Državnički poraz Zorana Milanovića

Autor/ica 👤Dragan Markovina 11.2.2014. u 08:25

Povezani članci

Prosto je nevjerovatno da je taj čovjek došao iz Zagreba, a ne iz neke europske metropole, imajući u vidu njegov dolazak i cjelokupno neznanje, amaterizam i kolonijalno ponašanje koje je pri tom ispoljio. Dakle ako je već želio doći u posjet isključivo HDZ-u, da bi dao podršku njihovoj politici, mogao je to i otvoreno reći, pa na povratku dogovorit buduću koaliciju s Tomislavom Karamarkom. A ako pak nije došao s namjerom podrške toj partiji, nego pod krinkom nekakvog posjeta ‘ugroženim’ Hrvatima, mogao je barem na putu do zgrade gradske uprave svratit do mostarskog SDP-a. Em je riječ o još uvijek sestrinskim strankama, istog imena i de facto identičnog logotipa, em je predsjednik te partije u gradu Hrvat. Kako međutim čovjek nije uradio ništa od navedenog, ostaje doista nejasno iz kojih se razloga hrvatskom premijeru sviđa uloga Sejde Bajramovića u mostarskom kaosu?

Piše: Dragan Markovina

Dva dana po okončanju žestokih demonstracija u Bosni i Hercegovini, hrvatski premijer Zoran Milanović odlučio je posjetiti Mostar. Pravdajući tu odluku činjenicom da je riječ o jedinom multietničkom gradu u Bosni i Hercegovini. Nešto je u tom gradu i govorio, uglavnom posve nebitno i bez smisla, koristeći se izrazima poput šutanja i slično. Zahvaljujući čudnoj koincidenciji, istog dana je i srpski, nominalni vicepremijer, a faktično najmoćniji čovjek u zemlji Aleksandar Vučić pozvao u posjet Beogradu dvojicu vodećih političara iz tzv. Republike Šumske, da se poslužimo riječima Pere Lukovića, Milorada Dodika i Mladena Bosića. Što je bio moment u kojem smo, po tko zna koji put svjedočili demonstraciji suptilnih nijansi između hrvatske i srpske politike. Dok je srpska brutalno-iskrena, hrvatska joj uporno pokušava parirati hinjenom naivnošću i dobronamjernošću. Je li riječ o istoj stvari, samo u drugom pakovanju, neka čitatelji sami presude. No kako nas ovdje u prvom redu zanima hrvatski premijer Milanović, vrijedi podrobnije analizirati motivaciju i krajnji cilj njegovog dolaska, ali i učinke koje je taj potez polučio.

Dakle naš vrli premijer Milanović došao je u, kako sam reče, multietnički Mostar, čiju multietničnost ni na koji način nije konzumirao. Prosto govoreći čovjek se ukazao u monstr-objektu HDZ-a, održao govor pun nesuvislosti i općih mjesta, a zatim u prijateljskom razgovoru s Draganom Čovićem i ostatkom vrhuške spomenute partijske organizacije prošetao do spaljene zgrade gradske uprave. Sve to uz esktatično odobravanje središnjeg dnevnika Hrvatske televizije, pri čemu se nikako nije moglo dokučit tko je u cijeloj priči zadovoljniji tim ukazanjem. Voditeljica dnevnika ili Marin Topić predstavljen pod egidom slučajnog prolaznika. I tako dođosmo do suštine ovog posjeta. Zoran Milanović je zapravo u Mostar došao u posjet napaćenom vodstvu Hrvatske demokratske zajednice, valjda da im pruži podršku, što li? Zaboravivši pri tom spomenuti socijalni kolaps grada u koji je došao i bijedu svakodnevnice u kojoj živi većina građana tog grada, a kojim, gle čuda, već više od 20 godina upravlja taj isti HDZ. S obzirom da je propustio reći koju riječ na temu socijalne bijede i odgovornosti prijateljske zajednice za istu, ujedno spominjući nekakvo šutanje te nesretne zemlje od strane raznih, pa i međunarodnih faktora, s obzirom da istovremeno nije posjetio nijednu drugu stranku osim HDZ-a, pa čak ni prostore SDA, koji su također izgorili, ne preostaje nam ništa drugo, osim zaključka da je Milanović došao pružiti podršku politici HDZ-a. Što je Marin Topić potpuno ispravno prepoznao, proglasivši ovaj posjet povijesnim.

Kad smo se oko toga složili možemo prijeći na Priopćenje Predsjedništva Županijskog odbora HDZ-a BiH Hercegovačko-neretvanske županije od 7. veljače. U kojem stoji da je oko 16.00 sati grupa od 350 nacionalnih i politički instruiranih, organiziranih huligana prešla iz Istočnog u Zapadni dio grada, s namjerom da paleći objekte, izazove međunacionalnu mržnju i uvede grad u ratno stanje. Da je tome tako, ključni dokaz pronađen je u činjenici kako su spomenuti huligani skandirali ‘Ovo je Bosna’. Do ovog priopćenja moglo se doći jednim klikom miša. Čime dolazimo do jednog logičnog pitanja. Dakle ili je Zoran Milanović, koji je k tome političku karijeru započeo radeći u Ministarstvu vanjskih poslova, toliko neozbiljan, nemaran i nesposoban, da je prije nego se odlučio na ovako snažnu gestu u vidu državničkog posjeta, propustio informirati se o tome kome ide dati podršku, ili on jednostavno u ovom priopćenju ne vidi ništa sporno? Što god da je od ove dvije opcije odgovor na postavljeno pitanje, riječ je o potpunoj političkoj i profesionalnoj dezorijentiranosti. Jer ne samo što županijski hadezeovci u strahu od narodnog bijesa u javni prostor uvode nepostojeće kategorije Istočnog i Zapadnog Mostara, kao da je, bože mi prosti, riječ o dva grada, a ne o jednom gradu u kojem je hadezeovac Bešlić jednako gradonačelnik svakom građaninu Mostara, nego je ovdje riječ o nečem još pogubnijem. Implikacijom da su neki huligani prešli iz jednog grada s velikim početnim slovom, u drugi grad s isto tako velikim početnim slovom, da se naslutiti kako bi u budućnosti vrijedilo takvu mogućnost prevenirati uspostavljanjem fizičke granice. U čemu se HDZ već odavno dobro uvježbao. No ovdje i pored dosad analiziranog užasa postoji i još jedna razina problema. Koja se krije u izokrenutim tezama, zahvaljujući kojim se neka fantomska, instruirana skupina huligana, optužuje da potajno i podmuklo radi, nešto što županijski HDZ radi ovim priopćenjem otvoreno. Dakle manipulira javnošću u smjeru izazivanja ratnog stanja i multietničkih napetosti. Ne postoji naime nijedan dokaz za tako ozbiljnu optužbu, kao ni za tezu da nije riječ o klasnim i zajedničkim prosvjedima svih građana Mostara. Kao što također ne postoji dokaz za tezu o skandiranju Ovo je Bosna, a ne Ovo je Mostar, što se i doista skandiralo.

I nakon svega, ostaje nam opet Milanović. Jer prosto je nevjerovatno da je taj čovjek došao iz Zagreba, a ne iz neke europske metropole, imajući u vidu njegov dolazak i cjelokupno neznanje, amaterizam i kolonijalno ponašanje koje je pri tom ispoljio. Dakle ako je već želio doći u posjet isključivo HDZ-u, da bi dao podršku njihovoj politici, mogao je to i otvoreno reći, pa na povratku dogovorit buduću koaliciju s Tomislavom Karamarkom. A ako pak nije došao s namjerom podrške toj partiji, nego pod krinkom nekakvog posjeta ‘ugroženim’ Hrvatima, mogao je barem na putu do zgrade gradske uprave svratit do mostarskog SDP-a. Em je riječ o još uvijek sestrinskim strankama, istog imena i de facto identičnog logotipa, em je predsjednik te partije u gradu Hrvat.

Kako međutim čovjek nije uradio ništa od navedenog, ostaje doista nejasno iz kojih se razloga hrvatskom premijeru sviđa uloga Sejde Bajramovića u mostarskom kaosu?