Fabrika duhana

Nezirović Elvedin
Autor/ica 2.10.2017. u 09:44

Izdvajamo

  • Prolazeći svakodnevno, već skoro šest godina, pored Fabrike duhana shvatio sam da se tu trošnu i propalu zgradu, može posmatrati i kao neku vrstu umjetničke instalacije. Tako mi, zapravo, djeluje odnos slike i tona, dakle ne samo njen vizuelni identitet, nego i njena tišina. Sve ono što možete čuti stojeći u dvorištu fabrike – povremeni pseći lavež, kriještanje vrana, oštri, vulgarni glasovi skupljača željeza ili pijana pjesma nekog beskućnika, koji je pod njenim prokislim svodom našao privremeno utočište – stvara neku vrstu zvučnog okvira u kojem tišina postaje potpuno vizualna, skoro opipljiva. Kao što, na primjer, u Munchovom Kriku, ljudski krik čujemo očima, tako ovdje ušima vidimo sasvim konkretne slike: pokretne trake, mašine za pakovanje cigareta, lica radnika ili pak sasvim oživotvoren, filmičan trenutak u kojem se granata zabija u fabrički zid, ostavljajući u njegovom betonskom mesu plitak, rascvjetan ožiljak... Ta tišina, koja je zapravo glas i slika proživljenih epoha, ulazi u neku vrstu narativnog odnosa s prizorima prazne, zapuštene sadašnjosti, iz čega se rađa neobična, a ipak sasvim jasna metafora grada, zaglavljenog između onog što je bilo i onog što nikako ne dolazi.

Povezani članci

Fabrika duhana

Ako smo već politiku nazvali najprofitabilnijom industrijskom granom, onda je smrt, defintivno, njena najvrijednija sirovina. Politička eksploatacija smrti, njeno pretvaranje u kolektivni strah i paranoju, najunosniji je biznis, koji po pravilu donosi popularnost, glasove, moć. U stalnom strahu od nestanka, čovjek živi na hljebu i vodi bez ikakvih dodatnih zahtjeva izuzev jednog: da se taj strah otkloni, savlada, odnosno da se taj Drugi nadjača, pobijedi, uništi. Kome su, u tom slučaju, važne fabrike i radna mjesta?

Otkako sam počeo raditi u Pavarotti centru, nema dana da se ne sjetim ratnih vremena i cigareta bez filtera. Za to postoji sasvim konkretan razlog: svakog dana na putu od kuće do posla, prođem pored nekadašnje Fabrike duhana, na Tekiji. Sjećanje na rat ovdje je integrirano u prostor, ponekad čak i u sasvim beznačajan arhitektosnki detalj, koji s ratom nema nikakve konkretne veze. Zna mi se tako desiti da u nekom stanju privremene disocijativnosti, u sebi začujem glas šesnaestogodišnjeg mladića koji, prolazeći pored neke tek sagrađene kuće, začuđeno kaže: „Bože dragi, zašto je ovaj okrenuo prozore na ovu stranu, kada odatle dolaze granate.“

Elem, truhne danas ta mostarska duhanska fabrika, ili je bolje reći: truhne ono što je od nje ostalo – goli betonski zidovi s kojih kiše odvaljuju posljednje ostatke fasade – kao što već truhnu velike i napuštene socijalističke zgradurine: uz užasan smrad i rastačući se u jedno veliko ništa. Mučna je to slika koja u sebi sadrži jednu bolnu, paradoksalnu istinu: tokom najvećih ratnih stradanja, 1993. i 1994., ta fabrika ne samo da se nije ugasila, nego je održala svoj proizvodni proces, ali je u miru – rasturena, raskućena i popljačkana – doživjela, eto, sudbinu ostalih lokalnih privrednih giganata: Đure Salaja, Feroelektra, Sokola… Iako su je uništile njene upravljačke strukture u sprezi s politikom i različitim interesnim lobijima, njeni su rukovodioci često nagrađivani drugim, boljim radnim mjestima i pozicijama, dok je radnicima – poslije rata bilo ih je skoro 300 – jedino preostalo da vode beskonačnu sudsku borbu za ostvarenje elementarnih prava.

Bez obzira koje političke partije da su je utjelovaljavale, vlast je već više od dvadeset godina glavni protagonist bosanskohercegovačke privatizacijske tragedije, u kojoj je opustošeno i uništeno na stotine državnih preduzeća. Po tom pitanju ni Mostar nije izuzetak. Naprosto je neobjašnjivo kako su poslijeratni pokušaji te iste vlasti – učešće državnog kapitala u Fabrici duhana Mostar je 67 % – da fabriku postavi na zdrave noge, a poslije i da je privatizira, doživljavali fijasko za fijaskom, iako temeljna logika kaže da je šansa da jedna fabrika koja se bavi proizvodnjom cigareta propadne u zemlji u kojoj, prema zvaničnim podacima Svjetske zdravstvene organizacije, više od 40% stanovništva konzumira duhan (po ovoj statistici smo među prvih deset u svijetu), ravna šansi da ovoga časa asteroid veličine Indije pogodi Zemlju. Ili, pak, šansi da se SDA i HDZ dogovore oko održavanja izbora u Mostaru naredne godine. Ali, to je već neka druga priča.

Na pitanje kako je propala Fabrika duhana Mostar, nadležne institucije teško da mogu dati tačan odgovor. Tužilašto HNK dva puta je (2006. i 2013.) dizalo optužnice protiv odgovornih lica zbog gomilanja duga prema Finansijskoj policiji Porezne uprave FBiH, ali nikada nijedan predmet nije okončan. U prilično složenoj bh. nomenklaturi vlasti, koja se, prije svega, zasniva na lojalnosti Stranci i stranačkim interesima, a ne na sposobnosti i pameti, jedino je takav ishod realan i moguć. Gaseći državna preduzeća, a ne znajući stvoriti odgovarajući poslovni ambijent za snažniji razvoj poduzetništva i zapošljavanje ljudi, vlast je, kao jedinu pravu alternativu na tržištu rada, uspjela ponuditi samo jedno – posao u državnoj administraciji, odnosno politiku kao bazu za zapošljavanje. Tako se s vremenom politika u ovoj zemlji pretvorila u najprofitabilniju industrijsku granu, izgubivši u potpunosti svoj primarni, društveno korisni smisao. Raditi u državnoj administraciji znači imati najbolji mogući posao u zemlji gdje, prema podacima Ujedinjenih nacija, čak 17,9 % stanovništva živi s primanjima manjim od 416 KM mjesečno, dok u apsolutnom siromaštvu, odnosno s primanjima manjim od 235 KM, živi 15% stanovništva.

Ali šta uopće znače brojke u zemlji u kojoj se i danas živi od velikonacionalnih ideja i straha od onog Drugog? Jer ovdje je tako: što su stvari empirijski neprovjerljivije, to se u narodu brže primaju. Ljudi razmišljaju emocijama, nagonima, instiktima, a to nikada nije dobro. Strah od Drugog strah je od nestanka, od smrti, a taj strah osnova je ljudskog postojanja. Politika je od nas napravila društvo koje je u svojoj suštini duboko nekrofilsko. Svo to svakodnevno javno pozivanje na naše mrtve, na pokolje, tragedije i pogubljenja, premda vrlo često plitko, jeftino, politikantsko, nije zapravo ništa drugo nego odraz naše kolektivne opsjednutosti smrću. Ako smo već politiku nazvali najprofitabilnijom industrijskom granom, onda je smrt, defintivno, njena najvrijednija sirovina. Politička eksploatacija smrti, njeno pretvaranje u kolektivni strah i paranoju, najunosniji je biznis, koji po pravilu donosi popularnost, glasove, moć. U stalnom strahu od nestanka, čovjek živi na hljebu i vodi bez ikakvih dodatnih zahtjeva izuzev jednog: da se taj strah otkloni, savlada, odnosno da se taj Drugi nadjača, pobijedi, uništi. Kome su, u tom slučaju, važne fabrike i radna mjesta?

Neka mi na kraju bude dopušteno da kažem još jednu stvar, koja možda nije u direktnoj vezi s prethodno rečenim, mada i ne odudara mnogo od nje. Naime, prolazeći svakodnevno, već skoro šest godina, pored Fabrike duhana shvatio sam da se tu trošnu i propalu zgradu, može posmatrati i kao neku vrstu umjetničke instalacije. Tako mi, zapravo, djeluje odnos slike i tona, dakle ne samo njen vizuelni identitet, nego i njena tišina. Sve ono što možete čuti stojeći u dvorištu fabrike – povremeni pseći lavež, kriještanje vrana, oštri, vulgarni glasovi skupljača željeza ili pijana pjesma nekog beskućnika, koji je pod njenim prokislim svodom našao privremeno utočište – stvara neku vrstu zvučnog okvira u kojem tišina postaje potpuno vizualna, skoro opipljiva. Kao što, na primjer, u Munchovom Kriku, ljudski krik čujemo očima, tako ovdje ušima vidimo sasvim konkretne slike: pokretne trake, mašine za pakovanje cigareta, lica radnika ili pak sasvim oživotvoren, filmičan trenutak u kojem se granata zabija u fabrički zid, ostavljajući u njegovom betonskom mesu plitak, rascvjetan ožiljak… Ta tišina, koja je zapravo glas i slika proživljenih epoha, ulazi u neku vrstu narativnog odnosa s prizorima prazne, zapuštene sadašnjosti, iz čega se rađa neobična, a ipak sasvim jasna metafora grada, zaglavljenog između onog što je bilo i onog što nikako ne dolazi.

Ako bi se današnji Mostar mogao svesti na samo jednu građevinu, onu, dakle, koja ga najtačnije opisuje, onda sam prilično siguran da to ne bi bio Stari most, nego napuštena zgrada Fabrike duhana. A, opet, možda ništa od ovog nije tačno, nego se to tako čini samo nama koji smo rat preživjeli, između ostalog, zahvaljujući i cigretama bez filtera.

Nezirović Elvedin
Autor/ica 2.10.2017. u 09:44