Impotentna večernjakova domobranština

Povezani članci

• Ulični umjetnici iz cijelog svijeta ostavili svoja djela u Mostaru
• Blogoreja
• Deset godina razočaranja tzv. europskom obitelji
• Marinko Čulić: Novi patriotizam
• Dodatak uz PDV prijavu
• Biden, Von der Leyen i Plenković piju, a građani plaćaju

Postoji jedna disciplina koju je hrvatska desnica razvila do savršenstva. Riječ je naravno o kontinuiranom inzistiranju na svim mogućim vrstama mimikrija, koje jasno nikoga tko nije pohađao školu po prilagođenom programu ne mogu zavarati, a još manje impresionirati. Istina je da tolika prozirnost često može i zabaviti, otprilike na razini verbalnih bravura Baldricka iz Crne guje, no sumnjam da je to cilj kojem desni autori teže, dok s mukom sriču rečenične konstrukte. Posljednja epizoda takvog domobranskog prenemaganja, u najboljoj tradiciji večernjakove škole, stiže nam upravo ovih dana, od strane izvjesnog Marinka Jurasića. Pravdoljubivi Marinko tako se prihvatio teške zadaće obrane intelektualnog gurua domovinske i iseljene desnice, Nine Raspudića od satire Ante Tomića. Prije će biti da Jurasić brani Raspudića od vlastitih riječi, no daleko bi nas odveo pokušaj da se večernjakovom autoru objasni što pod time mislimo. Problem Jurasićevog teksta, koji je usput pokrenuo val nesputanih izljeva mržnje u komentarima na tu temu, na portalu Večernjeg lista, što je dovelo i do nešto šireg medijskog odjeka cijele teme, počinje već od elementarne strukture teksta, kojeg je dosta teško pratiti. Iako opsegom mali, čitav komentar odaje da mu je nedosegnuti ideal Proustovo lamentiranje o vlastitim tokovima svijesti. Sa značajnom razlikom što se kod velikog francuskog pisca nazirala glava i rep, dočim ovdje to naravno nije slučaj. Prije nego se tekst u posljednjem dijelu odmetnuo u metafizičkom smjeru, razumljivom vjerovatno isključivo autoru, štovani Marinko zaključio je kako se Tomić Raspudićem bavi kao hercegovačkim Hrvatom i intelektualcem. Pri tomu se toliko trudio povlačeći metafore, parabole, asocijacije, gotovo da nas je rastužio tim svojim domobranskim oprezom da bi mu na sve to petljanje najrađe gotovo i rekli: “Nemojte se, brate, skanjivati. Kažite slobodno da ne volite Hercegovce jer u suprotnom samo ispadate glupi”. Potom slijede neki retci u kojima proziva Tomića za nedosljednost, da bi pokušao poentirati tvdrnjom kako je riječ o antihercegovačkoj kolumni. Najzabavnije od svega je Jurasićevo ironiziranje „domobranskog“ opreza u istom tekstu u kojem je taj domobranski oprez od strane samog autora doveden do vrhunca kvazidistanciranošću i tzv. objektivnim odmakom, kao u rečenici: Premda je bilo i suptilnijih verbalno nenasilnih načina da se žrtvama zla istinskih barbara koji svakodnevno trpe nepravdu kaže da nije ćirilica za to kriva. Jednako kao što je nedopustivo protivljenje ćirilici izražavati nasiljem. Autor dakako nije propustio u temu ubaciti i vukovarske Srbe, koji bi, kad se njegova usputna primjedba očisti od svakog fraziranja, trebali biti mirno prihvatitit ulogu građana drugog, s punom zahvalnošću nekoga tko je samo dobrom voljom domaćina još uvijek tu. Pokušavam zamislit trenutak u kojem Marinko stavlja točku na ovaj uradak, zadovoljan ostvarenim, kako je istovremeno uspio upozoriti na „antihercegovačku histeriju“ liberala i ljevičara, usput se okrznuti o vukovarske Srbe, zaštiti duhovnog gurua Raspudića, iskazati vjernost partijskoj liniji, a sve s punim uvjerenjem da je stigao biti i ironičan spram sebe i svojih, poigravajući se narativom o domobranima.

No ovdje je, pored krajnje neinventivnosti, za koju je uvjeren da ju je izbjegao, problem i to što je tekst jednostavno posvađan s činjenicama i k tome je krajnje tendenciozan. Tomić se naravno ne obračunava s Raspudićem zato što je hercegovački Hrvat i intelektualac, već stoga što Raspudić iz pozicije intelektualnog barda Aralice u trapericama, kako reče jedan njegov nekadašnji mostarski drug, uzima sebi za pravo dijeliti etikete o pravim i krivim Hrvatima, optuživati ljude i cijelu jednu kulturu za izdaju, imenujući ih kvislinzima i ljudima koji pate od stokholmskog sindroma. Sve to naravno jer ne zastupaju pozicije hercegbosanske nacionalističke politike, danas pretočene u neostvarenu čežnju za teritorijalnim omeđivanjem ratnih dobitaka. Po Raspudiću su dakle ljudi koji drukčije misle od njega izdajnici, kolaboracionisti i intelektualno te psihički rastrojeni ljudi, a po Jurasiću su svi koji na to ukažu automatski antihercegovci i dvolični fašisti. Doista zanimljivo viđenje problema.

Pa da odmah dokinemo sve Jurasićeve dvojbe, ja kao rođeni Mostarac potpisujem cijeli Tomićev tekst od prvog do zadnjeg retka. I pozdravljam fra Anđela Zvizdovića, ma gdje bio. Haug!