Donald Trump opčinio hrvatske radikale

Izdvajamo

• Bijedna Naša u tom smislu uistinu vrlo malo ili ništa ne znači velikom/moćnom „partneru“ s one strane Atlantika, a zatreba li slučajno nešto na ovim zemljopisnim širinama i dužinama, jednostavno si - uzme. Čak i da ne pita. A, hvala na pitanju, ima i od koga, jer su sve dosadašnje vlade/vlasti RH - uključujući rigidni režim Franje Tuđmana - instalirane američkim blagoslovom te u međunarodnoj politici nastupale proamerički, skinutih gaća ispod koljena. Čak su obvezale RH pravosudno ne goniti američke državljane/vojnike u slučaju da na balkanskom kifliću počine ratni zločin. Ta službena politika RH nema namjeru braniti tzv. nacionalni interes ni glede i u svezi Transatlantski sporazum o slobodnoj trgovini (TTIP), koji omogućuje Uncle Samu otvoreno korporativno porobljavanje EU-a i pojedinih država članica. Pobuna civilnog sektora i slobodnomislećih intelektualaca nema potporu ni u Banskim dvorima niti na Pantovčaku pa, logično, ne može imati ni među HDZ-ovom saborskom većinom koja diže ruke „kako novi ćaća kaže“. Ili, točnije, što jedino redikulozni Ivan Pernar uporno viče sa saborske klupe: kako zapovijede iz Washingtona, a posreduju iz Bruxellesa.

Povezani članci

• Digitalni narativ Fonda za humanitarno pravo – „Zločini nad Hrvatima u Vojvodini“
• Oj, drugovi, je l’ vam žao…
• Hrvatske vlasti opet zaobilaze komemoraciju u Ahmićima
• “Neka bude svjetlosti” – film Dine Mustafića o opsadi Mostara
• Zlatko Topčić: Najgora neizvjesnost je čekanje da se ostvare nečije prijetnje
• Doba kad je emigrirala ljudskost

Foto: Nigel Parry, cnn.com

Traljava i ambivalentna hrvatska vanjska politika dobila je stanovitu pljusku za većinu svijeta šokantnom pobjedom drčnog građevinskog tajkuna Donalda Trumpa. To što politički establishment RH poručuje da se nada nastavku „partnerskog odnosa i dobre suradnje i s novom američkom administracijom“ rutinsko je diplomatsko reagiranje, a kako će se u zbilji ostvarivati budući „odnosi i partnerstvo“, pod istim je upitnikom kao i sama osobnost novog američkog predsjednika. I što sada? Ništa, pričekajmo, pa će se vidjeti. Amerika će, to je nedvojbeno, na neki način presložiti niz svojih prioriteta. Ali ne one ključne, koje diktiraju moćniji od Trumpa, a dišu mu za vratom jednako kao i svim njegovim prethodnicima

Piše: Marijan Vogrinec

Je li Bijedna Naša nadrapala izborom Donalda Trumpa za 45. predsjednika SAD-a? Ekstremna desnica i nešto umiveniji fanovi davno propale Endehazije na sav se glas dernjaju: huuuraaaa! Tzv. ljevica, kao, zabrinuto vrti glavom, a (a)politična pak većina građana, dnevno zauzeta golim preživljavanjem, gotovo nezainteresirano sliježe ramenima. Dojam je, živo nam se fućka tko će Amerima i kako brojiti zalogaje kad su su izabrali to što su izabrali. I zašto bismo mi time razbijali glavu, uz toliko zla domaće uglavnom beznadne političko-ideološke produkcije. Jamačno, bit će da su u pravu baš ti koji se ne daju fascinirati aktualnim izbornim cirkusom made in USA ni zaplašiti totalnom neizvjesnošću onog što iz toga sljeduje svijetu. S onu stranu Velike bare uglavnom već viđeni i šablonski besprizorni artisti internacionalnog programa, čije su se žandarsko-intervencionističke točke odavno već razumnom dijelu globusa popele navrh glave.

Da ima Boga, kao što ga nema, makar bi u upravo okončanoj Godini milosrđa uslišio vapaj žednih katolika u pustinji i srušio tu šatru u kojoj se nekažnjeno lome živci i ne da mira silom privedenom publikumu. Ovako… Medijski će poslenici podebljati bušte, a međunarodni politički establishment brusiti prigodne filipike, nadmećući se u tome koji/a će „u novim okolnostima nove međunarodne zbilje“ bolje od suparnika iskoristiti retorički celofan za zapakirati neke skrivene interese i nakane. Hrvatska nije iznimka, ali jest – sudeći po prvim službenim reagiranjima političke pozicije i opozicije – u nekoj vrsti neočekivane hipnoze. Drukali za Hillary, a dobili Donalda. Uf. Gadno.

Tzv. Crkva u Hrvata je u liku voditelja radikalno-konzervativne katoličke udruge Vigilare Johna Vice Batarela, australskog doseljenika (1990.), početkom ožujka 2015. žestoko napala nacionalnu globtrotericu o trošku siromašnih poreznih obveznika Kolindu Grabar-Kitarović zato što je putovala u New York podržati Clintonovu kao najizgledniju „buduću prvu američku predsjednicu“. Prva hrvatska „prvoj američkoj“ (sic). Grabar-Kitarović, tvrdio je Batarelo na FB-u, nije imala što tražiti na konferenciji o rodnoj ravnopravnosti što ju je u New Yorku organizirala Zaklada Clinton, kamoli držati govor: „Bill i Hillary Clinton su poznati podupiratelji i promotori kulture smrti, to jest ‘za pobačaj’, protiv ‘tradicionalnog’ braka i protiv drugih tradicionalnih vrednota (ne smatraju da je homoseksualnost teška bolest i da treba zabraniti istospolne veze, op.a.). Oni sustavno razgrađuju tradicionalne i konzervativne vrednote na kojima je izgrađen SAD (isključivo bjelački, kakav zagovara Trump? – op.a.) i zapadni svijet. Uz to, promoviraju ‘gender equality’, opet paravan za genderizam. Clintonovi su predstavnici ekstremne lijevo liberalne opcije u SAD-u, i to izvoze po svijetu“.

Populistička krila

Taj je jedan od vođa tzv. neokonzervativne kontrarevolucije u Bijednoj Našoj, John Vice Batarelo, napadom na formalno konzervativnu predsjednicu RH i prijetnjom da će je kao takvu „pratiti što će govoriti“ (baš on!? – sic) već lani u proljeće anticipirao radikalno desničarski diskurs kojim se ovih dana Trumpova pobjeda kuje u zvijezde te iz nje izvode sasvim nebulozna očekivanja. I u RH i po ostatku Starog kontinenta, gdje ta pronacifašistička opcija sve otvorenije maše populističkim krilima. Širi mržnju i prijeti gadnom makljažom koja će, dođe li do toga, jer budale ne znaju da su budale, doći glave civilizaciji kakvu je svijet dosad poznavao.

„Hrvatska je država, izborila se za svoju neovisnost“, anticipativno je Batarelo otkrivao Ameriku. „Odbacimo kolonijalni mentalitet da moramo skakati kada neki ‘globalni’ lideri pošalju poziv. Hrvatska mora imati svoj stav, i to vezano za pitanja kulture, morala i vrednote. Oni su važni te postoji cijeli globalni pokret za jasniju lokalnu i globalnu politiku, izgrađenu na ljudskim krepostima i vrednotama. Clintonovi nisu dio ovoga, štoviše, oni su potpuna suprotnost.“

Tragikomično je danas gledati tko je u Bijednoj Našoj i zašto istih tih rigidnih stajališta i kojim se očekivanjima halabuči u povodu Trumpove pobjede. Kao, pobijedili smo i sad ćemo vam pokazati svoje. „Naša“ je opcija – a ta je već prosvjedno zapalila SAD – iznjedrila najmoćnijeg čovjeka svijeta. S Trumpom više ništa neće ostati isto. „Naši“ neupitno osvajaju Francusku, Veliku Britaniju, Nizozemsku, Švedsku, Mađarska je već pala, Poljska, Češka i Slovačka samo što nisu još uvjerljivije… Itd., itsl. Radikalan desni populizam, godinama tinjajući i ispod glavnih političkih radara, zanemarivan i podcijenjen, očito se povampirio i bit će s njim ozbiljnih problema. Kao i s Trumpom.

Ako je suditi po kukluksklanovskom načinu slavljenja Trumpove pobjede u samom SAD-u, kojem je osobno u prvom intervjuu bio prisiljen podviknuti „stop“, te histeriji protiv ratnih i ekonomskih izbjeglica u Uniji, drugo desetljeće 21. stoljeća počinje zabrinjavajuće sličiti drugoj polovici 1930-ih u Bavarskoj, pa u ostatku Njemačke. Znači li to da je ljudski rod teški kampanjac ili mentalni invalid koji jednostavno nije sposoban ništa korisnog naučiti iz najtragičnijih dijelova vlastite povijesti?

Ma, nema frke, argumentiraju kronični politički i medijski ignoranti. Hrvatskoj niti će svanuti niti omrknuti šokantnom republikanskom provalom u Bijelu kuću. Donald Trump, drčan građevinski milijarder bez političkog iskustva, ili ženska perjanica dinastije Clinton, Hillary, očito već (pre)umorna establishment maratonka s 40-godišnjom kilometražom neuspjeha u nogama – svejedno je. Bijedna je Naša, ako si nećemo lagati, i dosad bila Uncle Samu zadnja rupa na svirali, zemlja za koju devet od deset Trumpovih Amera nikad nije čulo niti ih zanima, a onaj deseti drži da je to jamačno neki bantustan što na padinama Himalaje graniči s Nepalom.

Samo Kolinda Grabar-Kitarović, diplomatski joj otac i sada savjetnik Mate Granić, smijenjeni vanjskopolitički ministar Miro Kovač, kanadsko-američki doseljenici iz proustaškog dijela dijaspore ciljano instalirani na utjecajne položaje u Bijednoj Našoj, znanstveno-nastavni „autoriteti“ na američkim honorarima kalibra Dragana Primorca i Ive Banca i takvi još su u stanju larmati o „čvrstom“ RH-SAD/NATO „partnerstvu“. Ni s Trumpom u Bijeloj kući, objektivno, RH neće imati tretman dostojniji, pa i diplomatski uljuđeniji/korektniji od onog što su ga na vlastito i poniženje RH iskusili u Bijeloj kući bivši hrvatski predsjednik Ivo Josipović (tri metra od Obamina ureda nakratko ga je primio potpredsjednik SAD-a Joe Biden) i bivša premijerka Jadranka Kosor, koja od silne poniznosti/smetenosti, valjda i fascinacije Obamom, nije znala kamo je odložila torbicu i potom gdje je izlaz iz prostorije. A fotići školjocaju, pa školjocaju…

Svojedobno, kada je tadašnji predsjednik SAD-a Bill Clinton došao posjetiti svoje vojnike u sastavu SFOR-a, a zapravo rashladiti ratnim požarom pregrijane glave u BiH, na povratku kući iz Tuzle i proputovanju kroz Zagreb, nije smatrao vrijednim držati se državničkog/diplomatskog bontona, pa makar nakratko i protokolarno pozdraviti/posjetiti „vrhovnika“ RH Franju Tuđmana u njegovoj rezidenciji. Nego mu je ovaj pokorno dotrčao na noge, u Zračnu luku Pleso, gdje je prethodno dao namjestiti na pisti – saksofon. „Američki prijatelj Bill“ rado si zasvira u slobodno vrijeme na tom instrumentu, pa kad iz vojnog zrakoplova zakorači na zagrebačko tlo…

Trumpovim preuzimanjem državnog kormila najmoćnije zemlje svijeta ništa se bitno bolje neće dogoditi ni prosječnom Ameru. Možda mu se život samo još i pogorša. Ne treba biti baba Vanga, pa pogoditi da će i dalje – bio ove ili one boje kože, doseljenik ili krvni potomak kriminalaca deportiranih prije dvjestotinjak godina iz Europe na robijanje u Novi svijet – crnčiti sve više za sve manju nadnicu. I pretežno će više proživljavati američku noćnu moru, nego američki san. O čemu je predsjednik na odlasku Barack Obama otvorio dušu u dva-tri godišnja izvješća o „stanju nacije“.

Bez obzira na ime, prezime, političku, svjetonazorsku, rodnu pripadnost i predizbornu retoriku, američkom je predsjedniku u bitnom zadano kako ima predsjednikovati, a tradicionalno mu to zadaje interes onih 66 multimilijarderskih obitelji koje gospodare s 95 posto nacionalnog dobra i više od dvije trećine svjetskog, s pripadajućim ljudskim resursima. Amerika je prenapregnuto multiizazovna i multiinteresna zemlja i ta se svojevrsna Rubikova kocka ne da posložiti arhikonzervativno grubom voljom, a da to ne prouzroči teške i dalekosežne posljedice. I na unutarnjem i na vanjskom planu. Ne pali tu revolveraški mentalitet kakvim je i Donald Trump predizborno već zgrozio veći dio svijeta i samih Amerikanaca. To potvrđuju anarhična zbivanja na ulicama širom SAD-a, a sva je prilika da će se i američki građani i globus još svašta nagledati bude li trampizam u operativi trampao po predizbornmom obrascu.

Već od trenutka kad je proglašen izborni pobjednik, bjelačka je i rasistička Amerika, konzervativno-populistička desnica istog časa podivljala: izrazito je intenziviran linč Afroamerikanaca, Latinoamerikanaca i ostalih (ne)obojenih useljenika, LGBTQI i dijela vjerskih manjina, slobodnomislećih pojedinaca, zatiranje demokracije, ljudskih prava i sloboda… Stanje se ne smiruje. Dapače, pogoršava se i te su okolnosti dušu dale kao hrana, inspiracija i potpora istovrsnoj zloj opciji na Starom kontinentu. Ta je opcija uvjerena da je upravo u Donaldu Trumpu dobila napokon istomišljenika koji će biti dovoljno moćan i zauzet za preurediti globus na „naš način“. Na sam nagovještaj „našeg načina“ prekrajanja društvenih uređenja, država i svijeta utemeljenog na mirnom rješavanju sukoba, demokraciji, ljudskim pravima i slobodama izaziva jezu. Kao i kompromitirani američki intervencionizam, rodno mjesto najbrutalnijih oblika terorizma, vjerskog fundamentalizma i međunarodne destabilizacije.

Kakofonija šoka i oduševljenja

Donald Trump je u tom smislu i mentalni problem ekstremne desnice u Bijednoj Našoj. Njegova je pobjeda razgoropadila tu osvetoljubivu, mrzilačku kastu rigida do te mjere da otvoreno puca iz svih svojih medija istokalibarskim dum-dum streljivom: sad ćete tek vidjeti svoje svi vi koji niste s nama. Baš kao da je Trump pobijedio na izborima u RH, jer – vidjelo se lani u slučaju napada tzv. Crkve u Hrvata na Grabar-Kitarović – aktualna hrvatska predsjednica više „nije dobra“ desničarima koji su glasali za nju. „Konzervativci u SAD-u su pobijedili, imaju i predsjednika, i Senat i Kongres u svojim rukama i to je stabilna američka vlast“, opijeno je, gotovo u transu zborio ovih dana predsjedničin medijski miljenik, voditelj/urednik tragikomičnog talk showa „Bujice“ Osječke i Z1 televizije Velimir Bujanec svom redovitom gostu, profesoru povijesti na američkom sveučilištu Yale Ivi Bancu.

„Čekajte, čekajte“, pokušao je HDZ-ov i predsjedničin također apologet te neshvaćeni aspirant i grijač rezervne klupe za neku od državnih dužnosti spustiti Bujančevu loptu na zemlju, „među republikancima je nekoliko struja, u krizi su i većina ih nije bila za Donalda Trumpa. Nisu promijenili mišljenje ni nakon izbora.“

„Da, ali sada će se ujediniti sa svojim predsjednikom i bjelačkom većinom koja je za njih glasala, osiromašena i marginalizirana osmogodišnjom demokratskom vlašću liberalnog establishmenta“, nije se dao voditelj, a Banac se karakteristično kiselo nasmiješio. Ne zaboravljajući gdje zarađuje bijeli kruh, reciklirao je već ofucanu opasku da je „Trump zasad potpuna nepoznanica“ i „tek ćemo vidjeti kako će se ponašati kao predsjednik“. Poznato? Itekako. Radikalna desnica u RH desetljećima je u totalnom rasulu, međusobno se sudaraju taštine i nema nikakvu viziju RH izvan lustracijskog revizionizma na podlozi 10. travnja 1941., a sada je sve razočaranija vlašću kakvu utjelovljuje novi HDZ-ov vođa i premijer Andrej Plenković. Nije to ono za što su glasovali i preferencijalno zaokruživali Zlatka Hasanbegovića, Miru Kovača, Brunu Esih, Stevu Culeja, Željka Glasnovića i takve. Nisu im dali glasove da ih novi premijer baci niz rijeku i pomirljivo postupa prema „ljutom neprijatelju“ SDP-u: „Sve dobre prijedloge oporbe ćemo razmotriti i prihvatiti radi dobrobiti naše države“.

„Trumpova Amerika“ srušila je sada truli liberalizam-hilarizam-establišizam i to je šansa za nas, dade se iščitati iz medija radikalne desnice, jer će najmoćniji svjetski državnik puhnuti vjetar u leđa i hrvatskim „domoljubnim“ oponentima vladajućeg establishmenta. Bujanec otvoreno tvrdi, a po običaju ne navodi nikakve dokaze, da je Plenkovićeva vlast „drukala za Hillary Clinton“ i sad se našla u neobranom grožđu. Kao i američka veleposlanica u RH, kaže, sigurna u pobjedu Clintonove, morala je naprasno otkazati ekskluzivnu proslavu tog događaja u Zagrebu.

U kakofoniji šoka i oduševljenja analitičkih generala poslije bitke, ovisno o tome tko je čiji fan – demokratski ili republikanski – radikalna politička desnica u RH i među američkim Hrvatima zapada u trans koji graniči sa zdravim razumom. Jest da je sevnički zet, neočekivano većini u svijetu, dolepršao u Bijelu kuću na krilima tzv. desnog populizma, koji uzima maha na Starom kontinentu zahvaljujući i izbjegličkoj krizi, na kojem su se populizmu uspeli na Pantovčak i Grič HDZ-ovi kadrovi Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković s europarlamentarnim intimusima s iste stranačke liste, to jamačno neće biti ni prednost niti nedostatak za buduću SAD/NATO-ovu politiku prema europskom Jugoistoku i RH kao marginalnom dijelu Unijine obitelji.

Bit će drugi, globalni aduti u igri. Pokazat će se ubrzo je li Trump ozbiljno mislio kad je nagovijestio svjetski koristan vojno-gospodarski detant u odnosima  Washingtona i Moskve te stanovito redefiniranje obrambeno-sigurnosnih kompetencija NATO-a. To bi moglo šokirati, ohladiti rigidne lustracijsko-osvetničke usijane glave u RH, uključivo odbaciti na diplomatsko smetlište predsjedničina međunarodna soliranja o nekakvim „uspravnicama“, podjeli Europe po vertikali, slanju stotinu vojnika HV-a u Litvu „braniti zapadnu Europu od ruske vojne invazije“, povećanje vojnih izdvajanja iz državnog proračuna sa sadašnjih oko 1,4 na najmanje dva posto BDP-a…

Da je Hillary Clinton pobijedila u utrci za Bijelu kuću, jamačno bi politikom kontinuiteta nastavila neodgovornu intervencionističku igru SAD/NATO-a sa saveznicima na rubu Trećeg svjetskog rata, vojne prijetnje/provokacije na granicama Ruske Federacije, a ovako, s Trumpom u Bijeloj kući i kontrolom nad CIA-om/Pentagonom, to je možda završena nesretna priča. Tim više, ako se ostvare neka insajderska nagađanja da će se Donald Trump odmah na početku mandata najprije sastati s Vladimirom Putinom. I to, ni manje niti više, nego u Sevnici – druga stanica vlakom od hrvatske granice prema Ljubljani – rodnom mjestu njegove četvrte supruge Melanije, bivše slovenske manekenke. Koja će kao prva dama Amerike (i svijeta), tvrdi radio Mileva, što je već najavila, isposlovati da Sloveniji u graničnom sporu s RH pripadne cijeli, a ne samo pola ili još manji dio Piranskog zaljeva. Sudski ili arbitražom. Pa ti vidi…

„Molim vas, gospodine Bujanec, nemojte to raditi“, zavapio je Ivo Banac u pravednom očaju u rečenom tragikomičnog talk showa „Bujici“. Znan po desnom ekstremizmu, povijesno-revizionističkom trbuhozborstvu i govoru mržnje, Bujanec je pustio u emisiji apologetski komentara također rigidnog desničara Tomislava Sunića, koji je navodno „nešto radio u Trumpovoj kampanji“, pa bi, kao i telefonski komentar Mire Kovača, bio „argumentacija“ unaprijed postavljenoj tezi: aktualan politički establishment RH se u odnosima s Washingtonom našao na pogrešnoj strani, što je štetno za „nacionalne interese“, pa je red da vladajući hitno trampiziraju unutarnju i vanjsku politiku zemlje. Na opći užas čak i zadnjih čobana, da se ne govori o profesionalnom bontonu, te je priloge ilustrirao fotošopiranim horror-fotografijama Hillary Clinton. Užas. Izobličeno lice, grimase s torture inkvizicijskim spravama za mučenje…

Vlasnici medija koji godinama dopuštaju Bujančevo upravo patološko, mrzilačko kvazinovinarstvo i profesionalni analfabetizam demoniziranja tzv. ljevice, Srba, manjina, partizana, Tita, svake Jugoslavije, Rusa… pa sada, vidimo, i američkih demokrata utjelovljenih u izbornoj gubitnici Hillary Clinton, nakaradno poimaju medijske slobode. To što Bujanec čini u „Bujici“, svjesno pretvarajući javne osobe u ljudske nakaze, nema blage veze s novinarstvom, novinarskim slobodama, ironijom ili satirom, nego s bolesnim umom, patologijom. Valjda to nema veze s kokainom zbog kojega je Bujanec pravomoćno osuđen; količina koju mu je zaplijenila policija navodno je služila za osobne potrebe i plaćanje prostitutkama seksualnih usluga.

Rugala se sova sjenici…

Po onoj „rugala se sova sjenici da ima veliku glavu“, slično je Bujančevo verbalno i fotošopirano pretvaranje političko-ideološko-svjetonazorskih nepoćudnika u ljudske nakaze inteligentno pokušao anulirati kolumnist Denis Kuljiš, pomislivši da u Bujanca ima zerica samokritičnosti, introspekcijske žice. Gostujući u „Bujici“ kojom je voditelj žestoko nastojao difamirati, dapače proglasiti kulturnom/nacionalnom veleizdajnicom buduću ministricu kulture Ninu Obuljen-Koržinek, a ustašofila Zlatka Hasanbegovića uzvisiti kao „domoljubnog“ par excellence junaka na kulturnom braniku Bijedne Naše, Kuljiš mu je kroz smijeh pripomenuo: „Da izgled nas dvojice netko ocjenjuje sa strane, vjerojatno se ne bismo dobro proveli“.

A ima u tom smislu jedna genijalna fotka i (barem) jedna genijalna deskripcija što bi genijalno legla ispod rečene fotke. Fotku su mediji već izlizali od (pre)česte uporabe: poziraju zagrljeni prisni prijatelji Velimir Bujanec i Tomislav Karamarko; trbušasti Velimir urasle glave među ramena stasitom Tomislavu malo iznad pupka. Cijenjeni u široj javnosti ex-Jugoslavije i međunarodno nagrađivani kolumnist, naprasno izgnan iz Slobodne Dalmacije, Boris Dežulović, autor je rečene deskripcije u kolumni pod egidom „Bujica redikula“ i naslovom „Kako je mladi nacist njegovane frizure (trč’, trč’ pa gelom nadrkana dlaka/vlas, op.a.) izrastao u TV zvijezdu. I baš mu je krenulo u Kolindinoj kampanji“. A neki se, kao, snebivaju od čuda kako je taj besprizorni lik dobio pozivnicu za VIP stolac na predsjedničinoj inauguraciji, a ravnateljica Spomen-područja Jasenovac Nataša Jovičić, s kojom je Grabar-Kitarović svojedobno posjetila Muzej holokausta u Washingtonu, uopće nije pozvana među bujance, horvatinčiće, glogoške, bozaniće i takve sve odreda, jelte – „uglednike“. Zaslužne (za HDZ-ove donacije?) „domoljube“, praktične vjernike i „velike“ Hrvate.

Dakle, Jutarnji će list 24. veljače 2015. obznaniti rečenu deskripciju kako bi šira javnost, među inim u kolumni, stekla makar nekakvu predodžbu o nepoznatom joj a zadrtom liku koji je, kao toliki samozvanci/samouci zalutalo u časnu novinarsku te u njoj djeluje poput onomad španjolske gripe. „Omaleni, crnokosi nacistički i narcistički kamarad s pažljivo njegovanom frizurom i obrvama mladog Führerova privatsekretära Rudolfa Hessa, što je sa staturom i intelektom limenke Coca-Cole Zero izgledao poput nesigurnog ministranta u župi u Šestinama koji ne zna s djevojkama – ‘treba danas u Hrvatskoj naći djevojku koja će ići na misu za Poglavnika i Nezavisnu Državu Hrvatsku, a ja sam je našao!’, ispovijedio se na kraju novinarima – dušu je bio dao za ismijavanje razbuđenog nacifašizma u Hrvatskoj“, portretirao je Dežulović lika koji sada Hillary Clinton i cijelu galeriju nepoćudnih mu javnih ljudi u RH neuspješno, a tako agresivno, želi predstaviti kao galeriju čudovišta.

Bivšeg SDP-ova ministra policije Ranka Ostojića je prekrstio u Ostoju Rankovića, a stranačkog mu kolegu, bivšeg ministra financija Borisa Lalovca u Borisa Obrada Lalovca. Mutavo sugerira udbaštvo i srpstvo ljudima koji nemaju veze s davnim jugoslavenskim strahom i trepetom Aleksandrom Rankovićem, a imati oca Srbina, po imenu Obrad, može biti odbojno/sramotno samo nekom totalno poremećena uma. Kao što je izvan svake pameti i neinteligentna desničarska „dosjetka“ Radmanovizija za HRT pod glavnim ravnateljem Goranom Radmanom, do HDZ-Karamarkovog sektaškog udara na javnu medijsku kuću i instaliranja na rukovodna i novinarsko-urednička mjesta petorazrednih novinara, mahom hnipovaca pod v.d. vodstvom Siniše Kovačića. U toj udruzi se okuplja šaka ekstremnih desničara i novinarskih samouka, oponenata tradicionalnom Hrvatskom novinarskom društvu (HND), a Velimir Bujanec je među njima jedna od glavnih šarža.

Ako se i jedan Banac, ništa manje ovisnik o medijskoj pozornosti od Slavena Letice ili Nine Raspudića, morao oštro usprotiviti Bujančevom bezobrazluku i primitivizmu u talk showu u kojem je pristao sudjelovati, pa „braniti“ Clintonovu i nazvati Sunića redikulom s kojim se kao takvim ne želi susresti na ponuđenom, sučeljavanju u „Bujici“, onda je vrag na desnici uistinu odnio šalu. Inače, ne bi bilo zgorega da Vijeće za elektroničke medije ili tako nekakvo nadležno državno tijelo preporuči vlasnicima medija koji dopuštaju Bujancu zagađivati ekstremističkim proseravanjima javni prostor da obavezno u desnom gornjem kutu tv-kadra objavljuju broj 40 u kružiću, što će reći preporuku „ne gledati“ mlađima od 40 godina. Radi zaštite mentalnog zdravlja životno najpotentnijem dijelu društvene zajednice.

Traljava je i ambivalentna hrvatska vanjska politika – i bez Bujančevog sladostrašća u okolnostima koje hrvatskoj radikalnoj desnici uopće ne idu na ruku, unatoč bujajuće pronacifašističke euforije po europama – u suštini dobila stanovitu pljusku za većinu svijeta šokantnom pobjedom drčnog građevinskog tajkuna Donalda Trumpa. To što politički establishment RH poručuje da se nada nastavku „partnerskog odnosa i dobre suradnje i s novom američkom administracijom“ rutinsko je diplomatsko reagiranje, a kako će se u zbilji ostvarivati budući „odnosi i partnerstvo“, pod istim je upitnikom kao i sama osobnost novog američkog predsjednika. I što sada? Ništa, pričekajmo, pa će se vidjeti. Amerika će, to je nedvojbeno, na neki način presložiti niz svojih prioriteta. Ali ne one ključne, koje diktiraju moćniji od Trumpa, a dišu mu za vratom jednako kao i svim njegovim prethodnicima.

Bijedna Naša u tom smislu uistinu vrlo malo ili ništa ne znači velikom/moćnom „partneru“ s one strane Atlantika, a zatreba li slučajno nešto na ovim zemljopisnim širinama i dužinama, jednostavno si – uzme. Čak i da ne pita. A, hvala na pitanju, ima i od koga, jer su sve dosadašnje vlade/vlasti RH – uključujući rigidni režim Franje Tuđmana – instalirane američkim blagoslovom te u međunarodnoj politici nastupale proamerički, skinutih gaća ispod koljena. Čak su obvezale RH pravosudno ne goniti američke državljane/vojnike u slučaju da na balkanskom kifliću počine ratni zločin. Ta službena politika RH nema namjeru braniti tzv. nacionalni interes ni glede i u svezi Transatlantski sporazum o slobodnoj trgovini (TTIP), koji omogućuje Uncle Samu otvoreno korporativno porobljavanje EU-a i pojedinih država članica. Pobuna civilnog sektora i slobodnomislećih intelektualaca nema potporu ni u Banskim dvorima niti na Pantovčaku pa, logično, ne može imati ni među HDZ-ovom saborskom većinom koja diže ruke „kako novi ćaća kaže“. Ili, točnije, što jedino redikulozni Ivan Pernar uporno viče sa saborske klupe: kako zapovijede iz Washingtona, a posreduju iz Bruxellesa.

E, da nije nogirao Ivanu…

Pa kada desni ekstremisti trkeljaju o Hrvatskoj kao „napokon ostvarenom tisućljetnom  državotvornom snu“, „nacionalnom preporodu“ s dubokim korijenjem u Domovinskom ratu i zemlji koja je sposobna udariti šakom o stol relevatne međunarodne politike – što je dosad jedini u povijesti s ovih prostora bio u stanju i činio jugoslavenski maršal Josip Broz Tito – nisu svjesni ključne činjenice: unatoč ustavnoj odredbi iz čl. 2. st. 1., RH nema „neotuđiv, nedjeljiv i neprenosiv“ suverenitet. Pa logikom stvari, nije ni samostalna niti neovisna te ne može samostalno odlučivati o vlastitoj sudbini, nego je to „u nadležnosti“ Washingtona i posredno Bruxellesa. To i politički analfabet Donald Trump bolje znade od Kolinde Grabar-Kitarović i Andreja Plenkovića, a o nekakvim, bujancima i tom društvu da se i ne govori.

Ako si nećemo lagati, Bijedna se Naša svjesno i službeno odrekla u korist EU-a svog ionako surogat-suvereniteta (nedjeljivog i neprenosivog? Sic), a zapravo licencije državnosti, uvjetno odobrene 1991./92. u užem interesnom klubu Washington-Berlin-Vatikan. Da nije bilo te „više sile/volje“, nikakav Domovinski rat i narodne krvave gaće ne bi pomogli „Hrvaticama i Hrvatima“ ostvariti „tisućljetni državotvorni san“. Ovako, sve je uređeno kako je isprogramirano već uoči srpsko-hrvatsko-bošnjačke makljaže i kako ima biti ubuduće glede i u svezi pitanja hrvatskog suvereniteta, samostalnosti i neovisnosti. Potpisima predsjednika RH Ive Josipovića i premijerke Jadranke Kosor,  Bruxelles je Bijednoj Našoj od 1. srpnja 2013. glavni grad, u njemu su joj vlada i vojni stožer, a u Strasbourgu parlament. Dakako, na transatlantski daljinac.

I to je to. Sve drugo su Grimmove bajke u koje, ako se baš previše ne naliju, teško mogu vjerovati čak i najzadrtiji desni radikali koji sada sanjaju rajski preporođenu Hrvatsku u toplom, roditeljskom zagrljaju Donalda Trumpa. Malo morgen? E, da nije onomad nogirao iz bračne lože Hrvaticu Ivanu, blagostanju domovine njezinih slavnih predaka samo bi nebo bilo granica.