Drago Bojić: Vođe i mase

Drago Bojić
Autor 18.9.2016. u 18:08

Izdvajamo

  • Biti politički osviješten, odgovoran i samostalan pojedinac, znači razotkriti „političku sljepoću“ vođa, njihovu lukavost i manipulacije, izaći iz zaslijepljene mase, tražiti druge mogućnosti i izlaze – ugledati vrata.

Povezani članci

Drago Bojić: Vođe i mase

Foto: klix.ba

Vođe su uvijek okružene vjernim poslušnicima, koje intimno preziru, ali ih trpe dok god im poslušno služe. Uz njih su tobože i „učene glave“, akademici, predstavnici kulturnih, obrazovnih i civilnih institucija, koji svoje društvene pozicije najčešće i zahvaljuju upravo vođi. Uz vođe su u pravilu i ušminkane hostese, stranačke i političke ikebane, koje služe kao predizborna koreografija. Vođe imaju i svoje špijune koji bdiju nad ponašanjem mase, prokazuju one koji se ne pridruže masi i koji se nedovoljno dive vođi.

Teško da ima išta tragikomičnije od predizbornih stranačkih skupova koji se ovih dana održavaju diljem Bosne i Hercegovine. Zbijaju se nacionalni i stranački redovi, okupljaju se mase oko svojih vođa koji tobože samouvjereno, ozbiljnih, smrknutih i zabrinutih lica, ispaljuju velike parole. Govore im o ljudskim pravima, a stalno krše ta prava, govore im o slobodi, a drže ih u ropstvu, govore im o dostojanstvu, a svakodnevno ih ponižavaju, govore im o svjetlijoj budućnosti, a stalno ih drže u prošlosti, govore im o božanstvu nacije, a izrabljuju nacionalna dobra, govore im o radnim mjestima, a nezaposlenih sve više, govore im o ljubavi prema zavičaju, a svoju djecu šalju u druge gradove i zemlje, govore im o ugroženosti od onih drugih, a najviše ih upravo oni ugrožavaju.

Sve to okupljena masa, oboružana nacionalnim i stranačkim rekvizitima,  oduševljeno i euforično, aplauzima i vikom, odobrava. Predizborno vrijeme možda ponajbolje razotkriva ljude, njihove nezajažljive ambicije, bolesnu usmjerenost na sebe, potrebu da se nešto bude. Što glomazniji plakati da se prekrije politička mizerija, što zavodljiviji politički slogani da se lakše zavara povodljive mase, što veće glave na plakatima da se sakriju male pameti, što ozbiljniji izraz lica da se prekrije nedostatak kompetencije, što bučniji predizborni skupovi da se ne čuje glas razuma, što više vanjskog sjaja i šminke da se zamaskira unutarnja bijeda i odsutnost duha, što više dodvoravanja i klanjanja vođama da se ne bi samostalno mislilo i djelovalo.

Nigdje tako brutalno precizno nije opisana odanost vođi, mentalni sklop mase i kolektivno ludilo, kao u satiričnoj priči Vođa srpskog književnika Radoja Domanovića (1873-1908), napisanoj prije više od jednog stoljeća. Slijepa poslušnost i idolatrijsko klanjanje vođama, patološka potreba da se pripada kolektivu, da se robuje gospodarima, učinila je ljude na ovim prostorima nesposobnima za samostalnost i individualnost, za kritičko mišljenje i distancu prema vođama i kolektivima, za političku kulturu koja preuzima osobnu i građansku odgovornost. Desetljećima se ponavlja isti scenarij na društveno-političkoj pozornici – kult vođe kojeg štuju i slijede omađijane i nemisleće mase.

Evo te priče u kratkim crtama: stanovnici jednog grada, pogođeni neimaštinom, glađu i vremenskim nepogodama, odlučuju da napuste svoj grad i da potraže bolje mjesto za život. Zbog međusobnog nepovjerenja, za vođu puta izabiru stranca – nepoznatog putnika koji se slučajno zadesio u gradu. Budući da je šutio cijelo vrijeme, smatrali su da je mudar i da ih baš on treba voditi. Od početka su na putu nailazili na razne prepreke i broj ljudi koji je slijedio vođu se stalno smanjivao, jer su stradavali. Na koncu su ostala samo trojica najvjernijih sljedbenika, umorni od dugog i teškog puta, očajni što su izgubili svoje najbliže, razočarani u vođu koji ih je vodio pogrešnim putem. A onda im vođa kaže da je od rođenja slijep. Oni, očajni i u smrtnom strahu, kako kaže pripovjedač, konstatiraju da ne znaju kuda će dalje.

Domanovićeva satirična priča svoje najbolje žive predstave doživljava u vrijeme predizbornih kampanja na stranačkim skupovima. Posvuda obezglavljene mase euforično, bučno i razulareno diviniziraju svoje vođe, klanjaju im se, plješću im i uvijek iznova, nakon tolikih prevara, uzaludno upiru svoje unesrećene i očajne oči očekujući da ih spase. A oni ih konstantno, od izbora do izbora, iz godine u godine, zavode, manipuliraju, ponižavaju, izrabljuju. Čini se da ovdje nije riječ samo o zatucanosti i političkoj neprosvijećenosti građana, nego i još više o njihovom mentalnom i psihičkom sklopu koji zahtijeva ozbiljne psihijatrijske tretmane.

Vođe su uvijek okružene vjernim poslušnicima, koje intimno preziru, ali ih trpe dok god im poslušno služe. Uz njih su tobože i „učene glave“, akademici, predstavnici kulturnih, obrazovnih i civilnih institucija, koji svoje društvene pozicije najčešće i zahvaljuju upravo vođi. Uz vođe su u pravilu i ušminkane hostese, stranačke i političke ikebane, koje služe kao predizborna koreografija. Vođe imaju i svoje špijune koji bdiju nad ponašanjem mase, prokazuju one koji se ne pridruže masi i koji se nedovoljno dive vođi. Vođe prate i bogati i ekonomski moćni ljudi, iz straha da im se ne bi zamjerili i tako riskirali svoj društveni i ekonomski status. Uz vođe su i lažno skrušene i pobožne žene, koje idu za njima nadajući se da će ih dodirnuti poput kipova svetaca. Za vođama trčkaraju i neki svećenici u „svetim haljinama“, slikaju se s njima, nazdravljaju im, želeći tako priskrbiti sebi društveni utjecaj i postizborne darove.

U odnosu na devedesete godine, mase koje idu za vođama su manje, jer su na tom kolektivnom političkom (nacionalnom) hodočašću, mnogi nastradali i stradavaju ili su otišli iz ove zemlje, ali oni koji su ostali i dalje slijede svoje vođe i slijedit će ih kao i u ovoj priči dok ih ne ostane šačica očajnika koji neće znati kuda dalje. Upravo to bi, primjerice, u konačnici mogla biti sudbina bosansko-hercegovačkih Hrvata koji ostaju vjerni svojim vođama, nadvijeni nad svojom osobnom i kolektivnom provalijom. Drugačije ne može ni biti, jer fanatično i mazohistički slijede političku sljepoću svojih vođa i destruktivnost njihovih nacionalnih političkih programa.

U mnoštvu pouka koje se mogu izvući iz ove priče, važna je i ta da slijepi vođa unatoč svim preprekama na koje nailazi na putu, ostaje na životu i s njim još nekolicina (trojica) najspretnijih i najvjernijih. To je slika i političkog stanja u Bosni i Hercegovini. Vođe, unatoč zloupotrebi položaja, neodgovornim upravljanjem općim dobrom, financijskim malverzacijama, služeći se prevarama, spletkama, ucjenama, potkupljivošću, ostaju stalno „na životu“. Vođe i ona najvjernija skupina njihovih sljedbenika ostaju na životu i jedini imaju korist od „politike“ koju zastupaju. Ostali su kolateralna šteta, „stradavaju“ na putu, polomljenih očekivanja i nada, upadaju u egzistencijalne i socijalne životne provalije. Ali ni oni što razočarani i frustrirani napuštaju masu, primjerice bosansko-hercegovačka dijaspora, nikad se do kraja ne oslobode idolatrijskog odnosa prema svome vođi i kolektivu kojem pripadaju.

Ne treba sažaljevati te takozvane „male obične“ ljude, koji uporno odbijaju da misle svojom glavom, koji očekuju spas od onih koji ih stalno zavode i varaju, koji su licemjerni i lažljivi, koji špijuniraju druge pa i svoje najbliže, koji ratoborno staju u obranu svojih vođa, a one rijetke koji ne slijede vođu smatraju odmetnicima i izdajicama. Već na početku puta u Domanovićevoj priči, slijepi vođa, „namršten i oborene glave“, udara u plot. Djeca vičući upozoravaju da postoje vrata, da se ne mora rušiti plot, ali stariji ih ušutkavaju, ruše plot i slijede vođu. Djeca su slika onih ljudi koji vide drugačije, bolje i dalje od vođe, ukazuju i na druge mogućnosti, nude rješenje, izlaz. Takve masa uvijek ušutkava, marginalizira, kolektivno usmrćuje. Biti politički osviješten, odgovoran i samostalan pojedinac, znači razotkriti „političku sljepoću“ vođa, njihovu lukavost i manipulacije, izaći iz zaslijepljene mase, tražiti druge mogućnosti i izlaze – ugledati vrata.

Drago Bojić
Autor 18.9.2016. u 18:08