Hvali prava drž’ se spasenja

Povezani članci

• Živjele podjele!
• Marijan Vogrinec: Klimatski barbarizam
• LAKU NOĆ, HRVATSKA
• Profesor Mesihović posramio je Sveučilište
• ‘ONI’ I TITO
• Opera buffa na balkanskom kifliću

Foto: novosti.rs

Za to vrijeme, građani poplavljenih područija na ulici dočekuju prvi snijeg. Za njihova prava niko ne mari. A i zašto bi? Pa nisu li majskim poplavama iskajali svoje brutalne grijehe? Za njihovo spasenje su se već pobrinula nebesa. Za naše će nebeski rendžeri i strogo dozirana kolektivna prava. Kofol ljudska.

Piše: Amila Kahrović-Posavljak

Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima UN-a je, uz činjenicu da je najznačajniji, ujedno i dokument čija primjena polučuje najviše kontroverze. Primjena je uvijek selektivna i ograničena samo na ona prava koja nisu u koliziji sa zvaničnom politikom. Ova se deklaracija često kritizira i kao instrument zapadnoga imperijalizma čemu je doprinijela upravo selektivnost u privođenju. Sve se zemlje pozivaju na ljudska prava, no činjenica je da danas homoseksualac ne može prošetati Teheranom iz istog razloga iz kojeg žena s velom preko lica ne može proći Parizom. Zarad “naših” vrijednosti. A te su “naše” vrijednosti uglavnom svedene na militarizaciju i sveobuhvatno čuvanje povlaštene klase. Tako su ljudska prava postala omiljeno oružje za borbu protiv političkih neistomišljenika. Kada zapad odluči napasti neku zemlju, dovoljno je pronaći primjer kršenja ljudskih prava i ruke bivaju odriješene. To što se i na samom zapadu dešavaju brutalna kršenja ljudskih prava, nema veze. Ljudska prava se daju prema receptima velikih ili pak lokalnih sila. Strogo dozirano, i u obrocima. Deklaracija koja je trebala biti mjesto čuvanja pojedinca od poretka postala je upravo suprotno.

S druge strane ni istok nije ništa bolji. Čim neko potraži pravo izvan kruga koji su mu odredili lokalni patrijarsi ili ajatolasi, odmah se dignu zastave i upozori se. Ne, nipošto. To nama nameće zapad da sruši naše vrijednosti. Dakle, svi vladari koji pastvu žele održati na kratkoj uzici će reći kako je deklaracija samo strategija. I bit će donekle u pravu. Jer, slobodan čovjek, pojedinac nije nikome cilj. Cilj je da se podanici drže u poslušnosti. A ima li ičeg boljeg od deklaracije koja će im, tobože, diktirati prava a koja će se primjenjivati krajnje selektivno kako bi se ubogi stanovnici svijeta, svake države ponaosob, tobože štitili od vanjskih i unutrašnjih neprijatelja.

To je tačka u kojoj je Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima postala aporija. Pojeo ju je kolektivizam i činjenica da u najopćijem obliku tretira neka od ključnih pitanja današnjice i problema s kojima se ljudi nose. Ako ih uopšte tretira. Naprimjer, dužničko ropstvo, klasnu nejednakost ili tajne zatvore velikih sila u koje ljudi bivaju odvođeni bez ikakvog procesa. Čovječanstvo je odmaklo dalje od onog blesavog procesa i imaginarnog suda koje je zamislio Kafka. Danas uglavnom nema procesa već ljudi jednostavno bivaju kažnjeni. Ono malo procesa što ima su globalna šarada poput onog s Vojislavom Šešeljem koji, eto, hoće penziju za svoje zasluge i produktivan radni vijek. Jednostavnije rečeno, Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima nema odgovore na probleme s kojima se ljudi susreću a koji su pojeli i posljednje mrvice integriteta i slobode čovjeka. Ipak, uz sve kontroverze, čini se da je ta deklaracija najbolje što imamo. Barem do sada. Prije nje, ljudska prava nisu ni postojala na svjetskoj političkoj sceni.

Mnogo je primjera selektivnog odnosa prema ovoj deklaraciji. U BiH u tome prednjače vjerske zajednice i njima pripadajuće političke elite. Oni koji neistomišljenike satiru čeličnim pesnicama, denunciraju ih i istjeruju iz vječnosti koja je (spletom političkih okolnosti) postala njihova lična prćija se, pri ugrožavanju svojih prava, oglašavaju i pozivaju ni manje ni više nego na Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima. Istu onu koju u svojim propovijedima nazivaju sotonističko-masonskim maslom koje je došlo da kvari našu djecu zbog čega će im oni, nesretni vjerski službenici, morati uskratiti spasenje. Koje je inače, da ponovimo njihova lična svojina.

Priče o tome kako su narušena prava crkvama ili Islamskoj zajednici BiH tjeraju gorke suze na oči. Kako da se niko ne smiluje sirotim klericima?! I sve podsjeća na onu rečenicu nekog vojnika s početka rata: oni kao hoće da se otcijepe a mi im kao ne damo. Oni kao hoće da nas spase, a mi im kao ne damo.

Tako se ovih dana oglasila IZ BiH da kaže kako je skandalozno da se minira potpisivanje ugovora između ove vjerske zajednice i države. I jeste, skandalozno je što se iz RS minira tako značajno reguliranje odnosa ove dvije organizacije čije je zajedničko pozvanje discipliniranje ljudi. U čemu im se pridružuju i crkve koje su imale više sreće pa ugovore sredile.

Čim se pročita IZ-vapaj, javljaju se pitanja kojima se ozbiljno zalazi u domenu licemjerja, omiljene juridističke discipline službeno-vjerskih lica. Dok pišu saopštenja, nisu javnosti ponudili odgovor kako to da ugovor do sada nije potpisan? Možda zato što su, preko svoje all inclusive omiljene partije, državu svojatali kako su htjeli? Možda jer njihov reis dana pređašnjeg, Mustafa Cerić, nije imao interesa za ugovor jer bi potpisivanje značilo da država više nije njegova podružnica.
Možda zato što to nije bilo u interesu ni njihovoj omiljenoj novoj-staroj partiji kojoj je IZ BiH bila ispostava za duhovno discipliniranje ljudi. Možda, možda…
U svemu je najbrutalnija rečenica u kojoj se IZ BiH poziva na Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima. I eto nas tu opet na terenu svi-su-ljudi-jednaki-samo-su-neki-jednakiji licemjerja. Jer, upravo vjerske zajednice tu deklaraciju neprestano negiraju. Pozivati se na deklaraciju o ljudskim pravima (koju inače voliš da negiraš) zbog neregulisanih ugovora s državom (jer ju je tvoj prethodnik korstio kao privatni resurs pa nije ni htio da se potpiše ugovor) je u najmanju ruku bezobrazno. Ali je korisno. Čim se prizove deklaracija, skočit će poneko i napisati tekst o skandaloznom kršenju ljudskih prava jerbo jedna institucija iznimno bliska establišmentu nije dobila što je tražila. Čime je spasenje cijelog jednog kolektiva dovedeno u pitanje, što je nemjerljiva tragedija još od famozne amebe.

Za to vrijeme, građani poplavljenih područija na ulici dočekuju prvi snijeg. Za njihova prava niko ne mari. A i zašto bi? Pa nisu li majskim poplavama iskajali svoje brutalne grijehe? Za njihovo spasenje su se već pobrinula nebesa. Za naše će nebeski rendžeri i strogo dozirana kolektivna prava. Kofol ljudska.