom u povijesti ljudskog roda. Valjda ne slučajno, protiv rasizma Ruže Tomašić nisu imali ništa reći ni svađalački uvijek raspoloženi hrvatski prvaci „antinacifašiszma“ Kolinda Grabar-Kitarović, Tomislav Karamarko, kardinal Josip Bozanić sa svitom pod mitrama, a kamoli „autoriteti“ iz Generalskog zbora, pa Đuro Glogoški, Josip Klemm, Josip Đakić iz Hvidre, udovice, silovane…

Foto: Pixsell, Autor:Ivana Ivanovic/PIXSELL

Savjetnik iz šatora!?

Pa, što bi oni prali lice Bijedne Naše od Ružinih sranja kad je nadaleko i naširoko poznata njihova vrela  „ljubav“ ne samo prema srpskoj nacionalnoj manjini u RH nego i prema samom antinacifašizmu. Opet, valjda ne slučajno, ni jedan od tih likova nije bio primijećen u subotu na svečanoj akademiji u čast Dana pobjede nad nacifašizmom. „Žena iz naroda“ odglumila je uvrijeđenu vlašku mladu, jer je Savez antifašističkih boraca i antifašista RH odbio njezino pokroviteljstvo budući da je izbacila Titovu bistu iz Predsjedničkih dvora te se negativno očitovala o tom Hrvatu iz Kumrovca, jednoj od najvećih svjetskih osobnosti 20. stoljeća. Maršalu Titu i partizanima, koji su jedini zaslužni ne samo za povrat Hrvatskoj Dalmacije s otocima, Istre, Gorskog kotara i drugih silom i ustaškom milošću amputiranih dijelova nacionalnih teritorija nego i za svrstavanje Hrvatske na pobjedničku stranu u Drugom svjetskom ratu.

To što se predsjednica RH ponijela nedostojno svoje dužnosti i spustila na razinu razmažene djevojčure, kojoj su osobne taštine i pristrane politikantske poruke vladajućima važnije od dojma što će ga ostaviti u neposrednoj okolini – nije ništa čudno. Od prve sekunde nakon izbora, Grabar-Kitarović pokazuje da nije i neće biti predsjednicom svih građana RH, nego samo „novog HDZ-a“, kojekakvih stožeraša i šatoraša (Antu Deura dovela sa Savske 66 za savjetnika na Pantovčak!?), crne vojske Ruže Tomašić i zadrtih klerikalaca, koji shvaćaju sekularnu državu kao svoju prćiju u kojoj će voditi glavnu riječ. Takvoj Kolindi Grabar-Kitarović u subotu i nije bilo mjesto među državnim čelnicima, stranim diplomatima u RH i intelektualnom kremom zemlje, iako protokolarni bonton upućuje na suprotno.

Tomislav Karamarko i prvaci „Crkve u Hrvata“ također su, izostankom, pokazali tko su i što su u prigodi, koja bi morala biti prečom od političkih i osobnih animoziteta. A očito nije. Kao što su – na aport iz Washingtona – pokazali i čelnici vodećih zemalja EU-a maloumnim inatom Rusiji u Gdanjsku, čemu je na sramotu građana RH nazočila i njihova „žena iz naroda“. U tu je savezničku pobjedu nad nacifašizmom, koje su i hrvatski partizani nezaobilazan dio, ugrađeno je 30 mlijuna ruskih života, na koje je EU nesavjesno pljunuo Gdanjskom. Navodno zbog ruske agresije na Ukrajinu koje, dakako, ne bi bilo da SAD nije prethodno isprovocirao/platio nerede na kijevskom Majdanu kojima je nasilno zbačena legitimna (proruska) ukrajinska vlast i dovedena proamerička.

Duhom mali ljudi ostaju mizerijama i tu nema pomoći, a politički argumenti ionako su kao svojevrsna interesna žvakača guma. Rasteže ih i nateže kako tko želi i kako kome treba. U neka davna vremena, recimo, stari su Grci prekidali ratove zbog Olimpijskih igara, a ovdašnji europski i lokalni politikanti nisu zreli sastaviti glave radi općeg dobra!? Nisu kadri ni procijeniti nesreću kakvu Tomašićka prizivlje „čišćenjem dvorišta“, pa licemjerno šute i drže figu u džepu kad premijer Zoran Milanović reinkarnira u Lisinskom legendarnu Španjolku Dolores Ibaruri: „No pasaran!“ Iste aveti danas nasrću na Bijednu Našu i vodeće zemlje EU-a.

„Tristo tisuća ljudi bilo je u Narodnooslobodilačkoj vojsci u Hrvatskoj, najveći dio tih ljudi nije ni znao što je Komunistička partija i tko je njezin vođa, već su osjetili da su njihovi susjedi ugroženi i htjeli su ih braniti i jedino se ovdje vodio pravi rat, rat do slobode“, zborio je Milanović u Lisinskom, a istodobno je više od 3000 mahom mlađih Zagrepčana velikim krijesom i veseljem obilježilo mjesto, gdje su početkom svibnja 1945. godine partizani čamcima prešli Savu i oslobodili „hrvatski Jeruzalem“ od ustaša i njemačkih nacista. „Naši ljudi u to vrijeme nisu bili kalkulanti i to je dobro. Moglo se tada i izgubiti, ali nije. Na drugoj strani nije se moglo ni smjelo biti. U našem narodu nije bilo ni matematike niti kalkulacije.“

To ne žele čuti Ruža Tomašić i svi koji se lisičji smijulje iz potaje, nesavjesno šute o nacifašizmu kojem opet raste „sokolsko“ perje i osvetnički se kandže oštre. Ta zla žena, točno primjećuje komentator Boris Vlašić u Jutarnjem listu, ne laže kad iskazuje mržnju prema Srbima („Puna mi je kapa nekih hrvatskih Srba kojima do Hrvatske nije stalo. Neću se opravdavati, jer sam rekla istinu“). Bijedna Naša valjda nije toliko skrenula, pa nije sposobna svojim alatima za očuvanje ustavnog poretka, pravne suverenosti i ljudskih prava i sloboda još za vremena zaštititi svakog građanina manjinske pripadnosti od agresivnih, samozvanih „čistača dvorišta“ koji si dopuštaju – nedopustivo.

Čemu služe Ustav RH i zakoni, ako policija, DORH, sudovi… tupavo gledaju kroz prste šefici Konzervativaca kad raspiruje međunacionalnu mržnju!? Ili kad nekakvo smiješno „Hrvatsko nacionalno sudište“ (sic!) s redikuloznim „sucima“  izriče „presude“ za „nacionalnu veleizdaju“ prvoj potpredsjednici Vlade i šefici HNS-a Vesni Pusić, pa bivšem dvomandatnom predsjedniku RH Stjepanu Mesiću, saborskom zastupniku, sveučilišnom profesoru i predsjedniku Srpskog narodnog vijeća Miloradu Pupovcu!? Karamarko brzojavno plješće „sucima“ zbog „nacionalne svijesti i savjesti“. Krasno društvo! A „sudište“ puno „državotvoraca“ od čijih je imena boljela glava još 1990-ih zbog progona hrvatskih Srba, otimanja kuća i stanova, „humanog preseljenja“ („svaka ptica svome jatu leti“), pljačke pokretne i nepokretne imovine hrvatskih Srba, bezrazložnih uhićenja, mučenja i ubijanja. Nijedan od „sudaca“ još nije odgovarao za događaje tih mračnih godina.

Hrvatska zemlja mržnje

Policija i DORH, kao ona tri japanska majmuna (Mizaru, Kikazaru i Iwazaru), ništa ne znaju ni „po službenoj dužnosti“ o reinkarnaciji ustašluka po RH, o tome tko prijeti smrću i viče „srpska kurvo“ zagrebačkoj protušatoraškoj prosvjednici i građanskoj aktivistici Mirjani Mirt, nemaju pojma o gradskom vijećniku u Splitu Petru Škoriću („novi HDZ“), koji javno optužuje gradonačelnika Ivu Baldasara (SDP) da je kao redara na parkiralištu zaposlio „Srbina, a morao je hrvatskog branitelja“. Zašto Srbin ne bi smio dobiti posla u svojoj zemlji Hrvatskoj!? Što zakon kaže o širenju međunacionalne mržnje i zašto o Škorićevom rasizmu šute ne samo stranački mu šef Crni Marko nego i nadležne državne službe!?

„DORH će reagirati tek ako im netko pošalje prijavu, a do tada će se praviti da ne znaju što se događa u zemlji“, tvrdi Boris Vlašić. „Tako im je najjednostavnije, jer ako pokažu da su nešto čuli, da su negdje nešto pročitali, da su skužili kako bi Ruža Tomašić progonila i onih nešto manje od četiri posto Srba (popisom 2011. godine evidentirano ih je 186.633 ili 4,4 posto, a 1991. ih je bilo 581.663 ili 12,2 posto – op. M.V.) koliko ih je još ostalo živjeti u ovoj zemlji, moglo bi im se dogoditi da moraju primijeniti i druge stvari. Mogli bi primijetiti da je Hrvatska zemlja mržnje. Morali bi primijetiti kako je Ruža Tomašić samo jedna od onih koji bez straha i stida prijete Srbima. To što Ruža Tomašić glumi da je sve rekla jer joj ustvari smeta zakon o oprostu, malo je bitno. Zastupnica Tomašić jako dobro zna da taj zakon ne štiti počinitelje zločina, on oprašta samo i isključivo sudjelovanje u oružanoj pobuni protiv Hrvatske, no ne oprašta ni jedan drugi zločin.

Srbima je danas teško živjeti u Hrvatskoj. Sutra će tako biti nekim drugima. I onda redom. Ali to već znamo. Zato će biti glupo kada se dogodi, jer smo znali.“

Kolega iz Jutarnjeg je izvrsno dijagnosticirao i argumentirao „stanje nacije“ u Bijednoj Našoj, međutim, epilog mu je ponešto šepav. Uvjerljiviji je premijer Zoran Milanović citatom legendarne španjolske revolucionarke Ibaruri: „No pasaran!“ Pa nije veslo sisalo onih 75 posto građana RH, koji već četvrt stoljeća glasuju za lijeve političke opcije ili ne izlaze na birališta, čime pokazuju da „ne doživljavaju“ desničare kao relevantan faktor svoje i budućnosti RH! Doduše, ni ljevičare. Bude li tako kad zagrmi, a nema razloga vjerovati u drukčiji ishod, neoustaše mogu već sada – opet na jako dugo vremena! – tražiti abonmane u prekooceanskim zabitima. Ako im se uopće posreći kakva draganovićevska štakorska staza, a rimski Zavod sv. Jeronima još bude radio,