Domovina kao dronjak za brisanje poda

Izdvajamo

• Zato će se do samog izlaska na birališta voditi borba na život i smrt. Životi i jesu na kocki, ne samo dvojice čelnika najjačih stranaka nego i svih koji ovise o njima. Politički životi samo su drugo ime za vrlo lagodno/unosno uhljebništvo, koje drma Hrvatskom već 25 godina.

Povezani članci

• Između nostalgije i kulture sjećanja: Sve naše traume nakon raspada Jugoslavije
• Birači više ne padaju na političke derneke
• Lipi naš šjor Duje
• LAŽ KAO POLITIKA
• Bozanićeva perfidna agitacija
• Komemorativni aparthejd

foto: dalje.com

Nakon sedmogodišnjeg povlačenja RH po recesijskom mulju, ekonomskog pada na koljena, moralne depresije i masovne apatije, eto – dobra vijest: BDP je u (ne)očekivanom plusu 1,2 posto i zemlja je, tehnički, izašla iz krize. Ali, zborno tvrde njezina predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović i HDZ, „to nije učinila država“ nego je to „odraz kretanja“ (sic). Mana s neba? Došli njezini intimusi iz SAD-a, Bruxellesa i NATO-a, pa iskrcali pred Banskim dvorima pune šlepere darova?  

Marijan Vogrinec

Ne treba biti glup, treba imati osobite pameti, pa reći za nekoga svog vrlo bliskog, pače najdražeg da to što mu ide dobro i uspijeva – nije njegova zasluga. Ima li države igdje na globusu, čiji će vođa mrtav-hladan kazati da uspjeh zemlje nije njezina, nego tuđa zasluga? Ima. Službenog je imena i prezimena Republika Hrvatska, s Kolindom Grabar-Kitarović na mjestu državne reprezentantice. Iako je tu gdje jest od 19. veljače 2015., dovoljno je dugo za primijetiti da neke loše stvari napokon idu nabolje. Ali, ona crnilom „farba tunel“ u kojem se, eto, nazire svjetlo na izlazu. Slabašno, zrikavo, ali ipak svjetlo. No, redsjednica RH želi ga sakriti, ako to koristi njezinoj bivšoj (sic) stranci. Svjesno, a ustavno nedopušteno i moralno-politički upisno, živahno pocupkuje uz žestoke HDZ-ove predizborne talambase. A to ne bi smjela.

U kampanji za skorašnje parlamentarne izbore više se ne biraju (ne)dopuštena sredstva pa Grabar-Kitarović, je li, smije i pljuvati po vlastitoj domovini? Sve ide u rok službe. I premijeru Zoranu Milanoviću to što ironizira glavnog si suparnika za vlast, samozvanog šefa oporbe Tomislava Karamarka, jer da ne zna engleski jezik, pa ga uči na ubrzanom večernjem tečaju. I Karamarku to što će „izborno zakucati Milanoviću“, jer da već sada u „utakmici“ s njim „vodi s 20-0“ i spreman je potući se s njim na ulici, zatreba li. Iako neće trebati, jer premijer i šef SDP-a s indignacijom odbija i pomisao na odmjeravanje snaga po šakačkim pravilima uličnih gangova, nije malo onih iz fanova tzv. Domoljubne koalicije koji su za dom i Karamarka spremni ne samo postavljati plinske boce građanima pod prozore i radne prostorije nego i na letve, boksere, ponoćne sačekuše, raznorazna topla i hladna sredstva (raz)uvjeravanja.

„Žena iz naroda“, međutim, ima više ukusa i smisla za suptilnije djelovanje protiv političke opcije koja joj je daleko od srca, pa bi je željela maknuti i daleko od očiju. S 12. obrtničkog sajma u Karlovcu, Kolinda Grabar-Kitarović obznanjuje urbi et orbi nešto čega se ne bi sjetio ni državni neprijatelj No. 1. Povijest nije zabilježila da je i najgori kvisling ikad izustio nešto slično kad se uvlačio gazdi. „Predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović je u vezi s porastom BDP-a rekla“, izvijestio je Novi list, „da se porast osjeća, ali kako se ‘ne možemo zavaravati da je to nešto što je učinila država (čitaj: Milanovićeva vlada, op. M.V.), već je rast odraz kretanja, do određene mjere korištenja EU fondova i porasta potrošnje, kao i rezultata rada nekih velikih tvrtki i malog i srednjeg poduzetništva’.“ E, sad, tko je tu lud ili glup?

Foto: express.hr

Jedno cijelo zarez dva posto

Nakon sedmogodišnjeg povlačenja RH po recesijskom mulju, ekonomskog pada na koljena, moralne depresije i masovne apatije, eto – vrlo dobra vijest. BDP je u (ne)očekivanom plusu 1,2 posto, drugi kvartal, industrijska proizvodnja i izvoz rastu, turizam obara rekorde, plaće su porasle, nezaposlenost se smanjila, potrošnja građana je došla do daha, pa je ove godine čak pet posto domaćih turista više, ostvaruje se suficit u povlačenju novca iz EU-fondova i, tehnički, RH je izašao iz krize. Ali „to nije učinila država“, nije zaslužna SDP-ova koalicijska vlada, nego je to „odraz kretanja“ (sic). Ma nemoj. Kretanja? Mana s neba?

Došli intimusi Kolinde Grabar-Kitarović iz SAD-a, Bruxellesa i NATO-a, čije interese otvoreno i nekritički zastupa u Bijednoj Našoj i na europskom Jugoistoku, pa iskrcali pred Banskim dvorima pune šlepere darova. Vlada, „ni za što zaslužna“, zinula od čuda kako je BDP preko noći odmah stasao 1,2 posto!? Glupost. Eppur si muove, reče onomad velikan uma usred mentalnog mraka, izlazeći iz tamjanom zakađene inkvizicijske sudnice. Dakako, to s Kolindom Grabar-Kitarović i HDZ-om, je li, nema veze. Jedno cijelo zarez dva posto može katapultirati pod omalovažavajući upitnik samo pamet koja se upinje bistriti istinu novovjekim politikantskim lomačama i populističkim mlinskim kamenom o vrat testira nepoćudne političko-ideološke vještice. Zato se samo – „porast osjeća“.

„Inteligentna“ ocjena Kolinde Grabar-Kitarović o rastu BDP-a zasluženo je na društvenim mrežama dočekana na nož i tko zna koji već put potvrdila da HDZ-ova „žena iz naroda“ nije dorasla dužnosti predsjednice RH.

„Koja smo MI to zemlja????“ – jedno je od karakterističnih reagiranja na Facebooku, nakićeno s po tri-četiri upitnika ili uskličnika te sijaset verzala radi pojačanja autorove ogorčenosti. „Mi smo JEDINA (za GINISA!!!!) ZEMLJA/DRŽAVA gdje (PAZI SAD!!!) Predsjednik/Predsjednica za SVOJU DRŽAVU kaže DA TO NIJE UČINILA TA ISTA DRŽAVA KOJOJ PREDSJEDAVA!!!! Strašno!!! Jezovito!!! Za MENE ne POSTOJI NEŠTO GORE… U SVJETSKIM RAZMJERIMA, NEGO JE TA IZJAVA!!! Grozim SE I (sada!!!!) SRAMIM da IMAM NA ČELU DRŽAVE TAKVOG… NEKAKVOG!!! Zgrožen sam!!! Umiruje me SAMO AKO JE TO jedna od ‘novinarsko-mozgoidnih sloboda“… INAČE POTOP!!!“

Za razliku od oporbenog prvog ešalona i predsjednice RH, matematička pragma državne statistike ima drukčiju vizuru. Industrijska proizvodnja bilježi visoke stope rasta; od kolovoza lani nije zabilježen porast manji od šest posto. Izvoz roba i usluga, većinom na tržišta EU-a, iznosi 12,3 posto. Vanjskotrgovinski je deficit smanjen za 1,8 posto. Ovogodišnji će prihod od turizma prvi put prijeći granicu snova od osam milijardi eura. Nezaposlenost se spustila s čak više od 385.000 registriranih na burzi na srpanjskih 257.994 ljudi. Prosječne plaće su porasle s 5400 na više od 5700 kuna, a osobna potrošnja građana na uzlaznoj je liniji stopom od 4,5 posto. Za 400 milijuna kuna veći su prihodi od poreza na dohodak, a zaključno s kolovozom, RH je povukao iz EU fondova 2,7 milijardi kuna ili oko milijarde više nego što je uplaćeno članarine.

Povećan je niz socijalnih davanja najsiromašnijima, a odskora će im se subvencionirati računi za struju. Sva školska djeca s većim teškoćama u razvoju dobila su osobne asistente o državnom trošku, a za 21.000 siromašnih đaka osiguran je topli obrok u školama… Ima toga još. Sva sila. Od rješenja dužničkog ropstva za oko 55.000 zaduženih u švicarskim francima i onemogućavanja ovrha jedine stambene nekretnine u konačno započetom ratu države sa stranim bankama do proširenja lista lijekova iznimno skupim medikamentima za rijetke i najteže bolesti, drastičnog smanjenja lista čekanja na specijalističko liječenje, smanjenja bolničkih gubitaka za dvije trećine (s lanjskih 740 milijuna na 150 milijuna kuna) i božićnica za umirovljenike (najmanja 350 kuna).

Ministri, pa i sam premijer Milanović, više su puta ovih dana objašnjavali zašto su pozitivni rezultati došli tek potkraj mandata SDP-ove koalicije. I zašto bez znatno višeg rasta BDP-a još ne može biti govora o većem uzletu životnog standarda. To bi, nastave li se sadašnji trendovi, trebalo uslijediti u idućih nekoliko godina. Pozitiva je u državi zakasnila, tvrde, zato što je trebalo pokopati najveći dio ostavljenih HDZ-ovih kostura iz ormara i počistiti ogromne hrpe smeća, što su ga „crvenima“ ostavile HDZ-ove vlade, osobito Ive Sanadera i Jadranke Kosor. Samo je u zdravstvu, jednom od skupih „potrošača“ koji su davali ton recesiji, ostalo 5,5 milijardi kuna duga. E, sad, vladajućima se može i ne mora vjerovati da su trošili vrijeme na velike grobarske radove, ali…

Veća kupovna moć građana

Hrvatska, zahvaljujući ipak nekakvoj monetarnoj kontroli i zauzetosti za kroćenje divljih konja fiskalne politike, danas izgleda znatno bolje od tek solidnije uređenoga groblja. Za razliku od ostavljenog HDZ-ovog rusvaja, danas je RH koliko-toliko uređena zemlja. Tu je premijer Milanović u pravu. Ipak je Vladinim mjerama, a to „žena iz naroda“ nedostojno negira, omogućen izlazak iz recesije i 1,2 posto rasta BDP-a. Više nego „kretanjima“ za koje je zaslužna „obitelj kojoj oduvijek pripadamo“, a ta „obitelj“ se ubija od muke kako i sama ostati na okupu. Ekonomska likvidnost, monetarna ravnoteža te stabilnost kune i njezinog tečaja dali su ton monetarnoj politici.

Fiskalne mjere razrađene su u nekoliko stotina novih zakonskih rješenja i podzakonskih akata, a svaka je imala ugrađenu strogu, ponekad restriktivnu štednju koju se doživljavalo kao neoliberalno uvjetovano stezanje remena ili bolne rezove. U svim resorima i za svaku proračunsku stavku. Time je omogućen veći dotok novca u državnu blagajnu uz smanjenje poreznih i stanovitog broja parafiskalnih nameta. Uspješnije punjenje proračuna i veći prihodi tim su mjerama izravno utjecali na jačanje malog i srednjeg poduzetništva, politiku poticaja u poljoprivredi i ruralnom razvoju, saniranje šteta od elementarnih nepogoda, ali i pokrenuli dublje reforme mirovinskog, školskog i zdravstvenog sustava, socijale…Novim mjerama politike plaća (smanjenje s blizu 25 milijuna kuna na oko 21 milijun godišnje za 250.000 ljudi) i prirodnim odljevom viška zaposlenih (navodno oko 30.000), a ne otkazima, blago se povećava učinkovitost rada javne uprave.

Krunske su mjere za cijeli niz boljih razvojnih uvjeta razrađene novim Zakonom o radu te Zakonom o porezu na dohodak. Liberalizirano je i fleksibilnije uređeno tržište rada, poslovanje oslobođeno dijela birokratskih barijera, pojednostavljeno je osnivanje i gašenje tvrtki, racionalizirani su stečajni postupci, omogućeno tvrtkama da im dio dohotka ostane za razvoj, ulaganja i povećanje zaposleničkih plaća… Te su mjere imale odraza na veću kupovnu moć ljudi te povećanje prometa roba i usluga. Fiskalne mjere, izgledno je, omogućit će da RH završi ovu proračunsku godinu s deficitom ispod četiri posto BDP-a, cijeli postotni poen niže od ciljanih pet posto.

U prvih je sedam mjeseci manjak prihoda nad rashodima iznosio 8,5 miljardi kuna ili 300 milijuna manje nego lani u to doba. Prihodi od PDV-a iznosili su 24,1 milijardu kuna ili 1,4 milijarde više nego lani. Prihodi od trošarina porasli su 400 milijuna kuna, za isto toliko prihodi od poreza na dobit. Budući da upravo mjere fiskalne politike utječu na prihode i potrošnju građana, „pomažu u određivanju alokacije resursa između privatnih i kolektivnih dobara te utječu na poticanje investicija“, tvrde ekonomisti. Ove će godine investicije u RH iznositi 59 milijardi kuna ili 18 posto BDP-a, a svi proračunski korisnici podliježu strogoj kontroli.

Mjere u poljoprivredi, osim državnih poticaja za pojedine ratarske kulture, u stočarsku i ribarstvu, osobito obuhvaćaju povećanje proizvodnje hrane i izvoz. Izvoz je i jedna od ponajvažnijih strategija cjelokupnog gospodarstva, pa te mjere već daju učinka: nakon udarca Hrvatskoj izlaskom s tržišta Cefte, u posljednjih godinu dana napokon, rekosmo, raste izvoz u EU. Hrvatsko se gospodarstvo, devastirano kriminalnom pretvorbom i ratnim profiterstvom 1990-ih godina i kasnije, pomalo restrukturira i zauzima sve zapaženije mjesto u poslovnim odnosima sa zapadnim svijetom, ali i tržištima Kine, Rusije (do sankcija zbog Ukrajine) Latinske Amerike i europskog Jugoistoka. Pa neće biti da Vlada, eto, nema ništa s razvojnom pozitivom zemlje, a kardinalno je nesposobna i kriva za milijun toga što uistinu ne valja. I dugo neće valjati. Čak će biti nepopravljivo.

Naravno, to je još daleko od „blagostanja“ kakvo bi, možebitno, uslijedilo na BDP-razini od kojih četiri-pet posto godišnjeg prosjeka, ali ipak… To jesu nekakvi, je li, opipljivi rezultati koji, ako ništa drugo, daju vjeru da je država možda ipak „krenula u dobrom smjeru“ i bude nadu da sutra može biti još bolje. Uz pametno i dobronamjerno vodstvo prema svim građanima. Može li se Kolindu Grabar-Kitarović smatrati dobronamjernom i mudrom, ako omalovažava makar i najmizernija postignuća vlastite zemlje? Za šaku Judinih izbornih glasova i obećanih škuda stranačkim uhljebima nije vrijedno stavljati na kocku svoj obraz. Ni javno niti po skrivećki, kao što obično čini. A to što čini, vidi se iz najudaljenije galaksije i kompromitira ju kao nedoraslu dužnosti predsjednice RH. Time može biti predsjednicom članova HDZ-a, njihovih simpatizera i koalicijskih ukljeba, ali ne može biti predsjednicom više od polovice ostalih građana svoje zemlje.

Ako Grabar-Kitarović ne zna kako se ostvaruje rast u državi, a ne zna, jer o ekonomiji nema pojma – magistrirala je na politologiji – mogla je pitati tek nedavno izabranog si glavnoga gospodarskog savjetnika Nikicu Valentića. Em je bio premijer od HDZ-ovog povjerenja u Tuđmanovom režimu, kojem je po odlasku s Markovog trga u listopadu 1995. ostavio dug od pet milijardi dolara, em je bio poduzetnik u gubitaškom/propalom poslu s malezijskom autoindustrijom Protonom. Vjerojatno bi joj savjetovao: „Predsjednice, radije si pregrizite jezik, nego da valjate gluposti o BDP-u i rastu, koje će ismijavati adolescenti u prvom razredu ekonomske škole“.

Redovi za crni kruh

Tim više, jer Milanović ne krije da je „kretanje Hrvatske u dobrom smjeru“ pogurao i pozitivan vjetar iz antirecesijskog EU-a, pa „ženi iz naroda“ baš i nije trebalo lakomisleno se navesti na tanak led. Jer, Unija nije presudno utjecala na 1,2 posto porasta hrvatskog BDP-a. Ipak je „prva predsjednica RH“ morala zamoliti Nikicu Valentića za savjet/pouku. Ima on i znanja i iskustva, zar ne?

„Morate shvatiti“, zborio je u travnju 2010. u Jutarnjem listu o svom premijerskom znanju i iskustvu u feniksovskom uzletu RH, što je imao uslijediti (a nije), „da se u to vrijeme inflacija približavala stopi od 100 posto mjesečno i da je država radila bez budžeta. Imali smo neki papir na kojemu su bile tri stavke: troškovi obrane, troškovi plaća i ostalo. Dogovor je otprilike bio da troškovi obrane ne smiju prelaziti trećinu. Ali i to je bilo samo na papiru. U stvarnosti se novac dopremao u vrećama i slao tamo gdje je najviše falilo. A falilo je svagdje (koliki su se morali namiriti, tada gologuzi ‘domoljubi’, a danas multimilijunaši i još glasniji ‘domoljubi’ plus ‘praktični katolici’, op. M.V.). Istovremeno, građani su pred pekarnicama stajali u redovima za crni kruh. Sve su češće i sve dulje bile redukcije struje.“

Od listopada 1995. do početka 2012. i Milanovićevog zasjedanja u Valentićev fotelj – glede i u svezi provale iskrenosti i naknadne pameti predsjedničina gospodarskog savjetnika – HDZ je ugrađivao u ekonomske i društvene temelje RH sve razornije mine iznenađenja, koje su je survale u ponor i više ni bog niti vrag nisu bili u stanju zaustaviti katastrofu. Javni dug od 154 milijarde kuna (oko 60 posto BDP-a) i proračunski deficit (po ESA metodologiji) od 24 milijarde kuna eksplodirali su na blizu 300 milijardi kuna duga (skoro 90 posto BDP-a) i 18,7 milijardi kuna proračunskog manjka. Od tog je nereda, očekivalo se, SDP-ova koalicija trebalo napraviti red. Je li ga napravila? Koliko? Zašto nije više? Pitanja su to za raspravu u kojoj se neće suglasiti ni ponajbolji eksperti. Kamoli političari.

Ali, eto, SDP-ova koalicija ukazala je na svjetlo na kraju tunela. Prije pet godina, u travnju, Valentić je tvrdio u novinama: „Ne pada mi na pamet politički se aktivirati kad se povučem iz biznisa“. Mesarov sin je sada glavni gospodarski savjetnik mesarovoj kćerki što, je li, nema veze sa savjetničkim (političkim?) angažmanom. Sada je i on potreban svojoj stranci koja se, navodno, vratila pod Tuđmanove skute i reinkarnira tuđmanovštinu. Plus endehazijski revizionizam na svim društvenim razinama. Glupo je pitati se tko će od predsjedničinih najližih suradnika bolje od Valentića znati da bez dobrih vladinih mjera ni država nije kadra polučiti dobre rezultate. Kamoli lomiti dužničke negve i recesijski jaram.

Kolinda Grabar-Kitarović i HDZ-ovi jurišnici na vlast, uključujući stranačkog šefa Tomislava Karamarka, sinergijski pušu u iste raštimane diple: Vlada ne valja i ništa nije dobrog učinila za ovu zemlju, moglo se bolje i više. Eeee, kaže narod po lovačku: „Da pas nije srao, uhvatio bi zeca“. Što će reći, da su HDZ-ove vlade sa sada vrlo glasnim „kritičarima“, sve odreda neuspješnim bivšim ministrima, Ivanom Šukerom, Željkom Reinerom, Davorinom Mlakarom, Gordanom Jandrokovićem, Brankom Bačićem, Domagojem Miloševićem…, uključujući Kolindu Grabar-Kitarović, znali što i kako upravljati državom, ne samo da ne bi bilo recesije nego ni SDP-ove koalicije na vlasti. A sada, neuspješni imaju obraza vikati: „Drž’te lopova!“ i „farbati tunele“ radi druge/treće prilike na vlasti. Kao da su birači odreda oboljeli od Alzheimera, pa ne znaju tko su i što su ti ljudi velikih uhljebničkih očiju i usta.

Sramotno podcjenjivački predsjedničin odnos prema vlastitoj zemlji i njezinim kakvim-takvim postignućima atak je na zdrav razum građana. Kad bi ona bila u pravu, a nije, zašto antirecesijska postignuća u Estoniji, Slovačkoj, Mađarskoj, Italiji, Poljskoj… nisu „odraz kretanja“ i isključiva zasluga „dobronamjerne tuđine“, nego u prvom redu, ponajviše produkt znalačkog upravljanja pametnih vlada tih zemalja? Unutar, dakako, zajedničkih Unijinih okvira. RH je fenomen? Nije.

Zašto je EU otvorio svoje fondove Hrvatskoj, ako država nije omogućila pripremu kvalitetnih programa za povlačenje novca? Možda zagovorom „žene iz naroda“ i HDZ-a, a ne Vladinom i aktivnošću pojedinih ministarstava? RH je ove godine već inkasirao 134 milijuna eura više od uplaćene članarine. Jesu li „kritičari“ Ivan Šuker, Domagoj Milošević, Ivana Maletić, Goran Marić, Željko Reiner, Gordan Jandroković… zaslužni za 1,2 posto rasta BDP-a ili ipak premijer i ministri? Jesu li dnevne „svakom loncu poklopac“ izjave tih Karamarkovih trbuhozboraca otopile ponešto poreznih opterećenja, birokratskih zapreka poduzetništvu i ulagačima, namaknule građanima koju kunu više u džep i gurnuli im potrošačka kolica u šake? Dajte najte, pa nismo mala djeca.

Foto: vijesti.rtl.hr/

Borba na život i smrt

Biračima se mažu oči kako su jedino „žena iz naroda“ i Karamarko, povjesničar i politologinja sa znanjem stranih jezika, ali ne ekonomskih zakonitosti i pravila istinskog predsjedničkog ponašanja, prokljuvili upravo „povijesnu Milanovićevu prijevaru“. Tvrde, nisu Vladine mjere pomoglo gospodarstvu da dođe do daha. Neee… Svevišnji je osobno, u sva tri svoja kršćanska izdanja, upravo nadahnut predsjedničinim/HDZ-ovim neosnovanim tlapnjama o „bogatoj i prosperitetnoj Hrvatskoj čim mi dođemo na vlast“, ćiribu-ćiriba, učinio prezentnim rezultate rada „nekih velikih tvrtki i malog i srednjeg poduzetništva“. Slučajno baš tog dijela gospodarstva, koji je SDP-u bio ne samo bio prva alineja plebiscitarno među biračima podržanog Plana 21 nego i programske operative na vlasti.

Ali, kako se izborni rokovi približavaju neočekivanom brzinom, zbog iznenada promijenjene računice u vrhu SDP-a, javnost će se od Kolinde Grabar-Kitarović i HDZ-a još svačega naslušati i nagledati performansa za koje se nije moglo ni sanjati da su uopće mogući u demokratski uređenoj zemlji. Dvojica su glavnih takmaca za vlast u novom mandatu i njihove vojske u manje-više mrtvoj utrci, pa će do samog izlaska na birališta jedni drugima vaditi crijeva i mahati prljavim rubljem. Pobijedi li HDZ s uhljebima, Zoran Milanović može slobodno tražiti novi posao izvan SDP-a, što vrijedi i za Tomislava Karamarka u slučaju HDZ-ovog izbornog debakla. Vodi se beskrupulozna borba na život i smrt u kojoj, na svoju sramotu i nezadovoljstvo građana, aktivno sudjeluje predsjednica države.

Zato će se do samog izlaska na birališta voditi borba na život i smrt. Životi i jesu na kocki, ne samo dvojice čelnika najjačih stranaka nego i svih koji ovise o njima. Politički životi samo su drugo ime za vrlo lagodno/unosno uhljebništvo, koje drma Hrvatskom već 25 godina.