Identitet

Povezani članci

• Da bude da nema
• Otvoreno pismo Edina Pobrića fra Dragi Bojiću: Bog, mafija i mali Čovjek
• Ljubo Ruben Weiss – UZBRDICE & NIZBRDICE: Krleža i hrvatska tragedija
• Iz Nazorove
• Intervju Dennis Gratz: Nazivati bilo koga “Ostali” je izraz salonskog fašizma
• Ropotarnica sadašnjosti

X.Y. žurio je na urečeni sastanak sa X.X. Jeli bilo jutro, dan ili noć, nije mu bilo bitno kad je jurio mračnim sluzavim tunelom (sluz mu je olakšavala kretanje) dragani koja ga je – jedva dočekavši – “objeručke” prihvatila. Nakon otprilike devet mjeseci, na golemu (ne)sreću svojih roditelja, kao rezultat iznimno rijetke višeplodne trudnoće, iz mračne, sluzave tame, na svjetlo dana pomoliše se – prvo svojim glavicama, a potom i cijelim tijelom – jednojajčane trojčice Ony, Noy i Yon, sinovi majke, recimo Hrvatice i oca Srbina ili obrnuto, ili u nekoj posve drugoj etničkoj kombinaciji roditeljskog para. Njihovi identiteti po kojima se razlikovahu kako od oca tako i od majke – ali i međusobno – bijahu tek sasvim biološki. Ne bijahu ni Srbi, ni Hrvati, ni Bošnjaci ni ini, već samo ljudi, i ako mene pitate – uopće se tim pitanjem nisu zamarali; barem prvih godina svog života.

  Sudbina kojom vas neću zamarati (a kako drukčije nazvati u potpunosti ne shvaćene uzroke), razdvojila je trojčice netom nakon njihova rođenja. Promijenili su životne sredine, jedan ostavši uz oca, drugi uz svoju majku – sad već rastavljene roditelje koji životnu sreću, svako na svoj način, potražiše širom svijeta, dok je treći čudnom igrom slučaja (koji često piše najnevjerojatnije storije) rastao uz svoje posvojitelje. Počela je nadgradnja biološkog identiteta razdvojenih trojki.

 Ony, odrastajući uz oca koji ga je – nema ni najmanje sumnje – volio nepatvorenom očinskom ljubavlju, od ranog je djetinjstva upijao očeve poglede na svijet i njegov periferni segment u kojemu su živjeli. Odgajan bijaše za ljubav prema domovini, njenoj povijesti od stoljeća bogtepitaj kojega, narodu s kojim je dijelio sudbinu i jeziku kojim se isti sporazumijevao, narodnim običajima, pričama i pjesmama kojima se prenosilo s koljena na koljena pučko viđenje povijesnih zbivanja, a nikako nije mogao izbjeći veličanje zbiljskih velikana poteklih iz okružja u koje ga je igra sudbine smjestila. Ovaj ti je “izmislio” struju, onaj objasnio promjenu klime, treći dobio Nobela za besmrtno književno djelo, četvrti je zaslužan za ujedinjenje našeg naroda, peti…, i tako redom – uz obavezni dodatak: i svi bijahu našeg roda! Tvoja je vjera jedino ispravna među svim krivovjerjima ovoga svijeta, a posebno u odnosu na onu naših najbližih susjeda. U životu se vodi ljubavlju prema domovini, svome rodu i narodu sa najčišćom poviješću, najljepšim mitovima i najispravnijim vjerovanjima na svijetu, začinjavali su njegov razvijajući se socijalni identitet koji se neprekinuto isprepletao sa onim koji ga je razlikovao od svih stanovnika planete. Zapamti sine, možda mu je samo indirektno inputirano, a može biti i sasvim eksplicitno, ti si pravi Brins – neizmjerno bolji i plemenitiji od tvojih susjeda, o čemu ti govori cjelokupna naša povijest. Ony je polako stjecao svoj socijalni identitet, kao nadgradnju onoga s kojim se pojavio na ovom svijetu, a školstvo i cijela njegova okolina neumorno su stražarili kako bi ga održali u matici društvenog razvoja. Sasvim je jasno kako nije mogao izbjeći ni formiranju one treće vrste, koja ga je ipak izdvajala iz gomile svojih sunarodnjaka kao neponovljivu jedinku; paralelno je stjecao i svoj psihološki identitet. Do dvadesetih godina svog života, bijaše potpuno izgrađen čovjek (čovjek – ime najnaprednije biološke vrste na Zemlji) sa tri međusobno nerazdvojno pomiješana identiteta: bilološkim, socijalnim i psihološkim, stopljenim u jedinstveni – osobni identitet. Postao je pravi, ispravni Brins, na diku i ponos svoje zajednice, čuvar njezinih svetinja, s jednim okom uvijek na strancima – napose susjedima – koji su ih ugrožavali.

Noy, rastući uz majku koji ga je – nema ni najmanje sumnje – voljela nepatvorenom majčinskom ljubavlju, od ranog je djetinjstva upijao majčine poglede na svijet i njegov periferni segment u kojemu su živjeli. Odgajan bijaše za ljubav prema domovini, njenoj povijesti od stoljeća bogtepitaj kojega, narodu s kojim je dijelio sudbinu i jeziku kojim se isti sporazumijevao, narodnim običajima, pričama i pjesmama kojima se prenosilo s koljena na koljena pučko viđenje povijesnih zbivanja, a nikako nije mogao izbjeći veličanje zbiljskih velikana poteklih iz okružja u koje ga je igra sudbine smjestila. Ovaj ti je “izmislio” struju (na stranu što je to isti ovaj iz prethodnog odlomka), onaj je bio svjetski poznati, genijalni fizičar i astronom, treći je dobio Nobela za besmrtno književno djelo (na stranu što je to onaj treći iz prethodnog odlomka) , četvrti je zaslužan za ujedinjenje našeg naroda, peti…, i tako redom – uz obavezni dodatak: i svi bijahu našeg roda! Tvoja je vjera jedino ispravna među svim krivovjerjima ovoga svijeta, a posebno u odnosu na onu naših najbližih susjeda. U životu se vodi ljubavlju prema domovini, svome rodu i narodu sa najčišćom poviješću, najljepšim mitovima i najispravnijim vjerovanjima na svijetu, začinjavali su njegov razvijajući se socijalni identitet koji se neprekinuto isprepletao sa onim koji ga je razlikovao od svih stanovnika planete. Zapamti sine, možda mu je samo indirektno inputirano, a može biti i sasvim eksplicitno, ti si pravi Trhav – neizmjerno bolji i plemenitiji od tvojih susjeda, o čemu ti govori cjelokupna naša povijest. Noy je polako stjecao svoj socijalni identitet, kao nadgradnju onoga s kojim se pojavio na ovom svijetu, a školstvo i cijela njegova okolina neumorno su stražarili kako bi ga održali u matici društvenog razvoja. Sasvim je jasno kako nije mogao izbjeći ni formiranju one treće vrste, koja ga je ipak izdvajala iz gomile svojih sunarodnjaka kao neponovljivu jedinku; paralelno je stjecao i svoj psihološki identitet. Do dvadesetih godina svoga života, bijaše potpuno izgrađen čovjek (čovjek – ime najnaprednije biološke vrste na Zemlji) sa tri međusobno nerazdvojno pomiješana identiteta: bilološkim, socijalnim i psihološkim, stopljenim u jedinstveni – osobni identitet. Postao je pravi, ispravni Trhav, na diku i ponos svoje zajednice, čuvar njezinih svetinja, s jednim okom uvijek na strancima – napose susjedima – koji su ih ugrožavali.

 Možda se nekome učinilo kako je autor postao dementan, prepisujući skoro doslovno raniji odlomak, no dok ga razapinju takva razmišljanja, skoknimo na sudbinu trećeg od naših razdvojenih trojki, (ne)sretnika koji je dospio u ruke svojih čudnovatih posvojitelja. Jasno kako je i Yon prvo progovorio jezikom svojih „krušnih starših“ – kako lijepo Slovenci nazivaju usvojitelje – uobičajenim u toj u zemlji (ha, sad uzalud čekate ono: “seljaka, na brdovitom Balkanu”). No, od malih nogu – čak i prije no se uspio uspraviti iz puzajućeg stava – učili su ga i jezike drugih naroda, neprekidno mu ponavljajući kako je to vrijedniji što više jezika zna i da nije važna forma kojom želi izraziti neku svoju suštinsku misao. Upio je u svoju srž, neprestano ponavljanu od poočima i pomajke, staru antičku mudrost da je “domovina pametnog čovjek cijeli svijet”, uz što je neizostavno slijedio dodatak o “nacionalizmu kao poslijednjem utočištu budale”, te slične mudrosti posve neshvatljive preostaloj braći. Englez je otkrio diferencijalni račun, a odande je i najveći književnik svih vremena; Rus je prvi obletio planetu i poredao kemijske elemente po njihovim svojstvima; Nijemac je ustanovio teoriju relativnosti i zasnovao kvantnu mehaniku uz genijalnog Danca čiji je “rođak” pisao prekrasne bajke; Amerikanac bijaše prvi čovjek na našem prirodnom satelitu, a u paru sa britanskim kolegom objasnio je “tajnu života”, Srbin ti je raspetljao misterij nastanka ledenih doba i “izumio” struju, dok su Bosanac i Hrvat dobili Nobela za kemiju, a jedan od potonjih je daleka preteča teorije relativnosti i kvantne fizike,… I bez potrebe za dodatnim objašnjenjima, posinak je shvaćao kako mu zamjenski roditelji naprosto pričaju o ljudima koji su mijenjali svijet. A on ti je sine, poučavali su ga, ogromno selo nastanjeno raznobojnim ljudima, u kojem se često bolje razumiješ sa dalekim Kinezom negoli s prvim susjedom, dok su njegovoj povijesti – i u dobru i u zlu – podjednako doprinosili brojni narodi koji ga naseljavaju. Tvoja vjera nije jedina među svim krivovjerjima ovoga svijeta i ništa je ne čini različitijom u odnosu na onu naših najbližih susjeda. Kroz život nek’ te vodi razum i ljubav spram čovjeka, a ne sulude maštarije, magloviti mitovi i isprazna vjerovanja, solili su njegov razvijajući se socijalni identitet, koji se neprekinuto isprepletao sa onim što ga je razlikovao od svih stanovnika planete. Nije važno ni koje boje, ni spola, ni roda, ni vjere ni naroda, ni jezika, ni običaja, su tvoji prijatelji, ako ih isključivost nije spriječila od ljudi postati Ljudima. Ništa nije primao zdravo za gotovo, o svemu je volio kritički raspravljati. U suprotnim mišljenjima nije tražio malicioznost sugovornika ili ataku na svoje mentalne sposobnosti, već ih je pažlivo analizirao, uspoređujući sa vlastitim nazorima, a napose sa faktima. Skepsa i nepovjerenje u apriorne svetinje vodili su njegov um, tako dugo dok ga gole činjenice nisu uspjele zadovoljiti. Instiktivno je spoznavao da je na teškom, beskrajnom putu od čovjeka prema Čovjeku (Čovjek – evolutivni sljednik najnaprednije biološke vrste na Zemlji), putu koji za njega moguće nikada neće završiti. Kao da je rođenje trojki iz jedne jajne stanice (o čemu ni najmanje nije slutio) nesvijesno projicirao na cijeli ljudski rod što se izlegao iz jedinstvenog, ogromnog jajeta evolucije, da bi se k’o rakova djeca njegove jedinke – braća po nastanku – raspršile širom svijeta, zaboravivši na svoje zajedničko porijeklo. Do dvadesetih godina svog života bijaše još uvijek u razvoju, sa tri međusobno nerazdvojno pomiješana identiteta: bilološkim, socijalnim i psihološkim, stopljenim u jedinstveni, neprestano nadograđujući – osobni identitet. Da su se kojim slučajem poznavala, nema sumnje kako bi braća odrasla uz svoje roditelje proglasila posvojče za izroda, biće bez porijekla i neplodnu „biljku“ bez čvrstih korijena, nesposobnu upijati iz narodnog tkiva i njegove povijesti ponajviše vrijednosti koje ih jedino čine ljudima. Vjerojatno bi mu pogrdno dobacila najveću uvredu kojom ga izopćuju iz vlastitog skupa vrijednosti – internacionalac!

 Otprilike na opisane načine stjecalo je troje sudbinom razdvojene braće svoje jedinstvene osobne identitete, koje više nije bilo moguće rastaviti na njihove sastavnice – biološki, socijalni i psihološki. Sudbina, plešući i nadalje svoj somnambulistički ples, poput kuglice na ruletu, uprizorila je nadasve nevjerojatan (poput razdvajanja naših trojki) ali ne i nemoguć događaj – ponovni susret davno odvojene braće, koja ne imađaše ni najmanjeg pojma da potječu od istih roditelja. Opisao je to na potresan način Yon – nikada ne shvativši i vlastitu upletenost u tragičnu potku zbivanja – novinar poslan od svoje redakcije da izvještava o ratu među narodima raspadajuće se države, koja mu je – ni slutio nije zašto – po nečemu prirasla srcu. Lično je svjedočio sukobu u kojem su vođeni svojim srčanim patriotizmom iliti domoljubljem, kako su zaraćene strane nazivale svoje iracionalne nagone koji su ih vodili – jedne u anonimnu smrt druge među opjevane (žive ili mrtve) heroje svojih sunarodnjaka – nepoznavajuća se braća Ony i Noy ispalila cijeli spremnik svog oružja jedan u drugoga. Čovjek je smrtno stvorenje, samo na različit način dočekuje konačni kraj. Tako se i ratni reporter Yon, nakon dvadesetak godina života na koji se nije imao razloga požaliti, ponovno sjedinio sa svojom nikad upoznatom braćom. Tri čovjeka neponovljiva identiteta, nađoše utočište u – kako to metafizičari, prenoseći svojim potomcima, zovu – nirvani, među elementarnim česticama koje se po ničemu ne razlikuju jedna od druge. Prirodnim zakonom započevši formiranje, njihovi identiteti zatvoriše puni krug raspršivši se u posvemašnje njihovo nepostojanje. Prevladavajući, međusobno suprotstavljeni socijalni identiteti, povukoše u vrtlog konačnosti spojene sa prapočetkom dvojicu braće, ne dajući Stvoritelju izbora da ih po svojoj volji pozove natrag k sebi, dok je trećega u sveopću ispraznost iz koje se i uzdigao, pozvao onaj koji ga je i poslao na ovaj svijet – Bog ili Priroda, kako vam drago. Sve je to Yon, smrtno biće specifičnog identiteta, opisao u nagrađenoj knjizi koja je preživjela i njega i braću mu i naredne vjekove.

I dok su se idućih stoljeća narodi Zemlje preraspodjeljivali, rađali, nestajali i srastali u iskonsko jedinstvo, sveopći “narod” sa jedinstvenom zajedničkom poviješću, civilizacijom i kulturom – Čovječanstvo – kao eho dalekih vjekova iz besmrtnog djela Yonova iznova je među potomstvom, kao iščuđavanje nad vrijednostima predaka, izronilo pitanje individualnih identiteta članova svjetske zajednice Ljudi. No, ovaj put bez tragičnih sporova, uz jedva zatomljenu nevjericu i pokoji ironični smješak.