Generacija kojoj će djeca pokoriti svijet

Fanatizam koji je na moju generaciju prenio tih godina taj čovjek u bijelom, taj Meštar koji je sva ta borilišta ostavio nama, nama čija će djeca jednom pokoriti svijet.

Danas je ugledni splitski sociolog Dražen Lalić prokomentirao veliki uspjeh naših sportaša naglasivši kako upravo naše olimpijce od ostatka svijeta izdvaja jedna zanimljiva poveznica. Naime, kako je konstatirao Lalić, čovjek koji je proputovao s nama navijačima lijep dio svog života i čovjek koji zapaža takve sitnice, teško ćete vidjeti američkog sportaša da zahvaljuje roditeljima pokazujući medalju u kameru novinarima i sportskim reporterima. Što je tome razlog Lalić nije objasnio i ta je činjenica ostala visjeti u zraku poput istine koju se nekako nelagodno dotakneš pa te strah nastaviti, i tebe i onog tko te upitao takve stvari. Novinar koji je razgovarao s Lalićem nije primjetio taj kratki sekund Draženove odsutnosti u kojoj se naš iskusni sociolog zapitao kao i mi, roditelji sportaša, što je zapravo razlog takvoj povezanosti naših sportaša i roditelja koji stoje iza njih, iza njihovih uspjeha. Sjatile se političke veličine da se slikaju sa olimpijcima, drže se govori i laude, no gorka je činjenica da ti mladi ljudi koji su s ponosom dizali našu zastavu ovih dana, od te iste domovine i od tih istih političara nisu dobili ama baš ništa i ama baš nikada i svi smo mi toga savršeno svjesni.

Ti su mladi ljudi financirani isključivo fanatizmom njihovih roditelja, no pitanje svih pitanja, pitanje koje je ostalo lebdjeti iznad Lalićeve glave bilo je svakako ono – zašto dovraga ti mali sportovi, a ne šta ja znam, nogomet u kojem se vrte ozbiljne pare? Zašto bacanje diska, koplja, jedriličarstvo i skok u vis? Odgovor koji sam vidio u Lalićevim očima taj sekund znao sam odavno, zapravo ga živim proteklih petnaest godina od kada svog košarkaša pratim kroz juniorske sastave Splita, sav taj siromašni svijet koji sam financiram, odvoženja i dovoženja s treninga, košarkaške lopte, dresove i članarine.

Odgovor koji je ostao nedorečen leži u svakom mom izostanku s posla radi putovanja na utakmice po Hrvatskoj, u svakom mom neodspavanom popodnevu kada nema ko nego ti ćaća, u svakom mom odricanju od kina i kazališta za struju u dvorani, toplu vodu pod tuševima i naknadu za regionalne suce. Odgovor iznad Lalićeve glave znamo odavno, jebiga, i ja koji se odričem takvih pizdarija, a zamislite čega se odrekao Joško Vlašić? Čega su se odrekli roditelji naše zlatne Sandre Perković? Taj fanatizam koji su ti roditelji prenijeli na tu djecu nepoznat je suvremenom svijetu koji se za svoje sportaše brine kroz institucije, kroz škole i sveučilišta. Za taj fanatizam tih roditelja, za sve uspjehe hrvatskog sporta danas, niti je zaslužna hrvatska država, a boga mi nije ni njena politika i institucije, za sve zasluge te mladosti zaslužan je, sada će se i Dražen Lalić uhvatiti za glavu, jedan čovjek u bijelom koji im je odgojio roditelje.

A stvar sa tim čovjekom počela je jedne subote, petnaestog rujna, godine tisuću devet stotina sedamdeset i devete. Život i brojke koje ga čine su znate zaista neumoljiva stvar, a one rijetko kada lažu pa unatoč tome što su sve te godine i desetljeća nestale gotovo u treptaju oka, i unatoč tome što nas uporno tjeraju da zaboravimo ja se još kao u inat jasno sjećam te subote, petnaestog dana rujna mjeseca, godine tisuću devet stotina sedamdeset i devete.

Tog dana moj grad postao je onaj mitski, onaj Split o kojem se i dan danas govori, mali grad velikog srca otvorenog svijetu, a taj svijet došao je k nama i taj svijet ostao je zatečen ljepotom, kulturom, poviješću i modernim borilištima, finom skladu i vizuri Mediterana. Svijet je ostao zatečen ljudima, sretnim ljudima koji su ih dočekali kao prijatelje i ugostili ih kao sportaše. Svijet je te dane otkrio kako se dobro i ugodno može živjeti i van robovlasničkog kapitalizma, kao i van sumorne “željezne zavjese” tadašnjeg krutog modela komunizma u kojem je živio istočni svijet. Moj grad se do tada protezao do moje ulice, točnije do Sućidra koji se gradio i dalje nije bilo ničeg do pustih livada, močvara sa žabama i karoserija davno odbačenih automobila. U rujnu sedamdeset i devete imao sam osam godina, tek sam bio zakoračio u 3. razred Osnovne škole, ali te dane ponosa i slave, dane Mediteranskih igara zasigurno nikada neću zaboraviti ma koliko sam bio malen.

Doslovno svaki moment igara odvijao se kao u najljepšem mogućem scenariju, moj rodni grad tada je blistao kao nikada do tada i takav sjaj se nikada više nije ponovio u njegovoj sedamnaest stoljeća dugoj povijesti. Moj grad bio je tih dana i veći i širi od sebe, moj stari grad ispunila je mladost, mladost svih vjera i nacija, mladost svih boja i zastava, zastava koje su lepršale na našoj rivi da nas podsjete da je svijet lopta šarena i da u životu, kao i u sportu, puno je važnije sudjelovati i odigrati igru, nego pobijediti, nego biti nekome superiorniji, biti bogatiji od nekoga ili biti najbolji u bilo čemu. Tih dana shvatili smo koliko su ljudi međusobno povezani i koliko su slični, ljudi svih boja kože. Vjerujem da je današnjim generacijama sve ovo prilično teško shvatiti, kao što vjerujem da smo zakinuti što nam se brane sjećanja, ali vrijeme se u Splitu već trideset godina računa s jasnom vremenskom razdjelnicom – na ono “prije MIS-a” i ono “poslije MIS-a”. Jednostavno rečeno, taj događaj je toliko snažno utjecao na sam grad i svu njegovu okolicu da i danas s pravom možemo kazati kako se tu uistinu radilo o jednom od najvažnijih datuma u njegovoj povijesti. Počevši od čitavog niza novih sportskih objekata koji su u to vrijeme predstavljali arhitektonske senzacije, preko obnove zgrade HNK-a, gradske luke, izgradnje hotela koji su i dan danas u funkciji i odgovorni su za turistički bum grada, kao i tolikio novih zdanja u samom gradu i okolici, čitavog niza sadržaja što ugostiteljskih što kulturnih, ukratko sve je odisalo jednim općim poletom, zanosom i dobrom energijom.

“Cvit mediterana” tako je procvao u svoj svojoj vizuri i ljepoti. U osnovi svega uvijek stoje ljudi, a naši ljudi su ne samo te godine, već doslovce od onoga prvog trenutka kad je Split dobio samu organizaciju zdušno prionuli na posao, čitav grad, apsolutno svi su željeli biti dio MIS-a, bilo kao graditelji, volonteri, pomagači ili sudionici. Ljudi su volontirali i radili prekovremeno jer su osjećali da njihov mali grad postaje poprište velikih događaja koje će ga zauvijek promijeniti na dobro, na bolje za njegove građane i za njegovu djecu. Mediteranske igre u Splitu bile su snažna referenca za dobijanje Zimskih Olimpijskih igara u Sarajevu i Univerzijade u Zagrebu. Simultano te kasnije igre promijenile su u vizuri i Zagreb i Sarajevo i to vam može posvjedočiti bilo koji Meštrov pionir iz tih naših gradova prijatelja. U centru svega toga bio je čovjek u bijelom koji je otvorio igre, njegov govor danas, trideset godina kasnije zaboravljen je kao uostalom i sve drugo što se veže uz njega no ja ga pamtim jer sam igrom slučaja sjedio na tartanu i bio sasvim blizu.

Pamtim nekoliko rečenica koje su mi ostale do dan danas urezane u memoriju. Meštar nije govorio o sportašima i sudionicima natjecanja, Meštar je govorio o nama, njegovim pionirima poredanim uz novo veliko borilište života. Monumentalnu poljudsku školjku, sportske arene, infrastrukturu, novi Split 3 i Mertojak, nove hotele, igrališta i bazene on je ostavio nama, on ih je planirao za nas. Kada se reflektori ugase, a zadnji sportaš napusti borilišta na ovaj stadion istrčati ćete vi pronoseći slavu svoje zemlje jednog dana, govorio je Meštar gledajući u nas, svoje pionire.

Na Mediteranske igre očekivano je pao veo zaborava već iduće godine, a ja sam sa svojim vršnjacima plivao i trenirao vaterpolo u najsuvremenijim bazenima na svijetu, igrao rukomet i košarku u najljepšoj dvorani na svijetu, trenirao odbojku, mačevanje i dizanje utega u dvoranama do one najveće, u kojoj su trenirali Toni Kukoč i Dino Rađa, veslao sam i jedrio u novim Optimistima na Jadrana i Gusara, u Parku Mladosti trčao po novoj tartan stazi i skakao u dalj. Moje djetinjstvo i ranu mladost obilježio je sport, ne sport kakvog smo znali do tada, već sport u svom punom smislu i ljepoti, raskoši igre, druženja ali i zdravog natjecanja. Živjeti, boriti se, biti najbolji, a opet pružiti ruku pobjedniku učili su nas baš ti takozvani mali sportovi, plivanje, streljaštvo, boks i hrvanje.

Svaki mali sport tako je postao velik jer nam je svima dao šansu koju do tada nismo imali, do tada smo smatrali da postoje djeca koja nisu za sport, od MIS-a i oni puniji ili oni slabije građe dizali su utege ili bacali kladiva. Za moje mlade prijatelje kojima mrsko ime Meštar izaziva odbojnost postoji jedna činjenica koja će ih svakako iznenaditi. Meštar je, naime, bio Torcida, bio je žestoki navijač Hajduka. Sjeverna tribina na kojoj danas navijaju bez njega ne bi postojala kao uostalom ni sam Split kakvog poznaju, moj grad ostao bi skučen u svoj limit osamdesetih bez MIS-a, a devedesetih je kao što znate otpočeo rat, i izgubili bi dva desetljeća bez strateškog razvoja. Moj Split danas izgledao bi puno manje, puno uže i potpuno drugačije.

Moj Split bio bi grad bez trostrukih prvaka Europe u košarci, dvostrukih prvaka svijeta u vaterpolu i grad bez svojih sportskih heroja osamdesetih, grad bez Kukoča i Rađe, grad bez Sliškovića i Gudelja, grad bez duše onakvu kakvu je danas poznajemo i u konačnici grad bez dišpeta jer je iza MIS-a odobreno i “Velo Misto” besmrtnog Miljenka Smoje koje je zauvijek stavilo pečat na grad i njegove stanovnike. Meštar je iskreno volio svoj Split i Split je iskreno volio njega, ja to znam, ja sam ga dočekivao na rivi, ja sam bio na proslavi njegova rođendana, ja sam mu recitirao “Moju Domovinu” i ja sam ga ispratio s 55 000. mojih sugrađana u suzama s tog istog stadiona one nedjelje kada je otišao zauvijek sa svih sportskih borilišta ostavivši grad dijametralno drugačijim nego ga je zatekao nekoliko godina prije.

Iskreno, nisam od ljudi koji se boje niti sam od ljudi koje možete zastrašiti svojom jeftinom demagogijom na bilo koji način, nisam od ljudi koji će ustuknuti, šutjeti i pokriti se ušima na svaki vaš bijesni komentar, prijetnju ili psovku. Možete vi imati i o meni i o njemu mišljenje kakvo hoćete, ja znam, ja sam tu bio, ja sam sjedio na tartan stazi prije točno trideset i sedam godina i slušao što taj čovjek govori, a dovoljno sam pametan da vidim našu djecu danas, djecu koja od jutra do mraka “vise” na Playstationu, zakržljalu, bez svojeg stava u životu kojeg donosi sport, bez ambicije, bez vjere u sebe, bez pravog putokaza i smjernice za život. Naša djeca naš su poraz, njihove ambicije nije izgradio sport i njihove borbe završavaju uglavnom bijegom, bijegom od klinča, bijegom od jačeg, bijegom od života, a život je uvijek jači.

Naša djeca proizvod su vremena nakon Meštra, proizvod su ljudi kojih nije bilo briga da stvore jedan zdrav naraštaj, zdravu infrastrukturu i zdrave preduvjete da se moja i vaša djeca bave sportom. Ti ljudi isključivo su gledali i gledaju i dan danas samo sebe, svoje osobne interese. Naša nova igrališta su omeđena i poravnata umjetnom travom, predana koncesionarima koji sat vremena naplaćuju 250. kuna. Ljudi koji su naslijedili borilišta iskoristili su ista za svoje sitne i pohlepne interese ili za enormno stjecanje osobna bogatstva na uštrb zajednice, na do tada društvenim terenima, bazenima ili pošumljenim stazama osobne i trajne benefite.

No ja sam duboko uvjeren i ja znam da se s vremenom stvari mijenjaju jer život je takav, život je mjena, a zaborav konstanta tako da će i ovo vrijeme uskoro prekriti neko novo koje dolazi, neki novi mulci odrastat će u mom gradu, nadam se neopterećeni prošlošću i ratovima, nadam se i vjerujem, vjerujem u ljubav prema gradu kao takvom i vjerujem u ponos, ponos koji vidim toj djeci u očima kada spomenu Split. Duboko sam uvjeren da će proći i vaši projekti “Domovine” kao što će proći i posvemašnja fašizacija društva i povratak desetljeća u nazad kako u moralnom, tako i u materijalnom pogledu.

Duboko sam uvjeren da će ovaj narod živjeti i nakon vas, katoličko – domoljubnih vitezova i da će ponovo, jednom, biti multikulturalan, multietnički i otvoren modernom svijetu i civilizaciji u kojoj živimo. Moja moralna obaveza je da svojoj djeci kažem istinu, istinu onakvu kakvu sam je vidio svojim očima, bez straha i bez zadrške. Istina je jedino i ispravno i bez nje svi smo taoci vremena i ljudi, ljudi koji nikada nisu razumjeli naš mentalitet, niti voljeli naš grad u toj mjeri da mu priznaju povijest kao jedino relevantno mjerilo uspjeha. Istina je katarza i istina je potreba da zatvorimo sve knjige neuspjeha i otvorimo nove, čiste i nenapisane, knjige koje bi se trebale pisati drugačije, trebale bi se pisati kompetencijom i marljivim radom, zaslugama i odricanjem, znanjem i izvrsnošću.

I u konačnici knjige su jedina mjerila koja bi se trebale pisati poštenjem, poštenjem i novom slavom koju nam danas umjesto ratova donosi samo sport.

Danas je ugledni splitski sociolog Dražen Lalić prokomentirao veliki uspjeh naših sportaša naglasivši kako upravo naše olimpijce od ostatka svijeta izdvaja jedna zanimljiva poveznica. Naime, kako je konstatirao Lalić, čovjek koji je proputovao s nama navijačima lijep dio svog života i čovjek koji zapaža takve sitnice, teško ćete vidjeti američkog sportaša da zahvaljuje roditeljima pokazujući medalju u kameru novinarima i sportskim reporterima. Istina koja je ostala lebdjeti u zraku iza Lalićeve konstatacije neće se svidjeti nacionalistima, onima koji nisu roditelji sportaša, onima koji ne znaju što je fanatizam malih sportova.

Fanatizam koji je na moju generaciju prenio tih godina taj čovjek u bijelom, taj Meštar koji je sva ta borilišta ostavio nama, nama čija će djeca jednom pokoriti svijet.