Europska lekcija financijerima PTSP-a i socijalne isključivosti: „Hrvati, urazumite se!“

Marijan Vogrinec
Autor 18.3.2018. u 09:35

Izdvajamo

  • Na intervenciju radikalnog saborskog zastupnika i umirovljenog generala HVO/HV-a Željka Glasnovića - koji trdi da živi u udbaško-komunističkom kalifatu (sic) i među skojevkama dlakavih nogu (sic), a ne u hrvatskoj državi po mjeri hrvatskog naroda - odobrena je pripadnicima HVO-a i njihovim obiteljima isplata oko 200 milijuna kuna „duga“. Materijalna prava tih ljudi u BiH, od kojih mnogi nisu u Domovinskom ratu, ni prije niti poslije nogom kročili na tlo RH, ista su kao i ratnih veterana 1991.-1995. u Hrvatskoj.

Povezani članci

Europska lekcija financijerima PTSP-a i socijalne isključivosti: „Hrvati, urazumite se!“

Foto: Dusko Jaramaz/PIXSELL

U samo dva mjeseca otkako je od 1. siječnja 2018. godine stupio na snagu  Zakon o hrvatskim braniteljima, tzv. šatoraški lex Glogoški-Medved, s nevjerojatno proširenim, skupim i vremenski neograničenim bildanjem svakovrsnih veteranskih prava – proširenih i na članove njihovih obitelji te na bivše pripadnike HVO-a s obiteljima u BiH – prijavilo se više od 4000 „novooboljelih“ od PTSP-a, kao „posljedice sudjelovanja u Domovinskom ratu“. Više od 80.000 ljudi s priznatim statusom hrvatskog branitelja, iz registra od oko 505.000 veterana, stalni su korisnici invalidnina i mirovina po toj osnovici. U prosjeku dvostruko/trostruko viših od civilnih, čak za puni radni staž. Među njima je više od 35.000 ratnih veterana (pravih i lažnih), kojima je PTSP uporišna točka u povijesti bolesti 

Marijan Vogrinec

Umišljeni bolesnik Argan, jamačno iz 17. stoljeća u Parizu, ali može bilo gdje i bilo kada, mala je beba prema unificirano izmišljenom bolesniku, braniteljskom Hrvatku s kraja 20./početka 21. stoljeća u RH, a to ne može bilo kada i bilo gdje. Samo jučer, danas i valjda ne još dugo sutra, i samo u postdomovinskoratnoj Hrvatskoj, gdje se dokaziva hipohondrija „stručno“ i službeno preimenuje u „dokaziv“ posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) i uredno plaća iz džepa svih poreznih obveznika. Da je genijalni Jean-Baptiste Poquelin, globalno poznat kao Moliѐre, pisao humorističnu satiru u postdomovinskoratnoj Hrvatskoj, a ne pred smrt 1673 u Francuskoj Kralja Sunca, Bogomdanog, Luja XIV., njegov bi „Umišljeni bolesnik“ nedvojbeno bio znatno i bodljikaviji i zanimljiviji. Ovako, Bijedna Naša još čeka svog Moliѐrea.

Srećom, dočekala je makar Pavu Marinkovića koji se – na opće zgražanje stalno budnih „domoljuba“ – u svom satiričnom filmu „Ministarstvo ljubavi“ dohvatio veselih ratnih udovica, koje uredno inkasiraju državni novac za ubijene/nestale muževe, a uredno žive u divljim brakovima – kao udovice. Ako su Balkanci u ičemu talentirani, to je nedvojbeno do savršenstva istreniran sport izvlačenja novca iz državne blagajne.

U samo dva mjeseca otkako je od 1. siječnja 2018. godine stupio na snagu  Zakon o hrvatskim braniteljima, tzv. šatoraški lex Glogoški-Medved, s nevjerojatno proširenim, skupim i vremenski neograničenim bildanjem svakovrsnih veteranskih prava – proširenih i na članove njihovih obitelji te na bivše pripadnike HVO-a u BiH, kao vojne sastavnice nerealizirane Hrvatske zajednice/Hrvatske republike (HZ/HR) Herceg-Bosne i članove njihovih obitelji – prijavilo se više od 4000 „novooboljelih“ od PTSP-a, kao „posljedice sudjelovanja u Domovinskom ratu“. Više od 80.000 ljudi s priznatim statusom hrvatskog branitelja, iz registra od oko 505.000 veterana, stalni su korisnici invalidnina i mirovina po toj osnovici. U prosjeku dvostruko/trostruko viših od civilnih, čak za puni radni staž. Među njima je više od 35.000 ratnih veterana (pravih i lažnih), kojima je PTSP uporišna točka u povijesti bolesti.

1kdzm2nwkcgnzu8qrmkui007t77

Foto: portalnovosti.com

U ekstremnim stučajevima – npr. 100-postotnog ratnog invalida prve kategorije Đure Glogoškog, šatoraškog kolovođe 555-dnevne pobune 2014./2015. godine u Zagrebu na Savskoj cesti protiv SDP-ove koalicijske vlasti – može se i za tek pola ratne godine inkasirati 25.000 braniteljskih kuna mjesečno. Doduše, s 3800 kuna po osnovi „tuđe njege“, koju s pripadajućim socijalnim i mirovinskim naknadama pruža vlastita žena, ali… Nema veze što taj, koji „ne može bez tuđe njege“, samostalno vozi automobil srednje klase, a svakih mu ga sedam godina besplatno kupuju porezni obveznici. Ni to nema veze, jelte, što oboljeli od PTSP-a ima vozačku dozvolu i oružni list, što jest čudno jer formalno – s obzirom na medicinske indikacije/manifestacije tog oboljenja – u svakom trenutku može „pošandrcati“ i postati opasan za okolinu?

„Ratni“ zaborav dolazi na naplatu

Porezni obveznici RH, uz neumjerenu rastrošnost svih vlada, izdvajaju za materijalna i ina braniteljska prava oko sedam milijardi kuna godišnje, uključivo sufinanciranje oko 1350 veteranskih i stradalničkih udruga i više od milijarde kuna kroz Ministarstvo hrvatskih branitelja. Trošenje tog silnog novca ni ne pokušava se ozbiljno kontrolirati. Status vlasnika HB iskaznice podrazumijeva cijeli set povlastica – od prava na dionice profitabilnih tvrtki, prednosti u stambenom zbrinjavanju (kuće i stanovi, besplatno ili povoljnim kreditom), zapošljavanja, upisa i školovanja djece do bespovratne pomoći u samozapošljavanju ili pokretanju vlastitih businessa, itsl. Vrlo je unosno biti hrvatski branitelj – pa još i ratni invalid ili, ako se baš ne vide tjelesna oštećenja, oboljeli od PTSP-a – u zemlji kojoj životni standard strmoglavo pada, iz koje se godišnje iseljava oko 80.000 mahom mladih ljudi, cijele obitelji, a bijela kuga odnese rodilištima 17.000 beba. Lani je bilo toliko manje rođeno u odnosu na broj umrlih, što je nezabilježno u odnosu na sve godine u prošlim desetljećima.

Novim braniteljskim paragrafima – koje su sastavljali šatoraški drugovi Đuro Glogoški i nakon Pirovog provlačenja HDZ-a kroz iglene uši parlamentarnih izbora te blamaže s Mijom Crnojom imenovani braniteljski ministar Tomo Medved s interesnim krugom istomišljenika – ukinuta su vremenska ograničenja za priznavanje statusa branitelja te oboljenja kao posljedice ratnog angažmana. Dotad je vrijedilo ograničenje: tko se do 2010. godine nije prijavio za dokazivanje statusa branitelja u Domovinskom ratu ili ratnog vojnog invalida, prošla baba s kolačima. Ako 15 ili nešto više godina nekom nije bilo dovoljno za sjetiti se je li ratovao u HV/HVO-u, u kojoj postrojbi i pod čijim zapovjedništvom, odnosno je li ranjen ili stradao na drugi način, krajnje je dvojbeno gdje je uistinu bio i što je radio 1991.-1995. Država te zaboravne više nije uzimala ozbiljno, što je sasvim u redu. No, šatoraški su debelo kompromitirani vođe uspjeli novim veteranskim paragrafima naplatiti premijeru Plenkoviću svoje performanse za dolazak HDZ-a na vlast.

Od sada će se svatko – dok ne umre – moći makar u dobi od sto godina „sjetiti“ da je ratovao „za slobodu hrvatskog naroda, za hrvatsku državu i za sve što danas imamo (sic) u samostalnoj, neovisnoj i suverenoj (sic) hrvatskoj državi“. Gdje su nedodirljive svetinje „dignitet Domovinskog rata i dostojanstvo hrvatskih branitelja“. A to košta što košta i – amen. Do daljnjega, nikakva rasterećenja ne trebaju očekivati. Rečenim se ograničenjima dosad branilo porezne obveznike od ratnoprofiterskih izrabljivanja, najezde lažnih branitelja i ratnih vojnih invalida, ali i suzbijalo kriminal u liječničkim i braniteljskim povjerenstvima za odobravanje tih statusa. Zapravo, kruha bez motike. Primjerice, liječnik Drago Rubala, popularni voditelj narodnjačkih emisija na lokalnom zagrebačkom radiju/televiziji, obogatio se prodavanjem lažnih invaliditeta i zaglavio na robiji. Odgulio je svoje i eto ga opet na medijskoj sceni.

Osim što su ukinuta vremenska ograničenja za prijavljivanje statusa branitelja i ratnog vojnog invalida, pa 4000 najbržih već tapka pred šalterima s kojih se redovito i pouzdano svaki mjesec dijeli ta vrst unosnih državnih apanaža, dosadašnjim su korisnicima podebljane invalidnine i mirovine. Za oko 80.000 nezaposlenih veterana uvode se mjesečne naknade od 1000 kuna. Na intervenciju radikalnog saborskog zastupnika i umirovljenog generala HVO/HV-a Željka Glasnovića – koji trdi da živi u udbaško-komunističkom kalifatu (sic) i među skojevkama dlakavih nogu (sic), a ne u hrvatskoj državi po mjeri hrvatskog naroda – odobrena je pripadnicima HVO-a i njihovim obiteljima isplata oko 200 milijuna kuna „duga“. Materijalna prava tih ljudi u BiH, od kojih mnogi nisu u Domovinskom ratu, ni prije niti poslije nogom kročili na tlo RH, ista su kao i ratnih veterana 1991.-1995. u Hrvatskoj.

glasnovic1

Foto D. Kovačević

Hrvatski branitelji su, uz političare i Katoličku crkvu, najpovlaštenija kasta u društvu i to nije pravo većini građana, smatraju ih parazitima, koji ne dijele težak život većine. Među tom većinom je oko 330.000 ljudi s blokiranim računima zbog 43 milijarde kuna duga bankama, komunalnim tvrtkama, teleoperaterima, stambenim zadrugama i inim vjerovnicima. Policija i sudovi dnevno izbacuju iz domova desetak ovršenih, nerijetko cijele obitelji. Problem ovrha je legalizirana pljačka građana, kao i dužničko ropstvo. U tim okolnostima, na braniteljsku se kastu gleda kao na materijalno povlašteniju skupinu od tzv. običnih građana. Političari i vođe veteranskih udruga – doduše, ne svi – izravni su krivci za to što su, osobito nakon 555 dana javne sramote s braniteljskom šatrom na Savskoj cesti 66, ratni veterani postali negativci. Javnost ih doživljava kao dobro potkožene i politički tetošene društvene parazite, koji ne suosjećaju i ne dijele sudbinu ostalih u RH.

Na spomen hrvatskih branitelja, često će se u intimnijim krugovima čuti da su to ljudi koji ubijaju dane po kafićima i kladionicama, jalovo politiziraju, na stranački ZNA SE mig uvijek se jedno te isti – zamotani u trobojnice, u vojnim odorama ili bez, s nekim radikalnim parolama, itsl. – dernjaju po javnim prostorima o svojim „zaslugama za slobodu i sve što danas imamo u demokratskoj Hrvatskoj“. Neizostavna je matra, koja je razumnim ljudima već izašla navrh glave, o „dignitetu Domovinskog rata i dostojanstvu hrvatskih branitelja“. Kao da je to većini građana upitno i kao da ih netko uopće ugrožava. Ali jest upitno i nedopustivo da su – u odnosu na hrvatske branitelje te političare i Crkvu –  ostali žitelji RH građani drugog reda. Država je do neba kriva za nezdravo stanje podjela, nezadovoljstva, socijalnih i inih nepravdi, itsl.

Europska komisija je upravo opalila zvučnu pljusku premijeru Andreju Plenkoviću i njegovoj vladi zbog neprovođenja tzv. ozbiljnih strukturnih reformi ali, znakovito, i zbog pretjeranih braniteljskih povlastica. Kakvih nema nigdje u civiliziranom svijetu. Europska je komisija još prije dvije godine upozorila vlasti RH na nesklad izdataka za branitelje i ostalih socijalnih naknada, kojom se politikom favorizira branitelje i njihove obitelji, a primjenom imovinskog i dohodovnog cenzusa znatno zakida sve ostale. „Za neke opće programe primjenjuju se strogi kriteriji“, poručio je Bruxelles ožujka 2016., „među ostalim imovinski i/ili dohodovni cenzus i gornja granica, kao što je slučaj sa zajamčenom minimalnom naknadom. U sklopu ostalih programa, koji su usmjereni na posebne kategorije, kao što su branitelji i njihove obitelji, primjenjuje se univerzalni pristup.“ Nakon dvije godine, Europska komisija opet ima pod povećalom braniteljske apanaže te i dalje drži – „ništa niste poboljšali“, tvrde – da sustav socijalne zaštite nije učinkovit niti je socijalno pravedan.

Plenković nema hrabrosti ni znanja

Bruxelles ocjenjuje da se braniteljske apanaže tzv. univerzalnim pristupom dodjeljuju bez gornje granice i neovisno o imovinskom cenzusu. „Stoga se čini“, ustvrdili su u izvješću Europske komisije, „da trenutačna struktura sustava ugrožava njegovu učinkovitost i u pogledu pravednosti i u pogledum primjerenosti. Stanje bi se moglo popraviti ujednačavanjem kriterija prihvatljivosti i dodatnom konsolidacijom naknada. To se čini iznimno potrebnim s obzirom na trenutačna fiskalna ograničenja i činjenicu da se samo neznatan udio proračuna za socijalnu skrb troši na najugroženije skupine.“ Braniteljski ministar Tomo Medved oglušio se o sugestiju iz Bruxellesa da se ujednače pravila u tom području, što on ne bi smio učiniti da nije imao prešutnu potporu predsjednika vlade, nakratko Tihomira Oreškovića, pa već znatno duže i Andreja Plenkovića. Svesti veteranska primanja na razumnu mjeru zapravo znači sniziti ih, primjereno financijskoj snazi države i potrebama svih ostalih građana.

Plenković nema te hrabrosti ni znanja učiniti ono čega su se ustručavali svi njegovi prethodnici, licemjerno tapajući potpori četrdesetak najratobodnijih/“najdomoljubnijih“ vođa veteranskih udruga – za koje ni sami ne znaju koliko malo imaju članova – jer je izborna špekulacija uvijek jači razlog od pravednosti. A hlebinci im sljepački i dalje na izborima daju glasove.

Nakon stupanja na snagu novog Zakona o hrvatskim braniteljima, veteranima (i tima što će tek dobiti HB iskaznicu ili steći „invalidnost“, sic) znatno povoljnijeg, Bruxelles se oglasio još oštrijim tonom, jer su „hrvatske vlasti odlučile proširiti povlastice ratnim veteranima i njihovim obiteljima, a malo je učinjeno da ih se (re)integrira na tržište rada“. To je najveći krimen hrvatske države: stotine tisuća mladih ljudi izvukla je s radnih mjesta 1990-ih i poslala u rat, u međuvremenu dopustila profiterima neviđenu,  masovnu pljačku tzv. gospodarskih subjekata i druge imovine, gdje su imali radna mjesta, a demobilizacija te mladeži nakon 1995. godine okončana je umirovljenjima. Do jučer mladež iz studentskih predavaonica ili iz kafića, odnosno zaposlenici na pouzdanim radnim mjestima, pa ratnici u obrani domovine i nakon samo četiri godine ili još manje – penzići! Gotovo golobradi, pa umirovljenici, većina u punoj radnoj snazi.

Nerazumnim, reklo bi se veleizdajničkim potezom režima Franje Tuđmana, krupan je socijalni  problem nakon 1995. – što s tolikim mlađim ljudima, kojima su ukinuta radna mjesta, a više nisu potrebni vojsci i policiji – rješavan umirovljenjem. Na teret poreznih obveznika, kojih je bivalo sve manje (sada oko 1,3 milijuna zaposlenih na 1,2 milijuna umirovljenika ruši sustav), ali još više na štetu standarda civilnih penzića, odnosno samih veterana. Prvih godina, kad su se bivši ratnici osjetili nepotrebnima, društveno odbačenim, neki se odali alkoholu i inim porocima, zaredala su samoubojstva. Dosad ih je više od 3000 dignulo ruku na sebe. Država je bila dužna odužiti im se dostojno njihovim potrebama. Zdravstveno i na svaki drugi način zbrinuti invalide i stradalnike, oboljelima i radno nesposobnim omogućiti pristojan život u zajednici, a najveći dio ostalih demobiliziranih ratnika integrirati u svijet rada, gdje će se naći korisnima sebi i društvu, osjećati zbog toga osobno zadovoljstvo. Opet se osjećati ljudima.

To nije učinjeno. Osobno zadovoljstvo i osjećaj korisnosti sebi i zajednici ne mogu se kupiti novcem. Mladom je ratnom penziću bez i dana radnog staža, s mirovinom ili invalidninom dvostruko/trostruko većom od očeve za puni radni vijek, učinjeno veliko zlo. Ne smije država – ma koja politika obnašala vlast – prati svoju nečistu savjest na tuđi račun i na tako nedostojan način. Bruxelles opetovano upozorava Banske dvore na taj smrtni grijeh tzv. državotvorne/državne politike, ali ni jedan ga premijer niti ne pomišlja okajati. Da samo pisne o tome, eto učas tri nove „braniteljske“ šatre sa svim već viđenim svetim slikama, šahovnicama bijelog početnog slova i gromoglasnim „Zovi, samo zovi…“. Posred Markovog trga u Zagrebu najveća, a manje na Savskoj 66 pred Medvedovom nastambom i na Prisavlju pred HRT-om.

Predsjednik Hrvatskog generalskog zbora Pavao Miljavac, upitan otkud odjednom 4000 zahtjeva za priznavanje statusa ratnog vojnog invalida, kazao je televiziji N1 Hrvatska u svom znanom izmotavajućem stilu da je to „dosta kompleksno pitanje“ i, dakako, uhvatio se za štaku novih braniteljskih paragrafa. Kao da je to nekakav alibi.

zabranitelji

Foto: portalnovosti.com

„Donesen je novi zakon kojim je omogućeno stjecanje statusa ratnog vojnog invalida, za što je više razloga“, rekao je u intervjuu. „Za vrijeme ministrice Jadranke Kosor je ukinuta ta mogućnost, pa je sada vraćena natrag. To je period u kojem se mnogo ljudi liječilo od PTSP-a. Oblik smetnji se može dogoditi i nakon više od 20 godina. Nisam ni ja to znao, ali stručnjaci dokazju da je moguće da se pojavi nakon toliko godina. Veliki broj, oko 80.000 branitelja je na skrbi, možda su mnogi vidjeli rješenje svog problema na ovaj način. Na resornom sastanku se o tome raspravljalo, komisije će biti rigorozne i prolazit će se kroz tri stupnja. Ako je netko stvarno bolestan, tom se čovjeku mora pomoći.“ To nije sporno da se mora pomoći, ali da je takvih 4000 čim su osvanuli paragrafi koji to omogućuju, izvan je svake pameti.

Svojedobno je pomoćnik ministra branitelja Bojan Glavašević umalo ostao bez glave kad je šatorašima ironično nabacio čuđenje: kako je moguće da su među hrvatskim braniteljima cijele armije oboljelih od PTSP-a, a među srpskim napadačima ili nema takvih bolesnika ili ih je, pak, toliko malo da se za njih ni ne zna? Sin ubijenog 1991. na Ovčari HRT-ovog dopisnika iz vukovarskog kraja Siniše Glavaševića istog se časa našao na šatoraškom popisu za ultimativnu smjenu, uz SDP-ova ministra branitelja Predraga Matića-Freda i njegovu pomoćnicu Vesnu Nađ. Tako su to „domoljubi“ radili tada i, dirne li se u samo jednu lipu njihovih „stečenih prava“, radit će opet. Bilo kome, bilo kada i bilo gdje. Kamioni s cjepanicama za logorske vatre su spremni.

Ali, Europska komisija pritišće HDZ-ovu vladu premijera Andreja Plenkovića tvrdnjom da RH ima previše ratnih veterana sa statusom invalida, da su im prava neopravdano nabildana i da treba smanjiti braniteljske naknade. „Ja u to ne bih ulazio“, izmotava se predsjednik Hrvatskog generalskog zbora u čijim je redovima nekolicina članova (npr. Ivan Bobetko, sin pokojnog general-potpukovnika JNA i stožernog generala HV-a Janka Bobetka), koji se diče generalskim činovima i prinadležnostima, a nikad nisu službeno unaprijeđeni u taj vojni status. „To ide na dušu onima koji sjede u komisiji, koji daju status nauštrb nekog tko je bio na ratištu. Morate znati da hrvatski branitelj bez invaliditeta nema povlastice (nije točno, ima sve povlastice i imat će nove, osim mirovine i invalidnine, op. a.), nego tek nakon 30 posto invaliditeta se osjeti nešto na mirovini. Puno se govori o tome zašto se nisu integrirali u društvu, oni sada imaju 55 i više godina, a i mladi teško dobivaju posao.

„Nakon rata su poremećeni odnosi“

To je ozbiljan problem. Oko 200.000 branitelja radi, ali mnogi nisu imali stari posao kada je rat završio. Jedno je koliko njih će se prijaviti, ako se dignu kriteriji, a drugo koliko će ih dobiti status. Svi govore da se PTSP lako utvrdi.“ Treba li između redaka čitati da je tzv. lex Glogoški-Medved zapravo prijevara? Kolovođe hinjenog bunta su se namirili (npr. Josip Klemm milijunskom dugogodišnjom zaštitarskom koncesijom na plaži Zrće u Novalji, poznatom ljetnom divljalištu svjetske mladeži na otoku Pagu), odradili su predizbornu ZNA SE „Oba su pala, oba će pasti“ zadaću na Savskoj 66 i sada se može mirno trenirati strogoću na onima koji dosad nisu znali da su bili u Domovinskom ratu, da su njemu ranjeni, ostali bez dijelova tijela ili oboljeli od PTSP-a. Jer, državni proračun – što jest, jest – nije žvakaća guma. Ne baš tim riječima, ali umirovljeni general Pavao Miljavac priznaje i to da je država uništila radna mjesta dok su se radnici – za čije babe zdravlje? – po bojištima nosili glave u torbi. I gubili ih.

satorasi_obasupala_FAH

Foto: FAH

„Oni su već sada trebali biti pred mirovinom“, kazao je Miljavac televiziji N1 Hrvatska. „Nakon rata su poremećeni odnosi, nije rat samo gubitak u mrtvima, koliko ostavlja posljedice na sve. To je složen problem. Privatizacija je imala svog odjeka. Da nije bilo rata, ne bi bilo ni tih problema.“ Itekako bi ih bilo, ali uz velik socijalni bunt, uz prevarene i opljačkane radničke mase na ulicama i trgovima. Kreatori notornog pretvorbenog kriminala, zajedno s režimom prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana koji je to dopustio, morali bi pod hitno tražiti azil u nekom bantustanu bogu iza nogu. Ne bi to prošlo kao što je prošlo dok su ljudi pod zračnim uzbunama masovno drhtali po skloništima, preživljavali teške ratne dane o kruhu i vodi, a vojno sposobni građani natjeravali se s neprijateljem (otpornim na PTSP? – sic) po šumama i gorama Bijedne Naše. Inkognito, nepozvani i po Bosni ponosnoj.

Ugledna ekonomska analitičarka Vedrana Pribičević, profesorica u Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta, drži da nije dobro za Hrvatsku što joj Europska komisija prigovara zbog prekomjernog i financijski prenapregnutog tetošenja svojih ratnih veterana. „To nije dobro ni za branitelje“, kaže. „Takvim tretmanom onemogućuje im se da pristupe tržištu rada. Osim egzistencije, znatno su gore posljedice po psihičko zdravlje i njihovo socijalno isključivanje. Tim ljudima potpisujete smrtnu presudu. To nikako ne može biti dobro za njih.“

Marijan Vogrinec
Autor 18.3.2018. u 09:35