HDZ-ovi državni prvaci vade iz staretinarnice hrđav Tuđmanov mikser za partizanske i ustaške kosti

Marijan Vogrinec
Autor 5.5.2018. u 08:04

Izdvajamo

  • Ne postoji konstrukt u kojem je moguća tzv. jednakost totalirarnih ideologija i njihovih zločina, jednakosti „naših“ i „njihovih“ žrtava (teza: žrtva je žrtva, zločin je zločin), niti je moguća jednakosti u nedužnosti, jer bi to pretpostavljalo da je svaka žrtva uvijek nedužna. Pa kad su, neosporno, nedužne žrtve ustaških zločina u konc-logoru u Jasenovcu zašto bi, jelte, krivotvoriteljska je mantra novokomponiranih povjesničara, bilo sporno da nisu nedužni ustaše, kojima su po okončanju rata došli glave partizani. E, ne može. Pobijeni u Jasenovcu i na inim ustaškim stratištima po tzv. NDH nisu krivi, kazao je svojedobno bivši predsjednik RH Stjepan Mesić, ni za jednog ubijenog pri ekstradiciji s Bleiburga, ali mnogi iz kvislinških četveroreda s Bleiburga krivi su i za Jasenovac i za sve organizirano zlo u međunarodno nepriznatoj paradržavi tzv. NDH. Krivi su do neba za počinjene 1941.-1945. ratne i zločine protiv čovječnosti.

Povezani članci

HDZ-ovi državni prvaci vade iz staretinarnice hrđav Tuđmanov mikser za partizanske i ustaške kosti

Ilustracija: Frano Šimunović 

Povijest je rekla svoje i, što se tiče bitnog, nema važnijih nepoznanica ni o tzv. NDH niti o posljedicama ustaške rasističke, genocidne strahovlade, koja se ničim ne dâ opravdati. Nema bitnih nepoznanica ni o narodnooslobodilačkoj, partizanskoj borbi, o Titu i njegovih 45 godina SFR Jugoslavije, koje bi mogle promijeniti poznati povijesni pravorijek, ma što o tome mislio aktualni državni vrh RH, Katolička crkva i simpatizeri. Upravo je smiješno i remetilački agresivno u društvenom tkivu s koliko se žestine i zle namjere trse pojedine ideološki radikalne/isključive skupine krivotvoriti povijest, vratiti zemlju u glib mržnje i netrpeljivosti kakve su iznjedrile krvavo jasenovačko kopile. Je li kesa Judinih škuda, kojom pohlepne za vlašću varljivo snubi privid časti i moći, baš vrijedna iste nacionalne/ističke fatamorgane o tisućljetnom snu i etnosu koji se naciji već obio o glavu. Zbog nerazumnih koji su se samopozvali biti mesijama 

Marijan Vogrinec

Trenutni hrvatski državni prvaci – a svi su odreda iz ZNA SE koje ne-vjerodostojne političke opcije – iz dana u dan dokazuju kako su na nastavi novije povijesti ili sjedili na ušima ili su markirali s tih satova. U protivnom se ne bi busali u prsa kardinalnim neznanjem o dobrim i lošim momcima u Drugom svjetskom ratu na Balkanu i šire, pa im politički i crkveni manistream jedne Austrije mora u vezi s tradicionalnom već tzv. komemoracijom (12. svibnja) na Bleiburškom polju, „najvećim skupom neonacifašista u Europi“, čitati lekciju i davati gorke instrukcije o tome zašto više ne žele ustaše na svom tlu. Sramota je do neba da Austrija, Anschlussom 1938. godine silom pripojena Hitlerova domovina nacističkom Trećem Reichu, zemlja sa zanemarivim/neznatnim pokretom otpora nacizmu, uči antinacifašističkoj pameti jednu Hrvatsku, koja je pod Titovim i vodstvom komunista iznjedrila najmoćniji/najmasovniji, pobjednički pokret otpora u okupiranoj Europi. Partizanski i narodnooslobodilački, koji je pobijedio na Balkanu deset najelitnijih Hitlerovih divizija, snažnu Mussolinijevu fašističku vojsku i sav njihov ustaški, domobranski, četnički, belogardejski i ini izdajnički ološ.

653341_02.general-branko-obradovich-raportira-vrhovnom-komandantu-i-poydravqa-poasnu-lozzu-1.maja-1945.-godine_f

Foto: Vesti online

Jamačno to nije jasno hrvatskom državnom vrhu i političkim ekstremima s desnice, uključujući dobar dio katoličkog klera, od HBK do seoskog župnika negdje bogu iza nogu. Da jest – a za tjedan dana će se uvjeriti kako Austrijanci ozbiljno misle svojim upozorenjem: neonacifašizam/ustaštvo na Bleiburgu no pasaran! – ne bi i dalje lupali kao Maksim po diviziji nebulozama o „pomirenju“ nepomirljivog, ustaša i partizana, te izvlačili iz naftalina kvaziideološke staretinarnice totalno zahrđali već u Tuđmanovoj glavi mikser za ustaške i partizanske kosti. Franjo Tuđman je, oponašajući u svemu svog partizanskog vrhovnog komandanta, partijskog mecenu i suseda s druge strane brega u Hrvatskom zagorju, maršala Josipa Broza Tita, maštao o nekoj verziji međuhrvatskog bratstva i jedinstva. To bi, barem za pomirbeni nacionalni početak, simbolizirao zajednički spomenik-kosturnica za crvene i crne Hrvate, što ih je ironija zle nacifašističke sudbine nagnala mrziti i ubijati jedni druge.

Državnopolitički eutanaziran satirični splitski tjednik Feral Tribune najtemeljitije je već tada ismijao tu suludu ideju. Čim je prvi hrvatski predsjednik i vrhovnik, kako se sam prozvao, pustio taj probni balon za dijagnosticiranje javnog mišljenja. Koji bi normalan čovjek dopustio da partizanske kosti njegova rođaka ili prijatelja, koji je položio život za slobodu, borio se protiv zla, počivaju uz kosti zlikovca, ogrezlog u nečovječnosti? Vrijedi i obratno. To su dva lica istog hrvatstva, koja jednostavno ne stanu pod istu mramornu ploču. Pogotovo im nije mjesto, kako se zamišljalo morbidnim mikserom, u Jasenovcu, uz ili u blizini Kamenog cvijeta velikog Bogdana Bogdanovića. Takva je zamisao o zajedničkom spomeniku/kosturnici izvan svake pameti i nema šanse da bi je građani podržali. Slučaj za psihijatriju ne može biti nikakva podloga za „pomirenje“ ili što slično, jer su to nepomirljivi svjetovi. Niti bi se partizan želio pomiriti s ustašom niti ustaša s partizanom, što se dnevno može provjeriti u nakaradnom životu RH.

„Pomirbeni“ larpurlartizam aktualnih politikanata raznih opcija osobito je ojačao nakon totalne travanjske sramote u Spomen-području Jasenovac, već treću godinu, jer su Židovi, Srbi, Savez antinacifašističkih boraca i antinacifašista RH, SDP, intelektualci i većina građana bojkotirali službenu državnu komemoraciju. Čak se ni predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović nije našla u Jasenovcu uz premijera, ministre, izaslanike Hrvatskog sabora… Otišla je na mjesto bivšeg ustaškog gubilišta sama, ali toliko inkognito da je sa sobom povela novinare najvažnijih medija, tv-kamere i notornog za takve prigode hlačepadatelja Ivana Zvonimira Čička, predsjednika Hrvatskog helsinškog odbora. Židovi su komemorirali prvi; samo su došli u kriptu Kamenog cvijeta. Politički predstavnici srpske manjine, antinacifašisti, SDP te velik dio građana imali su tjedan dana kasnije, u subotu, najveću kolonu, a dan poslije došao je krnji državni vrh na čelu s predsjednicima vlade i parlamenta, romskim saborskim zastupnikom Veljkom Kajtazijem i novim američkim veleposlanikom Robertom Kohorstom. „Predsjednica će biti na službenoj komoraciji u Jasenovcu kad opet bude jedna kolona“, značajno je medijima kazao Čičak, njezin izaslanik u državnoj koloni.

Jedinstvo nema šanse

A to će biti kad na vrbi bude grožđe raslo, ako se ne promijeni benevolentan odnos vlasti prema tzv. NDH i ustašama. Predstavnici Srba i Židova, najbrojnijih žrtava najvećeg nacifašističkog/ustaškog konc-logora u jugoistočnoj Europi – koji je jamačno progutao više od 82.000 popisanih žrtava najgore ideologije u povijesti čovječanstva – nikad više neće komemorirati u Jasenovcu zajedno s državnom vlasti koja tolerira grube javne ispade (pro)ustaških sentimenata i performanse notornog crnila. Dok sama predsjednica obnaroduje kako je krvavi ustaški poklič „Za dom spremni“ (ZDS) stari hrvatski pozdrav (sic),a premijer osniva tzv. povjerenstvo za bolju prošlost – za „suočavanje s posljedicama totalitarnih režima“ (sic) – nema šanse za jednu kolonu u Jasenovcu. ZDS-u nema mjesta ni na HOS-ovim pločama svojim palim bojovnicima niti na crnoj zastavi, tvrde Srbi, Židovi te najveći dio političke i društvene javnosti, a premijer proklamira da je ZDS, doduše, zabranjen, ali – dopušten u svečanoj prigodi.

Na tzv. komemoraciji na Bleiburškom polju ove godine, austrijska policija i pokretni prekršajni sudovi će na licu mjesta ne samo novčano kažnjavati svakog tko samo i pomisli na ZDS ili se nečim iskaže kao fan kvislinške tzv. Endehazije nego će se u drastičnijim slučajevima prekršitelje smjesta šupirati u zemlje iz kojih su došli. Kako Austrijancima jest bjelodano i neprihvatljivo sve što glorificira ustašku epizodu novije hrvatske prošlosti, a „europejskoj“ (sic) Plenkovićevoj vlasti to uopće nije zazorno te ne reagira jasno i odlučno. Nego mulja i izmotava se, zamjerajući se i velikom dijelu vlastitih građana i antinacifašističkom svijetu u koji je Hrvatsku uveo upravo njezin ponajbolji sin, „naš Joža“ iz Kumrovca, Hrvat i komunist. Bez njega bi danas mogli svirati nekoj stvari i premijer Andrej Plenković i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović zajedno s buljukom izvrsno potkoženih „domoljuba“, jer RH ne bi bilo.

Povijest je rekla svoje i, što se tiče bitnog, nema važnijih nepoznanica ni o tzv. NDH niti o posljedicama ustaške rasističke, genocidne strahovlade, koja se ničim ne dâ opravdati. Nema bitnih nepoznanica ni o narodnooslobodilačkoj, partizanskoj borbi, o Titu i njegovih 45 godina SFR Jugoslavije, koje bi mogle promijeniti poznati povijesni pravorijek, ma što o tome mislio aktualni državni vrh RH, Katolička crkva i simpatizeri. Upravo je smiješno i remetilački agresivno u društvenom tkivu s koliko se žestine i zle namjere trse pojedine ideološki radikalne/isključive skupine krivotvoriti povijest, vratiti zemlju u glib mržnje i netrpeljivosti kakve su iznjedrile krvavo jasenovačko kopile. Je li kesa Judinih škuda, kojom pohlepne za vlašću varljivo snubi privid časti i moći, baš vrijedna iste nacionalne/ističke fatamorgane o tisućljetnom snu i etnosu koji se naciji već obio o glavu. Zbog nerazumnih koji su se samopozvali biti mesijama.

U toj se priči o državi i etnosu nastoji opet prodati hlebincima rog za svijeću, hrđavi mikser za ustaške i partizanske kosti, koji jedino može zatrokirati i ozlijediti one što se njime bave. Kao, hrvatstvo je – pripadnost istoj naciji i osviještenost o toj pripadnosti – nadređeno ideološkom, veće, važnije i snažnije od prijepora o prošlom i aktualnom u politici i društvu. Podjele, razdori, netrpeljivost, tzv. hrvatski jal i podmetanja svake vrsti uvijek su u prošlosti – danas opet, krivnjom kvarne politike – suprotstavljali Hrvate jedne drugima. I uvijek u korist vlastite štete, po želji i za dobrobit drugih.

A loša, neslavna prošlost je takva kakva jest. Ne da se poboljšati. Jer nije bila bolja, nego što je uistinu bila. Zato politički alkemičari – a ne znaju tko je koga pobijedio u Drugom svjetskom ratu i zašto neki Hrvati bolje da se nisu ni rodili – kemijaju morskim idejama o zajedništvu mrtvih među živima. Trebaju se „pomiriti“, jelte, naraštaji koji se nikad nisu ni (po)svađali eda bi premijeru i predsjednici RH bila srca na mjestu? Neće ići zamisao o miksanju dobra i zla, može uroditi samo još većim zlom. Zašto HDZ-ovi državni prvaci vade iz staretinarnice toliko hrđav Tuđmanov mikser za partizanske i ustaške kosti? Što i kome žele dokazati? Što postići?

Ne postoji konstrukt u kojem je moguća tzv. jednakost totalirarnih ideologija i njihovih zločina, jednakosti „naših“ i „njihovih“ žrtava (teza: žrtva je žrtva, zločin je zločin), niti je moguća jednakosti u nedužnosti, jer bi to pretpostavljalo da je svaka žrtva uvijek nedužna. Pa kad su, neosporno, nedužne žrtve ustaških zločina u konc-logoru u Jasenovcu zašto bi, jelte, krivotvoriteljska je mantra novokomponiranih povjesničara, bilo sporno da nisu nedužni ustaše, kojima su po okončanju rata došli glave partizani. E, ne može. Pobijeni u Jasenovcu i na inim ustaškim stratištima po tzv. NDH nisu krivi, kazao je svojedobno bivši predsjednik RH Stjepan Mesić, ni za jednog ubijenog pri ekstradiciji s Bleiburga, ali mnogi iz kvislinških četveroreda s Bleiburga krivi su i za Jasenovac i za sve organizirano zlo u međunarodno nepriznatoj paradržavi tzv. NDH.

Krivi su do neba za počinjene 1941.-1945. ratne i zločine protiv čovječnosti.

Ustaški rasistički režim zvjerski je pobio, raselio i „potjerao“ u partizane gotovo svo srpsko, židovsko i romsko stanovništvo na Kordunu, Baniji, Lici, Dalmatinskoj zagori, zapadnoj i istočnoj Slavoniji, na Kozari i drugim dijelovima tzv. NDH, na tlu današnje BiH. Genocidan pohod na nedužne ljude samo zato što su druge etničke pripadnosti, druge vjere ili drugih ideoloških/svjetonazorskih i inih opredjeljenja nije birao žrtve po spolu i dobi, nije štedio ni najmlađu djecu, žene, muškarce, starčad… O tome postoje šleperi i šleperi izvornih dokumenata u slici i riječi, jeziva svjedočanstva ljudi koji su slučajno izbjegli ustašku kamu, malj, oganj zapaljenog i opljačkanog doma… Nema ni jedne fotografije skupine partizana kako s krvavim noževima, lovački – s nogom na truplu – slavodobitno paradiraju nad zaklanim Srbinom, partizanom…

Takvim se jezivim snimcima ustaša i četnika iz njihovih „herojskih dana“ ne zna broja. Slali su ih obiteljima, rodbini i prijateljima, pune su ih knjige, muzeji, dokumentacijski centri, arhivi… Nikakva revizija i „traženje istine“ tu ne pomaže. Što kaže Borna Sor u kultnom „News baru“ televizije N1 Hrvatska, „istina je poznata i neproimjenjiva“. Zna se i to da su partizani i narod u dušu znali, poimence i po obiteljskim lozama tko je 1941.-1945., koje ustaške postrojbe, pod čijim zapovjedništvom i gdje ubijao, silovao, pljačkao, palio, etnički čistio, pokrštavao i činio druge zločine i takve je stigla kazna. Milo za drago. Jest da su zaglavili i mnogi uistinu nedužni, ali to je neusporedivo manje od broja nedužnih kojima je rasistička ustaška paradržava uzela živote i sve što su imali. Materijalno i duhovno. Čak zatrli cijele obitelji.

Božica s mačem

Je li takve – ogrezle u krvi i još smrdljive od paleža tuđih domova –  trebalo percem milovati po stražnjici ili, kad ih se identificiralo (npr. koljače/stražare iz Jasenovca), poslati pokretnim prijekim sudovima, gdje je kazna glasila – deseti bataljun? A to je otprilike značilo predati zločinca na postupak egzekutorima pod vodstvom znanog brkajlije Sime Dubajića. Kako je svjetska povijest pokazala od samih svojih početaka i još potvrđuje na svim aktualnim ratištima po globusu, ne samo balkanske mrzilačko-osvetničke tradicije, jao slabijima i pobijeđenima. Osveta je nepisano pravo pobjednika, a kakva će biti, ovisi… Ustaški su zločini itekako došli na vagu one zeznute grčke božice s mačem u desnici, kao nacistički (gotovo zanemarivo malim dijelom) u Nürnbergu, kao Mussolinijevi u Italiji, kolaboracionistički u Francuskoj, nacističko-izdajnički u Sovjetskom Savezu…

U tzv. NDH su počinjena strašna ustaška zvjerstva, a počela su ni sedam dana nakon što je bivši austrougarski dopukovnik Slavko Kvaternik – „lijevi krilnik“ legendarnog K.u.K. maršala Svetozara Borojevića iz Kostajnice – proglasio 10. travnja 1941. na zagrebačkom „krugovalu“ (sic) arijevsku Hrvatsku za arijevske Hrvate u kojoj Srbima, Židovima, Romima i psima više nije bilo mjesta ne samo na javnim mjestima nego – nigdje. Prema službenoj statistici, proglašenjem tzv. NDH u toj se paradržavi zateklo 1,848.000 Srba ili 26,5 posto od ukupno 6,966.729 žitelja. „Stručnjak za pitanja ljudskih gubitaka u Drugom svjetskom ratu na tlu SFRJ, Vladimir Žerjavić“, navodi Wikipedija, „procjenjuje njihove žrtve na 335.000, od čega su 217.000 žrtve fašističkog terora.“

Žerjavić je i ukupne gubitke u svim vojskama i bandama te civilne svih etničkih skupina na tlu bivše Jugoslavije procijenio na oko 1,050.000, što je najbliže istini. Sasvim precizan broj nikad se neće saznati. No, ti podaci ipak vrlo jasno ukazuju na razmjere i motive pretjerivanja brojem žrtava. Od nebuloza tipa da je samo u konc-logoru u Jasenovcu ubijeno 1,700.000 Srba (četnička/velikosrpska mantra), odnosno na Bleiburgu 600.000 Hrvata (ustaška/velikohrvatska izmišljotina) do neukusnih bagatelizacija kako u Jasenovcu i na Bleiburgu nije ubijeno više od po 20.000 ljudi. Kako i kada kome zatreba radi širenja mržnje i zova za osvetom, zvučnije se zvecka kostima (po)ratnih i redovito nedužnih žrtava. Umirovljeni ličko-senjski biskup Mile Bogović podigao je – naravno, ne svojim ili samo novcem svoje biskupije – velebnu Crkvu hrvatskih mučenika na (nekada pretežno srpskoj) Udbini, predviđenoj za sve pale Hrvate, osim onih s partizanskih groblja.

Oslobodjenje-Zagreba-8-maj-1945-19

Zagreb, 8. svibnja 1945. godine,  Foto: HPM/MRNH A-11696/21

Među partizanima, jelte, nije bilo Hrvata? Baš kao što danas (ne)ideološki „nema Hrvata“ među ateistima, agnosticima, radikalnijim ljevičarima, injsl. A istinita se povijest smije glupostima pronacifašističkih luzera: Hrvat je bio i Josip Broz Tito, i sedamdesetak komunista Prvog sisačkog partizanskog odreda 22. lipnja 1941. iz šume Brezovice svi do jednog bili Hrvati koji su prvi u okupiranoj Europi ustali protiv Hitlera i Mussolinija, a hrvatskih je partizana (uključivo Srbe i ostale manjine) bilo više nego što su ih pod crvenu zvijezdu petokraku dali Srbija, Slovenija, Makedonija i Crna Gora zajedno. Do savezničke pobjede u Drugom svjetskom ratu vodio ih Hrvat iz Kumrovca, „naš Joža“, tvorac socijalističke zemlje s ljudskim licem, osnivač svjetski respektabilnog Pokreta nesvrstanih te jedan od najvećih državnika 20. stoljeća.

Svaki bi pametan političar u Hrvatskoj – sada tzv. samostalnoj, neovisnoj i suverenoj  državi za koju, doduše, malo tko zna u svijetu – od tog kapitala načinio globalno čudo. Malouman pak političar, kakvima Bijedna Naša danas ne oskudijeva, besramno je u stanju zatajiti i Tita i partizane, iako neprijeporno čine svijetlu epizodu novije prošlosti. Tko je god malo putovao po Africi, Aziji, Latinskoj Americi, kojekakvim europskim zabitima, ali i po SAD-u i ruskim prostranstvima, začudit će se da i tzv. obični ljudi tamo znaju za Tita, njegovu Jugoslaviju i dvoje-troje hrvatskih sportista svjetskog ranga, ali o RH nemaju pojma. Da je pitati samog Donalda Trumpa, ne bi znao RH pokazati na školskom globusu. Ne treba ni spominjati njegove lijeve i desne ruke kojima europski Jugoistok s brdovitim Balkanom nisu na administrativnom radaru. RH nije zemlja kakvom je mogla i trebala biti, jer je vode politikanti koji ne znaju odvojiti prošlost od budućnosti, odnosno izglednu budućnost povezati, napajati s pozitivnom popudbinom prošlosti. U tome je sva tragika aktualnog stanja zdravlja Hrvatske.

„Jako dobrim smatram prijedlog čelnika HHO-a Ivana Zvonimira Čička o formiranju međunarodnog povjerenstva, s članovima iz Srbije, Hrvatske te međunarodnih stručnjaka, koje bi utvrdilo istinu o Jasenovcu“, kazala je neki dan predsjednica Grabar-Kitarović u emisiji Hrvatskog radija „S predsjednicom izvan protokola“ i na društvenim mrežama izazvala pravu lavinu negodovanja i oponiranja. „Smatram da se u 21. stoljeću može modernom forenzikom utvrditi broj žrtava, ali i istina što se uistinu događalo u Jasenovcu, ne samo od 1941. do 1945. godine nego i kasnije.“

Je li ta žena pri zdravoj pameti? Prvo, u svakoj ozbiljnijoj i znanstveno utemeljenoj knjizi u slici je i riječi opisano i dokumentirano sve što se događalo u ustaškom konc-logoru i tu se više nema što bitno dodavati ni oduzimati. Pogotovo to nije posao ni za kakva međunarodna povjerenstva, u kojima se pak Srbi i Hrvati ni o čemu suštinski ne mogu dogovoriti. Ni o ulozi ustaškog vikara i zagrebačkog nadbiskupa kardinala Alojzija Stepinca u tzv. NDH, kamoli o konc-logoru Jasenovcu i ustaškom genocidu nad Srbima. Povijesna istina nije predmet dogovora i pregovora. Nešto se dogodilo ili se nije dogodilo; ako se dogodilo, dogodilo se tako kako se dogodilo. Ne drukčije eda bi se korigirala nečija odgovornost/krivnja. Osim toga, otkad je jedan Čičak politički ili kakav već autoritet za bilo koga, kamoli jednu predsjednicu države?

Kosti na dvije hrpe

Kako to da Kolinda Grabar-Kitarović – zanemarujući šlepere dokumenata, koji su ciljano, povijesno-revizionistički uklonjeni iz muzejskog postava u Spomen-području Jasenovac do 1990., pa zbirka sada sugerira neki apstraktan „zločin“ počinitelja palih s Marsa, nedajbože hrvatskog ustaškog šljama, čak u franjevačkim habitima! – dakle, zašto predsjednica nasjeda na mantru hrvatske ekstremne emigracije o tome kako je Jasenovac „radio“ i poslije Jasenovca? Godina 1946./47. i čak 1948., pa svi iskopani kosturi ne pripadaju zvjerski pobijenim Srbima, Židovima, Romima, nepoćudnim Hrvatima i inim „neprijateljima hrvatskog naroda“, nego upravo „nedužnim Hrvatima koje su partizanski zločinci ulančene dotjerali s Bleiburga“. Tandem Kolinda Grabar-Kitarović i Ivan Zvonimir Čičak, slučajno ili ne, nisu se sjetili „najvećeg svjetskog hopla-popla forenzičara“ Dragana Primorca, koji bi učas, preciznošću 1/1 razvrstao jasenovačke kosti na dvije hrpe: ustaških žrtava na jednu, partizanskih na drugu.

kolindaičičak

Foto: Ured predsjednice RH

Dakako, onih bi zbog ustaške kame i savskog malja bilo u visini poljskog krtičnjaka, a onih zbog partizanskih plotuna kao Himalaja. E, to bi onda bila istina i na tom temelju bi se moglo instalirati Tuđmanov mikser za ustaške i partizanske (po)ratne kosti, a službenu komemoraciju nedužnim žrtvama ustrojiti u – jednom redu. Na čelu bi bili upravo „najvažniji“ u državi: Kolinda Grabar-Kitarović i Ivan Zvonimir Čičak, iza njih Andrej Plenković s ministarskom i diplomatskom svitom, pa „ukrasni“ manjinci, itd., što bi sve ovjekovječile HRT-ove kamere i mikrofoni… Poslije bi tako dobro sjela mlada janjetina s mladim lukom, sasvim pristojno sazreo rajnski barik rizling i sve što uz to ide u drugom, treće, sedmom… slijedu made in hrvatsko je hrvatsko. A toga će biti, rekosmo, kad na vrbi bude grožđe raslo, a to će se pak dogoditi kad premijer Plenković i nesuđeni mu ministar kulture Zlatko Hasanbegović osobno skoknu do nedaleke šume Trokut, na raskrižju za bivše srpsko selo Kričke, te šrafncigerima osobno odvrnu s postolja HOS-ovu za dom nespremnu ploču palim „vitezovima“.

„Ovu ženu ne treba uopće komentirati“, ustvrdio je na FB-u izvjesni Darko Francetić, „nije to zaslužila svojim glupostima, da ne kažem nešto gore.“ Bojan Glavašević iz SDP-a piše da „Kolinda Grabar-Kitarović relativizira Holokaust. Jer to je ono što se događalo u Jasenovcu. Za utvrđivanje te istine nije potrebna nikakva prokleta komisija. Micanje KGK s Pantovčaka nakon ove sramotne izjave više nije pitanje izbora PRH, nego narodnog oslobođenja“. Bivša premijerka i šefica HDZ-a Jadranka Kosor oglasila se na Twitteru jetkom opaskom kako je „dosta neugodno da će se opet utvrđivati neke istine o prošlosti“. Ima Kosor pravo. Ako je nešto istina, a ta je istina već utvrđena, što se još ima utvrđivati s tim u vezi?

Nikakva „forenzika 21. stoljeća“ ni Čičkovo međunarodno povjerenstvo ničim ne mogu opovrgnuti stravičan ustaški zločin u konc-logoru Jasenovcu i opovrgnuti organizirani genocid marionetskog režima paradržave tzv. NDH nad Srbima i činjenicu da je na svim ustaškim gubilištima i istrebljivačkim pohodina najviše pobijenih Srba, te žrtve čine dvije trećine ukupnog broja žrtava ustaškog terora. Tu je činjenicu Hitler osobno nabio na nos tzv. poglavniku NDH Anti Paveliću, smatrajući ustaški teror odgovornim za jačanje narodnooslobodilačkog pokreta, partizanske vojske i narodne averzije prema okupatoru, Nijemcima i Talijanima. Stoga je od kraja 1942. i početka 1943. godine taj teror neznatno popustio, a pojačano je pokatoličenje pravoslavnih vjernika, što im uopće nije pomoglo sačuvati imovinu i – glave.

Ustaše su, kao nacisti Židove u Njemačkoj 1930-ih godina, proglasili Srbe još i prije 1941. kolektivno krivima za sve hrvatske nevolje, i još štošta povrh, u Kraljevini Jugoslaviji. Kad su došli na vlast, Srbi su bili kolektivno krivi za partizanske oružane akcije protiv tzv. NDH i hrvatskih civila/svećenika koji su se aktivirali ili pomagali kvislinški režim, cinkarili svoje susjede, špijunirali ili sabotirali partizansku borbu. Jeziv ustaški režim ostao je jeziv do samog svog vojnog skončanja na Bliburškom polju. Narodne novine su objavile 7. srpnja 1941., ni tri mjeseca od uspostave tzv. NDH, izvješće sa skupa u Gospiću, gdje je Pavelićev ministar (čak i bogoštovlja, sic) Mile Budak – pisac osrednjeg romana „Ognjišta“, što mu je vrhunski životni domet, i navodni autor krilatice „Srbe na vrbe“ – huškački poručio da trećinu Srba treba pobiti, trećinu iseliti iz zemlje, a trećinu pokatoličiti. Ustaše su sve četiri godine sustavno provodili sve tri mjere.

I zato je Mile Budak završio na vješalima: 18. svibnja 1945. su ga britanski saveznici kao bjegunca s Pavelićevom kolonom izručili jugoslavenskim vlastima, vojni sud II. armije ga je kao ratnog zločinca osudio na smrt te je 7. lipnja iste godine pogubljen u Maksimirskoj šumi u Zagrebu i pokopan u zajedničkoj grobnici, čija lokacija ni danas nije poznata. Prema knjigama povjesničara Hrvoja Matkovića, ustaše su od prvog dana svoje strahovlade – koju je odmah svesrdno pozdravio kardinal Alojzije Stepinac i preporučio svećenstvu u svojoj dijecezi – poveli žestoku protusrpsku kampanju na javnim skupovima, u tisku i gdje god su stigli. „Ustaški dužnosnici i članovi vlade“, zapisao je Matković, „tumačeći politiku nove države u odnosu na Srbe, poticali su netoleranciju.“ Mile Budak se „proslavio“ zločinačkim biserom mržnje i u Slavonskom Brodu: „Ako je tko Srbin ima Srbiju, i to je njegova domovina“. Istomišljenik gotovo stoljeće kasnije rođene desne ekstremistice Ruže Tomašić, ustaški ministar Milovan Žanić zborio je u Novoj Gradišci: „Ova država, ova naša domovina mora biti hrvatska i ničija više („svi ostali su u njoj gosti“, precizirala je prije koju godinu u Slatini Ruža Tomašić, op. M.V. ). I zato oni, koji su došli ovamo, ti treba i da odu“.

Ciceron u gimnaziji

Kakav bi to morao biti mikser za povijesnu istinu i kakvo međunarodno povjerenstvo da se te istine o zločinačkom karakteru i praksi nacifašističkog režima sprave kao probavljiv koktel, hranjiv za buduće naraštaje i magnetičan za svrstavanje u jednu jasenovačku komemorativnu kolonu u kojoj bi željela biti Kolinda Grabar-Kitarović? Da to kojim nesretnim slučajem netko provede, počinio bi novi zločin nad žrtvama ustaškog režima protiv čovječnosti. Genijalnu je misao ovih dana kazao novinarki Jutarnjeg lista mještanin vojvođanskih Hrtkovaca Miloš, srpske nacionalnosti, uoči najavljene osvetničke provokacije golobradog četničkog vojvode Vojislava Šešelja: „Ako je čovjeku najveća vrlina to što je Srbin, Hrvat, Mađar ili Englez, onda taj čovjek ima golem problem. Važno je što si u životu postigao, a ne što si po nacionalnosti. Voli svoje, poštuj tuđe“.

Stari Latini su, među sijaset mudrih gnoma, imali i onu Ciceronovu o povijesti kao učiteljici života, a marljivo su je u Titovoj SFR Jugoslaviji morali na latinskom bubati svi gimnazijalci u III. Razredu. O klasičarima da se i ne govori. Historia (est) magistra vitae. To je, zapravo, sažetak prostranijeg dubokoumlja iz Ciceronovog dijaloga „O govorniku“ što ga je u drugoj knjizi dijaloga stavio u usta Marku Antoniju, a glasi: Historia (est) testis temporum, lux veritatis, vita memoriae, magistra vitae, nuntia vetustatis (Povijest je svjedok vremena, svjetlo istine, život pamćenja, učiteljica života, glasnica starine). Mudrost otprije više od dva milenija, otprije Isusa Krista i Biblije, a svaka dva-tri nova naraštja ili i češće stradaju upravo zto što ne drže do učiteljice života. Kažu, krhko je znanje.

Međutim, neznanje je neusporedivo opasnije i pogubnije. A kad se sljube neznanje i ljudska zloća, pa im se doda kap-dvije vlasti, nesretni publikum fasuje mikser za kosti krvnih neprijatelja. I kolo nesreće se okreće. Danse macabre.

Marijan Vogrinec
Autor 5.5.2018. u 08:04