Doživljava li Vučić Srebrenicu kao poklon?

Izdvajamo

• Aleksandar Vučić za sebe, bezbeli, misli da je Srbin. Da li to on doživljava kao poklon? Ako ne, trebao bi doći i reći Mladiću mrš. 8372 puta. Ali ne ako to Bošnjaci žele. Nije on tu da ispunjava želje Bošnjaka. Na kraju krajeva on ne zna ni šta je time rekao. Neki ga Bošnjaci žele, neki ne žele, a nekima je svejedno. On je mislio da li ga tamo želi Bakir Izetbegović. Taj, međutim, nije sinonim za Bošnjake, baš kao ni Naser za Srebrenicu. Ako se vodi tim kriterijem, njegova posjeta će imati efekt kao, naprimjer, i Tadićeva. Nikakav. Nije poenta u mirenju političkih zvaničnika. Čak ni u mirenju naroda. Narodi nisu posvađani.

Povezani članci

• Podignuta najveća optužnica za organizirani i finansijski kriminal
• Šta žele Rusi?
• Naša stranka: Pokrećemo postupak pred Etičkim vijećem protiv Abdulaha Skake
• Predstavljanje svih kandidata Demokratske fronte – Željko Komšić u Sarajevu
• Dragan Markovina: Hrvatska i EU – novi politički izazovi
• Okupacija Volstrita

Foto: Flickr

Ideš tamo gdje se groblje s nebom spaja. Gledaš, gledaš, ne vidiš mu kraja. Sve pobijeno. Pomisliš da nisi i ti ubijen pa te to sad proživilo na Sudnji dan i čekaš da i drugi ustanu. Jer to je kao kraj svijeta. Sve mrtvo a sve opet nekako živo jer svjedoči. Što si ti ubijen? Zbog imena. Svaki isto odgovara. I tako 8.372 puta.

Piše: Amer Tikveša

Aleksandar Vučić kaže da će doći u Srebrenicu ako to žele Bošnjaci. Zamislimo da je rekao: „Dolazim u Srebrenicu po svaku cijenu. Da odam poštovanje žrtvama i podijelim sućut njihovim porodicama. Dolazim kao čovjek jer me se ta tragedija prije svega kao čovjeka tiče. Ne mogu od sebe odvojiti predsjedničku funkciju, ali smatram da ona može pomoći mnogima u Srbiji i Republici Srpskoj da urade isto što i ja. Samo ozbiljnim suočavanjem sa srebreničkom tragedijom, ljudskim prije svega, pomišljajući na svoju djecu na mjestu srebreničke, možemo doprinijeti da se takvo zlo ne ponovi ili da ga barem više niko ne počini u ime Srba.“ Bilo bi to značajnije od toga što neće da prihvati Rezoluciju o genocidu u Srebrenici i od toga što hoće da Švicarska izruči Nasera Orića Srbiji.

Kad je Orić u pitanju, njega se ne može uzimati kao sinonim ni za BiH ni za Srebrenicu, a o tome je potpisnik ovih redova pisao u prošlom tekstu. Na kraju krajeva, dosad, u pravnom smislu, u njegovom slučaju nema ničeg što bi se kosilo s međunarodnim pravom.

Kad je riječ o Rezoluciji, bez ozbiljne namjere za suočenjem s prošlošću, ona ne znači ništa. Ukoliko je, naprimjer, ne poštujete, od UN-a nećete pretrpjeti nikakve sankcije. Uostalom, ko još ozbiljno uzima UN? Tu birokratsku organizaciju koja okuplja haman sve zemlje svijeta a ne može hranom snabdjeti broj ljudi koje proizvođači oružja proizvodnjom ratova mogu poubijati. Bilo je Srebrenica i nakon nje, naprimjer u Južnom Sudanu, pa šta je UN učinio? Šta je učinio da zaštiti muslimane Burme? Da ne govorimo koliko je nemoćan kad je riječ o ratovima u arapskim zemljama.

Pa eto, BiH ne poštuje Konvenciju o ljudskim pravima i nikom ništa. Dakle, ako bi Srbija prihvatila Rezoluciju a ne ispoštovala je, kakva bi to korist bila? S obzirom na političku konstelaciju u Srbiji i na raspolućenost Vučića između ruskog govneta i američke torte i obratno, te između radikala i demokrata, to se ne može desiti. On mora pehlivaniti između priznavanja i nepriznavanja genocida. U slučaju Rezolucije, to bi značilo prihvatiti je a ne provesti je u djelo. Recimo, ne uvesti izučavanje srebreničkog genocida u obrazovni sistem. Jedina dobra posljedica toga bila bi što bi dio NGO sektora u Srbiji imao o čemu narednih 20 godina trubiti, eto, kako u Srbiji djecu neće da uče o genocidu iako su na to prisegnuli pred časnim UN-om.

S druge strane, otići na zvanično obilježavanje dvadesete godišnjice genocida, znači priznati ga iako to ne moraš izgovoriti javno. Tamo je sve obilježeno riječju genocid. Ne kao u Rezoluciji 11 puta, već 8.372 puta. Tamo ti i vjetar i zrak i voda, a zemlja pogotovo, govore tu riječ. Svjestan si toga i dobro znaš da ideš na mjesto GENOCIDA. Na mjesto gdje je svaki muškarac čije su ime čitali kao muslimansko ubijen, vrlo planirano sa svim mogućim grobnicama – primarnim, sekundarnim, tercijarnim… Svi ostali su protjerani, i to tamo gdje žive ljudi sa sličnim imenima. Ideš tamo gdje se groblje s nebom spaja. Gledaš, gledaš, ne vidiš mu kraja. Sve pobijeno. Pomisliš da nisi i ti ubijen pa te to sad proživilo na Sudnji dan i čekaš da i drugi ustanu. Jer to je kao kraj svijeta. Sve mrtvo a sve opet nekako živo jer svjedoči. Što si ti ubijen? Zbog imena. Svaki isto odgovara. I tako 8.372 puta.

„Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikog praznika srpskoga, poklanjamo srpskome narodu ovaj grad. I, napokon, došao je trenutak da se posle bune protiv dahija Turcima osvetimo na ovom prostoru“ – odjekuju ti Mladićeve riječi i pitaš se kako se tu osjeća neko ko sebe doživljava kao Srbina i šta ima reći na svoj poklon – hvala ili mrš?

Aleksandar Vučić za sebe, bezbeli, misli da je Srbin. Da li to on doživljava kao poklon? Ako ne, trebao bi doći i reći Mladiću mrš. 8372 puta.

Ali ne ako to Bošnjaci žele. Nije on tu da ispunjava želje Bošnjaka. Na kraju krajeva on ne zna ni šta je time rekao. Neki ga Bošnjaci žele, neki ne žele, a nekima je svejedno. On je mislio da li ga tamo želi Bakir Izetbegović. Taj, međutim, nije sinonim za Bošnjake, baš kao ni Naser za Srebrenicu. Ako se vodi tim kriterijem, njegova posjeta će imati efekt kao, naprimjer, i Tadićeva. Nikakav. Nije poenta u mirenju političkih zvaničnika. Čak ni u mirenju naroda. Narodi nisu posvađani. S Vučićeve strane najvažnija stvar bila bi pacifikacija Srbije. Onemogućavanje da Srbija više ikad učestvuje i u jednom ratu, osim ako se ne radi o ugrožavanju njenih granica, ili da ijednoj zaraćenoj strani više ikad na bilo koji način pomaže. Tu može pomoći njegov dolazak u Srebrenicu, ali samo ako on to želi i ako mu je želja uslovljena potrebom za istinskim suočavanjem s prošlošću. I sa sviješću o tome da je zločin u Srebrenici , makar ga on i ne zvao genocidom, počinjen u ime Srba. Da je taj „poklon srpskom narodu“ najveće breme na njegovim plećima koje treba skinuti. U suprotnom, tom će poklonu kad-tad morati pogledati u zube jer će mu ih ovaj sam pokazati.